By Michio Kaku jedan je od vodećih živućih fizičara i suosnivač teorije struna, najutjecajnijeg suvremenog modela promišljanja fizikalnih odnosno kozmoloških fenomena. Autor sa zavidnom lakoćom prezentira brojne fizikalne modele pružajući uvid u genezu spoznajnih obrazaca nekih od najvećih umova u ljudskoj povijesti. U knjizi se na pregledan i razumljiv način obrazlažu temeljni problemi s kojima su se fizičari susretali nekad i sad.
Razvoj znanosti i tehnologije kontinuirano potiče ljudske ambicije u pogledu, primjerice, dostizanja apsolutne spoznaje, stjecanja besmrtnosti i ovladavanja svemirskim prostorima. Znanost i tehnika su ključni generatori društvenoga prosperiteta odnosno gospodarskoga blagostanja. Tako fundamentalne i primijenjene znanosti, zadnjih stoljeća, izravno utječu na razvoj naše civilizacije etablirajući tehničku racionalizaciju i kvantifikaciju, kao primaran način razmišljanja i shvaćanja prirode u cjelini.
Krajnju ambiciju znanstvenih istraživanja Michio Kaku, jedan od najpoznatijih današnjih fizičara i futurista, opisuje u svojoj knjizi Božja jednadžba na sljedeći način :“To je trebala biti konačna teorija, jedinstven teorijski okvir koji bi ujedinio sve sile u kozmosu i izložio koreografiju svega u njemu, od širenja samog svemira do najsitnijeg plesa subatomskih čestica. Izazov je bio napisati jednadžbu čija bi matematička elegancija obuhvatila čitavu fiziku.“ Neprijeporno je riječ o pokušaju ovladavanja odnosno razumijevanju kozmoloških misterija uz pomoć specifičnoga mišljenja zasnovanog na logici iskazanoj sustavom jednadžbi.
Povijest znanosti obiluje brojnim neočekivanim spoznajama, koje su bile u potpunoj suprotnosti sa svojedobnim vladajućim sustavima znanstvene istine. Tako autor navodi :“Fizičari su zatim, na svoje zaprepaštenje, otkrili da se elektroni, za koje se nekad prije smatralo da su čvrste čestice nalik na točku, mogu ponašati i kao valovi.“ Nova radikalna znanstvena otkrića iniciraju napuštanje određene paradigme i artikulaciju nove, kao dominantnog modela mišljenja i djelovanja. Naime, konkretnije govoreći, sustav znanstvenih spoznaja određene epohe tvori vladajuću paradigmu koja na neizravan način dizajnira mehanizme ekonomskog odnosno tehnološkog funkcioniranja kao i način razmišljanja.
U tom smislu Kaku ustvrđuje :“Newtonovi zakoni, utemeljeni na ujedinjavanju fizike nebesa s fizikom Zemlje, pomogli su pokrenuti prvu veliku tehnološku revoluciju.“ Za Newtonov koncept tehnike karakteristična su, pored ostaloga, strojna logika i zatvoreni sustavi. Uzročno posljedična logika omogućila je snažan razvoj industrije i afirmaciju masovne proizvodnje unutar golemih industrijskih pogona. Unutar Newtonova modela prirodni procesi su jednoznačni, a nepoznanice jednostavno ne postoje.
Taj način promišljanja snažno je uzdrmao Faraday koji je osmislio koncept polja, jedan od najvažnijih koncepata u fizici. Analize u fizici postale su znatno sofisticiranije, te su obuhvatile nove prirodne silnice. Pisac naglašava :“Danas se sve poznate sile u svemiru opisuju jezikom polja koji je prvi uveo Faraday.“ Napušta se jednoznačnost i stroga determinacija, te počinje uvažavati kompleksnost koja nije odmah uočljiva. Tako su znanstvenici, primjerice, otkrili kako su elektricitet i magnetizam dvije manifestacije jedne te iste sile.
Čak što više, :“Ključ razumijevanja svemira skriva se u ujedinjenju. U slučaju relativnosti, bilo je to ujedinjenje prostora i vremena i materije i energije“, napominje Kaku. Specijalnu i opću teoriju relativnosti osmislio je Einstein, što je jedno od najvećih znanstvenih postignuća u ljudskoj povijesti. Autor podsjeća :“No nakon tih dvaju glavnih postignuća, Einstein je posegnuo i za trećim, još većim postignućem. Htio je teoriju koja bi sve sile u svemiru ujedinila u jednu jedinu jednadžbu.“ Međutim, za realizaciju tog epohalnog znanstvenoga postignuća Einsteinu su nedostajali kvantna teorija i nuklearna sila koje 20-ih godina 20. stoljeća još nisu bile otkrivene.
Znanstvenici su novim spoznajama utirali put kojim se, pored ostaloga, eliminirao Newtonov koncept svemira kao sata, koji radi na precizan i predvidljiv način, odnosno mehaničku paradigmu. Tako je, primjerice, Max Born 1926. godine ustvrdio kako se ne može znati gdje se elektron točno nalazi. To je formalno izraženo u slavnom načelu neodređenosti Wernera Heisenberga, koje kaže da ne možemo istodobno točno znati i brzinu i lokaciju elektrona.
Navedeni znanstveni uvidi ukazuju na složenost i nedokučivost kozmosa kao i na ograničenost ljudske spoznaje, bez obzira na fascinantan razvoj znanosti i tehnike. O kompleksnosti znanstvenih problema svjedočila je rasprava, 20-ih godina prošloga stoljeća, na kojoj su s jedne strane bili Albert Einstein i Erwin Schrödinger, koji su pomogli pokrenuti kvantnu revoluciju, a s druge Niels Bohr i Werner Heisenberg, tvorci nove kvantne teorije. U tijeku te polemike Einstein je iznio slavnu tvrdnju kako se Bog ne kocka sa svemirom. Na to mu je Bohr, navodno, uzvratio :“Prestanite govoriti Bogu što da radi.“
Autor je važnost te znanstvene diskusije potkrijepio izjavom fizičara Johna Wheelera sa Sveučilišta Princeton, koji je ustvrdio :“Bila je to najveća rasprava u intelektualnoj povijesti za koju znam. U trideset godina nisam čuo za dulju raspravu između dvojice većih velikana o dubljem pitanju s dubljim posljedicama za razumijevanje ovoga našega neobičnog svijeta.“ Po mom mišljenju neobičnost našega svijeta proizlazi iz njegove složene odnosno višeslojne strukture koje su izravno ili neizravno povezane, pri čemu posjeduju vlastitu autonomiju. Taj se svojevrsni misteriozni složenac ne može shvatiti isključivo mišljenjem odnosno jezikom jednadžbi. Smatram kako se, primjerice, fenomen života odnosno duševni život ne može svesti isključivo na racionalnu logiku prezentiranu sustavom jednadžbi.
Upravo u tu zamku upadaju brojni fizičari i ostali znanstvenici iz prirodoslovnoga područja gajeći i ustrajući isključivo na egzaktnim metodama. Međutim, mislim kako je metafizika znatnim dijelom nedohvatljiva racionalnoj analizi. U tom kontekstu Kaku navodi pitanja koja su zaokupljala Erwina Schrödingera, a koja glase :“Što je život? Bi li kvantna mehanika mogla razriješiti taj vječni misterij?“ Smatram kako se ključ za razumijevanje života krije u ujedinjenju racionalnoga i iracionalnoga.
Značaj ujedinjenja naglašava i Kaku, te ga smatra bitnim za razumijevanje kozmoloških tajni. Dakako, za autora je ujedinjenje predmet izučavanja fizikalnih teorija. Pri tome se teorije u konačnici moraju podvrgnuti eksperimentalnoj provjeri. Eksperimenti su temeljni proces potvrđivanja valjanosti pojedinih teorijskih modela. Nasuprot tome, iracionalne spoznaje poput meditacijskih uvida ne podliježu odnosno nisu podobne za eksperimentalne provjere. To je glavni razlog zbog kojega znanstvenici osporavaju mogućnost ujedinjavanja racionalnog i iracionalnog kao postupka shvaćanja svemira koji je, sam po sebi, prepun različitih paradoksa. Stoga postavljam pitanje :“Zbog čega integracija racionalnog i iracionalnog kao model paradoksa ne bi bio podoban za razumijevanje paradoksalnoga odnosno proturječnoga i misterioznoga svemira?“
Autor kao i ostali fizičari zatočeni su vlastitim pretpostavkama i načinom mišljenja. Zbog toga Božje mišljenje reduciraju na sustav jednadžbi. Kaku to formulira na sljedeći način :“Prema toj novoj slici, sve četiri sile u trenutku velikog praska tvorile su jednu supersilu koja je poštovala jednu vrhovnu simetriju. … Jednadžba koja je upravljala supersilom bila je Božja jednadžba.“ Einstein je htio stvoriti teoriju koja bi sve sile u svemiru ujedinila u jednu jedinu jednadžbu. Očevidna je fascinantna ambicija, ali pretpostavljam kako Božje djelovanje nadilazi fizikalne sile, stvarajući kompleksne samoregulirajuće ekološke sustave utemeljene na informaciji i duhovnim silnicima, poput ljubavi. Informacija integrirana u genetski kod usmjerava razvoj i djelovanje živih bića unutar ekoloških sustava stvarajući njihov savršeni sklad.
Kozmos je prepun frapantnih proturječnosti, pa smatram kako metafizička promišljanja prožeta meditacijskim odnosno prosvjećenim uvidima u svijet koji nas okružuje predstavljaju nužne dijelove spoznajne slagalice. Jedan od takvih paradoksa navodi autor kazavši :“U kvantnoj se teoriji čak i ništavilo nalazi u stanju neprestane, fluktuirajuće aktivnosti …“ Kaku spominje i fundamentalna spoznajna pitanja koja glase :“Odakle dolazi svemir? Što ga je pokrenulo? To su možda neka od najvećih pitanja u teologiji i znanosti, o kojima se beskrajno nagađa.“ Sam autor i svi vodeći fizičari tragaju za teorijom svega koja bi mogla odgovoriti na ta pitanja. Po mom mišljenju teorija svega mora uključivati teologiju, koja se olako odbacuje i marginalizira.
„A to nas dovodi do možda najkontraverznije fizikalne teorije, teorije struna, koja bi mogla biti dovoljno luda da bude teorija svega.“, smatra Michio Kaku. Autor ujedno konstatira kako se možda dokazi za teoriju svega, skrivaju u nevidljivom svemiru koji tvori tamna energija. Tamna je tvar neobična, nevidljiva je, a opet drži Mliječnu stazu na okupu.
Međutim, ni teorija struna ne može izbjeći, a niti odgovoriti na esencijalna metafizička pitanja, pa u tom smislu Kaku kaže :“No postavlja se sljedeće pitanje : Odakle uopće teorija struna? Ako teorija svega skriva neki kozmički nacrt, je li imala i tvorca? Ako jest, znači li to da svemir ima smisao i svrhu?“ Smatram kako teologija i prosvjećenost mogu pridonijeti u rasvjetljavanju tih misterija, ali se njihova važnost i uloga sustavno marginaliziraju.
To je prije svega posljedica nepraktičnosti i slabog utjecaja teologije i prosvjećenosti na ekonomiju i materijalno društveno blagostanje. Nasuprot tome, znanost već stoljećima pridonosi materijalnom bogatstvu. Čak i fundamentalne znanosti, premda to nije vidljivo na prvi pogled, stimuliraju praktična znanstvena istraživanja, te tako i razvoj tehnologije. U tom kontekstu Michio Kaku ustvrđuje, što smo već spomenuli, kako je Newton svojim zakonima položio temelje industrijske revolucije, a kasnije su Einstein i kvanti fizičari pokrenuli suvremenu visokotehnološku revoluciju. Treba dodati da se znanost s vremenom integrirala u sferu industrije, poljoprivrede i usluga, te tako postala i prvorazredna gospodarska sila.
Prosvjećenost nije na taj način utjecala na svakodnevni društveni život, ali je na individualnoj i kolektivnoj razini nudila sklad čovjeka i prirode. Danas je razvidno kako je gospodarstvo pogonjeno znanošću narušilo taj sklad. Smatram kako prosvjećenost treba biti korektiv ne samo gospodarskom djelovanju, već i znanstvenom sagledavanju svijeta oko nas i svemira u cjelini.
Knjiga potiče na razmišljanje o temeljnim pitanjima čovjeka i svemira, pri čemu i sam autor prezentira vlastita promišljanja. Ujedno ukazuje i na slabosti i nedorečenosti vlastitoga teorijskog modela U današnjem vremenu površnosti koju potencira internetska tehnologija, djelo Božja jednadžba ukazuje na potrebu ustrajne fokusiranosti ukoliko se želi spoznati kozmološka svrha i smisao ljudskoga života, kako bismo ispunili našu povijesnu misiju. Pisac prezentira brojna metafizička pitanja koja su stoljećima zaokupljala pozornost, ne samo fizičara odnosno znanstvenika, već i humanističkih i teoloških mislilaca.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments