By Razvoj i funkcioniranje tehnologije zasniva se na zakonima prirode koji su na različite inovativne načine ugrađeni u tehničke uređaje, građevine i različite druge tvorevine. Međutim, prirodne zakonitosti koje su integrirane u njima, najvećem broju korisnika ili promatrača nisu vidljive, a često nisu ni poznate. Ta nevidljivost i nepoznavanje generira percepciju prirode i tehnologije kao dvije dijametralne i nepomirljive suprotnosti.
Bioinspiracija i luditi
Tek su tehnološka rješenja izravno inspirirana prirodom, odnosno bioinspiracija, široj javnosti ukazala kako nepomirljivost prirode i tehnologije nije tako velika, a na neki način ni ne postoji. Ipak, valja napomenuti kako se priroda, to jest, eko sustav nalazi u stanju savršene dinamične ravnoteže i harmonijskih odnosa, bez obzira na kompleksnost. Prirodni evolucijski procesi su rezultat usklađene i umrežene samoorganizacije, što je fenomen koji ne karakterizira tehnologiju. Brojne tehnologije, bolje reći, tehnološki procesi često narušavaju prirodni sklad, što rezultira multiplikativnim izravnim i neizravnim štetnim posljedicama.
Gotovo sve nove tehnologije u početku izazivaju strah i otpor najšire javnosti. To protivljenje poprima i organizirani oblik s početkom industrijske revolucije. Prvi val otpora tehnološkom razvoju pojavio se polovicom 18. stoljeća. Predvodili su ga luditi, članovi spontanog pokreta engleskih radnika koji su uništavali tekstilne strojeve. U tadašnje vrijeme, tekstilni strojevi bili su velika tehnička inovacija. Nadali su se kako će tako spriječiti proces njihova širenja i sačuvati svoja radna mjesta. Godine 1769. donesen je prvi zakon kojim se propisuju oštre kazne protiv onih koji uništavaju strojeve, pa čak i čitave tvornice.
Drugi val radničkog nezadovoljstva uzrokovan ekspanzijom strojeva izbio je u vrijeme velike krize izazvane Napoleonovim ratovima i kontinentalnom blokadom u razdoblju od 1811. do 1815. godine. U to doba, preciznije rečeno krajem 1811. godine, radnički otpor počeo se širiti iz Nottinghama na Yorkshire, Lancashire, Derbyshire i Leicesterershire. Vrlo brzo, već 1812. godine, donesen je novi zakon protiv ludita koji je, također, predviđao oštre kazne, uključujući i smrtnu. Nakon gašenja pokreta u Britaniji, slične pobune događale su se u Europi 1820-ih i 1830-ih godina.
Pojam ludit i danas se često upotrebljava za označavanje pojedinaca ili grupa koje se protive tehnološkim promjenama. U današnje vrijeme raširena je bojazan gubitka radnih mjesta zbog sve raširenije robotizacije i automatizacije radnih procesa. Međutim, danas su radnici i ostali zaposlenici organizirani u sindikate koji na institucionalni način štite njihove interese. Nadalje, tehnološki razvoj je predmet znanstvenih analiza, pa se argumentirano ukazuje na radna mjesta i čitave djelatnosti koje nestaju uslijed tehničkog progresa, te se predlažu mjere za ublažavanje tih posljedica. Kreiraju se i sveobuhvatni futuristički scenariji tehnološke budućnosti.
Istodobno analitičari navode zanimanja za kojima će rasti potražnja, te ukazuju na pojavu posve novih zanimanja i zvanja kao što su, primjerice, inženjer za rudarenje podataka ili specijalist za razvoj video igara. To su neki od načina eliminacije straha od tehnološkog progresa i instrumenti amortizacije njenih negativnih posljedica. Tim naporima valja pridodati i afirmaciju novih društvenih vrijednosti koje tehničke uređaje i tehnologiju integriraju u socijalni genetski kod, pa postaju nužna sastavnica ljudskog okruženja.
Arhitektura
Za razliku od drugih tehnologija biioinspiracija od samoga svog nastanka uživa simpatije široke javnosti, a planetarnu popularnost stječe prvenstveno zahvaljujući arhitekturi. Bioinspiracija se proslavila tijekom izložbe Expo 2005, koja se od ožujka do rujna 2005. godine, održala u Aichiju u Japanu. Tema izložbe bila je Mudrost prirode. Od tada ubrzano raste broj arhitekata, koji žele projektirati i izgraditi inteligentne zgrade koristeći se novim materijalima nadahnutima prirodom.
Svjetska javnost se po prvi puta na sustavan način upoznala s organskim pristupom u arhitekturi na izložbi Zoomorphic, održanoj u muzeju Victoria and Albert u Londonu, najvećem muzeju primijenjene umjetnosti i dizajna na svijetu, utemeljenom davne 1852. godine. Izložba je prezentirala radove znatnog broja svjetskih arhitekata koji su inspiraciju, za barem neke svoje građevine, crpili iz prirode, a tu su se našli Will Alsop, Edward Cullinan, Norman Foster, Frank Gehry, Nicholas Grimshaw, Marks Barfield, Renzo Piano, Moshe Safdie i najdosljedniji sljedbenik tog pravca – Santiago Calatrava.
Materijali sami po sebi predstavljaju platforme za kreativno stvaranje u arhitekturi i graditeljstvu. Primjerice, tek su napredni materijali i internetske tehnologije omogućile kreiranje energetski pasivnih i pametnih stambenih građevina. Pri izgradnji i opremanju zgrada u sve većoj mjeri se koristi informatička i telekomunikacijska tehnologija. Uz pomoć pametnih telefona u stanu se na daljinu može paliti i gasiti svjetlo, podešavati grijanje i spuštati zastore.
Premda napredni materijali potiču brojna inovativna rješenja, principi graditeljstva mogu se svesti na samo dva univerzalna načela, a radi se o načelu guranja (zbijanja) i načelu natezanja (napetosti). Svaka točka u građevini nalazi se ili u stanju zbijanja ili u stanju napetosti, ali ne može istodobno biti u oba stanja. Zanimljivo je spomenuti kako je u 20. stoljeću izgradnja objekata snažno napredovala u smjeru iskorištavanja napetosti – kao što radi priroda – umjesto u smjeru zbijanja.
Lijevano željezo, čelik i beton
S početkom industrijske revolucije kreiraju se novi materijali koji su oblikovali prepoznatljive nove graditeljske vizure. Pojavilo se lijevano željezo koje u funkcionalnom smislu nije donijelo neke vidljive prednosti u odnosu na tradicionalni materijal – kamen. Ono je, poput kamena, izdržljivo kada je zbijeno, ali slabo kada je napeto. Prvi most od lijevanoga željeza kod Coalbrookdalea, izgrađen 1779. godine, bio je lučni most tako da je unatoč inovativnom materijalu, tehnički odnosno konstrukcijski ostvaren mali napredak.
Međutim, u vrijeme izgradnje mosta Forth koja je započela 1882. godine, a okončana 1890. godine, čelik je postao dostupan. Čelik kao novi materijal zbog svojih karakteristika omogućio je kreiranje nove konstrukcije. Most Forth je konzolni most, a to je struktura koju inženjeri preuzimaju iz prirode : kralježnice četveronožaca su konzole. Inženjerska inovativnost, pri konstruiranju mosta Forth, ogleda se u tome što na neke dijelove goleme konzole djeluje vlačna, a na neke tlačna sila. Most Forth je najveći konzolni željeznički most na svijetu, duljine 2.467 metara, i jedan je od simbola Škotske i Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, građevine koje karakteriziraju vlačne sile ušle su, u pravom smislu, u graditeljsku povijest razvojem visećih mostova.
Bit je visećeg mosta čitavu udaljenost premostiti uz pomoć samo dva viseća kabela (u početku su se koristili lanci) na koje treba objesiti palubu mosta pomoću niza manjih okomitih kabela. Premda lučni mostovi mogu biti impresivni i lijepi, viseći su mostovi prezentirali su novi oblik graditeljske odnosno strukturalne imaginacije, koja na neki način utjelovljuje duh vremena. Impresivni viseći mostovi – Brooklyn (1869), Sydney Harbour (1932), Golden Gate (1937) – postali su svjetski prepoznatljivi.
Neprijeporno je kako su rastezljivi kabeli visećih mostova u arhitekturu unijeli napetost i zakrivljenost korištenjem rješenja nastalih u prirodi. U tom pogledu, drugi veliki poticaj organskom dizajnu dao je armirani beton. Izumio ga je Francuz Joseph Monier, te predstavio na Pariškoj izložbi 1867. godine. Bio je to prvi kompozitni materijal koji je postao sastavnicom inženjerstva nadahnutog prirodom. Još izdržljivijim pokazao se kasniji izum – prenapregnuti beton – kojeg je izradio Francuz Eugene Freysinnet 1928. godine.
Armirani beton je kao novi materijal nudio mogućnost kreiranja novih arhitektonskih rješenja. Tako je, primjerice, Robert Mailhart, slavni švicarski graditelj mostova, prvi otkrio potencijal armiranog betona u izgradnji mostova. Taj je novi materijal omogućio arhitektima stvaranje viših stupnjeva organskih oblika od onih koji su im nudile zbijene kamene građevine i građe od opeke. Razdoblje 1950-ih godina bilo je vrijeme dominacije armiranog betona u brojnim zemljama diljem svijeta. Novi građevinski materijal omogućio je arhitektima i inženjerima, pri dizajniranju odnosno gradnji objekata, korištenje jedne od najprirodnijih organskih struktura – ljuske. Među najpoznatije svjetske stručnjake za takve strukture spada švicarski inženjer Heinz Isler. On je jedan od pripadnika priznate švicarske tradicije vrhunskog inženjerstva, čiji je generator Tehničko sveučilište u Zürichu.
Premda je uvriježeno mišljenje kako je moderna betonska arhitektura u nepremostivoj suprotnosti s prirodom, to u dubljem smislu nije apsolutna istina. Beton omogućava kreiranje razigranih krivina, to jest, oblika koji u suštini proizlaze iz rješenja odnosno struktura koje je stvorila sama priroda. Treba napomenuti kako je armirani beton počeo gubiti na popularnosti tijekom 1970-iih godina.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments