Futurologija je holističko odnosno multidisciplinarno predviđanje budućnosti koje postaje sve značajnija i popularnija disciplina uslijed brojnih kriza, kao što su, primjerice, klimatske promjene, demografska eksplozija i migracije, zagađenje okoliša, te geopolitički konflikti. Budućnost je prepuna teško predvidljivih, ali i nepredvidljivih izazova, jer se društvo ne razvija samo linearno, već i eksponencijalno, to jest, u kvantnim skokovima.
Počeci
Sustavno znanstveno – stručno predviđanje budućnosti predstavlja relativno novi fenomen. Nakon Drugoga svjetskog rata, termin futurology (futurologija) skovao je njemački povjesničar Osip Flechtheim u svojoj knjizi History and Futurology (Povijest i futurologija), tiskanoj 1945. godine. Premda u to doba započinju s radom veći broj profesionalnih futurologa, ipak je riječ o disciplini koja u različitim oblicima egzistira znatno dulju period.
Idejni pokušaji razmatranja budućnosti kao zasebnog istraživačkog područja javljaju se u 18. stoljeću, u doba prosvjetiteljstva. Koncem 18. stoljeća zahvaljujući početku industrijalizacije jača svijest o neminovnim promjenama i progresu. Razvoj tvorničkog sustava i strojeva, to jest, mehanizacije proizvodnih procesa, jača svijest o nadmoći čovjeka nad prirodom. Promjene postaju sve jače i češće, pa mislioci toga doba uviđaju kako predviđanje budućeg društvenog razvoja može biti korisno za brojne društvene aktere.
Utjecajni mislioci kao što su, primjerice, Adam Smith i Jean-Jacques Rousseau smatrali su kako nije dovoljno samo shvaćati, to jest, poznavati buduće trendove, već na njih treba utjecati. U prosvjetiteljskoj političkoj tradiciji to je iziskivalo artikulaciju društvenih ugovora. Od polovice 19. stoljeća razvija se industrijska infrastruktura poput, primjerice, željeznica, parobrodskog prijevoza, telegrafske i telefonske mreže kao i ključne tehnologije poput teške industrije i proizvodnje električne energije. Sazrijevala je svijest o presudnoj ulozi tehnologije na društveni razvoj.
Futurolozi tadašnjega vremena oslanjali su se na znanost i imali gotovo neograničeno povjerenje u tehnički progres, te mogućnost predviđanja budućnosti. Jedan od najpoznatijih futurologa 19. stoljeća bio je francuski književnik Jules Verne. On je uspješno sintetizirao duh 19. stoljeća prezentirajući ga kroz zanimljive i uzbudljive priče, primjerice, o ljudima koji putuju na mjesec ili istražuju dubine oceana. Verne je svojim knjigama uvjerljivo ukazao na ulogu mašte u tehnološkim predviđanjima. Mašta je i danas potpomognuta znanstvenim spoznajama ključni alat kreiranja scenarija budućeg tehnološkog i društvenog razvoja.
Književna tradicija je u znatnoj mjeri utjecala na afirmaciju futurologije, ali nipošto nije jedina u tome. Društveni teoretičari, ponajviše u Sjedinjenim Američkim Državama, prednjačili su u predviđanju budućih posljedica tehnoloških i socijalnih promjena. Pri tome su bili svjesni snažne umreženosti tehnoloških i društvenih procesa. U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata društveni teoretičari William F. Ogburn i Colum Gilfillan analizirali su tehnološke trendove paralelno s društvenim promjenama. Njihov rad inicirao je razvoj metoda trendovske ekstrapolacije, tehnološke procjene i analize utjecaja.
Najznačajnije radove o društvenim posljedicama tehnoloških promjena, to jest, razvoja napisali su sociolozi Daniel Bell i Amitai Etzioni. Oni su analizirali društvenu zbilju kako bi uočili trendove koji će oblikovati budućnost. Tako je, primjerice, Bell u knjizi The Coming of Post – Industrial Society (Dolazak postindustrijskog društva) uočio niz promjena u svijetu rada, te zaključio kako je započeo nastanak postindustrijskog društva. Taj termin postao je vrlo brzo jedan od ključnih pri opisivanju novih društvenih, te industrijskih odnosa, koje su posljedica tehnološkog razvoja. Bell je, pored ostaloga, predvidio snažan razvoj i dominaciju uslužnog sektora, što se uistinu kasnije i dogodilo.
Generatori razvoja
Na razvoj futurologije utjecali su i brojni povjesničari. Oni su proučavajući prošlost uočavali procese koji bi mogli imati znatniji utjecaj u budućnosti. Taj pristup prisutan je i danas. Među najpoznatije spada povjesničar Paul Kennedy. On je na temelju povijesnih analiza, anticipirao buduće političke odnosno gospodarske dobitnike i gubitnike na svjetskoj sceni. Naglašavam kako nas povijest upućuje na važnost teritorija, bolje reći, geopolitike za koju su mnogi smatrali kako je postala marginalna odnosno beznačajna u današnje vrijeme. Trenutni ratni sukobi i političke napetosti nedvojbeno ukazuju kako su bili u krivu.
Svijet rada odnosno gospodarstvo još je jedan od ključnih generatora razvoja futurologije. Dobra poslovna praksa, to jest, profitabilno poslovanje, u velikoj mjeri se oslanja na anticipiranje tržišnih i društvenih trendova. Ta predviđanja važan su segment poslovnog planiranja. Fokusiranost na budućnost prisutna je i u teoriji menadžmenta. Henri Fayol razradio je koncept strateškog planiranja u pionirskom tekstu iz tog područja, koji je objavljen 1916. godine. Spoznaje je dobrim dijelom zasnivao na praksi stečenoj u jednoj francuskoj rudarskoj kompaniji, gdje je radio kao rukovoditelj.
Neprijeporno je najveći utjecaj na razvoj futurologije imao vojni sektor. U Sjedinjenim Američkim Državama sustavni poticaji za razvoj i artikulaciju studija predviđanja budućnosti vezana su za nagli porast važnosti vojnog planiranja tijekom zadnjih godina Drugog svjetskog rata. Utemeljen je trust mozgova (think tank) glasoviti RAND Corporation s glavnom zadaćom procjene budućih vojnih potreba, to jest, vojnih kapaciteta Sjedinjenih Američkih Država. Stručnjaci i eksperti RAND Corporation u suradnji sa znanstvenicima iz brojnih vojnih organizacija razvili su brojne alate i tehnike potrebne, to jest, korisne za izradu studija budućnosti.
Tijekom 1950-ih godina, Herman Kahn i suradnici iz RAND Corporation razvili su metodologiju izrade scenarija budućeg razvoja utemeljenog na međuovisnosti tehnologije i vojne strategije. Valja naglasiti kako su Kahn i njegov tim razrađivali veći broj scenarija u skladu s različitim temeljnim pretpostavkama. Eksperti RAND Corporation prednjačili su 1960-ih godina u kreiranju metode poznate pod nazivom Delphi tehnika. Riječ je o metodi strukturirane komunikacije skupine stručnjaka uspostavljene zbog predviđanja društvenih i gospodarskih događanja.
S vremenom je Delphi metoda, bez obzira na određene slabosti, postala utjecajna i popularna tehnika grupnog predviđanja, to jest, odlučivanja. Izrada scenarija budućeg djelovanja uz pomoć Delphi tehnike najviše se prakticiralo u poslovnim organizacijama koje su nastojale unaprijediti svoju fleksibilnost i spremnost na djelotvorno suočavanje s različitim mogućim izazovima. U tim procesima ponajviše su sudjelovali znanstvenici i inženjeri iz različitih disciplina, pri čemu se nastojalo što učinkovitije sintetizirati njihova raznorodna promišljanja određenog problema odnosno projektne zadaće.
Profesionalizacija
Futurološke tehnike razvijene u RAND Corporation, ali i drugim trustovima mozgova, tijekom 1960-ih godina i kasnije, postaju sve popularnije izvan vojno industrijskog kompleksa. Zanimanje za futurološka predviđanja značajno su pojačale nove tehnologije poput, primjerice, raketne i svemirske tehnologije, računalne tehnologije i telekomunikacijske tehnologije. Pojačani interes znanstvenika i drugih analitičara za izradu futuroloških analiza rezultiralo je profesionalnim bavljenjem isključivo tim istraživačkim, to jest, spoznajnim područjem. Futurolozi postaju segment akademske zajednice.
Početak profesionalizacije futurologije, kao struke, započinje u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Gaston Berger utemeljio je u Parizu 1957. godine Centre National de Prospective. To je bilo udruženje pojedinaca zainteresiranih za izradu studija budućnosti. S identičnim ciljem osniva se 1960. godine udruženje Futuribles. Filozof i futurist, Bertrand de Jouvenel objavio je knjigu The Art of Conjecture kojom je razradio filozofske temelje futurologije. Istodobno raste interes u Sjedinjenim Američkim Državama za profesionalnim bavljenjem tim područjem. Američka akademija znanosti i umjetnosti formirala je 1965. godine Commission on the Year 2000, koja se bavila dugoročnim predviđanjima.
Općenito govoreći, tijekom 1960-ih godina dolazi do snažnog rasta interesa za futurologijom u stručnoj i široj javnosti. Višestruko se povećao broj profesionalnih udruženja i publikacija koji su se bavili tom tematikom. Afirmirale su se, u međunarodnim razmjerima, utjecajne publikacije posvećene futurologiji kao što su, na primjer, Futures u Ujedinjenom Kraljevstvu, Analyse et Prevision u Francuskoj, Futurum u Njemačkoj i The Futurist u Sjedinjenim Američkim Državama.
U javnosti se počinju voditi rasprave o futurolškim temama. Jednu od najpoznatijih takvih diskusija pokrenuo je trust mozgova Rimski klub sa svojim čuvenim izvješćem Granice rasta, objavljenom 1972. godine. Izvješće odnosno knjiga zasnivala se na hipotezama i podacima koji su se računalno procesuirali. Računalna tehnologija i velika količina podataka trebali su osigurati preciznost te futurističke studije. Računalne simulacije ukazivale su na kolaps svjetskog gospodarstva i u konačnici društva u cjelini, ukoliko se nastave eksploatirati prirodni resursi dotadašnjim tempom.
Prigodom izlaska knjige Sljedećih 200 godina, koja se u knjižarama pojavila 1976. godine, Herman Kahn sa suradnicima zapisao je :“Ova je knjiga djelomično izvješće o radu što je poduzet u Hudson institutu o bitnim pitanjima rasta stanovništva, ekonomskog razvitka, energije, sirovina, hrane i okoliša koji su sada u žarištu pozornosti vlada, znanstvenih institucija, privatnih korporacija, masovnih medija i zabrinutih građana diljem svijeta. … Suvremeni problemi često nisu u potpunosti shvaćeni sve dok ne postanu prošlost, kada ih se može sagledati u povijesnome kontekstu. Futurologija nam sada može, do nekog stupnja, pružiti takav kontekst dajući nam umjetnu isturenu točku s koje se može gledati na prošlost … Postoji obveza sviju – a osobito obveza najrazvijenije nacije na Zemlji – da naznači probleme naše budućnosti i da predloži instrumente za hvatanje ukoštac s ovim problemima.“ Razvidna je aktualnost iznesenih tvrdnji.
Brojni su autori nastojali definirati futurologiju kao zasebnu disciplinu, ali se od toga odustalo. Colin Blackman, urednik časopisa Futures, ustvrdio je 1994. godine kako su studije budućnosti po svome karakteru interdisciplinarne. Slična stajališta zastupao je Wendell Bell, sociolog sa sveučilišta Yale. Bell je smatrao kako je futurologija holistički, integrativni i multidisciplinarni način promišljanja koji koristi spoznaje i metode tehničkih, prirodoslovnih, humanističkih i društvenih znanosti. Ta su stajališta s vremenom postala općeprihvaćena.
Tijekom 1960-ih godina vladao je optimizam futurologa u vezi predviđanja budućnosti. Taj je optimizam splasnuo 1980-ih godina, a danas su futurolozi svjesni težine izazova u prognoziranju budućih događanja. Analize zasnovane na linearnoj metodologiji i scenariji izrađeni na kvantitativnim principima uz pomoć računalne tehnologije nisu dovoljni za točna predviđanja. Tako je, primjerice, teško je prognozirati kako će se čovječanstvo i s kojim uspjehom za 50 godina suočavati s posljedicama klimatskih promjena. Točne procjene bile bi iznimno korisne, a tome bi mogla pripomoći sinteza futurologije i znanstvene fantastike.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments