By Kreativnost odnosno inovativnost bitna je karakteristika autorskoga rada, kojim se stvara nova vrijednost. Autori su poznate, a ponekad i slavne osobe koje svojim kreativnim radom grade vlastitu prepoznatljivost i specifičnu osobnost. Autorsko djelo jedan je segment intelektualnoga vlasništva, koje je stožerna sastavnica nove ekonomije. U novim ekonomskim odnosima nematerijalni resursi u koje spadaju, primjerice, informacije, znanje i talenti omogućavaju profitabilnost i sustavni razvoj.
Premda u Hrvatskoj postoje zakonski propisi o autorskom pravu još od 1884. godine kao i dugogodišnja sudska praksa u rješavanju sporova s područja autorskoga prava i srodnih prava, literatura iz toga područja još uvijek je relativno oskudna. Ipak, postoje analitičari koji svojim radom nastoje taj nedostatak ublažiti. Jedan od tih autora bio je i naš istaknuti stručnjak Ivan Henneberg.
Riječ je o dinamičnom području u kojem tehnološki razvoj unosi brojne promjene u, primjerice, kreativne procese i prezentacije autorskih djela, što stvara izazove kojima se treba prilagoditi. Pored toga, Hrvatska je morala preuzeti pravnu stečevinu Europske unije iz toga područja, kada se pridružila toj političkoj tvorevini. Najnovija verzija Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima usvojena je 2021. godine.
Autor
Na području autorskoga prava autor se definira kao osoba koja je stvorila autorsko djelo. Kreiranje inovativnoga odnosno originalnoga djela odvija se u različitim djelatnostima. Autori u kreativnim industrijama razlikuje se od autora na području prava industrijskoga vlasništva, u kojem djeluju autori tehničkih izuma, uzoraka, modela i dr.
Autorsko djelo, kao tvorevinu intelekta čovjeka, može stvoriti samo fizička osoba, pa se ona općenito smatra prvim ili izvornim nositeljem autorskoga prava u pogledu djela koje je stvorila. Međutim, ta naizgled logična i razumljiva tvrdnja danas više nije jednoznačna kao u ranijim vremenima. U novije se vrijeme u stvaranju nekih vrsta autorskih djela upotrebljavaju digitalni postupci odnosno tehnologije.
Primjerice, pri stvaranju glazbenih i likovnih djela koriste se algoritmi, bolje reći, umjetna inteligencija. Smatram kako su to pametna, ali ipak tehnička pomagala koja su prvenstveno u funkciji ljudskoga stvaralaštva. Inženjeri koji osmišljavaju te softverske programe su autori istih, ali ne mogu se smatrati autorom odnosno koautorom umjetničkoga djela, koja su rezultat ljudske imaginacije i emotivnoga doživljaja svijeta.
Ipak, nekada jasne i nedvojbene granice prirodnoga i umjetnoga, bolje reći, tehnološkoga svakim se danom u sve većoj mjeri brišu odnosno zamagljuju. Taj proces odnosno fenomen obuhvaća gotovo sve segmente života i rada. Ljudi s ugrađenim tehnološkim pomagalima – kiborzi, postali su stvarnost. Neil Harbisson postao je prvi službeni kiborg na svijetu.
Harbisson je bolovao od rijetke bolesti zvane akromatopsija (nemogućnost opažanja boja), Taj nedostatak uklonio je ugradnjom antene na čijem je kraju, točno iznad očiju, senzor s optičkim vlaknima. Fiberoptički senzor detektira boje ispred njega, a mikročip implantiran u lubanji pretvara njihove frekvencije u vibracije na zatiljku, što mu je omogućilo prepoznavanje boja. Dobio je dopuštenje britanske vlade za nošenje antene na fotografiji za putovnicu, tvrdeći kako nije riječ o elektroničkom uređaju već o dodatku mozgu.
Zamagljivanje prirodnih (ljudskih) granica uzima sve više maha. Prostor nije više samo prirodno okruženje, jer se pojavila virtualna odnosno proširena stvarnost koja je tehnološki posredovana. Nadalje, radna snaga dulje vrijeme nije isključivo ljudska, budući roboti sve više obavljaju pored industrijskih i uslužne poslove. Autonomna vožnja zrakoplova uz pomoć umjetne inteligencije uhodana je praksa kojom su se zamijenili piloti, a ubrzano se razvija robotizirano upravljanje automobilima. Međutim, ta tehnološka ekspanzija generira i brojne nedoumice. Primjerice, tko je krivac u slučaju automobilske nesreće koju je izazvala umjetna inteligencija? Da li je to algoritam odnosno umjetna inteligencija ili vlasnik vozila ili pak računalni programer? Slične dvojbe javljaju se ili će se javiti i na području autorskoga prava.
Bez obzira na spomenute tehnološke izazove može se ustvrditi kako je autor izvorni nositelj autorskoga prava samim činom stvaranja autorskoga djela. Pri tome ne treba ispunjavati posebne uvjete kao što su, primjerice, objava djela ili ispunjavanje određenih formalnosti poput deponiranja primjeraka djela, registracije djela, isticanja napomena o nositelju prava ili o pridržavanju prava.
Za stvaranje autorskoga djela ne traži se poslovna sposobnost autora, pa prema tome autor može biti i fizička osoba koja nema ili više nema poslovnu sposobnost. Kreiranje autorskoga djela kao intelektualne tvorevine određene fizičke osobe u potpunosti je osoban čin i u tom procesu autora ne može zastupati druga osoba.
Autorsko djelo smatra se kreiranim i u slučaju kada nije dovršeno, ako je artikulirano na dovoljno zamjetljiv odnosno prepoznatljiv način. Sama ideja nije autorsko djelo ukoliko nije artikulirana u zamjetljivom obliku. Sukladno tome, ni osoba koja je formulirala ideju za stvaranje autorskoga djela, ali je nije osobno izrazila u prepoznatljivoj formi, ne smatra se autorom djela.
Često se autori koriste pseudonimima, pri čemu u pravnom pogledu postoje dvije vrste pseudonima : 1. pseudonim kojim se označava autor čiji je identitet poznat (Ksaver Šandor Gjalski bio je književnik pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo) ; 2. pseudonim kod kojega identitet autora nije poznat (u svjetskoj književnosti B. Traven).
Načini na koji autor može biti označen mogu biti ne samo ime i prezime, pseudonim, nego i inicijali i umjetnički znak na djelu likovne ili primijenjene umjetnosti koji ne ostavlja nikakvu sumnju u identitet autora, primjerice, u hrvatskom slikarstvu znak X slikara Zlatka Šulentića.
Autor se nema pravo odreći svoga autorstva ili svoje autorstvo prenijeti na drugu osobu. Međutim, autor djela ima pravo ne otkriti svoj identitet i to uz pomoć pseudonima ili jednostavnim izostavljanjem svoga imena na samom djelu. U tim slučajevima moguće je da nepoznatoga autora zastupa određena druga osoba. Ako se radi o djelu koje je tiskano, ta osoba je nakladnik, a kod djela koje je na drugi način objavljeno, to je osoba koja je objavila djelo. Među anonimna djela se ubrajaju i izvorne (neobrađene) narodne tvorevine (djela folklora).
Koautori
Mnoga se autorska djela stvaraju suradnjom dvije ili više osoba. Takvi suradnici u stvaranju autorskoga djela nazivaju se koautori, a njihovo pravo u pogledu takvoga djela koautorskim pravom.
Kod nekih vrsta djela doprinosi suradnika su jednaki, a ponajviše u pisanim znanstvenim i stručnim djelima, računalnim programima, djelima arhitekture uključujući i neka koreografska djela (Pino i Pia Mlakar za balet Đavo u selu), glazbena djela (Vlaho Paljetak i Svetozar Šišić su koautori poznate pjesme Marijana), kiparska djela (Vanja Radauš i Jozo Turkalj koautori su spomenika na zagrebačkom Mirogoju vojnicima poginulim u Prvom svjetskom ratu). Kod nekih djela doprinosi su različiti kao što je to česti slučaj kod dramsko-glazbenih, kinematografskih i drugih audiovizualnih djela.
Općenito je shvaćanje kako je za koautorsko djelo, a prema tome i za svojstvo koautora, bitna suradnja fizičkih osoba u stvaranju djela. Stvaranjem djela, kako je već istaknuto u pogledu autora-pojedinca, ne može se tretirati davanje ideje za stvaranje djela. Suradnjom u stvaranju djela ne može se smatrati ni davanje poticaja za kreiranje kao ni samo pomaganje u artikuliranju djela kao što je, primjerice, prikupljanje građe ili obavljanje tehničkih poslova.
U slučaju koautorskoga djela, autorsko pravo je nedjeljivo pravo svih koautora. U pogledu izvršavanja takovoga prava vrijede pravna pravila o suvlasništvu. Udio pojedinoga koautora određuje se ugovorom između koautora, a u nedostatku ugovora, razmjerno stvarnim doprinosima. Ako sporazumom između koautora nije drugačije definirano, o korištenju djela odlučuju svi koautori. Ipak, jedan od koautora ne može uskratiti svoj pristanak za korištenje djela bez opravdanoga razloga.
Nasuprot zakona prema kojima je dovoljno da se djelo smatra koautorskim time što je stvoreno suradnjom dviju ili više osoba, zakoni pojedinih zemalja postavljaju za takvo djelo kao dodatni uvjet da se doprinosi koautora ne mogu razlikovati ili dijeliti ; ili da se ne mogu odvojeno koristiti ; ili da čine nedjeljivu cjelinu. Prema tim zakonima samo u takvom slučaju koautori imaju nedjeljivo autorsko pravo u pogledu svojega koautorskog djela. U protivnom, ako djelo nije nedjeljiva cjelina, radi se o spoju djela, pa svaki autor doprinosa ima autorsko pravo u odnosu na svoj stvaralački doprinos.
Kod glazbenoga djela s riječima, kao što je pjesma, tekst se može koristiti odvojeno od glazbe na bilo koji način kao samostalno nescensko književno djelo. Ta vrsta djela ne zahtijeva suradnju tekstopisca i skladatelja i zbog toga se može smatrati spojem djela koje ne čini nedjeljivu cjelinu. Naprotiv, kod dramsko-glazbenoga djela libreto se ne može koristiti kao scensko djelo bez glazbe, jer je upravo stvoren za korištenje isključivo uz glazbu. Dramsko-glazbeno djelo nastaje suradnjom pisca libreta i skladatelja, pa ga treba smatrati koautorskim djelom. Što se tiče prikazivanja, odnosno korištenja za koje je stvoreno, dramsko-glazbeno djelo čini nedjeljivu cjelinu.
Za razliku od dramsko-glazbenog djela, dramsko djelo sa scenskom glazbom također ne zahtijeva suradnju pisca drame i skladatelja scenske glazbe. Dramsko djelo i scenska glazba ne čine nedjeljivu cjelinu, jer se dramsko djelo može prikazivati i bez scenske glazbe, a scenska se glazba može izvoditi bez dramskoga djela, primjerice, glazba Beethovena za Goetheovu dramu Egmont ili glazba Mendelssohna za Shakespeareovu komediju San Ivanjske noći ili Gotovčeva glazba za Gundulićevu pastirsku igru Dubravka. U takvim se slučajevima radi o sastavljenom djelu, a ne o koautorskom djelu.
Balet se sastoji od glazbenoga djela i koreografskoga djela, ali oni ne čine nedjeljivu cjelinu. Izvedba glazbenoga djela nije nužno vezana za određeno koreografsko djelo. Čak što više, glazbeno se djelo može izvoditi i bez koreografskoga djela.
Pisano djelo s likovnim prilozima može biti sastavljeno djelo koje ne čini nedjeljivu cjelinu, a može biti i koautorsko djelo, ako je stvoreno suradnjom autora teksta i autora likovnoga priloga, kao što je to slučaj u stripu.
Znanost i Erdὅsov broj
O koautorstvu znanstvenika iz triju polja društvenih znanosti pisala je Srebrenka Letina. Riječ je o aktualnoj temi, odnosno procesu koji je postao dominantan u brojnim znanstvenim disciplinama. Općenito govoreći, timski rad se afirmirao u brojnim društvenim segmentima, a u svijetu rada artikulirao se kao ključni proces generiranja nove dodane vrijednosti. Treba napomenuti kako suvremene napredne komunikacijske i digitalne tehnologije potiču timski angažman, te omogućavaju njegovu visoku djelotvornost. Zahvaljujući naprednim tehnologijama postao je moguć timski rad planetarnih razmjera u realnom vremenu.
Znanost je dugi niz stoljeća bila individualna djelatnost, pa je nezamisliva misaona konstrukcija koja bi glasila, primjerice, Aristotel i suradnici ili Immanuel Kant i suradnici odnosno Ruđer Bošković i suradnici. Do 19. stoljeća najveći svjetski umovi na polju humanističkih i prirodnih znanosti poznavali su gotovo sve znanstvene spoznaje svoga vremena iz svoga područja rada. U današnje vrijeme to zvuči nevjerojatno, jer je zadnjih 200-ak godina došlo do eksponencijalnog rasta znanstvenih spoznaja, te brzog razvoja novih znanstvenih disciplina. Danas se ukupno svjetsko znanje udvostručava svakih četiri godine.
Prva zabilježena znanstvena suradnja pojavljuje se na početku 19. stoljeća među francuskim kemičarima, a povećana se učestalost uočava nakon Drugoga svjetskog rata. U početku se prakticira prvenstveno u prirodnim znanostima, a kasnije gotovo u svim ostalim znanstvenim područjima, navodi Letina.
Letina smatra kako je prednost koautorstva u tome što omogućuje istraživačima proširenje i povezivanje njihovih užih znanstvenih specijalističkih spoznaja s kompetencijama njihovih znanstvenih suradnika. Čak što više, u mnogim znanstvenim područjima, posebno interdisciplinarnim, kao što je ekološka znanost ili nanotehnologija, problemi su toliko kompleksni da ih mora rješavati multidisciplinarni istraživački tim. Pored toga, suradnju potiče sve skuplja realizacija znanstvenih projekata. Tako suradnja, pored ostaloga, omogućuje znanstvenicima udruživanje njihovih ograničenih financijskih sredstava, pri čemu se ujedno može olakšati pristup skupoj istraživačkoj opremi.
Koautorstvo olakšava integraciju u znanstvene mreže, što je od iznimne važnosti u suvremenoj znanosti. Empirijski je utvrđeno kako znanstvene suradnje često započinju neformalno, kao rezultat neobveznih stručnih rasprava. Nadalje, može se opaziti kako na povećanje koautorskih radova utječe rastuća ovisnost statusa istraživača o broju i kvaliteti objavljenih radova. Razvijen je instrumentarij praćenja i vrednovanja znanstvenih radova uz pomoć znanstvenih citatnih indeksa.
Uočljiv je rast broja međunarodnih suradnji, premda postoje znatne razlike između pojedinih zemalja. Znanstvenici iz prirodnih, tehničkih i biomedicinskih znanosti (big science) surađuju više nego istraživači iz društvenih znanosti. Ipak, pojedine discipline se razlikuju, pa je tako u polju matematike suradnja mnogo rjeđa, navodi Letina.
Jedno od mjerila vrijednosti koautorskoga rada osmisli su matematičari, te su ga nazvali po svom kolegi, Erdὅsov broj. Zbog toga je danas mađarski matematičar Paul Erdὅs poznat, ne samo po mnoštvu svojih teorema i dokaza, već i po tome što je njegov znanstveni rad bio inspiracija za artikulaciju Erdὅsovog broja. Erdὅs je objavio preko 1.500 znanstvenih članaka s 507 koautora. Biti jedan od tih nekoliko stotina koautora, čast je bez premca. U nedostatku te privilegije, veliki ugled donosi i biti udaljen od njega samo dvije veze.
Kako bi pratili koliki im je razmak od Erdὅsa, matematičari su smislili Erdὅsov broj. Sam Erdὅs ima Erdὅsov broj nula. Matematičari koji su objavili članak u koautorstvu s njim imaju Erdὅsov broj jedan. Oni koji su napisali članak s nekim Erdὅsovim koautorom imaju Erdὅsov broj dva i tako dalje. Imati mali Erdὅsov broj predstavlja prestižni status, odnosno neprocjenjivu vrijednost u matematičkom i znanstvenom svijetu. Primjerice, Einstein ima Erdὅsov broj dva, a Paul Samuelson, ekonomist-nobelovac, ima broj pet.
Comments