By Jedna od važnih odrednica čovjeka jest korištenje alata i njihov kontinuirani razvoj tijekom čitave ljudske povijesti. Pri tome su i alati poticali odnosno utjecali na razvoj samoga čovjeka. Taj se poticaj pojačavao s porastom složenosti oruđa, a kulminirao je pojavom strojeva. Ubrzo strojevi prerastaju u bitnu sastavnicu ljudskog okruženja, to jest, odrednicu društva u cjelini. Stoga je riječ o svojevrsnom partnerstvu koje se s vremenom transformiralo u simbiozu. Ujedno je stvoren tehnološko društveni kontekst pogodan za prihvaćanje hibrida odnosno tehnički nadopunjenih ljudskih organizama, koje pojedini analitičari smatraju našom novom razvojnom fazom. Opisat ćemo taj razvojni proces i ukazati na njegove bitne sastavnice.
Mehanička logika i strojevi
Danas se organska i strojna logika međusobno prožimaju stvarajući nove svjetonazore kao i težnju za ovladavanjem prirodnim procesima, bolje reći, prirodom. O utjecaju strojeva na ljudsku spoznaju svjedoči artikulacija strojne logika kao modela razumijevanja društvenih procesa. Čak što više, mehanika odnosno mehanički strojevi postali su u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća uzor prema kojem su se dizajnirale gospodarske i društvene organizacije.
Jedna od značajki mehaničke logike je uzročno posljedični princip koji je jednoznačan, te ujedno razumljiv i predvidljiv. Mehanička logika promišljanja temelji se prvenstveno na kvantitativnim principima odnosno pokazateljima. Unutar mehaničkih sustava, bez obzira na njihovu veličinu, praktično ne postoje nepoznanice. Taj način razmišljanja marginalizirao je, pa čak i eliminirao ulogu, bolje reći, važnost, čovjeka. Naime, ljudi su često iracionalni i emotivni što otežava, pa često i onemogućava, njihovo razumijevanje, pa su stoga nepoželjni u mehaničkoj logici.
Mehanički strojevi su zatvoreni entiteti koji se mogu u potpunosti razumjeti, što omogućava eliminaciju bilo kakve nepredviđene disfunkcije. Učinkovitost mehaničkih strojeva omogućila je porast društvenog blagostanja, pri čemu je ujedno predstavljala obrazac koji se nastojao integrirati u sve društvene segmente. Mehanička logika postala je vladajuća paradigma i u ekonomiji. Mehanizirani proizvodni procesi omogućili su proizvodnju velikih serija, te uspostavu, u krajnjoj liniji, masovnog društva.
Razvoj i sve veća upotreba strojeva stimulirali su afirmaciju organizacije kao načina realizacije brojnih ciljeva. Interesantno je spomenuti kako je riječ organizacija nastala iz grčkog pojma organon koja označava alat odnosno instrument. Uz pomoć organizacije moglo se djelotvorno povezati, koordinirati i usmjeravati zajedničko, te ujedno istovremeno djelovanje ljudi i strojeva. Ta je učinkovitost naročito došla do izražaja u ekonomiji, prvenstveno proizvodnji.
Stoga organizacija kao društveni fenomen počinje sve više zaokupljati pozornost znanstvenika, prvenstveno sociologa i ekonomista. Tako je Charles Babbage, koji je najpoznatiji po izumu prvotne verzije jednostavnog matematičkog računala, 1832. godine objavio tekst u kojem se zalaže za znanstveni pristup analizi organizacije. Tim nastojanjima pridružio se i njemački sociolog Max Weber, koji je razradio model birokracije kao idealnog oblika organizacijskog funkcioniranja.
Birokracija se zasniva, primjerice, na hijerarhijskim načelima razdiobe odgovornosti, podjeli rada i stručnosti. Pri tome su organizacijski procesi formalizirani uz pomoć brojnih propisanih obvezujućih procedura djelovanja. Birokratske organizacije funkcioniraju u skladu sa zacrtanim planovima koji usmjeravaju djelovanje svih članova organizacije.
U birokratizirane gospodarske organizacije tijekom 19. stoljeća integrirani su strojevi, što je kulminiralo pojavom velikih proizvodnih poduzeća. Nastale su moćne i ogromne vertikalno integrirane korporacije, među kojima je najpoznatiji Standard Oil. Riječ je korporaciji koju je 1870. godine osnovao John D. Rockefeller, a obuhvaćala je procese od vađenja nafte, transporta, prerade, distribucije i prodaje na benzinskim crpkama. Stvorio se moćan monopol u Sjedinjenim Američkim Državama koji je razbijen sudskom presudom 1911. godine. Temeljem te sudske odluke Standard Oil je razbijen, te su osnovane 43 manje tvrtke. Na taj način se osiguralo poštenije tržišno nadmetanje na području nafte i naftnih prerađevina.
Birokratski model učinkovito je funkcionirao u okruženju kojim su dominirali mehanički principi. Mehanička i birokratska logika izbjegavaju odnosno nastoje eliminirati promjene bilo koje vrste. Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća tržište je bilo relativno stabilno, što je u znatnoj mjeri omogućavalo učinkoviti rad birokratiziranih poslovnih organizacija. S vremenom je postala evidentna težnja birokracije za stalnim ubrzanim rastom. Birokratska ekspanzija negativno je utjecala na produktivnost kompanija, a jednako pogubna pokazala se i za javnu administraciju. Ta se situacija dodatno pogoršavala porastom dinamičnosti tržišnih procesa i odnosa.
Korištenje strojeva povećavalo je produktivnost, ali je uočeno kako su radnici slaba karika u proizvodnom lancu. Ta se slabost nastojala ukinuti artikulacijom znanstvenog upravljanja, kao upravljačkog modela. Znanstveno upravljanje je egzaktnim metodama i eksperimentiranjem, prije svega, alatima nastojalo poboljšati produktivnost radnika. Važno je naglasiti kako je znanstveno upravljanje, preciznije rečeno njegov utemeljitelj Frederick Taylor, ustrojio princip po kojem porast produktivnosti treba pratiti povećanje plaća radnika. Međutim, radnici su se tretirali kao pasivni element koji valja kontrolirati i kažnjavati. Riječ je o konceptu u kojem su radnici priučeni, te stoga lako zamjenjivi dodaci strojevima.
Početak radikalno drugačijeg tretiranja ljudskog elementa unutar poslovnih sustava, skladno se nadopunjavao s novim shvaćanjem organizacije. Napušta se mehaničko promišljanje organizacije kao zatvorenog entiteta, te se uvodi model otvorene organizacije. Bitna značajka otvorene organizacije je razmjena informacija s okruženje. Afirmiraju se organske strukture u kojima radnici prestaju biti pasivni objekti, afirmirajući se kao aktivni čimbenik u procesu razmjene odnosno cirkulacije informacija i podataka.
Organske strukture i kaos
Organske strukture omogućuju samoregulaciju, korigiranje grešaka uz pomoć povratnih informacija i učenje, pri čemu je omogućena fleksibilnost odnosno kontinuirano prilagođavanje okruženju. Unutar takve organizacijske arhitekture ljudi stječu znatnu autonomiju odlučivanja, koja je temelj aktivnog angažmana. Pri tome se koriste strojevi nove generacije koji funkcioniraju zahvaljujući programiranju, skladištenju i obradi informacija. Neprijeporno su računala i automatizirani procesi ključne sastavnice strojne infrastrukture potrebne za suvremene principe proizvodnje.
Po prvi puta u povijesti strojevi i ljudi imaju jednu bitnu zajedničku značajku, a radi se o njihovoj sposobnosti obrade informacija. Čak što više, u tom pogledu računala su u pogledu procesuiranja i skladištenja podataka i informacija postala drastično superiornija od ljudi. S novim naprednim generacijama strojeva stvara se novi međuodnos čovjeka, organizacije, odnosno društva, i tehnike, bolje reći, mislećih uređaja. Riječ je o procesu koji se kontinuirano odvija već nekoliko desetljeća i predstavlja veliki znanstveni izazov za politologe, filozofe, sociologe i ekonomiste.
S mehaničkim alatima ljudi su imali „partnerski“ odnos koji je omogućavao osiguravanje egzistencije. U drugoj polovici 20. stoljeća kvalitativni razvoj alata rezultirao je pojavom uređaja, koji su omogućili simbiozu čovjeka i stroja. Nastao je posve novi realitet u kojem je tehnološki utjecaj značajan, pa znanstvenici govore o tehnološkom determinizmu, tehnokratima i tehno kulturi. Tehnički uređaji poput, primjerice, računala i televizije počeli su sve značajnije utjecati na ljudsku osobnost. Stvara se kompleksan sustav unutar kojega možemo uočiti artikulaciju novih fenomena kao što su, primjerice, virtualna stvarnost i cyber kultura.
Nove tehnologije ne nastaju zahvaljujući mehaničkoj logici, već se dizajniraju u skladu s načelima otvorenih i organskih struktura zasnovanih na informacijama. Umrežavanje postaje ključni proces koji nije linearan, niti isključivo uzročno posljedičan. Ljudi počinju djelovati u kompleksnom okruženju koje je teško u potpunosti racionalizirati, a planiranje postaje gotovo nemoguće. U takvim okolnostima redukcionizam kao spoznajna metoda pokazuje sve svoje slabosti i ograničenja, te postaje praktično neupotrebljiv. Treba podsjetiti kako je redukcionizam jedna od važnih spoznajnih sastavnica suvremenih prirodnih znanosti, uz pomoću koje se ostvario niz važnih znanstvenih otkrića.
U tom kontekstu afirmirani i utjecajni američki filozof politike Francis Fukuyama, u knjizi Kraj čovjeka? konstatira :“ U prirodnim znanostima se već neko vrijeme shvaća da se ponašanje složenih cjelina ne može razumjeti jednostavnim zbrajanjem i uvećavanjem podataka o ponašanju njihovih dijelova. To je dovelo do razvoja novoga područja nelinearnih ili „složenih prilagodbenih“ sustava : tu se pokušavaju razviti modeli djelovanja složenih sustava. Takav je pristup na neki način suprotan redukcionizmu. … Budući da ti sustavi djeluju pokretani nelinearnim odnosima, mogu biti krajnje osjetljivi na male razlike u početnim uvjetima te se tako mogu činiti kaotičnima, čak i kada je njihovo ponašanje potpuno određeno.“ Taj su način promišljanja i znanstvene analize među prvima počeli primjenjivati znanstvenici na području ekologije i meteorologije. Pri tome su koristili napredne računalne simulacije odnosno proračune.
Analizirajući te nove odnose i procese znanstvenici su artikulirali teoriju kaosa, koja je u totalnoj suprotnosti spram mehaničke teorije i obrasca funkcioniranja. Novi način razmišljanja ubrzo se počinje prakticirati i u društvenim znanostima. Tako su ekonomski analitičari zaključili kako je suvremeno tržište krajem 20. stoljeća kaotično. Međutim, treba upozoriti kako je suvremeno tržište prvenstveno kompleksno s mnoštvom zavisnih i nezavisnih varijabli koje se isprepliću s brojnim nepredvidivim ponašanjima ljudi. Ubrzo teoretičari počinju tržište i tržišne procese uspoređivati sa živim sustavima, koji funkcioniraju na specifičan način.
Živi – kompleksni sustavi
Organizacije se počinju promatrati i analizirati kao organizmi, koje karakterizira, pored ostaloga, kontinuirana dinamičnost, rast i prilagodba. Analitičari su utvrdili kako organizacije, u pravilu, prolaze kroz nekoliko razvojnih faza slično kao i živi organizmi. Tako se, primjerice, poslovne organizacije osnivaju odnosno rađaju, razvijaju, te na kraju bankrotiraju, to jest, umru. Treba napomenuti kako organizacije posjeduju niz specifičnosti u odnosu na žive organizme, ali usprkos tome postoje neke sličnosti koje olakšavaju upravljanje i razumijevanje organizacije.
U svakoj razvojnoj fazi organizacije nužno je koristiti specifične i primjerene upravljačke tehnike. Primjerice, u početnoj fazi potrebno je poticati poduzetničku kulturu, te brižljivo selekcionirati brojne prijedloge i inovativne ideje. U narednim fazama razvoja organizacije nužno je artikulirati mehanizme dijeljenja iskustva i znanja, odnosno racionalno upravljati svim segmentima intelektualnog kapitala. Pri tome, posebnu pozornost treba posvetiti regrutiranju talentiranih pojedinaca, razvoju poslovnog eko sustava i skladnom umrežavanju svih poslovnih procesa.
Kao i kod živih organizama u organizacijama je prisutna entropija. Stoga je nužno permanentno generirati energiju koja se u poslovnim organizacijama manifestira kao kapital, znanje i informacija. Upravljanje organizacijskim energetskim potencijalima mora biti efikasno i efektivno, što je pretpostavka za fokusirano djelovanje. Pri tome se, kao što smo napomenuli, poslovna organizacija treba učinkovito umrežavati sa svim akterima unutar eko sustava. U današnje vrijeme to se manifestira kao obrazac koordiniranog funkcioniranja cjelokupnog dobavljačkog, proizvodnog i distribucijskog lanca.
Za žive organizme je karakterističan genetski kod koji omogućava reproduciranje određene vrste. Primjerice, lavovi uvijek rađaju lavove, pri čemu se pojedine jedinke tek neznatno razlikuju. Takav nasljedni genetski kod za organizacije ne postoji. Brojni su autori nastojali pronaći univerzalne faktore odnosno genetiku koja bi omogućila garantirano stvaranje uspješnih i dugovječnih tvrtki. U tom pogledu nude se različita rješenja. Pojedini autori smatraju kako je genetska šifra liderskih odnosno visoko profitabilnih organizacija inovativna kultura, dok drugi kao rješenje nude fokusiranost na zadovoljstvo potrošača i tržišno okruženje.
Teorijski govoreći, organizacije mogu djelovati vremenski neograničeno. Jedan takav primjer je Katolička crkva koju možemo, u reduciranom smislu, promatrati kao organizaciju. Zanimljivo je spomenuti kako suvremena teorija organizacije smatra hijerarhiju nedjelotvornom i pogubnom za organizacijski opstanak, a upravo je taj strukturalni princip omogućio djelovanje Crkve dulje od 2000 godina. Poslovne organizacije imaju drastično kraći vijek trajanja, ali određeni broj njih posluje preko 150 godina.
Jedan od bitnih izazova funkcioniranja poslovne organizacije je prilagođavanje tržišnom okruženju. Živi organizmi u prirodi razvili su tijekom evolucije niz mehanizama prilagodbe, a u sličnoj poziciji nalaze se i poslovne organizacije. Pri tome, najveću odgovornost za te postupke ima vrhovno poslovodstvo. Rukovoditelji moraju brzo i radikalno redizajnirati strukturu i procese, što se u prirodi stoljećima odvija evolucijski i spontano. Za razliku od toga, promjene u organizaciji moraju biti planske i u pravilu radikalne, te se moraju realizirati u što kraćem vremenu.
Za redizajniranje organizacijske arhitekture razrađeni su brojni koncepti upravljanja organizacijskim promjenama, koji se kontinuirano unapređuju. Tijekom 1990-ih godina iznimno popularni bili su poslovni reinženjering, učeća organizacija te intelektualni kapital kao obrasci preinaka. Njima se željelo osigurati djelotvornost poslovnih organizacija. Usprkos tim i brojnim drugim modelima promjena, to jest, upravljanja životni vijek najvećeg broja novih organizacija je kratak, a česti su i bankroti već etabliranih kompanija.
Neprijeporno je kako se životni vijek organizacije može planski produljivati. Za razliku od živih bića, organizacije mogu mijenjati svoju genetsku strukturu. Konkretno govoreći, vodstvo i članovi organizacije mogu kvalitativno preinačiti funkcioniranje ključnih procesa, te drastično redizajnirati sustav vrijednosti. U poslovnim organizacijama to uključuje uvođenje radikalno novog poslovnog modela. Preobrazba poslovnog modela predstavlja prilagođavanje novom, odnosno bitno drugačijem tržišnom okruženju.
Tržište je dinamičan i kompleksan sustav koji dolaskom do kritične točke razvoja prelazi u posve novi entitet. Upravo smo svjedoci takvog faznog prijelaza i artikuliranja nove ekonomije. Preciznije rečeno, u tijeku je prijelaz iz klasične industrijske ekonomije u internet ekonomiju, odnosno općenitije kazano, iz analognog u digitalni svijet. Uspostavljaju se novi društveni odnosi kao što su, primjerice, društvene mreže artikuliraju se novi ekonomski principi, kao i nove organizacijske arhitekture među kojima su najpoznatije virtualne.
Nužne su kontinuirane prilagodbe na svim društvenim razinama ukoliko se želi osigurati blagostanje i prosperitet. Za te procese treba uspostaviti fleksibilnost ne samo organizacijskih struktura, već i samih ljudi koji moraju kontinuirano stjecati nove spoznaje. Budućnost je praktično nemoguće predvidjeti zbog eksponencijalnog razvoja tehnologije i znanosti. Taj proces generira brojne egzistencijalne i esencijalne izazove koji onemogućavaju planiranje. Umjesto planiranja, poslovne organizacije, ali i ostali društveni akteri sve više izrađuju scenarije eventualnih budućih gospodarskih i društvenih zbivanja. U tom pogledu simulacije budućeg tehnološkog razvoja imaju veliku važnost.
Tehnologija i kiborzi
Navedeni procesi stvaraju društveni kontekst i svjetonazor prijemčiv za novu generaciju tehnoloških tvorevina. Riječ je o epohalnom revolucionarnom obratu koji se upravo odvija. Teško je prognozirati njegove konačne učinke.
Kao što je rečeno tehnologija ima značajnu ulogu u formiranju navedenih novih odnosa i pojavnosti. Tehnološke naprave nisu se samo integrirale u društveno okruženje, već su u brojnim slučajevima, iz medicinskih razloga, postale dio ljudskog tijela kako bi omogućile normalno funkcioniranje, to jest, život pacijentima. Međutim, tehnološki uređaji ne ugrađuju se isključivo iz zdravstvenih razloga. Primjerice, nekoliko desetaka tisuća ljudi ima ugrađene implantate kojima mogu otključavati vrata.
Zanimljivo je spomenuti kako je Neil Harbisson prvi službeni kiborg na svijetu. On je uvjerilo britansku Vladu da mu dopusti stavljanje svoje fotografije s antenom u putovnicu. Harbisson boluje od rijetke bolest zvane akromatopsija (ne opažanje boja), a to je „izliječila“, bolje reći, promijenila antena na čijem je kraju, točno iznad očiju, senzor s optičkim vlaknima. Precizno govoreći, riječ je o uređaju za kibernetičko poboljšanje ljudskog bića, a u ovom konkretnom slučaju radi se o prepoznavanju boja uz pomoć tehnologije. Uređaj mu je ugradio kirurg koji je želio ostati anoniman.
U svim tim i sličnim primjerima govorimo o kiborzima. Termin kiborg (cyborg) skovali su znanstvenici Manfred E. Clynes i Nathan S. Kline, koji su 1960. godine objavili tekst Kiborzi i svemir (Cyborgs and Space). U njemu su opisali imaginarni organizam koji je dijelom čovjek, a dijelom stroj. Tada su takve ideje spadale u znanstvenu fantastiku, a danas su različiti oblici kiborga stvarnost, te više ne izazivaju nevjericu. Kiborzi postaju realnost zahvaljujući naprednim tehnologijama kao što su, primjerice, računalne tehnologije, umjetna inteligencija, duboko učenje, robotika, nanotehnologija i napredni materijali.
Tehnološki razvoj koji je, pored ostaloga, iznjedrio kiborge, mnogi društveni i humanistički znanstvenici promišljaju u kontekstu znanstvenoga humanizma kao nove razvojne faze samoga čovjeka. Nova evolucija čovjeka, odnosno nastanak novih ljudi, nije prirodni, već prije svega tehnološko posredovani proces. Uz pomoć naprednih tehnologija žele se eliminirati bolesti, pri čemu se sve više govori i o mogućnosti ostvarenja besmrtnosti samog čovjeka. Riječ je o konceptima koji se više ne razmatraju samo u djelima znanstvene fantastike. Oni su predmet suvremenih politoloških, socioloških i filozofskih razmatranja, ali i konkretnih znanstveno istraživačkih projekata.
Nova zbilja
Drastičan obrat u shvaćanju čovjeka i društva generirala je pojava nove vrste strojeva. Radi se o mislećim strojevima čiju je pojavu omogućila računalna tehnologija, to jest, izum računala. Razvoj računala je iznimno brz, pa je u kratkom vremenu omogućeno prikupljanje, obrada i skladištenje podataka, informacija i znanja u razmjerima nezamislivim prije samo nekoliko desetljeća. Međutim, još važnija je tehnološka mogućnost njihova umrežavanja. Ta se tehnološka ekspanzija odvija u sprezi s primijenjenom znanošću. Pri tome se podaci i informacije afirmiraju kao ključni resursi u ekonomiji i drugim društvenim segmentima.
Kibernetika, odnosno teorija informacija, potaknula je artikulaciju novih spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi u cjelini. Brojni znanstvenici zaključili su kako se bit čovjeka, a i ostalih živih bića sastoji u sposobnosti prerade informacija. Pojedini teoretičari smatraju kako se superiornost čovjeka u prirodi svodi samo na činjenicu, što posjeduje najveći mozak, a time i nadmoćne performanse obrade informacija u odnosu na druge žive organizme.
Za takva shvaćanja ljudske suštine logično je i razumljivo, bolje reći prihvatljivo njeno tehnološko unaprjeđivanje u pogledu procesuiranja informacija. Konkretno govoreći, radi se o tehničkoj nadogradnji i poboljšavanju funkcija ljudskoga mozga. Taj tehnološki postupak ujedno bi, po mišljenju tih analitičara, predstavljao novu fazu razvoja čovjeka. Stoga se kiborg tretira kao nova evolucijska faza čovjeka utemeljene na tehnologiji i znanosti, a ne prirodi.
U tom kontekstu Ivana Greguric u svojoj knjizi Kibernetička bića u doba znanstvenog humanizma navodi :“Knjiga Norberta Wienera „Kibernetika ili upravljanje i komunikacije u živom biću i stroju“ izdana 1948. godine označila je početak nove znanstvene paradigme koja će kibernetiku uzdići na rang ontološke znanosti i preko nje presudno utjecati na znanost svih znanosti (prirodnih i društvenih), omogućiti automatizaciju, digitalizaciju i informatizaciju proizvodnih snaga rada, promijeniti karakter same proizvodnje i uzdići svijet moderne u kiborgiziranu post-modernu znanstvenu povijesnu zbilju.“ Napomenuo bih kako je kreiranje kibernetike kao univerzalnog koncepta, u ekonomskoj teoriji potaknulo razmišljanja o potpunoj eliminaciji čovjeka iz (automatiziranih) proizvodnih procesa.
Međutim, kibernetika redizajnira suštinu samog čovjeka artikulirajući je prvenstveno kao informaciju, bolje reći, informacijski proces. Superiornost računalne tehnologije u procesuiranju informacija koja je komplementarna s relevantnim naprednim tehnologijama kreira mogućnost drastičnog tehničkog povećanja ljudskih spoznajnih mogućnosti. Pri tome se ta spoznajna superiornost može nadograditi i drugim tehnološko poboljšanim tjelesnim performansama, što predstavlja bitne odrednice kiborga. Napominjem kako je, u najmanju ruku, upitno svesti bit čovjeka na brzinu procesuiranja i kapacitet skladištenja informacija i podataka.
Bez sumnje, informacije predstavljaju suštinsku značajku živih bića, te su ujedno jedna od ključnih odrednica čovjeka. Informacije omogućuju funkcioniranje otvorenih sustava i njihovu prilagodbu kompleksnom okruženju. Prilagodba i fleksibilnost omogućile su uspostavu suvremenih organizacija koje osiguravaju egzistenciju, ali i razvoj čitavog čovječanstva. Međutim čovjeka krasi i niz drugih suštinskih odrednica kao što su, primjerice, svijest, duša, vjera, ljubav, mašta, etičnost, smisao za lijepim, težnja za slobodom i kreativnost. Pri tome, postoje i određene manjkavosti kao što su, na primjer, egoizam, narcisoidnost, škrtost, agresivnost i želja za moći. Smatram kako se taj koloplet esencijalnih pozitivnih i negativnih ljudskih karakteristika ne može svesti isključivo na informacije i njihovo procesuiranje.
Međutim, brojni analitičari smatraju navedene esencijalne ljudske značajke beznačajnim, te ustrajavaju na konceptu čovjeka kao procesora informacija kojem je kiborg superioran u svakom pogledu. Taj reducirani model razumijevanja čovjeka nastoji se utemeljiti isključivo na informacijama integriranih u gene. Ipak, ostaje otvoreno pitanje ishodišta odnosno kreatora i tih genetskih (subatomskih) informacija.
Jedan od popularnijih pisaca koji zagovara redukcionizam ljudske prirode uz nekritičko glorificiranje segmenata biomedicinske znanosti je Yuval Noah Harari. On u svojoj knjizi Homo Deus navodi sljedeće :“Ali biomedicnske znanosti osporavaju sve tri navedene pretpostavke. One tvrde sljedeće : 1. Organizmi su algoritmi, a ljudi nisu individue – nego „dividue“. Drugim riječima, ljudi su zbirka mnogo različitih algoritama kojima nedostaje jedan unutarnji glas ili jedno “ja“. 2. Algoritmi koji čine čovjeka nisu slobodni. Oblikovani su genima i okolišnim pritiscima, a odluke donose deterministički ili nasumce – ali nipošto slobodno. 3. Iz toga slijedi da bi me eksterni algoritam u teoriji mnogo bolje poznavao nego što ja poznajem samoga sebe. Algoritam koji nadzire svaki od sustava koji izgrađuje moje tijelo i mozak mogao bi točno znati tko sam ja, kako se osjećam i što želim.“ Mislim kako se ova algoritamska metafizička determiniranost može odnositi na kiborge koje je, u krajnjoj liniji kreirao čovjek, ali ne i na same ljude.
Neprijeporno je kako internetske tehnologije, umjetna inteligencija, duboko učenje, analitika golemih količina podataka, senzorske tehnologije, napredni materijali, nanotehnologija, robotika i ostale visoke tehnologije omogućuju stvaranje sve naprednijih kiborga. Pri tome se procesuiranje informacija i podataka ugrađuje u sve veći broj proizvoda, tako zvanih, pametnih proizvoda. Umrežavaju se, na primjer, pametni telefoni, pametni televizori, pametni hladnjaci i pametni domovi stvarajući integrirano tehnološko okruženje u kojem živimo. Visoko tehnološko okruženje predstavlja prirodno stanište za kiborge, a u manjoj mjeri, po mom mišljenju, za čovjeka.
Jedna od posljedica integriranog visoko tehnološkog okruženja je sustavno brisanje razgraničenja između tehničkog društva i prirode. Taj se proces odvija sustavno, a mlade generacije ga prihvaćaju, kao nešto posve uobičajeno i razumljivo. Virtualna stvarnost i virtualne organizacije postali su uobičajeni, pa se fizički teritorij sve više tretira kao nevažna kategorija. Avatari su jedan od alata tehnologizacije osobnosti kojima se ljudi senzibiliziraju za prihvaćanje sve naprednijih složenijih kiborga.
Valja imati na umu kako se sve veća infiltracija tehnologije u sve segmente života i rada odvija spontano i ubrzano. Internetsko odnosno informacijsko povezivanje uz sve gušću senzorsku mrežu omogućava prikupljanje i skladištenje ogromnih količina podataka (big data), koje umjetna inteligencija i srodne napredne tehnologije učinkovito procesuiraju stvarajući smislene obrasce koji izmiču djelokrugu ljudske spoznaje i percepcije. Pri tome su algoritmi kreacija samoga čovjeka i po mom mišljenju nisu konačni spoznajni obrazac. Treba još jednom napomenuti kako kiborzi svojim performansama zadivljuju brojne promatrače, ali su algoritmi i ostala tehnološka rješenja ipak kreacija (prirodnog) čovjeka.
Algoritamski spoznajni obrazac ima zadivljujuću spoznajnu moć, ali nema potencijal eksponencijalnog iskoraka odnosno slikovito govoreći kvantnog skoka. U ljudskoj spoznaji taj se fenomen naziva i radikalna promjena paradigme, a označava dramatičnu promjenu postojećeg sustava mišljenja i logike na kojem je počivao. Smatram kako taj epohalni spoznajni obrat algoritamsko mišljenje nije u stanju izvesti. Ljudska esencija u jednom trenutku i sama je nastala eksponencijalnim obratom koji možemo usporediti s Velikim praskom i stoga je obavijena velom tajne.
Logika brojeva i algoritamsko mišljenje ne smiju nas zaslijepiti usprkos svoje učinkovitosti. Slikovito rečeno, moguće ja kako će nakon analognog i digitalnog doba uslijediti spiritualna faza ljudskog razvoja. To je radikalni otklon od budućih scenarija događanja koje zagovaraju tehnološki deterministi i njihovi pobornici kojima izmiče metafizički uvid u prirodu same informacije.
Harari kao pobornik tehnološko-genetskog determinizma, koji negira duhovnost i slobodu čovjeka, ustvrđuje :“Ljudi više neće sebe vidjeti kao autonomna bića koja vlastite živote žive prema vlastitim željama, nego će se umjesto toga naviknuti gledati na sebe kao na zbirku biokemijskih mehanizama koje stalno nadzire i usmjerava mreža elektroničkih algoritama. … Dakle, želite li poslušati staru poslovicu i upoznati samoga sebe, ne biste trebali tratiti vrijeme na filozofiju, meditaciju ili psihoanalizu, nego sustavno prikupljati biometrijske podatke te dopustiti algoritmima da ih analiziraju umjesto vas i kažu vam tko ste i što biste trebali raditi.“ Logična izvedenica ovakvih i sličnih tvrdnji je eliminacija bilo koje vrste odgovornosti samih ljudi.
Mišljenja sam kako navedene i slične teze artikuliraju okvir za vladavinu anarhije kao normalnog društvenog stanja. Konkretno govoreći, po stavovima koje zastupa Harari, primjerice, serijski ubojica i zlostavljač samo je produkt specifičnih biokemijskih mehanizama odnosno algoritama, te je samim time oslobođen bilo koje odgovornosti. U tom kontekstu Hararijeve logike zaključujem kako ljudi nisu i neće biti u stanju ni očitati prirodu kiborga, niti predvidjeti njihovo ponašanje u cijelosti, jer su također određeni algoritmima koje će u budućnosti samostalno dizajnirati.
Tehnološka anarhija ukida vladavinu čovjeka i društvenih ugovora kojima su ljudi nastojali urediti život u političkoj zajednici. Nasuprot tome, smatram kako čovjek ima prirođenu osobinu odabira odnosno slobodu odlučivanju o svom djelovanju neovisno o vlastiti algoritamskim procesima. Neophodno je što prije definirati određene okvire suživota ljudi i mislećih strojeva, pri čemu kiborzi trebaju biti samo jedan oblik tehnološke potpore u rješavanju ljudskih problema. To nije suđeno, već je stvar slobodnog odabira samog čovjeka.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments