ESEJI

SKICA ZA KRITIKU METAFIZIKE APSOLUTNOG TEHNIČKOG DETERMINIZMA

0

Inovacijska ekonomija koja je danas ključni generator realizacije konkurentnog gospodarskog i održivog društvenog razvoja temelji se na visokim tehnologijama, primijenjenoj i fundamentalnoj znanosti, umrežavanju znanja i eksperata, prijelomnim inovacijama i kreativcima odnosno talentiranim pojedincima koji sve radikalnije redizajniraju društveno tehnološki sustav. Pri tome, valja još posebno istaknuti umjetnu inteligenciju koja je vezivno tkivo hiper tehnološkog društva te robotizaciju, automatizaciju i fleksibilnost kao temeljnih karakteristika proizvodnih procesa

Nastaje tehnologizirani socijalno ekonomski kontekst unutar kojeg, kako tvrde brojni autori, evolucija čovjeka ulazi  u novu razvojnu fazu. Ljudski organi dobivaju tehničke inačice koje drastično povećavaju potencijale, primjerice, ljudske memorije i duljinu  života. Čak što više, pojedini analitičari tvrde kako će novi čovjek preciznije rečeno homo kiborg postati besmrtan.

Tehničkoj racionalizaciji odnosno logičkom mišljenju te iznimnoj brzini procesuiranja informacija mogu se pridodati emocije kao temeljne sastavnice homo kiborgove egzistencije. Međutim, maštu i duhovnu transcedenciju, homo kiborzi, umjetna inteligencija i humanoidni roboti nikada neće moći posjedovati.

U takvim okolnostima snažnog i sustavnog jačanja tehnoloških procesa i odnosa korjenito se redizajnira egzistencija ali i esencija samog čovjeka. Nekritički se  smatra  kako se transformira u superiorno organsko tehnološko biće–homo kiborga. Nalazimo se u evolucijskoj fazi u kojoj čovjek želi postati kreator koji prkosi prirodnim zakonitostima i duhovnoj transcedenciji. Ljudskom  intervencijom stvaraju se nova tehnološka bića i neka vrsta novog tipa života koji će se smatrati apsolutnim gospodarom  prirode odnosno i  svemira samog.

Homo kiborg je rezultat snažne i sustavne integracije znanosti i tehnike u društvenu realnost što rezultira ne samo novim obrascima socijalnog ponašanja i novim entitetima već i novom zbiljom. Znanost, umjetna inteligencija i tehnika bitne su sastavnice hiper tehnološkog društva unutar kojeg će se (pokušati) mijenjati esencija čovjeka.

Pojedini analitičari već proglašavaju čovjeka inferiornim bićem kojeg je „pregazila“ nova faza evolucijskog razvoja. Tehnološka infrastruktura je okruženje unutar kojeg funkcioniraju homo kiborzi, roboti i umjetna inteligencija što u konačnici predstavlja kraj dosadašnjeg društva i društvenih odnosa. Čovjek u totalno tehnologiziranom okruženje nije se u stanju ravnomjerno nositi s tehničkim bićima (robotima i homo kiborzima)  ukoliko napusti svoju duhovnu predodređenost.

Za taj razvoj koji dovodi do odumiranja prirodnog čovjeka nisu presudna revolucionarna znanstvena otkrića već razvoj primijenjene znanosti  i plasiranje novih tehničkih rješenja. Zbog toga nije iznenađujuće što su  brojni vrhunski znanstvenici zabrinuti što već dulje vrijeme nema epohalnih znanstvenih otkrića koja bi inicirala razvoj nove paradigme.

Tako primjerice John Horgan u knjizi „Kraj znanosti“ u kojoj, pored ostalih,  razgovara s uglednim fizičarom Leom Kadanoffom sa Sveučilišta Chicago bilježi :“Pokusi u proteklih nekoliko desetljeća jedva da su potvrdili postojeće teorije i nisu otkrili nove pojave koje bi za svoje objašnjenje tražile nove zakone ; cilj pronalaženja jedinstvene teorije svih prirodnih sila čini se nevjerojatno dalekim. U stvari, nijedno znanstveno područje nije već dosta dugo dalo nikakvo istinski duboko otkriće, rekao je Kadanoff“ (Horgan , 2014 ; str. 43). Velikih znanstvenih otkrića poput, primjerice, otkrića kvantne mehanike ili teorije relativnosti nema ali se drastično povećao broj tehničkih inovacija i novih tehnologija.

Po našem mišljenju za plasiranje mnoštva tehničkih odnosno tehnoloških inovacija vrijedi pravilo prelaska kvantitete u kvalitetu. Naime, kontinuirani evolucijski tehnički razvoj koji se sastoji od niza manjih inovacija i poboljšanja postupno artikulira hiper tehnološko društvo. Tako se neprimjetno stvara platforma za artikulaciju tehnopolisa i apsolutne dominacije tehničkih načela.

Stoga se može govoriti o približavanju kraja prirodnog društva. Stvorit će se nova tehnička zajednica koja će funkcionirati uz pomoć matematičke logike, inženjerskih načela, maksimalne racionalizacije i primijenjene znanosti. To je  okosnica uspostave apsolutne kozmološke dominacije.

Hiper tehničko društvo svoju homogenost neće temeljiti na vrijednostima odnosno ideologijama. Ključna sastavnica nove tehničke zajednice bit će univerzalna moć strojnog mišljenja i galaktička ekspanzija.

Već sada smo svjedoci stalnih prikrivenih ideoloških aktivnosti fokusiranih na eliminaciju tradicije i običaja te učestalih kritika ideologija modernizma. Razara se  supstanca modernog društva koju tvori sustav građanskih vrijednosti integriranih u nacionalnu državu. Negira se i demokracija kao mehanizam funkcioniranja i legitimacije društva te zagovara utopistički egalitarizam nadopunjen diktaturom društvenih manjina.

U svojoj knjizi „Tehnika i znanost kao ideologija“ Jurgen Habermas tvrdi :“Poljuljane legitimacije nadomještene su novima, koje s jedne strane proizlaze iz kritike dogmatičnosti baštinjenih interpretacija svijeta i polažu pravo na znanstveni karakter, no s druge strane zadržavaju funkcije legitimiranja, pa time stvarne odnose nasilja isključuju iz analize i javne svijesti. Tek time nastaju ideologije u užem smislu : one nadomještaju tradicionalne legitimacije vlasti, nastupajući sa zahtjevom moderne znanosti i opravdavajući se kritikom ideologije (Habermas ; 1986. ; str. 68).  Po našem sudu riječ je o nasilju nad tradicijom i građanskim vrijednostima modernizma te prirodnim zakonima.

Istodobno se oktroiraju znanstveni principi koji neprimjetno artikuliraju platformu za artikulaciju hiper tehničkog društva. Ovu skrovitu transformaciju stimulira  agresivni relativizam manjinskih grupa koje nisu ni svjesne krajnjih posljedica svoga aktivizma. Spomenuti procesi nisu lako uočljivi jer su prikriveni borbom protiv  ideologija i zalaganjem za apsolutnu slobodu pojedinca. Na prvi pogled riječ je o humanim vrijednostima ali destrukcija društvenih nukleusa poput obitelji i nacionalne države otvara prostor afirmacije nove tehničke društvenosti u kojoj će čovjek biti marginaliziran.

Vidljivo je kako je riječ o razornim odnosno revolucionarnim procesima za samu bit čovjeka i nacije preciznije rečeno za  tradicionalno društvo u cjelini. Postavlja se pitanje zbog čega su krajnji ciljevi snažne i sveobuhvatne tehnologizacije te negiranja tradicije u velikoj mjeri skriveni odnosno nepoznati. U tom pogledu interesantno je mišljenje Karla Mannheima koji u knjizi „Ideologija i utopija“ tvrdi .“ U svakom društvu postoje grupe kojima je posebna zadaća ta da društvu pružaju tumačenja svijeta. Zovemo ih „inteligencija.“ Što je društvo statičnije, to je vjerojatnije da će taj sloj steći određeni status, položaj kaste“ (Mannheim ; 2007. ; str. 20). Kapitalizam već od kraja 19. stoljeća počinje narušavati statičnost društvenog sustava. Taj se proces drastično ubrzao zadnjih 40-ak godina. Nastala su nova izvorišta moći što znatno komplicira analizu društva.

„Sociološki gledano, za razliku od situacije srednjeg vijeka, za modernu je presudno to što je prekinut monopol crkvene interpretacije svijeta koji je imao svećenički sloj i što je na mjestu zatvorenog i posve organiziranog sloja intelektualaca nastala slobodna inteligencija. Njezina glavna značajka u tome je da se sve više sastoji od društvenih slojeva i životnih situacija koji se stalno mijenjaju te da njezin način mišljenja više nije podvrgnut nekoj vlastitoj društvenoj organizaciji koja ga regulira“, smatra Mannheim (Mannheim ; 2007. ; str. 20). Disperziju tumačenja društvene realnosti u, do sada, neviđenim razmjerima planetarnog karaktera generirale su suvremene komunikacijske tehnologije. To se odnosi, prije svega, na internetsku tehnologiju.

Andrew Keen o internetu piše :“Umjesto da stvara transparentnost i otvorenost, internet stvara panoptikum servisa za prikupljanje informacija i nadzor u kojemu smo mi korisnici mreža, koje barataju velikim količinama podataka, kao što je Facebook, ponuđeni kao njihov posve transparentni proizvod. Umjesto da stvara više demokracije, omogućuje vladavinu rulje. . . . Umjesto da poziva na renesansu, stvorio je kulturu voajerizma i narcisoidnosti u čijem je središtu selfie (Keen ; 2017. ; str. 10). Internetska tehnologija stimulira stvaranje globalne svijesti koja marginalizira autoritete znanja, nacionalne identitete i zagovara kozmopolitizam, ali bez jasnog i čvrstog uporišta. Plasira se mnoštvo različitih (amaterskih) mišljenja i stavova koji u krajnjoj liniji služe kao pritisak na postojeće institucije.

U knjizi „Kult amatera“ Keen zaključuje :“Umjesto vođenja rasprave koristimo se webom da bismo potvrdili svoje specifične poglede na svijet i spojili se s onima koji dijele istu ideologiju. Blogeri danas formiraju uže zajednice amaterskih novinara istomišljenika na web siteovima kao što su Townhall.com, HotSoup.com i Pajamasmedia.com gdje se okupljaju u kongregacije samisebičestitajućih klastera“ (Keen ; 2010. ; str. 70). Postupno se stvara asimetrija spoznajne moći koja blokira kritičko preispitivanja današnjih društvenih procesa. S jedne stane, na ruševinama institucionalnih generatora znanja niče amaterizam, a s druge stane koncentriraju se inženjerske spoznaje i umijeća koja kontinuirano usavršavaju tehničku zbilju gradeći tehnopolis.

Poznat je društveni poučak kako mi stvaramo tehnologiju, ali u jednom trenutku ona počinje dizajnirati nas. Internet je sam po sebi decentraliziran te omogućuje planetarnu komunikaciju u realnom vremenu a te njegove tehnološke značajke potenciraju afirmaciju egalitarizma i negiranja vertikalne, bolje reći, hijerarhijske organiziranosti znanja.

Znatan je broj, prije svega, mlađih ljudi sklonih kaotičnim društvenim odnosima te rušilački nastrojenih prema tradiciji i autoritetima. Međutim, to je karakteriziralo i prethodne mlade generacije. Na prvi pogled, u komunikacijskom prostoru vladaju društvene mreže odnosno web siteovi koji su prostor apsolutne slobode. Pojedinci izražavaju stajališta o svemu nesvjesni njihovih posljedica. Stavovi su izgubili moralnu i spoznajnu specifičnu težinu. Tu prividnu osobnu slobodu omogućuje gotovo nevidljivi sloj inženjerskih eksperata fokusiranih na poboljšavanje ne samo interneta već i ostalih segmenta hiper tehničkog društva.                      

Paralelno s prividnom internetskom slobodom stvaraju se čvrsta inženjerska jezgra. Te jezgre se samoorganizirano umrežavaju stvarajući tehničku svijest nedostupnu internetskim amaterima odnosno širokoj javnosti. Konkretnije govoreći, inženjeri se grupiraju unutar svojih ekspertnih tehničkih zajednica te na sofisticiran način afirmiraju društvenu sklonost prema novim tehničkim napravama.

Simpatija širokih masa spram tehnike generira njenu neupitnu uvjerenost u opravdanost stalnog i beskonačnog tehnološkog razvoja. Taj svjetonazor zagovara i fokusiranost na budućnost a jedna od njegovih izvedenica je kult mladosti odnosno besmrtnost. Očevidno je negiranje prirodnih zakona i stopljenosti čovjeka sa Zemljom.  

U inženjersku odnosno znanstvenu jezgru integrirane su tradicionalne inženjerske struke ali i one najnovije. Tako se skladno nadopunjavaju, primjerice,  znanja iz kemije, matematike i biologije s genetskim inženjeringom, robotikom i nanotehnologijom. Raznorodne tehnologije i znanja ostvaruju sinergijski efekt odnosno platformu za artikulaciju zapanjujućih tehničkih rješenja. Jedan od rezultata ovih inženjerskih istraživanja je virtualna stvarnost koja bi se Marxovim rječnikom mogla opisati kao „opijum za narod“.

Virtualna stvarnost i virtualna organizacija stvaraju osjećaj oslobođenosti od fizikalnih zakona bolje reći prirodnih zakona. Prirodnu zbilju čovjek je morao prihvatiti i živjeti u skladu s njenim principima. Nasuprot tome, virtualnu stvarnost kreira čovjek na temelju tehničkih principa pa se tehnički eksperti počinju osjećati poput apsolutnih gospodara. Akteri u virtualnoj organizaciji i virtualnoj  stvarnosti imaju brojne mogućnosti koje prkose stvarnosti i prirodnim načelima pa se i oni osjećaju svemoćno. Pri tome nisu svjesni metafizičke važnosti inženjerskih jezgri.      

Inženjerska zajednica koja je za širu javnost gotovo neprimjetna stvara mehanizme  funkcioniranja digitalnog društva artikulirajući platformu za njegovu transformaciju u hiper tehničku zajednicu. Jedan od preduvjeta za tu radikalnu preobrazbu  je opsjednutost tehničkim razvojem i budućnošću uz istovremenu eliminaciju tradicije i prirodnog poretka.

Dok se relativizam unosi u javni prostor inženjerske jezgre poštuju hijerarhijsku strukturu. U jezgrama vlada uvažavanje ekspertnih znanja i njihova statusna atribucija. Inženjeri s najvišim titulama uživaju poštovanje i poslušnost niže rangiranih.

U javnosti postoje otpori prema nekim tehnologijama poput, primjerice, nuklearne tehnologija ili nekih segmenata biotehnologije. Međutim, taj otpor često je ideološki  instrument u borbi za preraspodjelu moći. Stoga to nije realna opasnost za genetski kod postmodernog društva.

Nastali su tvrdokorni i agresivni svjetonazori koji bilo koji pokušaj osporavanja smisla  tehnološkog progresa proglašavaju nazadnjačkim i štetnim. Pod krinkom borbe protiv ideologije odvija se tehnička ideologizacija koja širi lažna uvjerenja kako je prošlost samo nepotrebno opterećenje koje se mora odbaciti.      

Istodobno jača marginalizacija duhovnosti. Vjera odnosno religija je smetnja uspostavi vladavine tehničkih eksperata i u konačnici homokiborga koji pretendiraju zauzeti poziciju galaktičkih vladara. Zbog toga Bog mora umrijeti a s njime nestati etička načela i dvojbe koje su mučile čovjeka kao nesavršenog bića. Sam hijerarhijski ustroj katoličke Crkve u oštroj je suprotnosti s nastojanjima sveobuhvatne afirmacije generalnog relativizma. Princip hijerarhije blokira nastojanja apsolutnog relativizma po kojem, primjerice, ne postoje razlike muškaraca i žena ili ljudi i  čovjekolikih majmuna. Stoga i Crkvu kao podsjetnika na hijerarhijske odnose treba u, najmanju ruku, u potpunosti marginalizirati.

U kodu tehničke genetike homokiborga upisana je njihova dominacija nad ljudima i prirodom. Oni stvaraju pravila koja su oslobođena bilo kakvih etičkih dvojbi i emocija. Zbog toga su eliminacija vjere i emocija ključne sastavnice nove evolucijske faze u kojoj nema mjesta nesavršenim bićima kao što su ljudi.

Javnost se već planski i pozitivno senzibilizira prema kiborzima i robotima. Roboti se  često afirmativno spominju u situacijama u kojima su neprijeporno superiorniji od čovjeka. To se odnosi, pored ostaloga, na njihovo nepogrešivo i danonoćno  obavljanje radnih zadaća odnosno operacija u industrijskoj proizvodnji. Humanoidni roboti sve su prisutniji u hotelskoj industriji i ostalim uslužnim djelatnostima. Minijaturni roboti nisu toliko atraktivni za javnost ali su već danas okosnica internetskih tehnologija kojima se upravlja poslovnim platformama te manipulira ogromnim količinama podataka i informacija.  

Slična pozitivna percepcija gradi se o kiborzima. Tako se, primjerice, svaka osoba kojoj je ugrađena premosnica ili neki drugi jednostavni medicinski aparat  naziva kiborgom. Na taj način se kod ljudi postupno stvara pozitivna percepcija o kiborzima. Marketinški govoreći kiborzi se nastoje pozitivno brendirati.

S ugrađenim sitnijim medicinskim odnosno tehničkim napravama, poput raznih senzora, kiborzi se gotovo ni ne razlikuju od ljudi. To su bitni procesi njihovog prihvaćanja u današnje društvo. Taj proces je poprilično odmakao o čemu svjedoči podatak kako su kiborzi počeli dobivati osobne dokumente za identifikaciju kao i ostali građani.

Kritičke rasprave o homokiborzima s ugrađenim umjetnim organima i pogonjeni umjetnom inteligencijom vode se samo u užim stručnim krugovima. Šira javnost ih upoznaje putem znanstveno fantastičnih filmova i knjiga. No, te se futurističke projekcije ne shvaćaju previše ozbiljno.

Projekcije budućnosti isključivo se temelje na visokim tehnologijama. Tehnika postaje  apsolutna odrednica ne samo razvoja već i ljudske suštine. Tehnificirani čovjek živjet će u  hiper tehničkoj zajednici. Ipak, pojedini futuristi upozoravaju na moguće poteškoće u realizaciji tih projekcija. Prije  svega radi se o sukobu prirodnih ljudi  i homokiborga odnosno umjetne inteligencije.

Nestanak prirodnih ljudi i nastanak tehničke zajednice nastoji se legitimirati i kultom promjena. Stalne promjene su imperativ a uključuju rast i razvoj. Taj obrazac nije teško nametnuti jer je već dulje vremena prisutan u ekonomskoj sferi. Pri tome se promjena automatski veže uz tehnološki rast. Promjene zasnovane na tehnici ugrađene su u genetiku društvenog organizma. Harmonija, stabilnost, održivost i duhovnost više nisu društveno poželjne vrijednosti. Smatraju se ezoterijom koja pripada prošlosti.

Već smo spomenuli kako se ekonomija potvrdila kao iznimno učinkoviti promotor tehnike. Tako se više od 100-ak godina produktivnost nastoji planski povećati novim tehnološkim rješenjima. Zadnjih nekoliko desetljeća afirmirale su se i visoke tehnologije koje su rezultat izravne povezanosti primijenjenih znanosti, tehnike i ekonomije a imaju široki spektar primjene.

Visoke tehnologije producira inženjerska zajednica koja je strukturirana kao splet međusobno povezanih mreža. Unutar tih mreža vlada visoki stupanj dinamičnosti u pogledu razmjene znanja i informacija. Oni, u konačnici, produciraju feedback linkove  što rezultira sposobnošću mreže da se samoorganizira.

Premda ovi procesi i odnosi mogu izgledati kaotično samoregulacija se temelji na učenju. Proces učenja omogućava razvoj utemeljen na ekspertnim znanjima. To ih pretvara u dominantnu društvenu silu.

Umrežene internetske skupine (društvene mreže) zasnovane su u vrlo velikoj mjeri na amaterizmu. Pri tome su postale medij koji do određene mjere utječe na formiranje javnog mijenja. Nasuprot tome, inženjerske mreže nisu javno uočljive a imaju odlučujuću ulogu u funkcioniranju i razvoju internetske tehnologije. 

Njihova će moć eksponencijalno rasti preoblikovanjem sadašnjeg društva u hiper tehničku zajednicu. Samoregulacija inženjerskih mreža jedan je od ključnih procesa koji će oblikovati našu budućnost. „Doista, samoregulacija je postala možda i središnjim konceptom u sustavu poimanja života i, kao koncept feedbacka, i samoregulacija je povezana s mrežama“, smatra Fritjof Capra (Capra ; 1998., str. 86). Važno je napomenuti kako se samoorganizacija odvija u otvorenim sustavima  koji funkcioniraju  daleko od ravnoteže pri čemu ih karakterizira nelinearna međupovezanost svih komponenti.

U tom pogledu Fritjof Capra zaključuje :“Sažimajući ove tri karakteristike smoorganizirajućih sustava možemo reći da je samoorganizacija spontano rađanje novih struktura i novih oblika ponašanja u otvorenim sustavima koji su daleko od ravnoteže, karakterizirano unutarnjim feedback linkovima i matematički opisano nelinearnim jednadžbama“ (Capra ; 1998. ; str.88). Drugim riječima, smatramo kako možemo svjedočiti o spontanom nastajanju nove zajednice kojom će vladati umjetna inteligencija, strojevi, roboti i homokiborzi na temelju apsolutne tehničke racionalizacije svih procesa. Apsolutna racionalizacija je vezivno tkivo hiper tehničke zajednice.

Smatramo kako se nalazimo posve blizu društvene točke bifurkacije. Bifurkacija je pojam iz biologije a opisuje procese unutar stanice. Ukratko ćemo ih skicirati jer neodoljivo podsjećaju na suvremena društvena kretanja.

U stanici postoje različite vrste nestabilnosti, a njihova je priroda kemijska, ne mehanička. Nastaju u katalitičkim ciklusima koji su središnji u svim metaboličkim procesima. Presudna značajka ovih ciklusa njihova je sposobnost da djeluju ne samo kao samouravnotežujući nego i kao samopojačavajući feedback linkovi, što može sustav odvesti daleko od ravnoteže, sve do praga nestabilnosti. Ta se točka zove „točka bifurkacije“. To je točka nestabilnosti u kojoj mogu spontano nastati novi oblici reda, te kao rezultat tih procesa razvitak i evolucija.

Priroda  društvenih nestabilnosti je tehničke naravi a njegovi metabolički procesi iniciraju razvojni ciklus. Razvoj razara brojne tradicionalne vrijednosti i homogenost društva. Nestabilnost uzrokuju inovativni procesi koji kontinuirano produciraju veće i manje promjene.

Spontano nastali novi oblici ekonomskog i društvenog djelovanja dovest će do točke bifurkacije nakon koje će nastati revolucionarna promjena. Neki analitičari to nazivaju novom evolucijskom fazom razvoja u kojoj će nastati superiorna bića. Inženjerske mreže stvaraju tehnološku infrastrukturu za njihov nastanak. Biomedicinske znanosti u tom pogledu, također, imaju veliku ulogu. Primijenjena znanost integrirala se u sve segmente društva negirajući tradicionalni legitimitet čovjeka i društva. 

„Sve do kasnog 19. stoljeća nije bilo međuovisnosti znanosti i tehnike. Moderna znanost do tada nije pridonosila ubrzavanju tehničkog razvitka dakle ni racionalizacijskom pritisku odozdo. Njezin doprinos procesu moderniziranja bio je, štoviše, indirektan. Nova fizika ima filozofsko tumačenje koje interpretira prirodu i društvo komplementarno prirodnim znanostima, ona je tako reći inducirala mehaničku sliku svijeta 17. stoljeća. U tom je okviru poduzeta rekonstrukcija klasičnog prirodnog prava. To moderno prirodno pravo bilo je temelj građanskih revolucija 17., 18., i 19. stoljeća, što su do kraja razorile stare legitimacije vlasti“, tvrdi Jurgen Habermas (Habermas ; 1986. ; str. 68). Vidljivo je kako je moderna fizika imala filozofske ambicije tumačenja društva koje su u konačnici rezultirale revolucijom i razaranjem stare legitimacije svijeta.

Treba naglasiti kako su najutjecajnija istraživanja moderne fizike spadala u fundamentalna istraživanja. Te epohalne spoznaje neizravno su dizajnirale nove spoznaje o društvu.  Prvo se javlja mehanički koncept kao dominantno shvaćanje društva, a kasnije tu poziciju preuzima organski model. Moderne znanosti uvele su dinamizam ako važnu društvenu značajku.   

Suvremena inženjerska istraživanja u pravilu nisu fundamentalnog karaktera. Riječ je, prije svega, o primijenjenim istraživanjima koja su integrirana u ekonomiju.    Generatori tih primijenjenih istraživanja, mahom u funkciji razvoja tehnike i tehnologije, prepoznati su te se danas popularno nazivaju STEM.

Riječ je o pojmu koji dolazi iz engleskog jezika, a zapravo je akronim satkan od početnih slova četiriju područja – science, technology, engineering i mathematic – STEM (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika). To je tehničko razvojno jezgro koje se sastoji od niza isprepletenih tehnologija kao što su, primjerice, nanotehnologija, biotehnologjja, genetski inženjering, robotika, automatizacija, internetska tehnologija i umjetna inteligencija.

Koloplet navedenih primijenjenih inženjerskih tehnologija i praktične znanosti stvara okruženje odnosno infrastrukturu za radikalnu redefiniciju čovjeka. Taj  suštinski obrat čovjeka u tehničko biće neće se dogoditi u jednom trenu. Za obrat je potrebno stvoriti kritičnu masu brojnih komplementarnih tehnoloških i društvenih inovacija. Ideologiju zamjenjuje društveni inženjering koji umjesto društvenih vrijednosti kao vodilju djelovanja ima projektne zadatke. Dizajniranje projektnih zadaća primarno je tehničke naravi te je na prvi pogled vrijednosno i ideološki neutralno. No, u toj prividnoj neutralnosti krije se težnja za destrukcijom sustava vrijednosti moderne i uspostavom novoga čovjeka čija je bit tehničke naravi.

Revolucionarni društveni obrati u prošlosti nisu se dogodili iznenada i u jednom danu. Primjerice, industrijskoj revoluciji prethodilo je niz inovacija i društvenih promjena.  Električna energija, žarulja i elektrifikacija, parni stroj, tekuća vrpca, podjela rada i menadžment samo su neki od tehničkih i društvenih inovacija koji su rezultirali industrijskom revolucijom. Industrijska revolucija nije jednodnevni događaj već dugotrajan proces koji je na koncu drastično preoblikovao čovjeka i društvo.

Podloga suvremene društvene i ekonomske transformacije je znanost  a promjenama se upravlja. Promjene se iniciraju inovacijama koje kapilarno razaraju društveno tkivo. Po prvi puta počinju se tehnički korigirati ljudski tjelesni nedostaci uz pomoć pametnih senzora ili još složenijih tehničkih uređaja poput bioničke ruke.                

Današnje visoke tehnologije koje obuhvaćaju i pametne tehnologije znatno izravnije i brže utječu na društvene odnose. Primjerice, video igre i proširena stvarnost u vrlo kratkom vremenskom razdoblju utječu na psihu odnosno na promjene u psihološkom sazrijevanju djece i mladeži.  

Nove digitalne odnosno pametne tehnologije već su preoblikovale društvenu strukturu preciznije rečeno strukturu radne snage. Nastao je kreativni sloj odnosno klasa koja djeluje u kreativnoj industriji a koja već je postala značajan akter na društvenoj i političkoj sceni. Kreativci su pobornici tehničkog progresa ali ne spadaju u inženjersko jezgro. Mreže kreativaca se periferno preklapaju s inženjerskim mrežama jer se koriste hardverom i softverom koje stvara STEM klasa.

Kreativne industrije velikim djelom dizajniraju aktivnosti koje se prakticiraju u slobodno vrijeme. Bez obzira o kojim je aktivnostima riječ, one se zasnivaju ili su potpomognute softverskim aplikacijama i sofisticiranim tehničkim napravama. Primjerice, prilikom trčanja mogu se pratiti pretrčani kilometri, otkucaji srca i visina tlaka. Tako kreativne klase populariziraju tehničke naprave i rješenja u gotovo svim životnim odnosno radnim situacijama. Stvara se prisnost i ovisnost o tehničkim napravama što je nužna komponenta pripreme za nadolazeće hiper tehničko društvo.     

Pri tome korisnici pametnih uređaja moraju biti sve više tehnički i informatički obrazovaniji. U tom smislu već se provode reforme obrazovanja koje STEM profesijama dodjeljuje elitni status. Inženjerskom jezgru i primijenjenoj znanosti pored obrazovnog sustava prilagođava se svjetonazor i gospodarstvo koje postaje ekonomija (tehničkog) znanja. U tom kontekstu američki autor Jeremy Rifkin zaključuje :“Velike gospodarstvene promjene u povijesti događaju se kada se udruži nekoliko tehnoloških i društvenih snaga, kako bi stvorile novu operativnu matricu.“ (Rifkin ; str. 27)

Čak što više, nastoji se promijeniti bitak samoga čovjeka uz pomoć novih egzistencijalno-tehnoloških pretpostavki. Taj fenomen poznat je kao algemija a označava mijenjanje suštine živoga bića. Algemija nadilazi stvaranje i usavršavanje  novih jednostavnijih organizama te obuhvaća i procese kojima čovječanstvu nastoji pružiti novo metafizičko značenje.                                                                                   

Yuval Noah Harari u knjizi „Homo deus“ doslovno ustvrđuje :“No, kada nam tehnologija omogući reprogramiranje ljudskog uma, Homo sapiens će nestati, ljudskoj će povijesti doći kraj i počet će posve novi proces koji ljudi poput vas i mene ne mogu shvatiti“. Nadalje, Harari u knjizi „Sapiens kratka povijest čovječanstva“ konstatira :“Postoji i još jedna nova tehnologija koja bi mogla promijeniti životne zakone : riječ je o kiborškom inženjeringu. Kiborzi su bića s udruženim organskim i anorganskim dijelovima, kao primjerice ljudi s bioničkim rukama“. Dalje u knjizi navodi :“Treći način na koji možemo promijeniti životne zakone jest izrada potpuno anorganskih bića. Najočitiji su primjeri toga kompjutorski programi i virusi koji mogu ostvariti neovisnu evoluciju“.  Dakle, po mišljenju Hararia čovjek je već u poziciji stvaranja novih bića i svjetova  koji funkcioniraju uz pomoć svojih specifičnih evolucijskih procesa.           

Svjedoci smo sofisticiranog redukcionizma koji živa bića uključujući i čovjeka svodi na  otvorene sustave za obradu informacija. Umjetna inteligencija i kiborzi također su mehanizmi-tehnologije za obradu informacija. Pri tome su već sada superiorni, spram čovjeka, u pogledu brzine obrade informacija i njihovog memoriranja U tom kontekstu kibernetika se javlja kao znanost zajednička živim bićima i strojevima. To omogućuje simbiozu organskog i neorganskog koja stvara posve novi entitet – kiborga.

Funkcioniranje novog bića odvijat će se u novom okruženju koje se evolucijski artikulira. Umjetna inteligencija, automatizacija, robotizacija i digitalizacija neki su od važnih procesa odnosno tehnologija stvaranja tog okoliša u kojem će funkcionirati homo kiborzi.

Paralelno s artikulacijom tehno okoliša hiper tehnološkog društva marginaliziraju se  i razaraju vjera, tradicionalne vrijednosti, običaji, domoljublje i nacionalna država.  Tako Roman Krznaric u knjizi Empatija iznosi jednu tvrdnju karakterističnu za postmodernizam a koja glasi :“Religija, nacionalizam i političke ideologije imaju mračnu povijest dijeljenja društva  i okretanja ljudi jednih protiv drugih“. Riječ je o tendencioznoj i netočnoj interpretaciji koja olako osuđuje fenomene koji su obilježili ljudsku povijest.

Religije, nacionalizmi i političke ideologije same po sebi ne izazivaju društvene konflikte. Njihove iskrivljene interpretacije užih interesnih skupina koje se nastoje domoći vlasti odnosno moći izazivaju konflikte. Smatram kako odgovarajuća infrastruktura i javne politike stabilnih nacionalnih država mogu riješiti i brojne sadašnje probleme poput sprečavanja migracija, eliminacije siromaštva, masovnog opismenjivanja i iskorjenjivanje zaraznih bolesti.      

Lijevo orijentirani intelektualci shvaćaju društveni razvoj kao sustavnu negaciju tradicije uz istovremenu glorifikaciju relativizma i kozmopolitizma. Za ostvarenje tih ambicija smatraju ključnim dokidanje ideologije, nacionalne države pa i tradicionalne demokracije. Međutim, treba podsjetiti kako geografska determiniranost uključuje, pored ostaloga, kulturološku, običajnu, tradicijsku odnosno povijesnu i duhovnu određenost. Geografsku determiniranost ne mogu eliminirati globalizacija i suvremene komunikacijske i transportne tehnologije. 

Razaranjem supstance geografske determiniranosti stvara se slobodan prostor za artikulaciju nove tehničke zajednice. Te procese potenciraju megalopolisi, sveopći relativizam i univerzalizam koji poništavaju uronjenost ljudi u prirodni okoliš te njegovu prirodnu predodređenost. Tako se gube temeljna sidrišta ljudske egzistencije i ulazi u svojevrsni zrakoprazni prostor.       

Tako se stvara plodno tlo za artikulaciju hiper tehnološkog društva te eliminaciju čovjeka. Uspostavit će se vladavina vrijednosnog nihilizma i apsolutnog gospodstva tehničke racionalizacije te ukinuti socijalna stratifikacija jer će egzistirati jednakost tehnoloških tvorevina–kiborga.

Vidljivo je kako će trenutne evolucijske tehnološke promjene u konačnici izazvati drastičnu preinaku ljudske povijesti. Općenito govoreći, danas nije lako povjerovati kako će kapilarne tehničke i društvene promjene dovesti do tako radikalnih posljedica. Zbog toga je znatno olakšana manipulacija javnim mnijenjem pa inženjersko jezgro uspješno promovira vrijednosti nove tehničke zajednice.         

Nadalje, nerazumijevanju današnjeg društva i njegove bliže budućnosti pridonosi i redukcionistički način mišljenja. Specijalisti odnosno različiti inženjerski eksperti obučeni su za istraživanje uskih segmenata prirode odnosno područja s kojima se bave. Općenito govoreći, ljudi se većinom na temelju emocija priklanjaju određenim svjetonazorima i užim društvenim skupinama. Evidentan je nedostatak kritičkog i holističkog načina razmišljanja.

Spoznajnu inertnost dodatno potencira internetska tehnologija koja osigurava iznimnu lakoću pronalaženja željenih informacija. Internet kao medij ne stimulira temeljito proučavanje određenih sadržaja, već brzo prelaženje na različite sadržaje. Knjige, nasuprot tome iziskuju veću koncentraciju i udubljenost pri iščitavanju njihova sadržaja. Koncentracija i udubljenost važne su pretpostavke razvoja kritičkog mišljenja bez kojeg nije moguće razumjeti današnje društvene tendencije.            

Goleme količine lako dostupnih informacija i vladavina relativizma onemogućuju detekciju društvene suštine. Uvid u društvenu bit otežava višeslojnost socijalnog sustava. Pri tome, svaka društvena razina funkcionira uz pomoć specifičnih zakonitosti. Tijekom povijesti politolozi, ekonomisti, sociolozi i filozofi otkrivali su suštinu pojedinih društvenih razina i načela njihova funkcioniranja te ih objedinjavali u epohalnim znanstvenim djelima. Otkrivanje društvene suštine otežava njegova složena premreženost.

 

UMREŽAVANJE      

Pojedine društvene razine i njihovi odnosi tijekom povijesti opisivali su se i analizirali na različite načine. U novije doba jedna od metafora koja se koristi prilikom takvih analiza je mreža. Albert Laszlo Barabasi u knjizi „U mreži“ kaže :“Danas sve više shvaćamo da se ništa ne odvija u izolaciji. Većina događaja i pojava povezani su i uzročno međudjeluju s golemim brojem drugih dijelova kompleksne slagalice univerzuma. Pomalo uviđamo da je svijet mali i u njemu je sve povezano sa svim ostalim. Pred našim očima događa se revolucija jer znanstvenici posve različitih disciplina otkrivaju da kompleksnost ima strogu arhitekturu. Konačno, spoznajemo važnost mreža.“ (Barabasi ; 2006. ; str. 14-15)   

Pojam mreže snažno je popularizirao i internet transparentno ukazuje  na njen značaj. Na političkoj razini ideologije jačaju veze unutar srodnih odnosno povezanih mreža. Stvara se snažna povezanost ljudi istovjetnih svjetonazora koji otežavaju komunikaciju s ljudima drugačijih društvenih opredjeljenja. Ta se ideološka  homogenizacija unutar užih društvenih grupa može iščitati i na internetu. 

U tom pogledu  Barabasi tvrdi :“Danas znamo da je i web grupiran , uočili smo ih u fizičkim kablovima koji povezuju kompjutere  na internetu ; ekonomisti su detektirali grupe u mreži koja opisuje povezanost tvrtki zajedničkim vlasništvom ; ekolozi ih vide u hranidbenim mrežama koje kvantificiraju kako se vrste hrane drugim vrstama u ekosustavu ; a stanični biolozi su saznali da je grupiranost karakteristična za krhku mrežu molekula upakiranih unutar stanice.“ (Barabasi ; 2006. ; str. 58 – 59) Vidljivo je kako se neke od mrežnih struktura nalaze u svim prirodnim i društvenim pojavnostima. Pri tome su pojedine mreže teško primjetljive a predstavljaju temeljnu građu složenijim pojavama.

Za analizu funkcioniranje mreže od iznimne je važnosti utvrđivanje i proučavanje odnosa između nekoliko izrazito povezanih čvorova. Riječ je o koncentratorima od kojih su neki, kao što je to slučaj na webu s Amazonom ili Facebookom, ekstremno vidljivi. Živimo u svijetu protkanim mrežama pa njihovo proučavanje moramo započeti s utvrđivanjem njihove grupiranosti koja je jedna od njihovih temeljnih karakteristika. Jedno od pravila funkcioniranja mreže glasi da čvorovi koji su povezani samo sa čvorovima vlastite grupe imaju centralnu ulogu u određenoj mreži.

Barabasi nadopunjuje to pravilo sljedećom spoznajom :“Istinska centralna pozicija u mrežama rezervirana je za one čvorove koji istodobno pripadaju u mnogo velikih grupa.“ (Barabasi ; 2006. ; str. 69) Otkriće važnosti koncentratora u mrežama koje se nalaze ne samo u društvenim već i primjerice prirodnim strukturama (živa stanica) pokrenula je mnoštvo znanstvenih istraživanja s ciljem detektiranja koncentratora u brojnim područjima. Na temelju tih nalaza interpretira se  njihova uloga i utjecaj na funkcioniranje organizacija i općenito društva ali i prirode.

Neki od ključnih koncentratora informatičkog društva su inženjerska jezgra odnosno STEM struke. Algoritmi odnosno brojne aplikacije već danas u velikoj mjeri dizajniraju svakodnevni život. Inženjerske jezgre svojim inovacijama stalno unose svojevrsni nered u uređene društvene, ekonomske, političke i ostale sustave. Tako postupno nastaju e-građani, digitalne države, pametne i virtualne organizacije te ostali entiteti postmodernističkog društva.

Inženjerska jezgra i kreativni slojevi nova su izvorišta moći koja pokreću njenu  preraspodjelu  i utjecaj u suvremenom društvu. Ipak, tradicionalna moć, prije svega, politička još uvijek ima dominantnu ulogu. Ona i danas oblikuje i usmjerava društvene procese. Za analizu društva ključno je utvrditi interesne skupine bolje reći grupe za pritisak koje u značajnoj mjeri oblikuju konačne političke odluke. Na taj način možemo sveobuhvatno i precizno utvrditi  suštinu te stvarne ciljeve političke vrhuške.        

U političkom sustavu jedan od ključnih koncentratora još uvijek je predsjednik Vlade ukoliko je riječ o parlamentarnoj državi. Sustavno analiziranje veza predsjednika Vlade ali i ostalih koncentratora kao što su ministri, saborski dužnosnici  i vodeći oporbeni političari mogu se utvrditi odnosi i izvorišta moći. „Koncentratori postoje u većini velikih mreža koje su znanstvenici do sada uspjeli istražiti. Oni su svuda oko nas, i može se reći da su upravo oni kockice od kojih je sastavljen naš kompleksni, isprepleteni svijet.“ (Barabasi ; 2006 ; str 71)

Za politološke analize od iznimnog značaja je proučavanje koncentratora u javnim medijima te njihova grupiranost odnosno povezanost s drugim velikim mrežama odnosno njihovim koncentratorima. To se odnosi na koncentratore u, primjerice, svijetu politike, akademske zajednice i financija. Treba napomenuti kako koncentratori mogu biti geografski koncentrirani ali to nije nužni uvjet. Važan segment njihova proučavanja su internetske veze odnosno komunikacijska povezanost koncentratora. Oni su zbog velikog broja veza koje su ostvarili  sposobni stvarati prečice između bilo koja dva čvora u mrežama. To potencira njihovu moć i učinkovitost.

Sustavno eliminiranje tradicionalnih vrijednosti nije samo posljedica tehničkog i znanstvenog razvoja već je znatnim djelom projekt povezanih koncentratora koji vješto koriste i manipuliraju masovnim medijima te imaju utjecaja na oblikovanje javnog mnijenja. U svijetu s velikim brojem izvorišta moći koji raspolažu brojnim i raznovrsnim instrumentima njihove implementacije teško je detektirati bitne koncentratore kreiranja postmodernističkog sustava vrijednosti. Uz razvojne inženjere koji su koncentratori u tehničkoj sferi postoje i društveni inženjeri koji oblikuju arhitekturu sustava vrijednosti postmodernističkog društva.  Društveni inženjering proklamira se kao ideološki neutralan što je paravan za artikulaciju  tehničke racionalizacije, kozmopolitizam i relativizam u planetarnim razmjerima. Osporavanje ili sumnja u ispravnost ovih procesa automatski se  etiketira kao nazadnjački nacionalizam.       

Analizu, prije svega, politički relevantnih koncentratora otežava manjkavost kategorijalne i metodičke aparature. Zbog toga Barabasi upozorava :“Njih je nemoguće objasniti ijednim dosad opisanim modelom. Zbog koncentratora, dakle, moramo još jednom kritički razmotriti mape poznavanja mreža i moramo postaviti tri fundamentalna pitanja : Kako koncentratori nastaju ? Koliko ih možemo očekivati u zadanoj mreži ? Zašto ih dosadašnji modeli nisu uspjeli objasniti ?  ( Barabasi ; 2006. ; str. 72) Neprijeporno je kako koncentratori postmoderne postupno artikuliraju vrijednosni model marginaliziranja i eliminiranja brojnih prirodnih zakona koji su bili genetski kodi dosadašnjeg  društva. Svjedočimo stvaranje novog društvenog DNK-a čiji se kod sastoji od samoregulacije, samoorganizacije, pametnih proizvoda,  umjetne inteligencije, kiborga,  robota i tehničkog okruženja.  

U skrivenoj nutrini društvenog sustava uočavaju su hijerarhije koncentratora koji u znatnoj mjeri dizajniraju socijalnu strukturu. Hijerarhija se zasniva na autoritet znanja. Amaterska mišljenja i rasprave na društvenim mrežama odnosno portalima  i blogovima olakšavaju inženjerskim jezgrama utjecaj na formiranje društvenih trendova. Neizravno i suptilno utječu na političke centre moći. Glorificira se tehnički progres odnosno tehnološki determinirana. Za tu se futuristički i  tehnološku viziju  budućnosti pripremaju temelji  pozitivnim brendiranjem robota i kiborga kao logičnih nastavaka dosadašnjeg razvoja.                                            

U gospodarskom pogledu mrežna struktura opisuje se kao ekonomski eko sustav. Povezanost srodnih mreža na određenom geografskom prostoru osigurava niz prednosti u poslovanju poput primjerice racionalizacije poslovanja koja u konačnici rezultira povećavanjem produktivnosti odnosno konkurentnosti. Mrežna struktura pogodna je za razmjenu znanja i iskustava te stimulira inovacijske procese.

Ubrzani i snažan razvoj tehnologije redizajnirao je društvenu strukturu i procese uključujući i mreže unutar različitih segmenata društvenog sustava. U tom kontekstu Adam Grant zaključuje :“Prije nego što su nam tehnološke revolucije omogućile komunikaciju putem telefona i elektroničke pošte i putovanje automobilima i avionima, ljudi su imali relativno savladiv broj društvenih veza u usko povezanim, transparentnim krugovima. Unutar tih izoliranih mreža mogli su jednostavno prikupiti podatke o nečijem ugledu i primijetiti šepirenje. Pojednostavljenjem komunikacija i prijevoza te golemim povećanjem broja stanovnika, interakcije su se raspršile i postale anonimne.“ (Grant ; 2013. ; str. 52) Zbog toga svaki pojedinac i poslovna organizacija kao i ostali društveni entiteti stvaraju primarne, sekundarne, tercijarne i brojne druge mreže koje se razlikuju po važnosti, rasprostranjenosti i veličini. O brojnosti mreža u kojima participira pojedinac kao i o njegovoj važnosti unutar njih ovisi društveni ugled odnosno status pojedinca u postmodernim društvima odnosno organizacijama.

Treba naglasiti kako su mreže kao društveni fenomen iznimno složene i  kontradiktorne pojave. Tako su, primjerice, slabe veze učinkovitije za društvenu mobilnost od jakih veza što većina ne bi pomislilo. Slabe veze su djelotvornije u povezivanje različitih pojedinaca i društvenih grupa na suradnički i djelotvoran način od jakih veza u društvenim mrežama. Općenito govoreći, mreže djelotvorno potenciraju suradnju i često ostvaruju sinergijski efekt koji je  presudan za efikasnu realizaciju interesa raznorodnih grupa.  

Živimo u vrijeme isprepletenosti mreža u planetarnim razmjerima od kojih su neke vidljive a druge gotovo neprimjetne. Mrežna struktura redizajnirala je koncept moći koja često poprima teško uočljive oblike. Nekada se moć gotovo u pravilu manifestirala s oružanom silom, veličinom državnog teritorija, brojem stanovnika i ekonomskom razvijenošću. Tradicionalna moć kvantificirala se različitim egzaktnim parametrima i bila je lako uočljiva. U postmodernom društvu sve značajnija postaje moć na temelju pozicije čvorišta unutar mreže. Čvorišta ponekad nisu lako zamjetljiva a njihov je utjecaj i doseg proteže se na mrežnu konfiguraciju cijelog društva.

Informacije, znanje i komunikacijski kanali sastavnice su mrežne strukture integrirane u postmoderne organizacije svih društvenih segmenata. Oni se isprepliću stvarajući čvorišta na svim društvenim razinama. Koloplet brojnih čvorišta i difuzna moć koju generiraju brišu čvrste i jasne granice u svim društvenim segmentima. Te procese nije lako uočiti a predstavljaju vezivno tkivo postmodernog društva. Njihova supstanca su umrežena tehnička znanja i ekspertize zakamuflirana amaterizmom na internetskoj mreži. Ta prikrivena mrežna struktura je generator novog oblika moći koja dizajnira postmodernizam. Radi se o sofisticiranoj moći koju više ne možemo kvantitativno mjeriti a niti lako uočiti. 

To je jedan od razloga izostanka njenog kritičkog preispitivanja jer u postmodernizmu, općenito govoreći, dolazi do brojnih zamagljivanja. Joseph S. Nye u knjizi „Budućnost moći“ u tom kontekstu kaže :“Gdje god pogledate, možete vidjeti razmnožavanje hibridnih organizacija koje zamagljuju crtu između javnog i privatnog sektora. To nisu ni staromodne nacionalizirane tvrtke, osmišljene da bi upravljale velikim dijelovima ekonomije, niti klasična privatno-sektorska poduzeća koja tonu ili plivaju u skladu s vlastitom snagom. Umjesto toga, riječ je o zbunjujućim entitetima …“ (Nye ; 2012. ; str. 80) Općenito govoreći, u postmodernizmu zamagljivanje postaje iznimno važan model funkcioniranja. Tako se, primjerice, brišu granice realnog i virtualnog, prirodnog i neprirodnog, privatnog i javnog, lokalnog i globalnog.

Sam internet kao temeljna tehnologija postmodernizma nema centralno izvorište moći i hijerarhije niti fiksnu već fluidnu i fleksibilnu strukturu. Internetska tehnologija utječe na društvene odnose afirmirajući egalitarizam stavova i mišljenja bez obzira na njihovu stručnu utemeljenost te virtualnu stvarnost kao oblik dokidanja geografske determiniranosti.                                

Nastaje vrijednosno zrakoprazni prostor bez ideologija kao pogodan eko-tehno sustav u kojem će carevati strojna inteligencija. Riječ je o društvenoj termodinamici. Ispumpavanje energije tradicionalnog sustava vrijednosti oslobađa se prostor nadiranja novih obrazaca egzistencije. To bi označilo doba kraja ideologija i povijesti. Kibernetika postaje filozofijom hiper tehničke zajednice.

KIBORZI   

Ichiro Kato, jedan od najutjecajnijih japanskih robotskih eksperata vjeruje kako će se u budućnosti društvo sastojati od robota, ljudi i kiborga te ga je nazvao „cybot“. Koegzistencija ljudi s robotima i kiborzima te umjetnom inteligencijom izazvat će preinaku etičkih principa. David Channel  u knjizi „The Vital Machine“ razrađuje osnovna načela bioničke etike (Bionic Ethics) koja pokušava uskladiti strojne i organske aspekte kibernetičke ekologije.

Već u vrlo bliskoj budućnosti futuristi  predviđaju  kako će biti nemoguće razlučiti gdje završava čovjek a gdje započinje stroj/kiborg. Trenutna terminologija zavarava jer se, primjerice, ljudi s ugrađenom premosnicom nazivaju kiborzi premda se oni drastično razlikuju od kiborga kojim  upravlja umjetna inteligencija te  funkcioniraju uz pomoć strojne memorije, umjetnog srca, bubrega i ostalih umjetnih organa.

U tom pogledu treba napomenuti kako je današnje tehnička literatura razradila klasifikaciju većega broja pojmova za definiranje kiborga kao što su, primjerice, multi-kiborzi,  omni-kiborzi, neo-kiborzi, proto-kiborzi, ultra-kiborzi, hiper-kiborzi i retro-kiborzi. Za razumijevanje ali i daljnji razvoj kiborga od presudne važnosti su matematika, kibernetika i inženjerske znanosti. Nasuprot tome za čovjeka su bitni medicina, etika, biologija, kemija, filozofija, politologija i teologija.

Ljudi su na prvi pogled inferiorni u odnosu na robote, kiborge i umjetnu inteligenciju, ali naglašavam kako ih je čovjek stvorio. Ta činjenica nekim analitičarima poslužila je kao polazište za stvaranje novog antropocentrizma u kojem se čovjekova kreativnosti dominacija ne ograničava na Zemlju, već postaje galaktičkog karaktera.

S druge strane, pojedine futuriste zabrinjava sofisticirana umjetna inteligencija odnosno misleći strojevi koji uče iz pogrešaka i stvaraju nove spoznaje. To je do sada bio privilegij ljudi. Stvaraju se pretpostavke da strojevi razvijaju i proizvode strojeve. To je jedna od značajnih sastavnica hiper tehničkog društva kojem se čovjek može prilagoditi samo svojom strojnom nadogradnjom odnosno poboljšanjem.

Ljudi će živjeti u svijetu koji se ubrzano te sustavno tehnificira i u kojem će ključna sastavnica društvene stvarnosti postati kibernetski/kiborški eko sustav. U njemu će kiborzi i njegove tehničke izvedenice biti jedina moguća varijanta egzistencije. Ljudska prilagodba svodit će se na strojno redizajniranje njegova organskog tijela.

Svjedoci smo evolucijskog razvoja apsolutnog tehničkog nihilizma koji ne razara samo ideologije već i suštinske ljudske specifičnosti kao što su, primjerice, ljubav, vjerovanje, etičnost, mašta, intuicija i povjerenje. Tehnička načela, umjetna inteligencija, znanstveno-matematička logika i stroga racionalizacija postat će ključne sastavnice hiper tehničkog realiteta. U njemu nema mjesta za ljudsku osjećajnost. Intuitivnost, iracionalnost, zaigranost, mašta i slične karakteristike tretirat će se kao nesavršenosti ljudske egzistencije neprikladne za funkcioniranje u hiper tehničkom svijetu..

U hiper tehničkom svijetu umjetna inteligencija,  kiborzi i humanoidni roboti smatrat će se superiornim u odnosu na prirodne zakone i ljude. Prema Zemlji odnosit će se  potpuno indiferentno. Osvajanje i kolonizacija drugih planeta predstavljat će isključivo tehnički izazov. 

Sekularni pokreti, eliminacija tradicije i običaja te sustavna afirmacija diktature relativizma stvaraju zrakoprazan prostor. U njemu se eliminacijom ljubavi, mašte, iracionalnosti i duhovnosti općenito, stvara tehno eko prostor pogodan za razvoj hiper tehničkog svijeta  u kojem je tehnički apsolutizam jedina univerzalna vrijednost. 

TRANS HUNANIZAM

Trenutno se nalazimo na početku novoga razvojnog ciklusa poznatog kao trans humanizam. Budući tehno sapiens bit će oslobođen napora pronalaženja vlastite esencije te pridržavanja moralnih načela koja mu omogućavaju ispunjenje  svoje suštine. Realizacija osobne esencije je suština egzistencijalnog čovjekova djelovanja. U tome je čovjek slobodan. Sloboda često ljude usmjeri na ostvarivanje isključivo materijalnih interesa i vrijednosti pa ne ostvare svoju suštinu. To je bitna razlika čovjeka i strojnih misaonih bića.

Spomenuta iskušenja i napori za realizacijom statusa Čovjeka nestat će u fazi trans humanizma odnosno u hiper tehničkom svijetu. Kiborzi odnosno tehno sapiensi esencijalno su određeni tehničkim komponentama i strojnim mišljenjem. U trenu kada profunkcioniraju ostvarili su svoju bit i nema potrebe tragati za njom. Njihov daljnji razvoj ovisi isključivo o razvoju tehnike i znanosti koji će im osigurati dodatna tehnička poboljšanja odnosno performansi.

Sprega računala i gena može drastično promijeniti  našu prirodnu stvarnost na ontološkoj razini, bolje reći, na najdubljoj razini ljudskog iskustva i spoznaje. Ubrzano se razvija virtualna individualnost odnosno „e-identitet“ ili „e-osobnost“ koji se značajno razlikuju od naše offline osobnosti. Po mom mišljenju Roman Krznaric iznosi jednu značajnu tvrdnju koju treba ozbiljno i pravovremeno shvatiti :“Još smo u najranijim stadijima razumijevanja kako ta nova kultura utječe na ljudsku osobnost. Iako bih želio biti optimističniji, sve je više dokaza da nas digitalna revolucija u svom sadašnjem obliku ne šalje putem prema empatičnoj civilizaciji“ (Krznaric , 2014. ; str. 183). Tome bih pridodao kako se i ljubav pokušava marginalizirati kao temeljna odrednica ljudske esencije.

„E-osobnost“ ili još točnije „e-građanin“ ključne su sastavnice artikulacije virtualnog odnosno digitalnog društva unutar kojeg se briše jasna razlika ljudske osobnosti i raznorodnih misaonih tehničkih artefakata. Mogu se uočiti snažne i sveobuhvatne tendencije preobrazbe organizacija koje prestaju biti mreže, ponajprije, ljudskih i postaju umrežene strukture mislećih strojeva.      

U hiper tehničkom svijetu neće nestati hijerarhija, ali će se zasnivati na novim načelima. Pozicija na hijerarhijskoj ljestvici ovisit će o tehničkim performansama i brojnosti operativnih funkcija. Nestat će prostor odnosno pojam slobode i (duhovna) transcedencija. Svi elementi i misaoni artefakti bit će integrirani u jedinstven tehnički odnosno  strojni sustav uz pomoć maksimalne logičke racionalizacije. Očevidno je kako će u budućem tehničkom svijetu vladati paradigma u kojoj prirodni čovjek ne može funkcionirati. 

„Da bi bila prihvaćena kao paradigma, teorija mora izgledati boljom od suparničkih, ali ne mora (nikad to i ne čini) objasniti sve činjenice s kojima se može suočiti“ kaže Thomas Kuhn u knjizi „Struktura znanstvenih revolucija“. Hiper tehnički svijet odnosno tehno sapiens funkcionirat će na radikalno novoj paradigmi u kojoj su čovjek i priroda inferiorni. U novom poretku neće biti sukoba i ratova kao ni nacionalnih država, religije, ideologija i ostalih tvorevina prirodnog čovjeka.

Koncept trans humanizma nudi niz prednosti tog budućeg savršenog svijeta koji nije utopija jer su za njegovu realizaciju već stvorene brojne tehnologije. „Tijekom razvoja neke prirodne znanosti, u trenutku kada pojedinac ili skupina  prvi put izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz sljedeće generacije, starije se škole počinju postupno gasiti. Njihovo je iščezavanje djelomično uzrokovano prijelazom članova na novu paradigmu“, kaže Thomas Kuhn. Zaokupljenost tehničkim razvojem i fascinacija tehnološkim rješenjima te mislećim uređajima postupno i sustavno marginalizira ljudsku prirodnost i osjećajnost. Nestaje shvaćanje čovjeka definirana u dosadašnjim humanističkim i društvenim znanostima. 

Dobrim djelom to je posljedica sofisticirane afirmacije različitih i brojnih tehničkih rješenja integriranih u sve segmente života. Tako tehnika, bolje reći, različiti tehnološki alati postaju poželjno „prirodno“ životno i radno okruženje. Stupanj integriranosti u tehnološki svijet smatra se važnim određenjem današnjeg čovjeka. Pojedinci koji u tome zaostaju ili čak iskazuju otpor takvim tendencijama smatraju se nazadnim i zaostalim. Stoga ne iznenađuje što se, primjerice, i vjera smatra reliktom prošlosti jer nije tehnički racionalizirana. Današnje znanstvenike i tehničke apologete dodatno uznemiruje Bog jer ne podliježe tehničkoj racionalizaciji i znanstvenom eksperimentiranju.

U tehnički programiranom univerzumu moguće su eventualne greške, ali ne i sukobi.  Greške će se odmah detektirati i  uklanjati. Neće postojati sukobi interesa jer su svi dijelovi tehničkog univerzuma idealno posloženi odnosno komplementarni te u funkciji sveopće racionalizacije. Agresija, konflikti i ratovi karakteristični za prirodnog čovjeka odnosno ljudsku povijest će nestati. Mi trenutno živimo u vrijeme tranzicije u kojem automatizacija i druge sofisticirane tehnologije pripremaju tehnološku infrastrukturu za nadolazeće doba tehničkog univerzuma. Tehnološka automatizacija i robotizacija integriraju se sustavno u sve društvene procese pa ni ratovanje u tom pogledu nije iznimka.  

Tehnika postaje odlučujuća i u ratovanju koje je kroz stoljeća stvaralo nacionalne heroje ali i najveće zločince. Automatizacija i robotizacija ukidaju ratno junaštvo i važnost ljudskog faktora pretvarajući ratovanje u programirani proces kojeg vode roboti i razni misleći strojevi. U tom kontekstu Eric Schmidt i Jared Cohen u knjizi „Novo digitalno doba“ zaključuju :“Kao i u slučaju drugih paradigmatskih promjena u povijesti (teorija o mikrobima, izum tiskarskog stroja, Einsteinova teorija relativnosti), gotovo je nemoguće s većom točnošću predvidjeti kako će krajnja promjena u potpuno automatizirani način ratovanja utjecati na razvoj ljudskog društva“.

Tehnifikacja i automatizacija su današnji sveprisutni društveni fenomen. Primjerice, pored automatizacije ratovanja svjedoci smo i razvoja tehnologije autonomne automobilske vožnje. Umjetna inteligencija osigurat će sigurnost i racionalizaciju transportnih troškova ali i ukloniti užitak upravljanja automobilom kao još jednu ljudsku manjkavost odnosno iracionalnost.

Relativizacija prirodnih zakona i same ljudske  suštine razara supstancu održivog humanističkog  i duhovnog razvoja koji su jedina prepreka nadolazećoj dominaciji zaslijepljenog tehnološkog determinizma. U tom kontekstu poznati svjetski genetičar Francis S. Collins u knjizi „Božji jezik“ navodi :“Zaustavit ću se ovdje da bih naglasio kako je zaključak o tome da moralni zakon postoji u ozbiljnoj suprotnosti s današnjom postmodernističkom filozofijom koja tvrdi da nema apsolutnog dobra i zla i da su sve etičke odluke relativne.“ (Collins ; 2008. ; str. 29)

Dakle, kao što smo već spomenuli brojni analitičari postmodernizma artikuliraju sustav vrijednosti koje čovjeka tretiraju samo kao nešto razvijeniju varijantu čovjekolikih majmuna. Ujedno naglašavaju kako se evolucija nastavlja te će prirodnog čovjeka nadmašiti superiorni tehno sapiens odnosno homo kiborg.   „Agape ili nesebični altruizam predstavlja najveći izazov za pristaše teorije evolucije. Iskreno, to je gotovo skandal za redukcionistički način razmišljanja. Njega se ne može objasniti nagonom pojedinih sebičnih gena da se neprekidno održavaju.“ (Collins ; 2008., str. 32)

Interesantno je spomenuti Collinsovu tvrdnju :“… materijalistički skeptici koji ne dopuštaju mogućnost postojanje natprirodnog, oni koji odbacuju dokaze moralnog zakona i univerzalnog osjećaja žudnje za Bogom, bez sumnje će tvrditi da uopće nema potrebe razgovarati o čudima.“ (Collins ; 2008.; str. 56). Čuda su ne samo moguća, nego se i događaju i smatram ih nužnim za razotkrivanje istine današnjeg povijesnog trenutka. Potrebna je vanjska intervencija kako bismo shvatili i uvažili  nepromjenjivost prirodnih zakona koji nas određuju te opasnosti koje proizlaze iz apsolutnog tehničkog determinizma.

Mr.sc. Marinko Kovačić

Bellov telefon

Previous article

Gilletteova inovativnost

Next article

Comments

Comments are closed.

Popular Posts

Login/Sign up