By Internetske tehnologije omogućile su plasiranje golemih količina podataka i informacija u cyber prostor koje su lako dostupne potencijalnim korisnicima diljem svijeta. Premda globalni i jednostavni pristup ciljanoj informaciji predstavlja demokratizaciju u pogledu obaviještenosti o gotovo svim društvenim događanjima, vidljivo je kako ujedno jača nepovjerenje i dezinformiranost. Iz toga proizlaze konflikti između brojnih društvenih skupina. Taj socijalni i, u krajnjoj liniji, politički razdor danas je znatno vidljiviji na društvenim mrežama nego, kao nekada, na političkoj pozornici odnosno u masovnim medijima.
„Mislio sam da će svijet, kada svi budu mogli slobodno govoriti i razmjenjivati informacije i ideje, automatski postati boljim“, priznao je Evan Williams, suosnivač Twittera. „Bio sam u krivu.“ Ta izjava tehnološkoga poduzetnika Evana Williamsa koju u svojoj knjizi iznose P.W. Singer i Emerson T. Brooking uvjerljivo potvrđuje činjenicu kako tehnološka rješenja, sama po sebi, ne rješavaju društvene probleme. Društveni sustavi tijekom povijesti uvijek su bili stjecište različitih silnica koje generiraju brojni faktori poput, primjerice, žudnje za moći, ideologije, teritorija, vlasništva, nacionalne pripadnosti, te individualne i kolektivne frustriranosti.
Ne postoje tehnološka rješenja koja će automatski eliminirati ideološke zablude i sukobe koji iz njih proistječu. Neutralnost tehnike odnosno tehno struktura jedna je od brojnih mistifikacija tehnoloških utopista. Smatram kako je nemoguće ukloniti društveni otisak na tehno matrici, ali ga je moguće zamagliti. Najznačajniji društveni otisak na tehnologiji ostavljaju ideologije. To su blokovi prosudbi i uvjerenja koja se ne dovode u pitanje, već isključivo slijede i površno moderniziraju odnosno nadopunjuju tijekom vremena. Ideološki blokovi se planski i sustavno mistificiraju često s prihvatljivim i primamljivim idejama kako bi se regrutirali sljedbenici, koji ne shvaćaju njihove konačne ciljeve.
Problematika ideologizacije već dugo zaokuplja pozornost politologa, a zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo o daljnjem usložavanju toga fenomena. Naime, živimo u podvojenom svijetu koji se razdvojio na realni odnosno prirodni i virtualni koji je tehnološki posredovan. Ta dualnost realiteta koja se svodi na materijalno i simboličko generira se sustavnim brisanjem prirodnih zadatosti. Društvena zbilja i prirodna realnost se zamagljuju, a u toj ideološkoj mistifikaciji značajnu ulogu imaju internetske tehnologije i tehnološki uređaji poput, primjerice, pametnih telefona. Zamagljivanje realnosti i stvarnih krajnjih ideoloških ciljeva provodi se sustavnom produkcijom i plasiranjem gomile informacija i podataka, koje najvećim djelom nije filtrirala struka. Kakofoniju informacija prati radikalni društveni aktivizam zaogrnut ideološkim pokrivačem.
Autori su svjesni kompleksnosti situacije koja je pogodna za ideološke manipulacije, koje se dobrim djelom provode i na društvenim mrežama. Tako navode izjavu Stevea Huffmana, direktora američke internetske stranice Reddit :“Smatram da je najveći rizik s kojim smo mi, Amerikanci, suočeni, taj da moramo naučiti razaznati što je stvarnost, a što bljezgarija, i taj teret svi nosimo.“ Virtualni svijet i komunikacija unutar njega nisu tako slobodni kako se to na prvi pogled može učiniti. Cyber realnost ima svoju metafizičku komponentu u kojoj algoritmi odnosno umjetna inteligencija, u krajnjoj liniji, određuje pravila igre.
Pozadinska komponenta internetske stvarnosti gotovo je u potpunosti nepoznata širokoj javnost, posebno mlađoj generaciji. Taj fenomen nije promaknuo piscima koji u tom kontekstu navode :“Neuronske su mreže nova vrsta računalnog sustava : to je stroj za računanje koji uopće ne nalikuje stroju. … Mreže funkcioniraju zahvaljujući prepoznavanju obrasca. Filtriraju ogromnu količinu podataka, uočavaju prednosti i zaključuju što bi moglo pripadati kojoj kategoriji. Uz dovoljno neurona mrežu je moguće podijeliti na više „slojeva“, a svaki može otkriti novi obrazac na temelju pronalazaka prethodnog sloja. … U početku je taj proces bio nadgledan. … Danas unaprijeđene neuronske mreže funkcioniraju bez ljudskoga nadzora.“ Politološke i ostale društvene analize ne komplicira samo dualna stvarnost, već i misleći strojevi, prije svega, umjetna inteligencija. Dubinska analiza tih fenomena nije poduzeta u ovoj knjizi, te je pozornost posvećena vidljivim (površinskim) pojavama nastalim zahvaljujući, prije svega, društvenim mrežama.
Ideološka sukobljavanja i nadmudrivanja unutar cyber prostora odvijaju se dobrim djelom pogonjeni profitnom logikom. Enormne zarade vlasnika industrijskih divova društvenih mreža glavni su razlog njihove naizgled ideološke neutralnosti, koja im je argument za plasirane i ekstremističkih, te nasilničkih stavova. U knjizi je uočena ta paradoksalna situacija u kojoj se nalaze vlasnici društvenih mreža, a prezentirana je tvrdnjom :“One su moćni čimbenici koji se pretvaraju da su nemoćni, i neminovne političke snage koje tvrde da ih politika ne zanima.“ Dakle, pored stjecanja profita vlasnici društvenih mreža imaju i druge ambicije koje su zamagljene i slabo vidljive. Oni su pozadinski ideološki i politički generatori koji su utjecajniji od političkih stranaka i aktivističkih skupina civilnoga društva.
„Već smo vidjeli kako očite neistine („Svijet je ravna ploča“ … ) lako zavladaju i prošire se internetom. Zadatak neuronskih mreža jest suzbiti taj problem …“ ističu pisci. Po mom mišljenju, neuronske mreže mogu biti osposobljene za prepoznavanje očevidnih laži i gluposti, ali ideološke poruke često su duboko skrivene i okružene humanističkim i progresivnim idejama. Dešifriranje ideoloških poruka kojima smo okruženi izazovna je zadaća i za vrhunske politologe, filozofe i sociologe, koji pored kategorijalnoga spoznajnog aparata moraju imati životno iskustvo, pa i intuiciju koja iz njega proizlazi.
U knjizi se značajan prostor posvećuje ratovima u digitalnom prostoru po čemu je knjiga i nazvana. Pisci su iznijeli niz primjera virtualnih ratova i metode kojima se vode. Ipak, za njihovo sveobuhvatno razumijevanje potrebna su znanja o funkcioniranju realnog svijeta. Primjerice, geopolitika i geostrategija posredno dizajniraju odnose i u virtualnim sukobima, koji naizgled nemaju doticaja s fizičkom stvarnošću. Pri tome treba naglasiti kako je neprijeporno da digitalni svijet utječe na artikulaciju kolektivne društvene svijesti. Tako se u knjizi navodi :“Savez NATO pokrenuo je svoj Centar izvrsnosti za strateške komunikacije usredotočen posebno na upotrebu društvenih mreža kao oružja.“
Premda, kako smo spomenuli, cyber prostor, velikim djelom, funkcionira u skladu s vlastitim pravilima u njemu se mogu iščitati i društveni odnosi iz realnog svijeta. Tako autori iznose konstataciju :“Društvene mreže ne nagrađuju vjerodostojnost, već viralnost.“ koja svjedoči o žudnji za senzacionalizmom, izvorno nastalim u realnom svijetu. Taj fenomen koji je prisutan u tradicionalnim masovnim medijima očevidno je interesantan i u digitalnom komuniciranju. Senzacionalizam je djelotvoran alat privlačenja pozornosti široke javnosti, koji je u digitalnom svijetu stekao novu značajku. To su pisci uočili i zabilježili :“Ekonomiju pažnje možda jesu stvorili ljudi, ali njome sada vladaju algoritmi – a neki od njih imaju vlastite misije.“ Krajnja svrha tehnološkog djelovanja zasigurno je ideološka i nužno ju je iščitati, kako bi proces povijesnoga razvoja postao istinski transparentan.
Autori su, po mom mišljenju, potpuno u pravu kada su zaključili :“Mreže se ne razlikuju od pištolja, noža ili bombe – dvosjekle su kao i sam internet.“ Knjiga je zanimljivo i argumentirano pisana, te poticajna za razmišljanje o korijenima sveprisutne podvojenosti svijeta u kojem živimo. Ekspanzija virtualne odnosno digitalne stvarnosti, u konačnici, će rezultirati iskrivljenom stvarnošću koja će se u sudaru sa zakonima realne stvarnosti rasprsnuti kao balon od sapunice. Taj neizbježan sudar dogodit će se u skoroj budućnosti, te izazvati tektonske poremećaje naše egzistencije.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments