KNOW-HOW

Pojam know-how koji znači znati kako  potekao je iz poslovne prakse u SAD-u. U The American Everyday Dictionary taj se termin definira kao knowledge of to do something (znanje kako nešto uraditi). Know-how je nakon Prvoga svjetskoga rata postao termin koji se upotrebljava u globalnim razmjerima, odnosno u svim jezicima svijeta. Rijetki su odgovarajući prijevodi, kao što je to slučaj u francuskom jeziku (savoir faire), premda se uz taj prijevod navodi i engleski izraz. U našoj praksi mogući prijevod glasio bi znanje i iskustvo.

Prijenos znanja i suradnja

S jačanjem ekonomije i društva znanja, te internetske tehnologije raste važnost podataka, informacija, znanja i umijeća. Istodobno raste potreba za suradnjom i partnerstvima, ne samo u gospodarstvu, već i društvu u cjelini. U takvim okolnostima kada su učestale razmjene tehnoloških znanja i umijeća sustavno se afirmira odnosno koristi naziv know-how. Pojam je s vremenom postao iznimno popularan, pa se koristi i izvan poslovnoga svijeta, premda njegovo značenje mnogima nije u potpunosti poznato.

Danas je većini menadžera, ali i političara postalo jasno kako je znanje iznimno važan resurs, a ljudi dragocjena izvorišta nove dodane vrijednosti. Generiranje novih spoznaja, te integriranje primijenjene znanosti u proizvodne procese podrazumijeva prakticiranje sofisticiranih metoda upravljanja ljudima i poslovnim procesima. Znanje se razmjenjuje, ali i ljubomorno čuva, kada predstavlja temelj konkurentne prednosti kao što je to slučaj, primjerice, u farmaceutskoj industriji. Zbog toga se praktična i profitabilna znanja patentiraju, jer je često njihovo generiranje rizično, te iziskuje dosta vremena i značajna financijska sredstva.

Međutim, razvoj nove generacije proizvoda u svim industrijskim granama postaje sve zahtjevniji, te iziskuje resurse koje ponekada nemaju ni najveće korporacije. Zbog toga alijanse i partnerstva sklapaju i tvrtke koje su izravni tržišni konkurenti. U sklopu takvih aranžmana razmjenjuju  se znanja i umijeća unutar zajedničkih projektnih timova. Današnja informatička i telekomunikacijska tehnologija omogućuje djelotvorni rad u realnom vremenu projektnih timova globalno disperziranih. Takav način rada drastično povećava njihovu učinkovitost, kao i pravodobnu razmjenu znanja.

Prijenos znanja može se realizirati uz pomoć pravno reguliranih mehanizama kao što je licencni ugovor. Treba naglasiti kako se know-how prenosi na različite načine i to usmeno i pismeno. U svakom slučaju riječ je o procesu kojim se može i treba upravljati. Know-how je segment intelektualnoga vlasništva, te ga valja usmjeravati i poticati u skladu s načelima upravljanja intelektualnim kapitalom. Racionalno tretiranje know-howa iziskuje artikulaciju primjerene organizacijske strukture koja mora biti fleksibilna i organska. Otvoreni komunikacijski kanali stimuliraju cirkulaciju informacija i znanja. U doba internetske tehnologije i digitalizacije, know-how najučinkovitije funkcionira u mrežnoj organizaciji.

Nekada se smatralo kako je know-how tehničko znanje i iskustvo potrebno za industrijsku primjenu nove patentirane inovacije. S vremenom je sadržaj know-howa postao širi. Tako se nekoliko desetljeća smatra kako know-how nije samo dodatno znanje za korištenje inovacije u proizvodnji, već predstavlja vrlo široki dijapazon tehničkoga znanja i iskustva koji obuhvaća tajne inovacije koje nisu prijavljene za stjecanje patenta, raznovrsne proizvodne i tvorničke tajne, upute i iskustva za primjenu drugih tehnoloških postupaka i shema, opise potrebne tehnološke opreme, analitičke propise, ostalu tehničku dokumentaciju, posebno izvedbene nacrte.

Pojam know-how može se, po popularnosti korištenja, usporediti s pojmom paradigma, čije je izvorno značenje gotovo zaboravljeno. Uvriježilo se korištenje pojma know-how za cjelokupno znanje i iskustvo potrebno za gospodarsko djelovanje, što je dovelo do čestoga, pa i pomodarskog korištenja toga izraza.

Tehnološko unaprjeđenje

Srodan pojam je tehnološko unaprjeđenje. Temeljna značajka tehnološkoga unaprjeđenja je racionalnija odnosno učinkovitija primjena poznatih uređaja i strojeva, tehnoloških postupaka i materijala s ciljem povećanja produktivnosti, postizanja bolje kvalitete proizvoda, uštede materijala i energije, veće iskoristivosti proizvodnih kapaciteta, te učinkovitije kontrole. Vidljivo je kako se tehnološka unaprjeđenja realiziraju uz pomoć poznatih alata i postupaka, čime su jasno i nedvosmisleno razdvojena od inovacije odnosno inovacijskih procesa.  

Tehnološka unaprjeđenja su iznimno učinkoviti način povećanja produktivnosti i kvalitete, koji su Japanci počeli prvi sustavno koristi u industrijskoj proizvodnji. Realizacija toga procesa iziskuje visoko motivirane djelatnike, koji kontinuirano uvode niz manjih i većih poboljšanja u okviru svoga radnoga mjesta. Niz takvih preinaka, u konačnici, rezultira sinergijskim efektima koji su u velikoj mjeri zaslužni za afirmaciju japanskih proizvoda, kao visoko kvalitetnih i konkurentnih.

Motiviranost zaposlenika za bavljenje tehnološkim unaprjeđenjima, jednim djelom, može biti rezultat mogućnosti eventualnoga dobivanja novčane nagrade. Međutim, za takav angažman, po mom mišljenju, znatno je važnija predanost koja proizlazi iz sustava organizacijskih vrijednosti, koja afirmiraju i potiču osobni angažman svakoga zaposlenika. Zbog toga ne iznenađuje činjenica, što se u brojnim japanskim poslovnim organizacijama ljudi osjećaju kao njihovi članovi, a ne samo kao formalni zaposlenici.

Know-how i tehnološka unaprjeđenja aktualni su i u digitalnoj ekonomiji, pri čemu poprimaju neke nove oblike. Ipak, i za digitalnu ekonomiji vrijedi znatan broj ekonomskih zakonitosti koja su se artikulirala u analognom svijetu, odnosno tradicionalnoj ekonomiji, još na početku 20. stoljeća.

Mr.sc. Marinko Kovačić