By Kreativnost je sve poželjnija osobna karakteristika na tržištu rada. Brojni poslodavci ulažu veliki napor u pronalaženju kreativaca koji su neizostavni segment inovativnih procesa, to jest, plasiranja novih proizvoda i usluga. Digitalna ekonomija počiva na kontinuiranom kreiranju radikalno novih proizvoda, koji predstavljaju kreativnu destrukciju, jer uništavaju postojeće i artikuliraju nove tržišne odnose i principe.
Adam Grant u svojoj knjizi propituje kreativnost kao specifičan proces, te načine prepoznavanja kreativnih osoba. Autor je psiholog, pa su psihološka razmatranja dominantna u ovom djelu. Jedna od glavnih poruka knjige jest tvrdnja kako su kreativci kudikamo običniji nego što to široka javnost misli. Ujedno Grant nastoji razbiti još jedan mit vezan za kreativnost, obrazlažući kako najveća prepreka uspješne kreativnosti nije smišljanje novih ideja, već prvenstveno njihov odabir.
Mnoge će čitatelje ove tvrdnje iznenaditi. To je posljedica činjenice što su kreativnost i kreativci donedavno bili na margini interesa struke i javnosti. Kreativci su bili obavijeni velom tajne i segment društvene mitologije. Kreativnost se često poistovjećivala s genijalnošću pomalo čudnih i neprilagođenih osoba. Takva osobnost, gotovo u pravilu, nije bila poželjna u poslovnim organizacijama tradicionalne (analogne) ekonomije, koja se zasnivala na stabilnosti i propisanim procedurama.
Interesantno je spomenuti kako je koncept znanstvenog upravljanja, koji je osmislio Frederick Winslow Taylor nastao uz pomoć eksperimentiranja s radnikom niske inteligencije. Za njega je osmišljen prilagođeni alat (lopata). Treba naglasiti kako je bio otac mnogobrojne obitelji, te stoga izrazito zainteresiran za veću plaću. Taylor je u tom eksperimentu zasnovanom na studiji pokreta i vremena uspio utrostručiti produktivnost. Taj radni rezultat nagrađen je primjerenim povećanjem plaće, što je Taylor smatrao važnim segmentom koncepta znanstvenog upravljanja.
Naglašavam kako je radnik u eksperimentu utovarivao ugljen. Riječ je o napornom, jednostavnom, rutinskom i zaglupljujućem radnom zadatku. U tadašnje vrijeme, to jest, prvih desetljeća 20. stoljeća, golema većina poslova u industrijskim pogonima bile je sličnog karaktera. Radne zadatke obavljali su priučeni radnici uz pomoć tekuće trake. Radnici su se tretirali kao nesvršeni dodatak stroju. Takav odnos poslodavaca spram radništva generirao je njihovo nezadovoljstvo. Ujedno porast produktivnosti nije pratio odgovarajući porast plaća. Stoga je razumljiv snažan porast moći sindikalnih organizacija koje su takve odnose nastojali promijeniti.
Razvidno je kako u takvim industrijskim odnosno gospodarskim okolnostima kreativnost nije predstavljala predmet menadžerskog interesa. Međutim, tijekom desetljeća raste važnost ljudskih resursa, jer se uočilo kako i niz sitnih inovacija u proizvodnim procesima rezultira znatnim porastom kvalitete i produktivnosti. Afirmira se kompetentnost i motiviranost radnika, kao i njihova uloga proizvodnim procesima. Međutim, važnost kreativnosti i talentiranih radnika, u punoj mjeri, uočava se tek zadnjih nekoliko desetljeća.
Riječ je o procesima koje je u znatnoj mjeri potaknula tehnologija, kojoj Adam Grant u knjizi ne posvećuje pozornost. Tehnologija je inicirala pojavom i razvojem mislećih strojeva (računala), a pogotovo tehnologijom njihova umrežavanja (internet) radikalne ekonomske promjene. Tako su se 1990-ih godina afirmirali intelektualni kapital, učeća organizacija, te ekonomija znanja. Radi se o ekonomskim pojavnostima u kojima je čovjek i njegovo znanje generator vrijednosti. S vremenom tehnologija sve više preuzima ulogu stvaranja vrijednosti, a ljudski element postaje prvenstveno presudan za kreiranje (radikalnih) inovacija.
To je kritična točka funkcioniranja digitalne ekonomije u kojoj se čovjek i ljudska kreativnost promiču u bitno izvorište nove dodane vrijednosti. Drugačije rečeno, strukturalnim razvojem i radikalnim redizajniranjem ekonomske zbilje oktroiraju se kreativci odnosno kreativnost kao stožerne sastavnice digitalne ekonomije. Po mom mišljenju, u knjizi nedostaje analiza usmjerena na te transformacijske procese, pa stoga fenomen kreativnosti i kreativaca nije strukturalno utemeljen unutar današnje gospodarske realnosti.
Autor u knjizi iznosi psihološku analizu ponašanja kreativaca. Izostaje njihovo strukturalno promišljanje, pa se taj napor svodi isključivo na subjektivnu, to jest individualnu razinu. Smatram kako je izostao kontekst unutar kojeg je trebalo promišljati fenomen kreativaca, koji su danas fundamentalni element digitalne ekonomije. Samo kreativnošću, maštom i nelinearnim mišljenjem čovjek može parirati umjetnoj inteligenciji, to jest, mislećim strojevima i mislećim tehnologijama (strojno učenje).
Ipak. pisac je precizno detektirao kreativce odnosno kreativnost kao ključan fenomen suvremene digitalne ekonomije. Razložio ga je s psihološkog stajališta pružajući korisnu, ali parcijalnu analizu. U svakom slučaju, knjiga Adama Granta može poslužiti kao povod za dalja sustavna promišljanja o ulozi kreativaca i čovjeka općenito u doba digitalizacije, virtualnih organizacija i cyber prostora.
Bez obzira na spomenutu fundamentalnu spoznajnu manjkavost, knjiga nudi niz praktičnih psiholoških uvida korisnih za poduzetničku praksu u današnje vrijeme. Tako, primjerice, Grant upozorava :“Pretjerano samopouzdanje može biti posebno teška predrasuda u kreativnoj ekonomiji. Kada oblikujete novu ideju, ona je po definiciji unikatna, tako da možete zanemariti sve informacije koje ste prethodno dobivali o prethodnim projektima. Čak i ako je realizacija vaših prethodnih ideja i bila izvrsna, ta je ideja drukčija.“ Mišljenja sam kako navedene konstatacije ukazuju na samu bit ekonomije znanja, to jest, digitalne ekonomije, koja se sastoji u stalnoj kreativnoj destrukciji postojećeg i stvaranju novog.
Današnji poduzetnici moraju se fokusirati na radikalne inovacije koje kreiraju nova tržišta, što je iznimno riskantno i zahtjevno. Tržišna budućnost praktično je nepredvidljiva, što iziskuje brzo prilagođavanje novonastalim tržišnim situacijama, kako bi se osigurao opstanak. Valja upozoriti kako će sitna poboljšanja postojećih proizvoda i usluga ostati i dalje aktualna, ali neće biti dovoljna za značajnije poslovne iskorake. Taj se proces odvija uspješno uz pomoć povratnih informacija, kojih u digitalnom okruženju ima u obilju.
Grant na jednom mjestu ističe :“Originalnost nije zadana osobina.“ Te činjenice svjesni su teoretičari organizacije, ljudskih resursa i upravljanja već niz desetljeća, pa su razradili ne samo različite metode poticanja kreativnosti, nego i koncept upravljanja inovativnim procesima. O tome se u knjizi ne govori, a možda bi bilo pretenciozno očekivati da se Grant, kao psiholog, upušta u tako široki opseg propitivanja kreativaca i kreativnosti kao organizacijskog procesa.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments