By Britanska radiotelevizijska korporacija (The British Broadcasting Corporation – BBC) jedna je od najstarijih organizacija na svijetu u svojoj branši, koja je s vremenom prerasla u kultnu britansku instituciju. Zaposlenici je jednostavno nazivaju Korporacija (the Corporation), što je jedna od naznaka razvijene organizacijske kulture, odnosno specifičnog sustava vrijednosti. BBC je osnovan u listopadu, a započeo je s emitiranjem već sljedeći mjesec 1922. godine, nedugo nakon izuma radija i početka njegova razvoja na početku 20. stoljeća. Ta institucija, već čitavo stoljeće svoj rad zasniva na tehnološkim inovacijama i njihovoj primjeni s glavnim ciljem, što djelotvornije distribucije i prezentacije informacija.
Počeci
U lipnju 1896. godine Guglielmo Marconi, talijanski inženjer i fizičar, prijavio je Britanskom patentnom uredu (British Patent Office) patent za bežični telegrafski aparat. Već sljedeći mjesec održao je prvu javnu demonstraciju svoje inovacije u sjedištu General Post Office (Glavnom poštanskom uredu) u Londonu. Marconi je ostvario prvi prijenos radio valova preko Atlantskog oceana, a za taj pothvat dobio je 1909. godine Nobelovu nagradu za znanost.
Navedeni događaji označili su početak razvoja novoga medija koji se bazirao na bežičnom prijenosu podataka. Ubrzo, odnosno 1913. godine, pojavljuje se radio, a Marconi se smatrao njegovim izumiteljem do 1943. godine. Tada mu je američki Vrhovni sud oduzeo patentno pravo i dodijelio ga Nikoli Tesli koji je tako postao službeni pronalazač radija. Popularnost i razvoj nove tehnologije se ubrzava nakon Prvoga svjetskog rata, a redovito radijsko emitiranje započinje 1920. godine u SAD-u.
Osnivački kapital BBC-a iznosio je 100.000 funti, a pripadao je, pored ostaloga, i najvećim tadašnjim tvrtkama u toj branši, poput Marconia, Western Electrica i General Electrica. Sljedeći mjesec nakon početka emitiranja, odnosno u prosincu 1922. godine, imenovan je John Reith za prvog generalnog direktora BBC-a. Treba naglasiti kako je Reith, bez obzira što se radilo o novom mediju, imao vrlo jasnu misiju odnosno razrađeno društveno poslanje koje je BBC trebao realizirati. Misija i društvena svrha BBC-a mogla se sažeti u svega tri riječi : obrazovanje, informiranje i zabava. Pored toga, Reith je bio zagovornik monopola nad novim medijem, kako bi se što lakše provodio koncept jedinstvene kontrole.
Vidljivo je kako je Reith odmah uočio potencijale novoga medija u smislu utjecaja, pa i modeliranja javnoga mnijenja. Razumljivo je kako se tada još nije moglo razaznati kako će radio prerasti u moćan masovni medij, koji će i pored pojave televizije svoj veliki utjecaj zadržati do današnjih dana. Masovni mediji i masovna proizvodnja, koja se počinje razvijati nekako u isto vrijeme, okosnice su uspostave masovnoga društva koje je bilo dominantni socijalni model većim djelom 20. stoljeća. Nove masovne tehnologije bile su jednosmjerne te su, premda je interakcija moguća, izravno dizajnirale odnosno nametale specifičan (tehnološki) otisak na društvene odnose.
Interesantno je spomenuti kako vodstvo BBC-a nastoji realizirati što veću kvalitetu emisija u vrijeme kada kvaliteta nije spadala u prioritete poslovnih organizacija. Pri tome, ističem kako BBC na početku nije imao konkurenciju, a u pravilu monopolske pozicije ne potiču kvalitetu, kreativnost i produktivnost. U to vrijeme glavni poslovni parametri bili su kvantiteta odnosno produkcija velikih količina i realizacija što većega profita.
Tijekom 1923. godine emitiranje programa se postupno povećava i traje po nekoliko sati dnevno. Radijski program sastojao se prvenstveno od informativnih emisija, religijskih priloga, razgovora, glazbe, dječjega programa i zabavnih emisija. Već u toj godini odbor britanske Vlade raspravljao je o ulozi i razvoju radija, te njegovoj ulozi u britanskom društvu. Odbor je u skladu sa željama glavnoga direktora Reitha odbio prijedlog financiranja radija uz pomoć oglašivačkih prihoda. Podržano je financiranje putem pristojbi koje moraju platiti svi koji koriste radio, a novci su se prikupljali u poštanskim uredima. Tako nije prihvaćen američki model koji financiranje novoga medija prepušta oglašivačima. Reith je odmah na početku prepoznao sve opasnosti i slabosti koje generira komercijalizacija radijskoga djelovanja, a ti su prijepori aktualni i u 21. stoljeću.
Elitizam
Funkcioniranje radija iziskuje osiguravanje odgovarajućih prihoda, a britanska Vlada je od osnivanja BBC-a sustavno nastojala blokirati eventualni štetni utjecaj profitabilne logike. Uspostavljen je održiv model financiranja, koji je osiguravao tehnološku modernizaciju i kvalitetu emitiranih sadržaja. Prihodi su ubrzano i kontinuirano rasli zahvaljujući sve većoj popularnosti radija i porastu kupovine radio aparata. Pristojba odnosno pretplata na samom početku iznosila je 10 šilinga, što je u 1922. godini osiguralo prihod od 35.000 funti. Međutim, u sljedećoj godini prihod BBC-a dosegnuo je 600.000 funti i nastavio je s brzim rastom.
Bez obzira na društveno odgovornu misiju i kvalitetan radijski program, BBC nije bio pošteđen kritika. Pojedini britanski građani i javni uglednici iščitavali su u kvalitetnim obrazovnim, informativnim i zabavnim sadržajima radijskih emisija BBC-a, preveliku intelektualnost. Nekolicina kritičara zamjerala je preveliku profinjenost prezentacije sadržaja. Istodobno su se u javnosti mogla čuti mišljenja kako je BBC kao organizacija elitistička i paternalistička, a takva stajališta nisu rijetka ni danas.
Prostorije BBC-a nalazile su se u blizini luksuznoga Savoy Hotela u Londonu i Donjeg doma parlamenta. Zaposlenici su imali uglađene i gospodske manire. Tako se posjetiteljima nudio viski sa sodom, što u to vrijeme nije bilo neuobičajeno. Izgovor je u emisijama BBC-a bio specifičan, te je ubrzo nazvan BBC English. Treba naglasiti kako su emisije odnosno program BBC-a stvarali ljudi bez iskustva i formalnog obrazovanja, što je logično jer se radilo o novom mediju. Taj hendikep nadoknađivali su iznimno velikom radnom energijom i entuzijazmom, koji su bili rezultat njihove ogromne vjere u mogućnosti radija kao medija.
Vrlo brzo nakon osnivanja, odnosno 1. siječnja 1927. godine, BBC postaje javna institucija, čije temeljne ciljeve i način rada uređuje Povelja (Charter). Izvršenje preuzetih obveza i programske sadržaje periodično je preispitivala britanska Vlada. Pored toga što Povelja utvrđuje standarde rada taj dokument garantira neovisnost funkcioniranja BBC-a, koji je u potpunosti zaštićen od izravnoga državnog utjecaja. Takav model djelovanja medija s vremenom je postao poznat kao javni servis. Model javnoga servisa u radiotelevizijskom emitiranju prakticira najveći broj država uređenih na principima parlamentarne demokracije. Takav način rada nastoji se afirmirati i u Hrvatskoj zadnjih 30-ak godina. Općenito govoreći, javni servis je korektiv medijima u privatnom vlasništvu, jer tematizira brojne društvene teme od opće važnosti, bez opterećenosti profitom.
Razvoj i pojava televizije
Tijekom 1930-ih godina kontinuirano se razvijala tehnička infrastruktura potrebna za emitiranje radijskoga programa. Tako su koncem toga desetljeća osigurane tehnološke pretpostavke za slušanje radija na čitavom teritoriju Velike Britanije. Istovremeno je rasla i materijalna imovina BBC-a, koja je omogućavala kvalitetne uvjete rada svim zaposlenicima. Cjelokupno osoblje BBC-a se 1932. godine preselilo u impozantnu i funkcionalnu zgradu Broadcasting House koja se nalazi na prestižnoj lokaciji u centru Londona. Iz te zgrade emitirano je prvo radijsko čestitanje Božića kralja Georgea V britanskoj naciji, što je na neki način simboliziralo uspješan spoj suvremene tehnologije i tradicije.
Treba naglasiti kako 1932. godine započinje i globalna ekspanzija BBC-a. Naime, s radom započinje Empire Service koji je radio program emitirao za Australiju, Indiju, Kanadu i dijelove Afrike. Ubrzo je uslijedilo emitiranje radijskoga programa na stranim jezicima za različite dijelove svijeta, prije svega, francuskog i španjolskog govornog područja. Međunarodna ekspanzija BBC-a ukazuje, pored ostaloga, na djelotvornost radija kao medija za disperziju određenoga sustava društvenih vrijednosti. Ujedno je riječ o tehnologiji koja je drastično ubrzala protok informacija na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ta radijska mreža odnosno programi nazvani External Services nije se financirao iz radijske pretplate, već izravno iz proračuna britanske Vlade.
Nakon nekoliko godina eksperimentiranja s različitim tehnološkim sustavima, u studenome 1936. godine započelo je prvo redovno televizijsko emitiranje s odašiljača BBC-a, smještenog na Alexandra Palace, koja se nalazi u predgrađu sjevernoga Londona. U početku televizijski program bio je dostupan isključivo na londonskom području, kao što je to bio slučaj i s početkom emitiranja radijskih emisija. Vlasnici televizijskih aparata bili su rijetki ponajviše zbog toga što ih je bilo teško nabaviti, a uz to su bili vrlo skupi.
S ciljem razvoja televizijske tehnologije rukovoditelji BBC-a usko su surađivali, tijekom 1930-ih godina, s kompanijom Electrical and Musical Industries (EMI) koja se bavila glazbenim izdavaštvom, ali i proizvodnjom radija i električnih komponenti. Riječ je o inovativnim procesima fokusiranim na iznalaženje pogodnih tehnoloških rješenja. To su bili pionirski pothvati u afirmaciji novog medija. Poput radija i televizija se financirala uz pomoć pretplate.
Međutim, John Reith nije prepoznao potencijale televizije, te je bio skeptičan u pogledu njenog budućeg razvoja i disperzije među britanskom populacijom. To ne treba previše čuditi, jer je povijest prepuna primjera ne prepoznavanja velikih potencijala radikalno novih tehnoloških inovacija. Spomenimo samo telefon koji se smatrao beskorisnom inovacijom kada se pojavio, a danas su pametni telefoni stožerni tehnološki uređaj. Menadžeri IBM-a svojevremeno su smatrali kako manja računala nemaju tržišni potencijal, a prometnuli su se u uređaj integriran u sve segmente života i rada. Jednim djelom zbog skepse prema televiziji, a nakon što je definirao glavna obilježja radiotelevizijskoga emitiranja u Velikoj Britaniji, Reith je napustio BBC, kako bi preuzeo funkciju predsjednika državne zrakoplovne tvrtke Imperial Airways.
Brzi razvoj i regulacija rada
Prikazivanje televizijskoga programa naglo je prekinuto 1939. godine, za vrijeme trajanja crtanog filma s Mickey Mouseom, kao posljedica Drugoga svjetskog rata. Radijsko emitiranje se neometano odvijalo tijekom rata i bilo je važan alat britanske Vlade za podizanje nacionalnog morala i plasiranje informacija odnosno obavijesti građanstvu. Emisije na engleskom i 45 različitih jezika bile su dragocjeno izvorište informacija stanovnicima u ratom zahvaćenoj Europi, ali i ljudima u drugim dijelovima svijeta. S televizijskim emitiranjem nastavljeno je 1946. godine s istim crtanim filmom s kojim je bio prekinut rad.
Krajem 1940-ih godina BBC je imao jedan televizijski kanal i tri radijske mreže odnosno programa. Radilo se o sljedećim radijskim programima profiliranoga sadržaja : Home Service bio je fokusiran na informativne emisije ; Light Programme emitirao je pretežno popularnu glazbu i zabavne emisije dok je Third programme bio posvećen klasičnoj glazbi. Premda je televizija bila novo tehnološko dostignuće privukla je pozornost poslovnih ljudi i poduzetnika. Stoga konkurenciju na televizijskom tržištu nije trebalo dugo čekati.
Rad komercijalnih televizija postao je moguć 1954. godine kada je britanska Vlada zakonskom regulativom dopustila privatnu poduzetničku inicijativu u tom segmentu komunikacijskog tržišta. Ključna karakteristika komercijalne televizije sastoji se u načinu financiranja, koje se zasniva na prihodima od oglašavanja. Komercijalne televizije su rezultat poduzetničke inicijative koja je prvenstveno fokusirana na profit.
Ujedno su stvorene pretpostavke za formiranje Nezavisne televizije (Independent Television – ITV) koja je počela s radom 22. rujna 1955. godine, kao besplatna javna televizijska mreža koju čine komercijalne TV stanice. Glavna svrha ITV-a bilo je programsko nadmetanje s BBC televizijom, kako bi se osiguralo kontinuirano povećavanje kvalitete televizijskoga programa. Treba naglasiti kako je ITV najstarija komercijalna televizijska mreža u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Rad Nezavisne televizije (ITV) regulirala je Uprava za nezavisnu televiziju (Independent Television Authority – ITA) koja je izdavala dozvole za rad televizijskim tvrtkama, te definirala standarde programskih sadržaja kao i oglašavanja. Uprava je bila vlasnik odašiljača i tehničke infrastrukture.
Komercijalne televizije
Televizijski rad odvijao se u 14 različitih regija u Velikoj Britaniji, a realizirale su ga lokalne kompanije. Najatraktivnije područje za regionalne televizije bila je metropolitanska regija Londona u kojoj su djelovale dvije lokalne televizije. Male lokalne televizijske tvrtke imale su propisani minimum televizijskog sadržaja, koji su morale samostalno proizvesti. Komercijalna televizija, kako smo spomenuli, započela je s radom 22. rujna 1955. godine, a tada je prikazana i prva komercijalna oglašivačka poruka koja je reklamirala pastu za zube Gibbs SR.
Televizijsko komercijalno oglašavanje na samom svom početku imalo je razrađene parametre za utvrđivanje cijena tih medijskih usluga. Glavni kriteriji za utvrđivanje cijene promotivnih poruka bili su broj gledatelja i termin prikazivanja. Ovi kriteriji značajni su i u današnje doba. Nezavisna televizijska agencija (ITA) utvrđivala je količinu i vrste oglašavanja koji se mogu emitirati. Ujedno je ITA definirala kvalitetu programskih sadržaja komercijalnih televizija. Izravno sponzoriranje određenih televizijskih emisija, koje se prakticiralo u SAD-u, nije se primijenilo u Velikoj Britaniji. Na samome početku bilo je dozvoljeno emitiranje nakon 7 sati ujutro, ali se to ubrzo mijenja, te određuje vrijeme od 9 sati ujutro do 23 sata navečer, pri čemu je utvrđen maksimum tjednoga prikazivanja programa od 35 sati.
Brojne oglašivačke tvrtke odmah su prepoznale profitabilne potencijale koje nudi novi medij. Promotivne poruke potencijalni kupci mogli su gledati u udobnosti svoga doma. Njihov sadržaj osmišljavali su kreativci vješto koristeći televizijske mogućnosti za njihovo dizajniranje. Televizija je bila znatno atraktivnija u prezentaciji sadržaja od tiskanih medija i radija.
Istodobno su i drugi poduzetnici shvatili kako televizija omogućava realizaciju isplativih poslovnih projekata, te su počeli ulagati u novi medij. Nekoliko osnovanih startupova je bankrotiralo, što je uobičajeno u poduzetničkoj praksi, ali je pri tome bilo i vrlo uspješnih. Nekoliko startupova ostvarilo je iznimnu profitabilnost, te su u svega dvije godine svoju tržišnu vrijednost povećale 28 puta. Ovi uspjesi dodatno su jačali interes i drugih investitora, pa je televizija brzo prerastala u svijet velikog biznisa.
Dvojbe
Uspjehe komercijalnih televizija visoko pozicionirani menadžeri BBC-a doživljavali su kao prijetnju javnom servisu, odnosno općenito kao opasnost srozavanja kvalitete radiotelevizijskoga emitiranja u Velikoj Britaniji. Premda je rad komercijalne televizije od početka strogo reguliran mnogi su ga doživljavali inovativnijim i bližim široj populaciji od programa BBC-a. Menadžeri britanskih komercijalnih televizija slijedili su formulu američkih kolega, te su nudili gledateljima mnogo zabavne glazbe, kvizove i natjecanja talenata (talent shows). Njihova popularnost je brzo rasla, te je kod menadžera BBC-a nastala dvojba o tome da li se komercijalizirati ili i dalje inzistirati na početnim strateškim ciljevima i producirati visoko kvalitetni program, prvenstveno u području obrazovanja, kulture i informiranja.
Nekako u to vrijeme započinje javna rasprava o ulozi BBC-a kao javnoga servisa i poziciji komercijalnih televizija koje su izložene tržišnim principima. Već u to vrijeme bilo je razvidno kako brojne teme od općega interesa nisu tržišno isplative, pa komercijalne televizije nisu sklone producirati emisije o njima. Te i slične teme, bolje reći, sadržaje obrađivali su autori BBC-a, koji su se kao i svi zaposlenici i menadžeri Korporacije, smatrali važnim segmentom u kreiranju britanske nacionalne kulture.
Kritičari BBC-a smatrali su kako obvezna televizijska pretplata kao način financiranja BBC-a otežava rad komercijalnih televizija, odnosno otežava poduzetnički angažman u toj branši. Na taj način se narušava jednaka tržišna pozicija televizijskih aktera i narušavaju poduzetničke slobode. Te rasprave vode se do današnjih dana ne samo u Velikoj Britaniji, već i u brojnim drugim državama. Moram napomenuti kako je jedna od ključnih uloga države, uključujući i javnu televiziju, financiranje projekata i djelatnosti koje nisu interesantne i li ih ne može realizirati privatni sektor.
Praksa u drugim zemljama
Za razliku od britanskoga koncepta javnoga servisa odnosno svojevrsnoga monopola u radiotelevizijskom emitiranju, razvoj radija i televizije u SAD-u realizirao se po drugačijem obrascu. Uspon i afirmacija novih medija i u SAD-u se odvijao vrlo brzo, te je na samim počecima privukao poduzetničku pozornost. Logika profita nametnula se kao ključna sastavnica radiotelevizijskoga djelovanja.
Radio postaju KDKA, osnovala je Westinghouse Electric Corporation, i smatra prvom komercijalnom radio postajom na svijetu. Započela je s radom 2. studenoga 1920. godine u Pittsburghu, Pennsylvania, a danas je u vlasništvu CBS Radija. Samo malo kasnije, odnosno 1920. godine, djelovalo je 600 radio postaja samostalno ili u radijskim lancima. Dozvole za rad izdavalo im je američko Federal Communications Commissions (Federalno povjerenstvo za komunikacije). U 1926. godini utemeljena je National Broadcasting Company, kao podružnica Radio Corporation of America koja je krenula s preuzimanjem lanaca radio postaja i osnivanjem vlastitih. Sljedeće godine osnovan je Columbia Broadcasting System koji je djelovao kao niz radio postaja.
Prvo televizijsko emitiranje u SAD-u realizirao je NBC 1939. godine sa Svjetske izložbe održane u Flushing Meadows-Corona Parku u Queensu, New York. Snažan razvoj televizije odgodio je Drugi svjetski rat, ali ne za dugo. Već tijekom 1954. godine diljem SAD-a djeluje oko 400 televizijskih postaja. Početkom 1980-ih godina broj televizijskih postaja iznosio je 1.200, a radio postaja oko 10.000. Najveći broj radijskih i televizijskih postaja bio je u izravnom vlasništvu ili su bili povezani s tri najveće komunikacijske mreže, NBC, CBS i nešto manjom i tek osnovanom mrežom American Broadcasting Company (ABC).
Za razliku od britanskoga modela, televizijsko emitiranje u SAD-u bilo je u cijelosti komercijalizirano. Američki oglašivači odnosno kompanije mogle su izravno producirati i sponzorirati radijske i televizijske emisije koje su prvenstveno služile za promociju njihovih proizvoda, što u Velikoj Britaniji nije bio slučaj. Kritičari su zamjerali američkom modelu preveliku komercijalizaciju, koja je često srozavala kvalitetu televizijskoga i radijskoga programa.
Privatna poduzetnička inicijativa znatnim djelom nije zainteresirana za obradu tema i produciranje emisija koje ne generiraju profit. Napominjem kako se isključivo profiterska orijentacija poslovanja u tržišnom gospodarstvu korigirala modelom društveno odgovornoga poslovanja. Ta se poslovna praksa, koja obuhvaća radio i televiziju, znatnije afirmirala zadnjih, nešto više od 20-ak godina.
Korekcija u tom smislu, u SAD-u se po prvi puta dogodila 1969. godine kada je formiran Public Broadcasting Service (PBS). Riječ je o javnoj neprofitnoj organizaciji koja je danas u vlasništvu 354 televizijske stanice. PBS je utemeljen kao prva alternativna mreža financirana uz pomoć javnoga i privatnoga kapitala. Program je PBS-a znatno manje profitno orijentiran u odnosu na komercijalne televizije, pri čemu dominiraju obrazovne teme. U radu ove neprofitne mreže važno mjesto pripada prikazivanju emisija BBC-a.
U brojnim zapadnoeuropskim zemljama radiotelevizijsko emitiranje odvija se u skladu s načelima britanskoga modela. Javne televizije odnosno državne televizije financiraju se obveznom pretplatom, a njihov rad regulira se zakonskim propisima. Ujedno se propisuju temeljna načela djelovanja komercijalnih, bolje reći privatnih televizija. Pojedinim javnim televizijama dopušteno je oglašavanje. U Rusiji su televizijske tvrtke, a posebno javna televizija, izravno i neizravno pod državnom kontrolom.
Radio i televizija u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu i Južnoj Africi slijede britanski model radiotelevizijskoga emitiranja, ponajviše zbog toga što su kroz povijest bili usko kulturološki i politički povezani Velikom Britanijom. Pri tome, Australian Broadcasting Corporation i Broadcasting Corporation of New Zeland imaju razvijenu suradnju s BBC-om u tehničkom i programskom smislu.
BBC od 60-ih do 90-ih godina
S vremenom su se menadžeri i djelatnici BBC-a prilagodili konkurentskom pritisku ITV-a. To programsko i stvaralačko nadmetanje rezultiralo je stalnim poboljšavanjem kvalitete televizijskoga programa na veliko zadovoljstvo gledatelja. Obje televizijske mreže producirale su različite sadržaje koji su obuhvaćali sport, kulturu, zabavu, ali prije svega, informativne i obrazovne emisije.
Do većeg profiliranja programskih sadržaja BBC-a dolazi 1964. godine, kada britanska Vlada odobrava pokretanje drugoga kanala BBC2 koji se trebao više fokusirati na dokumentarni i umjetnički program. Postojeći program preimenovao se u BBC1. Ovi Vladini potezi predstavljaju svojevrsno brendiranje kojim se nastojalo poboljšati prepoznatljivost i specifičnost televizijske produkcije BBC-a. Rebrendiranje je provedeno i u ITV-u 1990. godine kada je donesen Broadcasting Act. Tada se ta televizijska mreža preimenovala u Channel 3 kako bi se što jasnije razlikovala od programa BBC1 i BBC2.
Tijekom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća BBC se razvija u impresivnu organizaciju s oko 24.000 zaposlenih, te prerasta kao radiotelevizijska korporacija u instituciju od velike nacionalne važnosti. S mnoštvom kreativnih pojedinaca rukovodilo se na tradicionalan način. Drugim riječima, BBC je bio hijerarhijski strukturiran, a dominirao je birokratski stil rukovođenja, koji nije uspijevao maksimalno iskoristiti postojeće stvaralačke potencijale. Napominjem kako je riječ o konceptualnom problemu, jer birokracija kao organizacijski model nije predviđen za upravljanje kreativnim procesima unutar dinamičnoga okruženja. Stoga postupno jača svijest o nužnim promjenama, koje će uslijediti u narednim desetljećima.
Upravljanje tako velikim brojem ljudi uz osiguranje tehnoloških pretpostavki za njihov rad podrazumijeva i osiguranje primjerenih radnih uvjeta. Stoga je pored Broadcasting House i nekoliko drugih okolnih zgrada u centru Londona izgrađena veliki i namjenski kompleks koji se proteže na nekoliko hektara na zapadu Londona. Taj kompleks poznat kao Television Centre sjedište je svih televizijskih operacija. U njemu su smješteni administracija, brojni studiji, tehnička oprema i sve ostalo što je potrebno za televizijsku produkciju. Samo se scenarijski odjel prostire na površini od jednoga hektara. Slični, ali daleko manji televizijski centri sagrađeni su nekoliko drugih britanskih gradova.
U to vrijeme BBC je imao 12 svojih orkestara, pjevački zbor i obrazovnu akademiju za glazbenike. Kreativci angažirani u produkciji programskih sadržaja većinom su bili honorarni suradnici (freelancers), što je pospješivalo fleksibilnost produkcije. Značajan dio zaposlenika, prije svega, menadžera diplomirali su na elitnim sveučilištima poput Oxforda i Cambridgea.
Tijekom 1960-ih godina televizija postaje dominantni medij, dok utjecaj radija slabi. U to vrijeme radijski program BBC-a suočava se s prijetnjom nelicenciranih radija, poznatih kao piratske postaje, koje su po 24 sata emitirale pop i rok glazbu namijenjenu mladom slušateljstvu. BBC tada još nije imao pop redakciju koja bi se sustavno bavila tom vrstom glazbe, ali je taj nedostatak uklonjen 1967. godine.
S vremenom je konkurencija BBC-u postajala sve veća, snažnija i sofisticiranija. Channel 4, drugi kanal ITV-a, počinje s emitiranjem u studenome 1982. godine. Menadžeri BBC-a pariraju novom konkurentu početkom 1983. godine uvođenjem jutarnje zabavne emisije. Bio je to novi televizijski format koji se pokazao vrlo uspješnim, pa ga preuzima i konkurencija. U siječnju 1984. godine počinje s radom Sky Television, prva satelitska televizija u Velikoj Britaniji. Sky Television, bila je u vlasništvu multinacionalne medijske korporacije News International, Ruperta Murdocha. Sky Television je imala nekoliko kanala s raznovrsnim programom.
Sustavnije instaliranje infrastrukture za rad kablovske televizije započinje 1985. godine. U to je vrijeme oko 14 posto britanskih kućanstava imalo kabelsku televiziju, ali je taj broj sljedećih godina počeo rapidno rasti. Kabelska televizija bila je znatno raširenija u SAD-u, gdje je 1984. godine 44 posto kućanstava imalo kabelsku televiziju. Te je godine američka televizijska postaja Cable News Network (CNN) koja danonoćno emitira informativne emisije postala po prvi puta dostupna u Velikoj Britaniji. Sljedećih godina počeo je s radom niz satelitskih i kablovskih kanala u Ujedinjenom Kraljevstvu od kojih su mnogi nudili usko specijalizirane programe poput, primjerice, sporta, glazbe i filma.
Vrijeme promjena
Birokratska kultura i birokratizirani procesi davno su napušteni u BBC-u, jer su se pokazali nedjelotvornim za upravljanje kreativcima i vođenje niza paralelnih produkcijskih procesa. Do 2000 godine BBC je funkcionirao uz pomoć strukturalne arhitekture koju je dizajnirao 90-ih godina John Birt, generalni direktor BBC-a. On je ustrojio interno tržište koje je trebalo poticati produktivnost tri glavna segmenta, odnosno divizije poslovnoga sustava BBC-a koji se sastojao od : televizijskih i radio postaja ; produkcije ; tehnološke infrastrukture.
Svaka od ovih divizija imala je svoju vlastitu direkciju (headquarter) i nekoliko poslovnih grupa. Te su grupe poslovale ne samo na internom tržištu, već i na vanjskom tržištu. Na taj način se decentralizirala odgovornost, te povećavalo interno poduzetništva. Ipak, ta struktura imala je i niz slabosti poput, primjerice, suvišnoga dupliciranja brojnih financijskih operacija. Premda je struktura BBC-a bila decentralizirana imala je i dalje obilježja klasične hijerarhije. Ujedno se nije iskazala učinkovitom za upravljanje novim naprednim digitalnim tehnologijama.
Radikalnu strukturalnu transformaciju BBC-a proveo je 2000 godine generalni direktor Greg Dyke. Temeljni cilj promjena bio je prilagodba novim tržišnim uvjetima i tehnologijama, te poticanje kreativnosti. Dyke je gledatelje stavio na prvo mjesto, te omogućio njihov utjecaj na programske sadržaje. Dodatno je osnažio kvalitetu i programsku produkciju kao ključnih sastavnica djelovanja BBC-a. Nova struktura znatno je olakšala suradnju kreativaca i značajno ubrzala postupak, bolje reći, proces odlučivanja. Ujedno su stvorene pretpostavke za funkcioniranje u digitalnom svijetu odnosno okruženju.
Organizacijska struktura BBC-a postala je znatno plića, jer su eliminirane brojne upravljačke razine. Tako su, primjerice, eliminirane direkcije poslovnih grupa, a programi i ostale djelatnosti izravno su vezane za vrhovno vodstvo BBC-a. Posebna pozornost se posvetila novim medijima čije se djelovanje sustavno podržalo novim ustrojem. U potpunosti je uklonjena hijerarhijska struktura, a novi organizacijski dizajn BBC-a može se slikovito opisati kao forma rascvjetanog cvijeta. Taj strukturalni model doprinio je daljnjem poboljšavanju kvalitete i produktivnosti cjelokupne produkcije BBC-a, koja uživa zavidnu reputaciju u svjetskim razmjerima.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments