By Urbana geografija kao znanstvena disciplina postaje sve značajnija jer nagli razvoj urbanih sredina, gradove transformira u respektabilne centre moći i generatore razvoja na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Današnja globalna i regionalna gradska središta nastala su, u pravilu, razvojem kapitalističkog odnosno tržišnog gospodarstva. Dubai je u tom pogledu iznimka, jer se razvija na drugačijim načelima specifičnim za postmodernu. Ipak, treba naglasiti kako su gradovi i prije pojave kapitalizma imali važnu razvojnu, kulturnu i političku ulogu u svim civilizacijama.
U ranoj fazi moderne urbanizacije taj se proces zasnivao na trgovačkim interesima, te provedbi kolonijalne i geopolitičke strategije. U 17. stoljeću svjetski, bolje reći, najvažniji gradovi bili su London, Amsterdam, Antwerpen, Genova, Lisabon i Venecija. Njima se u 18. stoljeću priključuju Pariz, Rim i Beč, pri čemu opada značaj Antwerpena i Genove. Tijekom 19. stoljeća u svjetske gradove prerastaju Berlin, Chicago, Manchester, New York i St. Petersburg, a na važnosti gubi Venecija.
Postindustrijski gradovi
Nakon Drugoga svjetskog rata započinje radikalna transformacija kapitalističkog gospodarstva u razvijenim zemljama. Uočljivo je opadanje značaja klasične industrijske proizvodnje, uz istodobni snažan razvoj sektora sofisticiranih usluga i visoke tehnologije. Zamjetan je rast važnosti internetskih i srodnih tehnologija. Istodobno se afirmirala globalizacija kao bitan fenomen međunarodnih ekonomskih odnosa. Po nekim procjenama, u svijetu posluje preko 40.000 multinacionalnih korporacija koje upravljaju s preko 180.000 svojih podružnica diljem svijeta.
Ekonomski razvoj i novi poslovni modeli zasnovani na naprednim tehnologijama u značajnoj mjeri se odražavaju na ulogu gradova. Prosperitetni postindustrijski gradovi raspolažu s kvalitetnom i kreativnom radnom snagom okupljenoj ponajviše na sveučilištima, istraživačkim institutima, velikim kompanijama i tehnološkim startupovima. Ujedno gradska središta postaju generatori umrežavanja i kreiranja kompleksnih poslovnih eko sustava, specijaliziranih klastera i financijskih institucija, uključujući rizične fondove, fokusiranih na potporu novim tehnološkim rješenjima. Najvažnija globalna postindustrijska velegradska čvorišta umrežene svjetske ekonomije su London, New York i Tokyo.
Svjetski postindustrijski gradovi u današnje vrijeme nisu instrument demonstracije kolonijalne moći i politike. Oni su, prije svega, ključna čvorišta unutar kojih djeluju robne i financijske burze, klasteri za pružanje specijaliziranih usluga kao što su, primjerice, oglašavanje, dizajn i marketinška istraživanja. Ujedno su u njima smještena sjedišta najvećih multinacionalnih korporacija kao i međunarodnih trgovačkih i poslovnih udruga. Nadalje, u svjetskim gradovima locirane su najvažnije odnosno najutjecajnije medijske tvrtke i vodeće nevladine organizacije. Za svjetske gradove karakteristična je iznimno razvijena kulturna, to jest, kreativna industrija.
Damir Novotny u knjizi Kreativna ekonomija navodi kako se kultura smatra sredstvom regeneracije gradova koji su tijekom vremena izgubili svoju važnost. Brojni suvremeni gradovi su posljednjih desetljeća snažno investirali u kulturnu infrastrukturu i kreativne djelatnosti. Tako je, primjerice, u Londonu kulturna ekonomija početkom 21. stoljeća bila treća po snazi gospodarska grana u toj metropoli.
U tom kontekstu Novotny spominje američki grad Baltimore. Četiri desetljeća su se vlasti toga grada suočavale s izazovima pada tradicionalnih ekonomskih aktivnosti i gubitaka radnih mjesta. S ciljem zaustavljanja tih negativnih tendencija i pokretanja novih razvojnih procesa, gradonačelnik Baltimorea službeno je obznanio 2004. godine početak realizacije projekta Creative Baltimore Initiative. Riječ je o strateškoj inicijativi s glavnim ciljem, kako je službeno navedeno, pretvaranja grada u kreativni grad s velikim brojem mogućnosti koje će privlačiti pripadnike kreativne klase, posebice mlade profesionalce, studente, umjetnike i kreativne poduzetnike. Danas je Baltimore perspektivan grad s brojnim mogućnostima osobnog profesionalnog razvoja u sklopu startupova i kompanija s velikim razvojnim potencijalima.
Vodstvo Europske unije, također, nastoji poticati razvoj kulture kao važnoga segmenta urbanoga razvoja postindustrijskih gradova. U tom smislu prihvaćena je inicijativa grčke ministrice kulture Meline Mecouri koja je 1983. godine predložila provedbu projekta Europski grad kulture. S vremenom se projekt Europski grad kulture afirmirao kao iznimno poticajna i atraktivna manifestacija. Tako je i Rijeka bila proglašena 2020. godine Europskim gradom kulture. Interesantno je spomenuti kako su prvi gradovi koji su dobili tu titulu bili : Atena (1985.), Firenca (1986.), Amsterdam (1987.), Berlin (1988.) i Pariz (1989.). Vidljivo je kako je riječ o gradovima s bogatom i višestoljetnom kulturnom poviješću.
Brojni postindustrijski gradovi svoj razvoj temelje na visokim tehnologijama nudeći niz pogodnosti za njihovo djelovanje. Primijenjena znanstvena istraživanja i srodne aktivnosti oblikuju specifični imidž gradskih sredina. Biotehnologija je jedna od takvih znanstvenih disciplina koja stimulira osnivanje startupova odnosno pokretanje poduzetničkih projekata unutar kojih znanstvenici imaju jednu od ključnih uloga. Jelena Lončar i Zoran Stiperski u knjizi Industrijska geografija pišu kako je američka biotehnološka industrija visoko koncentrirana unutar devet od 51 nacionalnih metropolitanskih područja. To su : Boston (Massachusetts) ; područje zaljeva San Francisca (San Francisco, Oakland i San Jose – Kalifornija) ; San Diego (Kalifornija) ; Raleigh-Durham-Chapel Hill, tako zvani, Research Triangle (Sjeverna Karolina) ; Seattle-Tacome (Washington) ; New York-North Jersey ; Philadelphia-Wilmington-Atlantic City (Pennsyilvania) ; Los Angeles ; Washington DC-Baltimore (Maryland).
Postmodernizam
Ekonomska transformacija potiče stvaranje novih socijalnih vrijednosti postindustrijskog društva odnosno postmodernizma. Za postmodernu je karakteristična personalizacija, to jest, osobna afirmacija vlastitih vrijednosti u okviru radnog angažmana i životnog stila općenito. Pri tome, osobnost odnosno personalizacija nadmašuje koncept individualizma nastalog u okviru liberalne doktrine, jer potencira značaj kreativnosti unutar umreženih entiteta.
Kontinuirano se smanjuje dominacija velikih industrijskih kompleksa i logike masovnog društva. Sve je veći broj manjih kreativnih i umreženih tvrtki u kojima pojedinci iskazuju svoje kreativne potencijale. Personalizacija je prisutna i u kupovini koja se sve više orijentira na plasiranje proizvoda i usluga za poznatog kupca. Nastaju gradske četvrti, pa i čitavi gradovi, te regije u kojima je koncentrirana kreativna klasa koja postupno postaje dominantna u procesu stvaranje nove dodane vrijednosti.
Pojavljuje se sve veći broj megapolisa i tehnopolisa za koje nisu karakteristične ogromne zone teške industrije i brojne radničke četvrti. Urbane sredine poprimaju difuzne strukture, pri čemu se ubrzano razvijaju rubni dijelovi grada u kojima su smješteni različiti sadržaji. Svojevrsni prsteni oko velikih gradova strelovito se šire, a sastoje se od isprepletenih zona stanovanja, poduzetništva, zabave i logističke infrastrukture.
Razvoj gradova u postmodernizmu nije isključivo vezan za prednosti određenoga geografskog položaja. Telekomunikacije, napredne internetske tehnologije i suvremena transportna sredstva u velikoj mjeri su smanjili značaj teritorijalnog položaja. Pri tome, u važne generatore gradskog razvoja prometnuli su se kultura, zabava, znanost, obrazovanje, trgovina i različite usluge koji uspješno privlače talentirane mlade ljude iz cijeloga svijeta.
Jedna od značajki suvremenog urbanog razvoja je visoka stopa rasta stanovništva velikih gradova u zemljama u razvoju. Ta stopa godišnje iznosi od četiri do sedam posto. Populacija metropolitanskih područja kao što su, primjerice, Mexico City i Sao Paulo godišnje se poveća za preko 500.000 stanovnika. Londonu je trebalo 190 godina da naraste s 500.000 stanovnika na 10 milijuna, a New Yorku 140 godina. Nasuprot tome, Mexico City, Sao Paulo, Buenos Aires, Calcutta, Rio de Janeiro i Mumbai taj su rast ostvarili za manje od 75 godina.
Dubai
Dubai je smješten u Perzijskom zaljevu, a za razliku od drugih arapskih područja, u daljoj prošlosti nije bio politički interesantan kolonijalnim silama poput, primjerice, Portugala, Nizozemske i Velike Britanije. Ujedno kolonijalne zemlje nisu pokazivale ni zanimanje za trgovinu na tom području. Dubai su prvenstveno tretirali kao dio trgovačke rute odnosno kao siguran morski prolaz za svoje trgovačke brodove. Stoga je Dubai tijekom 19. stoljeća uživao određeni stupanj autonomije.
Za vrijeme prvog neovisnog vladara Sheikh Maktoum bin Buttia (1833.-1852.) počinje proces izrastanja Dubaija u glavnu luku čitave regije. Krajem 19. stoljeća Velika Britanija službeno je integrirala Dubai u jednu od svojih pomorskih ruta, te ga je proglasila glavnom trgovačkom lukom za to područje. Tijekom vremena značajna poticaj razvoju luke Dubai dali su Perzija, odnosno Iran, Japan i Indija.
Strateški razvoj modernog Dubaija zacrtan je 1970-ih godina kada je odlučeno kako se neće nadmetati s Abu Dhabijem, koji je svoj prosperitet gradio na političkoj moći i izvozu nafte. Nasuprot tome, razvojna vizija Dubaija temeljila se na diverzifikaciji poslovanja fokusiranom na globalno tržište, što je trebalo rezultirati promjenom imidža čitavih Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Pozicija Dubaija kao regionalnog lučkog središta naglo počinje jačati kada se 1972. godine otvara luka Port Rashid. Nešto kasnije, odnosno 1979. godine, započinje s radom Jebel Ali Port, najveća umjetno napravljena luka na svijetu koja zajedno s Jebel Ali Free Zone, smještenoj u neposrednoj blizini, tvori jedan od najvećih industrijskih kompleksa na Srednjem istoku. Ujedno Jebel Ali prerasta u najveću kontejnersku luku u Perzijskom zaljevu. Godine 1999.osnovan je Dubai Ports International (DPI) koji se 2005. godine spojio s Dubai Ports Authority stvorivši Dubai Ports World (DP World) jednu od najvećih logističkih tvrtki na svijetu.
Razvoj Dubaija odvija se uz kontinuirano natjecanje s ostalim gradovima u blizini. To su Abu Dhabi i njegove luke Khalifa i Sharjah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, luke Jeddah i Dammam u Saudijskoj Arabiji te luka Salalah u Omanu. Treba napomenuti kako je Dubai integriran u tržišne robne tokove i međunarodno kapitalističko tržište prije pronalaska nafte u emiratima.
Regionalno središte
Već niz desetljeća Dubai privlači obrazovanu radni snagu, to jest, kreativce i profesionalce iz drugih arapskih zemalja. Talentirani pojedinci i razvojni inženjeri predstavljaju humani kapital koji ima važnu ulogu u brzom razvoju Dubaija. Kreativna radna snaga zaslužna je za razvoj finteh industrije i brojnih uslužnih djelatnosti. Kao i u ostalim globalnim gradovima u nastajanju, u Dubai se slijeva i veći broj nisko kvalificiranih radnika.
Opadanje važnosti većine tradicionalnih industrija umanjivala je ekonomsku moć pojedinih arapskih gradova. Nasuprot tome, povoljno i stimulativno ozračje za financijska ulaganja uz pouzdanu legalnu infrastrukturu poticali su snažan razvoj Dubaija. Naglo raste broj multinacionalnih korporacija koje svoja regionalna sjedišta otvaraju u tom gradu. U tom pogledu Dubai postaje sve značajnija destinacija transformirajući se u poželjno i atraktivno poslovno gradsko središte. Spomenimo kako svjetsku metropolitansku poslovnu elitu predvode Tokio, New York, London i Pariz.
Dubai postupno nadilazi regionalne okvire, te poprima obilježja jednog od globalnih gradova u nastajanju. Transformacija se odvija na političkoj, ekonomskoj i kulturnoj razini. Riječ je o urbanom središtu poželjnom za život i rad ne samo mladih arapskih stručnjaka, već i brojnih talentiranih ljudi iz cijeloga svijeta. Afirmaciju Dubaija prati i porast gospodarskih atraktivnosti Ujedinjenih Arapskih Emirata u cjelini. Jedno istraživanje provedeno 2019. godine pokazuje kako 44 posto mladih Arapa smatra Ujedinjene Arapske Emirate najpoželjnijom zemljom za život. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati uspjeli, u tom pogledu, preteći razvijene zapadne države, pri čemu je spomenuti postotak 2015. godine iznosio samo 20 posto.
Analize nedvojbeno potvrđuju kako je Dubai postao regionalno čvorište kretanja ljudi, roba i kapitala nudeći sofisticiranu infrastrukturu koja se pokazala superiornom u odnosu na tradicionalne arapske takmace, poput gradova kao što su Kairo, Bagdad, Beirut i Damask. Privlačnost Dubaija dobrim djelom se zasniva na razvijenom kulturnom i umjetničkom životu. Kulturna, umjetnička, bolje reći, kreativna scena predstavlja jednu vrstu sofisticirane moći karakterističnu za postmodernu koja snažno privlači mlade stručnjake i profesionalce različitih profila.
U Dubaiju se provode brojne aktivnosti i inicijative koje promoviraju kreativno odnosno kulturno stvaralaštvo, pa se tako održavaju brojni festivali, likovne izložbe, te druge manifestacije. Svjetski ugled stekla je međunarodna književna nagrada za arapsku fikciju (The International Prize of Arab Fiction) koja je poznata i ako Arapski Booker. Naime, nagrada u iznosu od 50.000 američkih dolara dodjeljuje se od 2008. godine u suradnji s Booker Prize Foundation iz Londona i stekla je status najvažnije književne nagrade u arapskom svijetu.
Atraktivnom imidžu Dubaija pridonosi i međunarodni filmski festival (Dubai International Film Festival – DIFF) pokrenut 2004. godine, koji je ubrzo prerastao u vodeću regionalnu filmsku manifestaciju. Brojnim događanjima nastoji se privući pozornost svjetske javnosti, pa se tako organiziraju džez festivali, međunarodna teniska natjecanja visoke kategorije, golf turniri, gastronomski festivali, utrka konja Dubai World Cup, Dubai’s design week, te dodjela nagrade za filantropiju Arab Hope Maker koja je pokrenuta 2017. godine.
Pojedina kulturna događanja generiraju značajne financijske prihode kreirajući prepoznatljiv imidž toga grada. Neke od manifestacija postale su globalno prepoznatljiva, te se po kvaliteti mogu svrstati uz bok prestižnim događanjima kao što su, primjerice, Sao Paulo Art Biennial, Miami’s Art Basel i New Orleans’s Jazz and Heritage Festival. U Dubaiju je britanska aukcijska kuća Christie’s otvorila svoje prostore i održala 2006. godine prvu dražbu na Srednjem istoku.
O snazi i ubrzanom rastu umjetničke scene u Dubaiju svjedoči umjetnička i kulturna četvrt Alserkal Avenue, prepunoj galerija, kazališta, kino dvorana i restorana u kojoj se kontinuirano odvija mnoštvo kreativnih zbivanja. Ujedinjeni Arapski Emirati su prva zemlja Arapskoga zaljeva koja je 2009. godine dobila stalni izložbeni paviljon na Venecijanskom bijenalu, što potvrđuje uspješnost napora gradske i državne administracije u artikuliranju prepoznatljivog identiteta Dubaija i zemlje u cjelini.
Navedene aktivnosti prate i kreativna arhitektonska rješenja, pa je vizura nebodera u Dubaiju postala prepoznatljiva u čitavom svijetu. U tom pogledu naročito se ističe izgled The Burj Al Arab Hotela, te najvišeg nebodera na svijetu The Burj Khalifa čija visina iznosi oko 828 metara, a izgradnja je stajala 1,5 milijardi američkih dolara.
Ekonomski razvoj
Brzi ekonomski procvat Dubaija započinje 1970-ih godina nakon naftnoga buma. Investitori razvijenih zapadnih zemalja bili su suočeni s ekonomskom krizom u svojim nacionalnim gospodarstvima, te su Arapski zaljev, prije svega, Dubai odnosno njegovu luku i zonu slobodne trgovine prepoznali kao priliku za ulaganja. Naročito primamljiva za investiranje bila je slobodna trgovinska zona čiji su propisi uklanjali trgovinske prepreke, te omogućavali povrat cjelokupnog profita u matične zemlje investitora. Uz pomoć vlastitog i međunarodnog kapitala Dubai je započeo s prerastanjem u trgovačko i prometno čvorište, dok se istodobno Abu Dhabi pozicionirao kao važno političko i vojno središte.
Gradska vlast fokusirala se na diverzifikaciju ekonomije Dubaija. Ta je nastojanja dodatno ojačao vladar Dubaija Sheikh Mohammed bin Rashid al-Makroum koji je upravljanje gradom preuzeo 2006. godine. Za vrijeme njegove vladavine Dubai je postao, pored ostaloga, i prepoznatljivi globalni turistički te financijski centar. Ekonomski uspon Dubaija događa se u vrijeme intenzivne globalizacije i pojave novih važnih gospodarskih aktera kao što su, primjerice, Brazil, Kina i Turska. Vidljivo je kako se gospodarski odnosno urbani procvat Dubaija nije odvijao na tradicionalni način, već prvenstveno na temelju novih načela postmodernizma. Tako se, primjerice, u Dubaiju nije razvijala klasična masovna industrija, već je naglasak stavljen na afirmaciju, odnosno na razvoj grada kao globalnog središta uslužnih aktivnosti.
U sklopu te strategije razvijen je, primjerice, zračni prijevoznik Emirates koji je postao jedan od prepoznatljivih nacionalnih simbola. Kompanija je podružnica Emirates grupacije koja je u stopostotnom vlasništvu Vlade Dubaija. Sa svojih 259 putničkih zrakoplova najveći je zračni prijevoznik na Bliskom istoku, a kvalitetom usluge prometnuo u jednu od vodećih svjetskih kompanija u svojoj branši.
Treba naglasiti kako je jedan od važnih generatora ekonomskog razvoja Dubaija nekretninsko poslovanje koje je umreženo s financijskim tržištem odnosno novčanim institucijama. Ta umreženost i svojevrsna sinergija rezultirala je realizacijom brojnih mega projekata i brzom urbanizacijom koja je izravno poticajno djelovala na tržište kapitala.
Ekonomska strategija diverzifikacije poslovnih aktivnosti i smanjivanje financijske ovisnosti o izvozu nafte predstavlja ispravnu gospodarsku orijentaciju. Istodobno djelatnosti poput turizma, zračnog prijevoza, slobodnih zona i poslovanja nekretninama snažno dodatno pojačavaju ovisnost o vanjskim tržišnim kretanjima, što je karakteristika svih nacionalnih tržišta umreženih u globalno gospodarstvo.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments