By Kontinuirani razvoj znanosti poput, primjerice, biologije, medicine, fizike, matematike i informatike otkriva, u sve većoj mjeri, kompleksnost prirode koja nas okružuje i svemira u cjelini. Pri tome su ljudsko djelovanje i spoznaje skloni reduciranju složenosti prirode i najčešće oslonjeni na uzročno posljedično analiziranje i linearno mišljenje. Redukcionizam i determinizam omogućuju realizaciju konkretnih praktičnih ciljeva, koji osiguravaju ljudsku egzistenciju. Uspostavljeni egzistencijalni modeli s vremenom se korigiraju. Treba podsjetiti kako je ljudska esencija izvan materijalne sfere i njeno razumijevanje iziskuje duhovna promišljanja.
Gospodarska kompleksnost
Praktični razlozi i ograničeni spoznajni kapaciteti snažno su utjecali na dizajniranje gospodarskog sustava. Mehanička logika, stabilnost i kvantiteta bili su integrirani u strukturalni kod gospodarskog djelovanja i strukturiranja. To je omogućavalo predvidljivost koja je jedna od ključnih sastavnica sigurnosti, kojoj čovjek kao prirodno biće stremi. Plansko osiguravanje životne egzistencije društvenih zajednica bio je jedan od ljudskih prioriteta koji je aktualan i danas.
Razvoj alata, povećanje broja stanovnika kao i urođena sklonost za akumuliranjem materijalnih dobara, koja služe i za manifestiranje društvenog statusa, važni su generatori gospodarskog razvoja. Gospodarski sustavi kroz niz stoljeća postajali su sve složeniji i teritorijalno sveobuhvatniji, izmičući spoznajnom razumijevanju ljudi.
Tako, konkretno govoreći, znameniti ekonomist Adam Smith navodi kako tržišne procese pokreće pojedinac, koji djelujući u vlastitom interesu nenamjerno ostvaruje općedruštvenu korist. Međutim, Adam Smith taj mehanizam ne može racionalno u cijelosti razložiti, te ga u svojoj knjizi Teorija moralnih osjećaja, izdanoj 1759. godine, naziva nevidljivom rukom. Iza nevidljive ruke, po Adamu Smithu, stoji Božja providnost koja se pokazala iznimno uspješnom u reguliranju tržišnih odnosa.
Tadašnje razumijevanje tržišnih odnosa, u velikoj mjeri, blokirala je mehanička paradigma, koja je bila spoznajna platforma za znanstvena razmatranja. To je uvelike reduciralo znanstvene mogućnosti ondašnjih ekonomskih analitičara. Mehanički zakoni nisu dostatni za razumijevanje tržišne kompleksnosti, premda je gospodarstvo u 18. stoljeću bilo neusporedivo jednostavnije, pa i transparentnije, u odnosu na današnje. Samo ću podsjetiti na činjenicu kako je čovjek, kao ekonomski akter, djelovao jednim djelom iracionalno i intuitivno u 18., ali i u današnjem 21. stoljeću, što je posve izvan dosega shvaćanja mehaničkog mišljenja.
S današnjeg motrišta, možemo ustvrditi kako je gospodarstvo odnosno tržište kompleksan sustav. Njega tvore mnoštvo međusobno povezanih zavisnih i nezavisnih varijabli, pa i umreženi podsustavi. Zakoni tržišta proizlaze iz kompleksnosti i kaosa poslovanja, te iz interakcije mnoštva sudionika. Riječ je o zakonima koji nisu nametnuti izvana. Dvije suprotstavljene sile, a radi se o vlastitom interesu i tržišno posredovanim interesima drugih aktera, dovoljne su da proizvedu samoregulirajuće postojano tržišno stanje.
Ekonomski teoretičari otkrili su i razjasnili brojne tržišne zakonitosti odnosno principe njegova funkcioniranja, ali je to još uvijek parcijalno poznavanje tržišta i gospodarskog sustava u cjelini. Apsolutna spoznaja podrazumijeva poznavanje svih podsustava, procesa i odnosa odnosno varijabli, kako bi se doprlo do same ekonomske suštine.
Neprijeporno je kako se unutar gospodarskog sustava odvijaju i spontani procesi koji, u konačnici, rezultiraju evolucijskim pomacima. Na prvi pogled bi se reklo kako je tržište kaotično i potpuno nepredvidljivo. Ipak, s druge strane tržišta, kao što je poznato, u određenoj mjeri reguliraju javne administracije koje nastoje pospješiti gospodarske djelatnosti, te ih učiniti što transparentnijim i predvidljivijim. Tu je nakanu iznimno teško provesti, jer je tržište u stanju dinamične ravnoteže što je posljedica većih i manjih promjena.
Dugo vremena je tehnologija važan okidač tržišnih promjena, pa tako govorimo, primjerice, o tehnološkim odnosno industrijskim revolucijama. Radikalne tehnološke inovacije generiraju eksponencijalne razvojne efekte na gospodarstvo, ali i društvo u cjelini. Tehnički izumi su kontinuirani, te imaju kumulativni efekt na kompliciranje gospodarskih i društvenih sustava. Za razumijevanje te dinamike nije pogodna mehanička logika. Znatno učinkovitijim potvrdio se organski pristup i tretiranje organizacija i društvenih cjelina kao živih bića.
Komunikacija s okruženjem
Sva živa bića u manjoj ili većoj mjeri prikupljaju i obrađuju podatke iz okruženja kako bi primjereno djelovala. To je jedno od temeljnih organskih načela koje se odnosi, ne samo na čovjeka, već i na organizacije koje stvara – ponajprije ekonomske. Nasuprot tome, djelovanje u skladu s mehaničkim principima gotovo da nije iziskivalo komuniciranje s (organizacijskim) okruženjem. Stoga mehanička logika nije u stanju osigurati odgovarajuću prilagodbu na vanjske podražaje, bez koje živi organizmi nisu u stanju preživjeti.
Poslovne organizacije, ustrojene na mehaničkim postulatima, mogle su biti dugotrajne u stabilnom i predvidljivom okruženju. Međutim, gotovo svaka ozbiljna tržišna prijetnja i izazov koji bi se pojavili rezultirali bi organizacijskim slomom, to jest, bankrotom. Tržište je dinamično i podložno kvalitativnim transformacijama, što iziskuje stalnu kreativno prilagodbu primjerenu novonastaloj situaciji. Za organizacijsku fleksibilnost odgovoran je čovjek odnosno menadžer, koji mora ustrojiti prikladne mehanizme funkcioniranja u uvjetima kontinuiranih promjena.
Tehnološki razvoj snažno je utjecao na porast tržišnih promjena i sve veću kompleksnost, pri čemu je organizacijska prilagodba postala izazovna zadaća. Istodobno, tehnologija je nudila sve moćnije uređaje za prikupljanje i procesuiranje podataka, koji su omogućavali sveobuhvatnije poznavanje organizacijskog okruženja potrebnog za nužnu prilagodbu. Tehnološka dostignuća omogućuju pohranu podataka istodobno stvarajući tehničke pretpostavke za sustavnu disperziju informacija i razmjenu znanja unutar i izvan organizacije. Razvila se i metodologija za akumulaciju i obradu podataka, koja je postala ključna odgovornost rukovoditelja za upravljanje organizacijskim znanjem. S vremenom se procesi kreiranja novih spoznaja i generiranje inovativnih tehnoloških rješenja integriraju u cjelokupno organizacijsko tkivo.
Akumulacija, obrada te racionalno procesuiranje podataka i informacija, uključujući znanje, artikuliraju se kao garancija organizacijskog razvoja odnosno opstanka. Porast kompleksnosti i dinamičnosti tržišta iziskuje takav pristup, ali pri tome to nije garancija opstanka. Na tu činjenicu, pored ostalog, ukazuje poznata lista najvećih američkih kompanija Fortune 500. U relativno mirnom razdoblju od 1976. do 1985. godine, s te liste je nestalo zbog, primjerice, bankrota, nedovoljnog rasta ili preuzimanja, samo 10 posto kompanija. U znatno dinamičnijim i izazovnijim tržišnim prilikama, koje su vladale od 1986. do 1990. godine, s liste Fortune 500 takva sudbina zadesila je 30 posto kompanija. U sljedećih pet godina odnosno u vremenu od 1991. do 1996. godine postotak osipanja porastao je na 36 posto.
Tendencija sve većeg nestajanja s liste Fortune 500, po mom mišljenju, nedvojbeno ukazuje, pored ostalog, na rast složenosti, dinamičnosti, pa samim time i izazovnost suvremenih tržišnih prilika. Jedan od izazova je strukturalna prilagodba na poslovanje u postmodernizmu u kojem se afirmira čitav niz novih poslovnih i društvenih vrijednosti. Već se nekoliko desetljeća evolucijski razvija nova gospodarska realnost koju stvaraju visoke tehnologije, predvođene internetskim tehnologijama umrežavanja namećući potrebu kreiranja inovativnih organizacijskih arhitektura.
Na uzajamnu povezanost organizacijske strukture i društveno ekonomskog okruženja, prva je u ekonomskoj teoriji ukazala situacijska teorija organizacije, odnosno istraživači sociolog Tom Burns i psiholog George Macpherson Stalker. Oni su 1961. godine objavili djelo The Management of Innovation koje se smatra jednim od najutjecajnijih na području teorije organizacije i industrijske sociologije. Sam naziv knjige je indikativan, jer je upravljanje inovacijama u znanstvenim krugovima postalo rašireno tek 1990-ih godina, što ukazuje na vizionarstvo autora.
Centralna je tema knjige, to jest, empirijskih istraživanja Burnsa i Stalkera propitivanje odnosa između organizacije i okruženja, s posebnim naglaskom na tehnološke i tržišne inovacije. Autori su u knjizi artikulirali nove pojmove, a riječ je o mehaničkoj organizaciji i organskoj organizaciji, koji su s vremenom postali standardne kategorije ekonomske, politološke i sociološke znanosti. Pojmovi mehanička i organska struktura, potakli su inovativno promišljanje strukturalnog ustroja primjereno tehnološkom progresu.
Daljnji spoznajni iskorak, u tom pravcu, učinila je industrijska sociologinja Joan Woodword, istraživanjem 100 britanskih tvrtki. Ona je u utjecajnoj knjizi Industrial Organization : Theory and Practice, objavljenoj 1965. godine, znanstveno utvrdila kako postoji korelacija između oblika organizacije i različitih vrsta tehnologije. Woodward je, primjerice, empirijski dokazala kako su tvrtke koje imaju maloserijsku ili pojedinačnu proizvodnju, kao i one koje imaju procesnu ili neprekidnu proizvodnju, znatno djelotvornije s organskim strukturama.
Tehnološki utjecaj
Tehnološki razvoj zadnjih nekoliko desetljeća nije samo brz, već je i skokovit. Nastalo je nekoliko novih grana visoke tehnologije poput, primjerice, nanotehnologije, genetskog inženjeringa i umjetne inteligencije, kao posljedica radikalno novih znanstvenih spoznaja. Ujedno internetske tehnologije potiču kreiranje novih poslovnih modela, koji drastično transformiraju poslovno okruženje. U takvim okolnostima nužno je artikulirati nove organizacijske oblike. Oni omogućavaju profitabilno poslovanje u globalnom okruženju koje je sve više virtualnog karaktera.
Tradicionalne organizacijske forme nisu pogodne za djelovanje u uvjetima sustavne integracije naprednih komunikacijskih i informatičkih tehnologija u poslovne procese te, općenito govoreći, u okolnostima porasta kompleksnosti tržišta. Preobrazba je nužna i u klasičnoj hijerarhijskoj organizaciji – vojsci – koja nije tržišnog karaktera. Klasični vojni ustroj postao je nedjelotvoran u primjeni naprednih tehnologija i prespor u uvjetima kompleksnog i dinamičnog okruženja. Rat u Afganistanu dodatno je ukazao američkim generalima potrebu decentralizacije odlučivanja davanjem znatne autonomije vojnicima na bojištu.
Američka vojska je visoko sofisticirana, ali napredne tehnologije, same po sebi, ne donose ratne pobjede. Nužna je kreativna strukturalna prilagodba visokim tehnologijama kako bi se ostvarili maksimalni rezultati. Tako je, primjerice, američka vojska 1990-ih godina intenzivno analizirala virtualnu organizaciju i njezinu moguću primjenu unutar organizacijskog ustroja. Za ta istraživanja angažirani su vrhunski znanstvenici poput, primjerice, filozofa politike Francisa Fukuyame. Praktična primjena virtualne arhitekture moguća je samo uz pomoć naprednih informatičkih i telekomunikacijskih tehnologija, te primjerene obučenosti vojnog osoblja. Virtualna struktura generira i nove organizacijske odnose koji se znatno razlikuju od onih u hijerarhijskoj organizaciji.
