By Politolozi, filozofi, sociolozi i drugi teoretičari niz stoljeća propituju smisao ljudskog postojanja, a samim time i svrhu ljudskog odnosno društvenoga djelovanja. Neprijeporno je moć jedan od važnih i čestih generatora individualnog i kolektivnog angažmana, što je povijest neprijeporno dokazala. Moć se manifestira na različite načine, te omogućava socijalnu dinamiku, koja uključuje i zauzimanje visokih statusnih pozicija.
Politička i gospodarska moć
Neupitno je kako fenomen moći predstavlja jednu od bitnih kategorija društvenih i humanističkih znanosti. U tom pogledu utjecajni britanski filozof Bertrand Russel jednom je prigodom usporedio ulogu moći u društvenim znanostima sa središnjim položajem pojme energije u fizici. Međutim, fizičari mogu precizno mjeriti odnose energije i sile među fizičkim predmetima, dok je moć u određenoj mjeri difuzna, što onemogućava egzaktno mjerenje. Općenito govoreći, društveni odnosi posjeduju, u određenoj mjeri, iracionalne elemente koji otežavaju ne samo njihovo mjerenje, već i razumijevanje.
Britanski filozof Thomas Hobbes smatrao je kako su pojedinci fokusirani na akumulaciju moći s namjerom stjecanja, prije svega, osobne koristi. Napominjem kako je, pri tome, osobna korist često zamaskirana unutar kolopleta društvenih ciljeva. Individualna, prvenstveno, politička moć prikriva se različitim ideološkim obrascima. Ideologije artikuliraju brojne utopijske konstrukcije, koje služe za legitimaciju akumulirane moći unutar manje skupine vladajućih pojedinaca. Podsjećam kako se akumulacija moći može realizirati i uz pomoć nasilnih metoda.
Nasilna sredstva stjecanja moći aktualna su i danas, a ratovi su njihova krajnja kulminacija. Pri tome se politička moć ne smije poistovjetiti s državnim aparatom. Generiranje moći ostvaruje se na različite načine, pri čemu je uloga države važna, ali ne i apsolutno odlučujuća. O tome svjedoče povijesna zbivanja.
U 16. stoljeću kontrola kolonija i mase zlata dali su prednost na svjetskoj pozornici Španjolskoj. U 17. stoljeću Nizozemska je uz pomoć trgovine i financija postala vodeća sila, ali je u 18. stoljeću Francuska zbog veće populacije i nadmoćnije vojske preuzela svjetsku lidersku poziciju. Britanija u 19. stoljeću postaje međunarodni predvodnik zahvaljujući industrijskoj revoluciji i mornarici. Tu poziciju u 20. stoljeću imale su Sjedinjene Američke Države zbog vojne, tehnološke i znanstvene nadmoći.
Zadnjih stotinjak godina razvile su se sofisticirane metode nametanja moći koje uspješno kamufliraju njihove zbiljske ciljeve. Sofisticirana ekspanzija moći prvenstveno podrazumijeva smišljenu manipulaciju informacijama i znanjem usmjerenu, u krajnjoj liniji, na dizajniranje poželjnog stanja kolektivne svijesti. Taj je proces kulminirao razvojem digitalne odnosno internetskih tehnologija, te artikulacijom mreže kao dominantnoga strukturalnog oblika.
Premda je politička moć ključna za artikulaciju većih skupina ljudi odnosno naroda te, u konačnici, kraljevstva i država, ipak nije u stanju osigurati njihove egzistencijalne temelje. Stoga je gotovo organski vezana uz gospodarsku moć koja je autonomna i funkcionira u skladu s vlastitom logikom. Tijekom stoljeća razvilo se tržište kao iznimno kompleksan sustav. Zbog mnoštva međuzavisnih varijabli, te iracionalnih elemenata praktično je nemoguće cjelovito i precizno poznavanje tržišnog sustava. Gospodarsku moć karakterizira transparentnost ciljeva, među kojima dominira stjecanje profita, te je stoga u manjoj mjeri podložna ideologizaciji. Ekonomskih ciljeva ima više, ali se pored stjecanja materijalnog, prije svega, novčanog bogatstva sve veća važnost pridaje uvažavanju nematerijalnih faktora i očuvanja prirode.
Nova geoekonomika
Za vrijeme hladnog rata politička i vojna moć blokirale su, u velikoj mjeri, globalni utjecaj ekonomske moći. Ipak, ta blokada nije bila potpuna. Primjerice, nakon naftne krize 1973. godine došlo je do važne promjene u međunarodnom režimu koji je regulirao naftna tržišta. Došlo je do golemog pomaka moći i bogatstva od bogatih prema razmjerno slabije razvijenim zemljama. Države proizvođači nafte počele su određivati količinu proizvodnje i stoga su stekle važnu ulogu u formiranju njene cijene. Cijena se više nisu određivale isključivo tržišnim kretanjima u bogatim zemljama.
Gospodarska superiornost, bez političke moći, nije bila dovoljna za globalnu dominaciju. Međutim, završetkom hladnoga rata neki su analitičari tvrdili kako je geoekonomika zamijenila geopolitiku. Umanjuje se važnost političke moći. Pri tome je stvoren pojam nova geoekonomika, koji je bio tema rasprava na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima tijekom 90-ih godina 20. stoljeća.
Koncept nove geoekonomike zastupa tezu kako se globalna dominacija može ostvariti ekonomskom moći bez većeg utjecaja teritorijalnog faktora. Istodobno se i dalje uvažava veliki značaj komparativnih prednosti. Valja upozoriti kako su komparativne prednosti u ekonomskoj teoriji zadnjih desetljeća bile stručno marginalizirane. U prvi plan je izbio koncept konkurentskih prednosti, koji je među prvima sustavno razradio američki ekonomist Michael Porter.
Zagovornici nove geoekonomike uočili su važnost novih, prije svega, komunikacijskih tehnologija. Planetarno poslovanje u realnom vremenu postalo je stvarnost, pa su pojedini analitičari najavili kraj geografije. Engleski ekonomski geograf Peter Dicken upozorava kako je svjetska ekonomija i početkom 20. stoljeća bila integrirana, a međunarodna migracija radne snage čak i izraženija nego početkom 21. stoljeća. Ipak, ti procesi nisu rezultirali odumiranjem geografije odnosno nacionalnih država, konstatira Dicken.
Ujedno je jačalo uvjerenje državnih struktura razvijenih zemalja kako su teritorij i materijalni resursi prestali biti čimbenici međunarodnih odnosa. Zanemarivala se geopolitika i politička važnost nacionalnih država. Inzistiralo se na kozmopolitizmu i univerzalnim vrijednostima. Međutim, današnja ratna zbivanja u Ukrajini i Bliskom Istoku nedvosmisleno ukazuju kako geopolitika nije izumrla, te je bez obzira na digitalnu revoluciju i cyberspace, još uvijek aktualna. Današnja ratna zbivanja i migracijski udar ukazuju na činjenicu kako je politička moć nacionalnih država zadnja linija obrane europskih naroda.
Pri tome su i materijalni resursi još uvijek respektabilan element međunarodnih odnosa. Primjerice, Njemačka je uvozila iz Rusije trećinu svog prirodnog plina, ali njemačka Vlada nije zbog toga bila previše zabrinuta, jer su smatrali kako je taj odnos simetričan. Prema shvaćanju njemačkih političara njihovo gospodarstvo je tako veliki kupac da ruski prihod u velikoj mjeri ovisi o njemačkoj potražnji, kao što i njemački klijenti ovise o sigurnosti ruskih isporuka. Ta se logika nužnog međuodnosa u nedavnim političkim previranjima pokazala posve pogrešnom.
Tehnološka moć
Koncepti kraja geografije i odumiranja nacionalnih država zasnivaju se na tehnološkoj moći koja je sustavno jačala zadnjih nekoliko stoljeća. Tehnološka ekspanzija prerasla je u digitalnu revoluciju koja je prouzročila tektonske poremećaje društva odnosno ekonomije. Sličan tehnološki otisak ostavila je i industrijska revolucija. Takve drastične promjene ne može izazvati pojedinačna inovacija, bez obzira na svoju epohalnost.
Značajna je razlika između niza inovacija odnosno novih alata, te izgradnje odgovarajuće infrastrukture koja ih povezuje i integrira u društveno tkivo. Industrijska revolucija ostvarila je svoj maksimalni učinak, tek nakon što su njezine operativne pretpostavke odnosno procesi postali ugrađeni u proizvodne i društvene procese, to jest, infrastrukturu. U krajnjoj liniji, industrijska revolucija je izravno i neizravno utjecala na društvenu svijest, što svjedoči o golemoj moći koju je generirala.
U tom kontekstu Nicholas Carr je zapisao :“Gradnja željeznica sredinom devetnaestog stoljeća povećala je opseg tržišta koja tvrtke mogu opsluživati, dajući tako zamah mehaniziranoj masovnoj proizvodnji i ekonomiji velikih razmjera, koji su postali još veći. Izgradnja električne mreže nekoliko desetljeća kasnije otvorila je put pokretnoj tvorničkoj traci i učinila je svakovrsne električne uređaje isplativima za proizvodnju i dostupnima potrošačima, potaknula je konzumerizam i dovela industrijalizaciju do svakoga doma. Te nove prijevozne i energetske mreže, uz telegraf, telefon i sustava za emitiranje koji su nastali s njima, društvu su podarile nova obilježja. Izmijenile su način razmišljanja o radu, zabavi, putovanju, obrazovanju pa čak i o organizaciji obitelji i zajednice.“ Vidljivo je kako je masovno društvo posljedica niza umreženih inovacija i tehnoloških sustava koji su nastali zahvaljujući njima.
Obilježja tehnologija masovnog društva kako što su, primjerice, hijerarhija, podjela posla, rigidnost i kvantiteta postale su dominantnim značajkama društvene svijesti i organizacija. Tehnološka moć tekuće trake odnosno masovne proizvodnje izravno je utjecala na društveno ponašanje. Istodobno se artikulira specifični sustav socijalnih institucija. Integracija ljudi, ideja, društvenih ustanova i dominantne tehnologije rezultiralo je uspostavom sociotehnološkog sustava. Logika funkcioniranja sociotehnološkog sustava poticala je stalni razvoj koji je, pored ostaloga, iznjedrio automatizaciju.
Tehnološka moć automatizacije ogleda se u uspostavi univerzalne računalne infrastrukture i afirmaciji digitalne kulture. Taj radikalni tehnološki obrat i napuštanje analognog svijeta posljedica je poduzetništva i brojnih prijelomnih inovacija. Tehno poduzetništvo i kreativno razaranje društvene i ekonomske zbilje nastali su kao posljedica akumulacije moći unutar tehnološke paradigme. Suvremenu tehnološku paradigmu generirale su nove znanosti poput, primjerice, kibernetike, teorije sustava, teorije kaosa i kompleksnosti i kvantne mehanike.
Paradigme su rezultat kumulativnog razvoja znanosti. Thomas Kuhn, američki povjesničar znanosti i filozof tvrdi :“Tijekom razvoja neke prirodne znanosti, u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz sljedeće generacije, starije se škole počinju gasiti. Njihovo je iščezavanje djelomično uzrokovano prijelazom članova na novu paradigmu.“ Valja napomenuti kako se znanstvena paradigma u 20. stoljeću skladno nadopunjavala s tehnološkim i ekonomskim spoznajama multiplicirajući na taj način vlastitu moć.
Tako je, primjerice, tehnološki razvoj rezultirao drastičnim smanjenjem troškova prerade i prijenosa podataka i informacija koji su ujedno postali ključni ekonomski resurs. Istodobno su komunikacijski i poslovni procesi digitalizirani, pa nastaje digitalno društvo. Ta drastična socijalna i ekonomska preobrazba ukazuje na golemu moć tehnologije, ali se ipak ne radi o apsolutnom tehnološkom determinizmu.
Tehnološka moć ogleda se u potencijalnim mogućnostima koje su prostor za ljudsku kreativnu intervenciju. Ta socijalno – tehnološka interakcija najproduktivnija je unutar mrežnih struktura. Pri tome se nedvojbeno može ustvrditi kako su računala, pametni telefoni i internetske tehnologije drastično redizajnirali društvene procese, te ubrzali difuziju moći. Taj fenomen iziskuje dizajniranje primjerenih mrežnih struktura kako bi se što učinkovitije iskoristile mogućnosti novo nastale digitalne infrastrukture.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments