By Kasnih 60-ih godina 20. stoljeća kompanija Bell Labs zapošljavala je oko 15.000 ljudi uključujući 1.200 doktora znanosti. Zbog toga ne iznenađuje činjenica, što je Bell Labs svojevremeno stekao prestižan svjetski ugled, kao najinovativnija istraživačko znanstvena organizacija, premda nije pripadala svijetu znanosti, već industrije. Bell Labs je djelovao u sklopu američke korporacije AT&T, koja je u jednom razdoblju imala monopolsku poziciju na tržištu telefonije SAD-a.
Pružanjem telefonskih usluga prvih desetljeća 20. stoljeća bavio se veći broj kompanija u SAD-u. Patentna zaštita Bellovog izuma telefona, prestala je važiti početkom 1890-ih godina, što je otvorilo prostor tržišnoga natjecanja. Početkom prošloga stoljeća, menadžeri nisu vodili računa o kvaliteti, koja nije postojala ni kao ekonomski pojam. Tržišno nadmetanje prvenstveno se vodilo podizanjem produktivnosti i snižavanjem cijena.
Kompanija AT&T, u tom pogledu, nije bila iznimka, te je i njenu uslugu krasila slaba kvaliteta zvučnoga signala i nepouzdana telefonska mreža, koja je često prekidala ili ometala razgovore pretplatnika. Servisne usluge tretirale su se kao drugorazredna, gotovo nevažna poslovna funkcija, jer potrošači nisu bili u fokusu poslovne politike. U to vrijeme marketing i komunikacija s kupcima nisu se prakticirali.
Vizionarski lider Theodore Vail
U takvim tržišnim prilikama 1907. godine, čelnu poziciju AT&T-a, preuzima Theodore Vail. On je svojim revolucionarnim poslovnim vizijama, preinačio postojeću poslovnu praksu, postavši tako jedan od najvećih američkih menadžera 20. stoljeća. Na početku svoga mandata, Vail je bio prisiljen otpustiti 12.000 zaposlenika, kako bi eliminirao preglomaznu administraciju i birokratsku kulturu te poboljšao produktivnost. Taj potez je nakon 50-ak godina razrađen u ekonomskoj teoriji, kao menadžerski model, poznat pod nazivom downsizing (sažimanje).
Međutim, Vail nije učinio klasičnu grešku pri realizaciji downsizinga, koja se sastoji u otpuštanju i zaposlenika koji rade u temeljnim procesima, te ujedno sudjeluju u dodavanju vrijednosti. Nasuprot takvoj kasnijoj praksi, Vail je konsolidirao i pojačao inženjerske odjele, koji su važni za poboljšavanje kvalitete usluge, obavljanje servisnih poslova, te razvoj poslovnih funkcija.
Ujedno je definirao, kao jednu od strateških orijentacija AT&T-a, kupovinu i suradnju s manjim i neovisnim telefonskim kompanijama. U to vrijeme, svaka regija imala je svoju lokalnu telefonsku kompaniju, kao što su bile, primjerice, New England Telephone ili Pacific Bell. Tako je zaustavio njihovu eliminaciju s tržišne scene, što je naišlo na odobravanje američke administracije. Ujedno se Vail strateški fokusirao na izgradnju i održavanje nacionalne telefonske mreže, kao temeljne djelatnosti AT&T-a.
Vail je bio svjestan, kako se gotovo monopolski položaj AT&T-a, ne može sačuvati snagom ekonomske moći, već sofisticiranim komunikacijskim metodama, kojima će uvjeriti centre političke moći u opravdanost takve povlaštene pozicije. Stoga je plasirao tezu o telefonskim uslugama, kao životnoj potrebi poput, primjerice, vode ili plina. Vail je argumentirano obrazlagao, kako tu egzistencijalnu potrebu, najbolje može udovoljavati cjeloviti, kompatibilni, poslovni i tehnološki sustav kao što je AT&T.
Istodobno Vail je bio svjestan kako će brojni političari, pa i sama američka Vlada, inzistirati na zaštiti telefonskih pretplatnika od monopoliste. Na tu prijetnju, bolje reći izazov, Vail je odgovorio strukturiranjem i definiranjem AT&T-a, kao tehnološkoga lidera u kojem će razvojni inženjeri planski raditi na permanentnom poboljšavanju poslovnih procesa. Ta su se poboljšavanja morala, u krajnjoj liniji, odraziti na kvalitetnijoj usluzi. U to vrijeme, to je bila hrabra i revolucionarna odnosno pionirska poslovna strategija.
Proizvodnja tehnološke opreme za lokalne telefonske operatere, odvijala se u kompaniji Western Electric, koja je djelovala u sklopu AT&T-a. U Western Electricu, a i kasnije osnovanom Bell Labsu, nije postojalo strogo formalno razgraničenje između znanstvenika i inženjera. Oni su bili partneri u realizaciji složenih projekata, koji su se odvijali u korporativnim laboratorijima i proizvodnim pogonima.
Važno je napomenuti, kako su se provodili fundamentalni znanstveni eksperimenti, čiji su rezultati bili platforma za daljnja primijenjena ekspertna i znanstvena istraživanja. Tako su se, pored ostaloga, stvarala nova praktična znanja. Ona su generirala mnoštvo inovacija, odnosno novih tehnoloških rješenja, koja su se implementirala u telefonsku infrastrukturu i svakodnevni život.
Taj razvojni znanstveni te inženjerski i inovacijski rad rezultirao je znatnim podizanjem kvalitete usluga koje je pružao AT&T. Napori su okrunjeni donošenjem Willis-Grahamova Zakona 1921. godine, kojim je telefonski business izuzet od federalne antitrust zakonske regulative. Pružanje telefonskih usluga, na inicijativu i argumentaciju Theodora Veila, tretiralo se kao svojevrsni prirodni monopol.
Izdvajanje i fokusiranje
Za kontinuirano podizanje kvalitete bio je zadužen golemi istraživačko inženjerski aparat smješten West Streetu, sjedištu Western Electrica, sastavljen od 2.000 razvojnih inženjera i znanstvenika i 1.600 ostaloga podupirućeg osoblja. Ovim razvojnim pogonom menadžerima Western Electrica, bilo je sve teže upravljati. Zbog toga je Upravni odbor AT&T-a, u prosincu 1924. godine, donio odluku o njegovom izdvajanju (spin off), a novu organizacijsku jedinicu nazvali su Bell Telephone Laboratories Inc.
Sa službenim radom kao poluautonomna kompanija Bell Telephone Laboratories, Inc. započela je 1. siječnja 1925. godine. Kao izdvojena organizacijska jedinica njen jedini i glavni cilj, bio je istraživački rad i generiranje novih znanja i originalnih tehničkih rješenja. U odnosu na doba kada su bili u sklopu Western Electric, razvojni procesi postali su neusporedivo transparentniji, pa se njima moglo znatno učinkovitije upravljati. T je omogućilo i fokusiranje na temeljne procese i njihovo učinkovito popunjavanje vrhunskim stručnjacima, te opremanje odgovarajućom tehnološkom infrastrukturom.
U novoj kompaniji, preko 2.000 tehničkih eksperata, radilo je na razvoju novih proizvoda, a oko 300 istraživača, bolje reći znanstvenika, bilo je angažirano na fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima. Jedan od njih, Davy Davisson dobio je 1937. godine Nobelovu nagradu za fiziku.
Početkom 40-ih godina 20. stoljeća, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, obustavljen je rad na oko 75 posto istraživačkih projekata Bell Labsa. Razvojni kapaciteti kompanije usmjereni su na istraživanja za vojne potrebe. Američka Vlada stotinama milijuna dolara podupirala je te razvojne projekte. Konkretnije govoreći, do tog radikalnoga preokreta došlo je nakon japanskoga napada na Pearl Harbor. Tada jer u Bell Labsu započeo je rad na tisućama različitih projekata namijenjenih vojsci.
Po tehnološkoj složenosti izdvajala su se istraživanja na razvoju radarskoga sustava, koja su iziskivala suradnju inženjera različitih struka, te brojne inovacije. Američka Vlada je u taj projekt uložila tri milijarde USD, koji je s vremenom postao neizostavni uređaj i civilnoga zrakoplovstva. Western Electric je proizveo polovicu radarskih sustava instaliranih u Drugom svjetskom ratu.
Izum tranzistora
Početkom 1948. godine znanstvenik Bell Labsa, Mervin Kelly izvijestio je o prijelomnoj inovaciji, koju je kreirao njegov laboratorij. Radilo se o potpuno novom, odnosno do tada nepostojećem, proizvodu za koji je trebalo smisliti naziv. Odlučeno je da se novi proizvod nazove tranzistor, a u svibnju 1948. godine službeno je klasificiran kao Bell Telephone Laboratories technology – BTL Confidential. Sredinom lipnja 1948. godine tranzistor je patentiran, pa je mogla početi njegova promotivna kampanja.
Mervin Kelly bio je svjestan iznimne važnosti tranzistora. Ustvrdio je kako s ovom inovacijom započinje nova era u telekomunikacijama, ali da nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti razmjere budućih promjena. Oprez je bio opravdan, jer mnoge znanstvene inovacije, ne ostvare širu primjenu. Tako je, primjerice, mladi razvojni inženjer Karl Jansky, u laboratorijima Bell Labsa, konstruirao pomičnu antenu, koja je omogućila nastanak radio astronomije. To je donijelo slavu njemu i kompaniji, ali izum nikada nije postao profitabilan, niti se koristio u širim razmjerima.
U srpnju 1948. godine, Claude Shannon znanstvenik Bell Labsa, objavio je prvi dio svoga članka „ A Mathematical Theory of Communication“ u Bell System Technical Journalu, koji je dovršio u listopadu iste godine. Kasnije su urednici, prestižnoga znanstvenoga časopisa Scientific American, taj tekst nazvali „the magna carta of the information age“ (velika karta informacijskoga doba), jer analizira opća pravila komuniciranja i fundamentalne komunikacijske procese i odnose.
Shannon razrađuje tezu, kako se informacija može tretirati, kao fizikalni entitet, poput, mase ili energije. Mnogi znanstvenici smatraju Shannonov rad, preciznije rečeno informacijsku teoriju, jednim od najvećih intelektualnih postignuća 20. stoljeća. Kasnije se Shannon fokusira na proučavanje komunikacije između strojeva, te njihovu komunikaciju s ljudima.
Inspiriran Shannonovim radom Mervin Kelly, počinje telefonski sustav SAD-a promatrati kao jedinstveni, visoko integrirani tehnički stroj. Taj sustav, po njegovom mišljenju, treba održavati i razvijati tri grupe znanstvenika i inženjera : 1. znanstvenici koji kreiraju nova znanja, principe i materijale 2. sistemski inženjeri, odnosno razvojni inženjeri koji razrađuju metode i mehanizme integracije novih spoznaja i rješenja u telefonski sustav 3. inženjeri koji razvijaju nove uređaje i poboljšavaju transmisijske mehanizme.
Kelly je razvio znanstveno istraživačku i inovativno poslovnu strategiju koja se može svesti na tri faze : 1. izum-otkriće 2. razvoj 3. proizvodnja. Pri tome su ovi procesi u znatnoj mjeri isplanirani i dirigirani. Tijekom njihove realizacije dozvoljeno je neformalno komuniciranje i druženje. Na taj način bila je omogućena razmjena znanja i informacija između znanstvenika i inženjera što je rezultiralo, pored ostaloga, brzim rješavanjem praktičnih tehničkih problema. Kelly je razvio sustav i metodu planskog i racionalnog upravljanja inovacijama koji je bio uspješan. Postavljene zadaće realizirale su se u predviđenim rokovima.
U Bell Labsu je bilo nekoliko različitih stimulatora-okidača inovacijskih procesa. Ponekad je inovacijske procese pokrenula ekonomska nužnost, odnosno potreba snižavanja cijena pojedinih usluga ili proizvoda. U nekim slučajevima inovacije su nastajale zbog potrebe usavršavanja tehnoloških procesa. Inovacije su nastajale i zbog želje pojedinih znanstvenika i istraživača da unaprijede život u društvenoj zajednici. Na koncu, inovacije su se generirale zbog vojnih potreba, prije svega, u vrijeme Drugog svjetskog rata, kako bi se rat što brže okončao.
Svemirski program i Project Echo
Jedan od istraživačkih velikana Bell Labsa bio je i John Pierce, koji je na predavanju održanom u listopadu 1954. godine, izložio koncept prijenosa signala uz pomoć telekomunikacijskih satelita. Sateliti bi se raketama lansirali na određenu orbitu, te bi kružeći oko Zemlje, primali i zatim emitirali pojačane radio, telefonske i televizijske signale na određene lokacije. To je bila smjela vizija za ono vrijeme.
Kasnije je Pierce izjavio kako ta ideja nije posve njegova, jer je jedno izvjesno vrijeme jednostavno „visila u zraku.“ Uistinu, ideju je prvi sročio pisac znanstvene fantastike Arthur Clarke. On je u jednom kratkom tekstu iznio ideju o manjem broju satelita koji bi kružeći oko Zemlje na visinu od 22.300 milja, komunikacijski povezivali kontinente. Clarke tu ideju nikada nije razvijao, čak što više, brzo je zaboravio na nju.
Vizija Johna Pierca ostvarena je nešto kasnije, kada je lansiran prvi civilni aktivni komunikacijski satelit Telstar. To se zbilo 1962. godine i bio je prvi umjetni satelit konstruiran za primanje i odašiljanje telefonskih i radio televizijskih signala. Za realizaciju tog projekta bilo je potrebno, pored ostaloga, konstruirati i izgraditi rakete koje će satelite vinuti u svemir.
Veći tehnički izazov od izgradnje samih satelita i raketa, bilo je kreiranje sustava za slanje i primanje signala sa Zemlje. Signali su morali biti precizno usmjereni na satelite koji su bili u stalnom kretanju. Satelitska komunikacijska tehnologija bila je obećavajuća, jer se planetarni prijenos signala, uz pomoć njih, obavljao mnogo jeftinije od kabelske transmisije. Za menadžere Bell Labsa prioritetnom zadaćom, postalo je zauzimanje vodeće pozicije u razvoju satelitskih komunikacija.
Razvoj satelitskih komunikacija u Bell Labsu, službeno je nazvan Project Echo, a cilj je bio konstruiranje pasivnoga satelita. Pri realizaciji toga projekta znanstvenici i razvojni inženjeri Bell Labsa počeli su se koristiti (za ono vrijeme) sofisticiranim računalnim sustavima. Računala su se upotrebljavala za složene izračune putanje satelita, te automatsko podešavanja antena s njihovim kretanjem, kako bi se mogli uspješno slati signali.
Međutim, Pierce je vrlo brzo redefinirao strateški cilj. Kao apsolutni prioritet odredio je razvoj znatno složenijega, aktivnoga komunikacijskog satelita. Kao što smo naveli, za razliku od pasivnoga satelita (Echo), aktivni satelit (Telstar), mogao je primati i zatim slati pojačane signale. Telstar je složen inovativan proizvod, koji nije nastao unutar jednoga razvojnoga projekta. Njegovom konačnom razvoju, prethodilo je 25 godina znanstvenoga i istraživačkoga rada eksperata Bell Labsa i niz inovacija, bolje reći patenata.
Taj zahtjevan i rizičan pothvat, koji je uključivao rad znanstvenika i stručnjaka različitih profila, kao i znatna financijska ulaganja, ubrzo postaje zanimljiv i drugim korporacijama. Tako su ubrzo korporacije kao što su, primjerice, RCA, General Electric i ITT počele s pripremama za, kako je to poslovni časopis Fortune nazvao, instaliranjem komunikacijskih „kabela u svemiru.“
Epohalne inovacije
Pored satelitske telekomunikacijske tehnologije, eksperti Bell Labsa radili su na nizu istraživanja, čiji su rezultati oblikovali budućnost, odnosno u značajnoj mjeri, naš današnji život i rad. Sve rezultate tih istraživačkih i inovacijskih napora, nemoguće je pobrojati, bez opsežne analize. Primjerice, u laboratorijima Bell Labsa kreirani su prvi albumi s računalno programiranom glazbom, istraživale su se tehnologije koje su omogućile nastanak mobilnih telefona i artikulirana je ideja o silicijskim čipovima.
Premda je ideja o laseru razrađena u Bell Labsu, prvi laserski uređaj proizvela je američka korporacija Hughes Aircraft, Malibu, Kalifornija, pod vodstvom inženjera Teda Maimana. Menadžeri Hughes Aircrafta nisu previše vjerovali u tržišni potencijal novoga laserskoga uređaja.
Tvrdnju kako se u laboratorijima Bell Labsa kreirala budućnost potvrđuje, pored ostaloga, podatak kako su njegovi znanstvenici kreirali novi i revolucionarni računalni operativni sustav, nazvan Unix, napisan u novom računalnom jeziku poznatom kao jezik C. Upravo je jezik C bio okosnica razvoja današnjih softverskih inačica, kao što su Google Android i operativni sustavi za Apple Macintosh i iPhone.
Eksperti Bell Labsa izumili su i novu tehnologiju izrade elektronskih senzora, koji su omogućili fotografije s iznimnom izoštrenošću najmanjih detalja. To je bio početak nastanka digitalne fotografije kakvu danas poznajemo.
Sumrak nedodirljivosti
Bez obzira na inovacijsku, znanstvenu i razvojnu superiornost Bell Labsa odnosno AT&T-a, konkurencija, koja je postojala, konstantno je nametala potrebu potpune deregulacije telefonskoga tržišta u SAD-u. Deregulacija je već bila provedena u području zračnoga prijevoza, željeznice i poslova sigurnosti.
Zanimljivo je spomenuti, kako se konkurencija AT&T-u koristila uređajima i tehnologijom razvijenom, upravo, u Bell Labsu. AT&T je uživao maksimalnu zaštitu i praktično monopolski status, u skladu s tadašnjom zakonskom regulativom. To se, u ovom slučaju, pokazalo kao dobitna kombinacija za potrošače, državu i kompaniju.
Microwave Communications Inc. (MCI) počela je krajem 60-ih godina graditi komunikacijsku mrežu na nacionalnoj razini. Usluga ove kompanije bila je lošija od one koju je pružao AT&T, ali je cijena bila znatno niža. Ujedno, tvrtka MCI gradila je mrežu samo na profitabilnim područjima, dok je AT&T imao zakonsku obvezu održavanja svih segmenata nacionalne telefonske mreže, čak i u slučajevima kada su donosili gubitke.
Takav aranžman s američkom Vladom sklopio je Theodore Vail, još početkom 20. stoljeća. S vremenom, pogotovo nakon Drugoga svjetskog rata, političke okolnosti postajale su sve nepovoljnije za tržišni status Bell Labsa. Usprkos tim vanjskim političkim prijetnjama, istraživači Bell Labsa objavili su 1975. godine značajan izum novoga materijala. Radilo se u fiber optičkim vlaknima, koja su se počela proizvoditi u Atlanti. Novi materijal drastično je olakšao digitalizaciju svih društvenih segmenata.
Pod sve većim političkim pritiskom za deregulaciju telefonskoga tržišta, Bell Labs je 1. siječnja 1984. godine prestao postojati kao kompanija. Većina znanstvenika i istraživača angažirala se u novoj tvrtki, pod nazivom, Lucent. Razvojni odjel kompanije djelovao je kao Lucents Bell Labs. Tvrtka se 2.000-ih godina suočila s velikim poslovnim problemima. Zbog toga je odobreno preuzimanje koje je provela francuska telekomunikacijska kompanija Alcatel. Tako je nastala korporacija Alcatel-Lucent.
Godine 1996. usvojen je Zakon o telekomunikacijama koji je omogućio tržišno natjecanje i lokalnim telefonskim kompanijama (Baby Bells) na nacionalnoj razini. Time je definitivno okončan specijalni status AT&T-a, koji je desetljećima uživala ta tvrtka.
Razvoj novih proizvoda i poslova u AT&T-u nije uvijek bio uspješan, što je uobičajeno za sve inovativne tvrtke. Navest ćemo samo neuspjeli pokušaj AT&T-ova ulaska u računalnu industriju, kupnjom tvrtke NCR. Inovacija inženjera Bell Labsa nazvana „visiphone“ nastala 1964. godine bila je veliki tržišni promašaj. Radilo se o telefonskom uređaju, koji je na manjem monitoru prikazivao sliku sugovornika. Komercijalizacija ove inovacije, provela se pod brendom Picturephone, ali bez ikakva uspjeha.
U znanstvenim istraživanjima i plasiranju radikalnih inovacija, menadžeri AT&Ta- i Bell Labsa bili su znatno uspješniji, nego u vođenju tržišnoga poslovanja. Sustavno umrežavanje znanosti i inovacijskih, te inženjerskih procesa provodili su u vrijeme kada je to bila iznimka, a ne pravilo kao danas.
Comments