Tehnologija je kapilarno integrirana u organizacijsko tkivo američke vojske, pa tehnički razvoj izravno nameće kontinuirane strukturalne promjene i prilagodbe. U dokumentu Vojni koncept učenja za 2015. godinu, pored ostaloga, se navodi :“Postojeći ritam tehnoloških promjena dodatno povećava izazov očuvanja prednosti vojske pred mogućim protivnicima. U iznimno kompetitivnom globalnom okružju za učenje, u kojemu tehnologija omogućuje svim dionicima gotovo potpun pristup informacijama, vojska ne smije dopustiti da ne uspije zbog nezainteresiranosti, pomanjkanja maštovitosti ili odupiranja promjenama.“ Uočljivo je kako se učenje shvaća kao jedan od ključnih instrumenata prilagodbe i upotrebe naprednih tehnologija unutar vojne organizacije.
Napredne tehnologije imaju dvojnu ulogu na suvremenom tržištu. S jedne strane, visoke tehnologije dodatno potječu tržišnu kompleksnost, a s druge strane omogućavaju njeno lakše, točnije i sveobuhvatnije razumijevanje. Integriranje tehnologije u organizaciju odnosno poslovne procese, samo su platforma za društveni otisak koji kreiraju ljudi. Konkretno govoreći, tehnologija, sama po sebi, ne dovodi do centralizacije ili decentralizacije, već omogućava kreiranje novih poslovnih procesa, inoviranje drugačijih struktura i stvaranje originalnih poslovnih platformi kao i novih organizacijskih odnosa.
Računalna tehnologija važna je sastavnica artikuliranja timske suradnje, inovativnosti i autonomnog djelovanja. S te pozicije promatrano, IBM kao tvrtka visoke tehnologije koja je nekada proizvodila i kreirala PC, te u značajnoj mjeri ovisila o kreiranju inovacija, trebala bi automatski imati razvijenu poduzetničku kulturu. Ipak, povijest te ugledne korporacije govori kako organizacijska poduzetnost odnosno inovativnost nije nužna posljedica primjene visoke tehnologije u radu kompanije. U slučaju IBM-a, riječ je i o kompaniji koja razvija visoko tehnološka rješenja.
Svojevremene organizacijske odnose u IBM-u opisali su Heinz Weihrich i Harold Koontz u knjizi Menadžment. Oni navode :“Kako je IBM rastao, organizacija je postala ogromnom birokracijom. … Kada su osobna računala postala popularna, vrhovna je uprava shvatila da je zanemarila proizvod koji su njihovi kupci željeli te je, kako bi brzo iznijela na tržište osobno računalo, zaobišla svoju birokraciju i osnovala neovisnu poslovnu jedinicu (IBU – independent business unit). Dopredsjednik i njegov tim bili su oslobođeni ostalih dužnosti kako bi svu svoju pažnju mogli posvetiti razvitku, proizvodnji, marketingu osobnog računala IBM (PC), bez uplitanja ostalih dijelova organizacije.“ Razvidno je kako su vrhovni menadžeri IBM-a bili prisiljeni premostiti vlastitu birokraciju kako bi osigurali kreativno ozračje i što brže plasirali novi proizvod.
Postavlja se pitanje što uzrokuje nastanak i nekontrolirano bujanje suvišne birokracije koja se potvrdila kao gotovo neukrotiv te sveprisutan organizacijski fenomen i u današnje vrijeme internet ekonomije, odnosno digitalnog društva. Po mom mišljenju, ključan generator bujanja birokracije su osrednji i nekompetentni djelatnici i rukovoditelji. Oni zapošljavaju sebi slične, plašeći se kompetentnih pojedinaca u kojima vide prijetnju za svoj opstanak u organizaciji. Vlastiti organizacijski status doživljavaju, to jest, mjere prvenstveno putem broja zaposlenika kojima rukovode. To im daje važnost, pri čemu zanemaruju i zamagljuju bitne poslovne i ostale relevantne pokazatelje.
Povećavanje broja prosječnih i nekompetentnih zaposlenika u organizaciji u jednom trenu može dosegnuti kritičnu točku. Pojam kritična točka koristi se u fizici, a može nam pomoći pri shvaćanju birokratske ekspanzije. U fizici kritična točka označava fazni prijelaz, koji se događa kada neki globalni utjecaj koji djeluje na čestice dosegne vrijednost praga. Do tog trenutka, čestice su se ponašale normalno kao da nema nikakvih problema, a zatim bez upozorenja prelaze na neki posve drukčiji način ponašanja.
U organizaciji kritična točka odnosno fazni prijelaz događa se kada prosječni i nekompetentni pojedinci dosegnu određeni broj i započnu nametati stil rada koji njima odgovara. Kada dosegnu kritičnu točku, bolje reći, kada jednom njihov broj dovoljno naraste, (poslovna) organizacija postaje utočište zabušanata koji eksploatiraju rad ostalih. To je, u pravilu, formalizirano djelovanje bez preuzimanja rizika i inovativnosti. Unutar takvih odnosa javlja se još jedna zakonitost, a radi se o prirodnoj sklonosti da se slijedi krdo, pa sve veći broj djelatnika prihvaća birokratski stil rada. Navedeni procesi birokratizacije mogu se tumačiti i poznatim zakonom o prelasku kvantitete u kvalitetu.
Zbog toga je angažiranje odnosno zapošljavanje talentiranih i kreativnih ljudi od strateškog interes za inovativne kompanije, ali i sva ostala poduzeća koja nastoje povećati svoj tržišni udjel. Povećavanjem broja kompetentnih ljudi treba dosegnuti kritičnu točku kreativnosti, koja će označiti eksponencijalni iskorak u izvrsnost svih poslovnih procesa, što u konačnici rezultira plasiranjem radikalno novih proizvoda i usluga koji stvaraju nova tržišta. U takvim slučajevima kreativci u inovativnim kompanijama ne trebaju predviđati budućnost, jer je oni zapravo sami stvaraju. Stoga ne iznenađuje što glavni izvršni direktori brojnih vodećih visoko tehnoloških tvrtki osobno sudjeluju u procesu zapošljavanja novih djelatnika.
Kaos
Radne sredine u kojima dominiraju kreativci, na prvi pogled, izgledaju kaotične. U njima vlada, primjerice, neformalna atmosfera, sloboda kretanja i razgovaranja, te česti odlasci na kraće pauze. Kreativne atmosfere se razlikuju, s obzirom na temeljnu djelatnost organizacije i neosporno nisu iste u istraživačkim laboratorijima i razvojnim odjelima visoko tehnoloških tvrtki. Međutim, neosporno je kako su talentiranim pojedincima ne može rukovoditi tradicionalnim menadžerskim tehnikama i birokratiziranim procedurama.
Upravljanje na rubu kaosa je umijeće koje garantira nadprosječne poslovne rezultate. U takvim slučajevima kaos nije stanje raspadanja i nefunkcionalnosti, već nasuprot tome, situacija iz koje nastaju nove, a često i radikalne ideje velikog tržišnog potencijala. Unutar kaotičnih odnosa ubrzano se plasiraju maštovite, nekonvencionalne ideje, koje kreiraju razvojni stručnjaci različitog profila, odnosno načina mišljenja, unoseći nered i kršeći standardne procedure. Koncentracija nadarenih i kreativnih pojedinaca predstavlja eksponencijalnu distribuciju koja razara koncept prosječnog djelovanja. Model prosječnog djelovanja nije prilagođen genijalcima, čiju je vrijednost afirmirala internet ekonomija zadnjih nekoliko desetljeća.
Afirmacija kreativaca i primijenjenog znanja u gospodarstvu, dugo vremena bio je spontani proces. Spontane procese susrećemo u prirodi, a u velikom broju slučajeva slični su društvenim. U fizici, je, primjerice, uobičajeno govoriti o svrhovitom ponašanju nesvjesnih sustava, pa se tako konstatira da mjehurić od sapunice pokušava minimizirati svoju površinu ili da svjetlost pokušava pronaći najbrži put. To neodoljivo podsjeća na produktivnost u ekonomskoj sferi.
U društvu odnosno organizaciji, rukovoditelji u jednom trenutku spontanim procesima mogu podariti svrhu, koja potiče dodatnu fokusiranje energije na realizaciju određenih ciljeva. Integraciju ciljeva u kreativne organizacije, to jest, spontane procese treba obavljati u stanjima koji su na rubu kaosa. Na taj način mogu se realizirati projekti koji se čine nemogućim ili kreirati epohalne inovacije. Taj proces iziskuje primjenu specifičnih menadžerskih znanja i umijeća. Riječ je o upravljanju u uvjetima kompleksnosti i stanjima na rubu kaosa.
Upravljanje u uvjetima kompleksnosti
Upravljanje u stanjima na rubu kaosa može se realizirati isključivo u kompleksnim organizacijama koje u svom genetskom kodu imaju integrirane mehanizme evolucijskog razvoja, usklađenog s lokalnim i globalnim tržišnim okruženjem. Vidljivo je kako to nije moguće ostvariti u birokratskim i drugim oblicima tradicionalne organizacije. Nužno je artikulirati novi model rukovođenja kao i novi tip organizacije.
Kompleksno razvijajuće organizacije imaju određene zajedničke karakteristike koje su okosnica za kreiranje manjih, većih i radikalnih inovacija unutar njih. Za djelotvorno inoviranje u današnjim okolnostima, pored specifične organizacijske strukture i napredne tehnologije, potrebni su i kreativci. Već nekoliko desetljeća, razvidno je kako su najuspješnije kompanije one koje uspješno regrutiraju kompetentne i talentirane razvojne stručnjake. To je najvidljivije u praksi visoko tehnoloških startupova, koji u početku okupljaju manji broj razvojnih kreativaca. Praksa je pokazala kako su u stanju u vrlo krakom roku, zahvaljujući inovativnim tehnološkim rješenjima i inovativnim poslovnim modelima stvoriti kompanije s godišnjim prihodom većim od više milijardi američkih dolara. Njihova je specifičnost što u početku bilježe nepovoljne financijske rezultate. Međutim, to ne sprečava fondove rizičnog kapitala da ulažu u njih.
Poput živih organizama takva vrsta organizacije ima sposobnost samoorganizacije zahvaljujući genetskoj strukturi koja se, pored ostaloga, temelji na informaciji. Sva živa bića prikupljaju i obrađuju podatke odnosno informacije. Složeniji, to jest, napredniji organizmi imaju veće kapacitete za prikupljanje, pohranu i procesuiranje informacija. Valja podsjetiti kako čovjek ima potencijale za kreiranje znanja i njegovu praktičnu primjenu. Ključne sastavnice tih procesa su mrežna struktura i neometani protok informacija, koji se planski artikuliraju u suvremenim poslovnim organizacijama, te pri tome imaju neusporedivo veće spoznajne kapacitete od pojedinačnog čovjeka.
Informacijska mreža može proizvesti feedback lukove, što može dovesti do sposobnosti mreže da se sama regulira. Treba spomenuti kako feedback luk predstavlja cirkularno uređenje uzročno povezanih elemenata u kojem se početni uzrok širi vezama luka i svaki element djeluje na sljedeći, sve dok posljednji ne vrati učinak prvom elementu ciklusa. Posljedica je ovoga toka da zadnja veza (output) djeluje na prvi (input), što rezultira samoreguliranjem cijeloga sustava budući da se početni učinak svaki put promijeni na svom putovanju kroz taj ciklus.
Prve dublje uvide u te procese unutar sustava odnosno poslovne organizacije omogućila je kibernetika. Kibernetička načela značajno su unaprijedila znanstveno upravljanje organizacijama, a s vremenom je poboljšavano sofisticiranijim metodama. O značajkama feedbacka, samoregulacije i njihovoj povezanosti s mrežama sustavno je pisao Fritjof Capra ukazujući na njihov značaj u razumijevanja fenomena života. Ukratko ćemo navesti tri karakteristike samoorganizirajućih sustava koje navodi Capra.
Prva je značajna razlika između ranog koncepta samoorganizacije u kibernetici i kasnijih savršenijih modela u tome što ovi drugi uključuju stvaranje novih struktura i novih načina ponašanja u samoorganizirajućim procesima. Druga je zajednička karakteristika ovih modela samoorganizacije da se svi oni bave otvorenim sustavima koji djeluju daleko od ravnoteže. Treća je karakteristika samoorganizacije, zajednička svim modelima, nelinearna međupovezanost svih komponenti sustava.
Zaključno Fritjof Capra kaže :“Sažimajući ove tri karakteristike samoorganizirajućih sustava možemo reći da je samoorganizacija spontano rađanje novih struktura i novih oblika ponašanja u otvorenim sustavima koji su daleko od ravnoteže, karakterizirano unutarnjim feedback linkovima i matematički opisano nelinearnim jednadžbama.“ Treba posebno naglasiti kako je temeljna karakteristika živih mreža da one kontinuirano kreiraju same sebe.
Očevidno je kako fenomen samoorganizacije koji proizlazi iz kompleksnih sustava na rubu kaosa predstavlja drastično drugačiji pristup od tradicionalnog shvaćanja organizacije. Zbog toga se taj drugačiji pristup često naziva nova znanost (new science), a neki analitičari koriste i termin znanost o kompleksnosti (complexity science). Te su organizacije iznimno fleksibilne, a prilagodljivost okruženju zasnivaju na umreženosti komunikacijskih kanala i sposobnosti procesuiranja informacija.
U tom kontekstu treba promatrati pojavu termina inteligentna organizacija. Radi se o organizacijama koje racionalno manipuliraju podacima i informacijama, te ih pohranjuju u interne baze znanja stvarajući vlastitu kolektivnu memoriju. Smatram kako su kolektivna memorija i organizacijske vrijednosti iznimno bitni faktori, jer drže na okupu brojne pojedince stvarajući, pri tome, specifičan kolektivni duh. Taj duh važan je za motivaciju i spontano usmjeravanje organizacijskog djelovanja koje se odvija bez centralnog nalogodavca.
Slično ponašanje može se uočiti u prirodi. Matematički modeli jata ptica i riba te roja insekata koji se skladno kreću upućuju na isto svojstvo : nema središnje kontrole nad kretanjem grupe, no grupa pokazuje svojevrsnu kolektivnu inteligenciju koja svima u grupi pomaže pri letenju ili pri odvraćanju od grabežljivaca. To ponašanje nije svojstvo pojedinačnih bića nego grupa. Istraživanja jata ptica koja odlučuju kamo letjeti otkriva da se kreću u smjeru koji odgovara namjerama svih ptica i, još važnije, da je smjer letenja u pravilu najbolji izbor za jato. Svaka ptica daje mali doprinos i zajednički izbor jata je bolji od izbora pojedine ptice.
Inteligentne organizacije posjeduju strukturalne kapacitete za razumijevanje turbulentnog i složenog okruženja. Neprijeporno je kako su računalne znanosti odnosno računala te internetske tehnologije okosnica inteligentne organizacije, jer omogućuju djelotvorno upravljanje, kreiranje i dijeljenje znanja. Napredne tehnologije potiču artikulaciju timova i grupa kao i njihovo umrežavanje. Veća umreženost unutar grupa i timova (što je poznato kao koncentrirana mreža) može pojačati njihovo djelovanje, no veća umreženost između grupa i timova (što je poznato kao integrirana mreža) može ih usmjeriti prema novim načinima djelovanja.
Naveo sam neke strukturalne sastavnice inteligentne organizacije čiju maksimalnu iskorištenost, ali i dalji razvoj nije moguć bez kreativnih i nadarenih djelatnika. Razvojni stručnjaci uz pomoć umjetne inteligencije u stanju su artikulirati mehanizme samoorganizacije koji djelotvorno kreiraju nove strukture primjerene okruženju prepunom stalnih promjena. Samoorganizacija u uvjetima kompleksnosti na rubu kaosa mora se zasnivati na eksponencijalnom razvoju, koji će omogućiti prikupljanje i obradu golemih količina podataka. To omogućuje organizacijsku osviještenost koja nastaje uz pomoć senzorske tehnologije, nanotehnologije, strojnog učenja, umjetne inteligencije i umrežavanja.
Takvi procesi svojstveni su živim bićima i već se u znatnoj mjeri prakticiraju, prije svega, u poslovnim i znanstvenim organizacijama. Zbog toga ne iznenađuje što je Robert Shapiro, kada je u ožujku 1993. godine postao glavni izvršni direktor korporacije Monsanto, nedugo po dolasku na tu dužnost, posjetio Santa Fe Institute. Radi se o neprofitnom teorijskom istraživačkom institutu koji proučava temeljne principe složenih adaptivnih sustava. Bez tih znanja kao i holističkoga mišljenja ne mogu se voditi organizacije nove generacije specifične za postmodernu.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments