By Pablo Picasso bio je prvo dijete bračnoga para Don Josea Ruiz y Blasco i Marie Picasso y Lopez, a rođen je 1881. godine u Malagi u Španjolskoj. Picassov otac bio je slikar, specijalist za naturalističke crteže ptica i drugih životinja. Od najranije dobi Picasso je iskazivao sklonost i talent za crtanje. Otac ga je stoga počeo poučavati slikarskim vještinama, već kada je imao samo sedam godina. Tako je Picasso još kao dijete ovladao tehnikom figurativnog crtanja i slikanja ulja na platnu.
Obrazovanje
Picassov otac Ruiz bio je akademski slikar i instruktor, a 1891. godine postajo je profesor na School of Fine Arts of La Coruna (Škola likovnih umjetnosti La Coruna). Kao profesionalni slikar mogao je kompetentno prepoznati silan talent i strast svoga sina za slikarstvom, te ga je odlučio podržati u njegovom slikarskom obrazovanju. Obrazovni put mladoga Picassa nije bio uobičajen. Naime, Ruiz je uvjerio vodstvo Umjetničke akademije u Barceloni da njegov sin polaže prijamni ispit za pohađanje naprednog programa, premda je Picasso tada imao svega 13 godina. Za taj ispit studenti trebaju, u pravilu, mjesece kako bi pripremili portfelj svojih radova, što je Picasso obavio u nekoliko dana. Profesori su odobrili njegov upis, svjesni kako je riječ o iznimnom talentu.
Nekoliko godina kasnije, odnosno 1897. godine, Picassov otac i ujak odlučili su poslati mladoga umjetnika na Royal Academy of San Fernando u Madridu (Kraljevsku likovnu akademiju San Fernando) najbolju instituciju takve vrste u zemlji. Tijekom obrazovanja mladi Picasso imao je prigodu detaljno se upoznati s radom umjetničkih velikana kao što su, primjerice, El Greco, Diego Velazques, Francisco Zurbaran i Francisco Goya. Stekao je zavidno poznavanje, ne samo slikarskih tehnika, poput primjerice, artikulacije kompozicije i korištenja boja, nego i dubinsko razumijevanje povijesti umjetnosti.
Pariz
Pariz je prerastao u svjetski centar umjetnosti, prije svega, slikarstva, sredinom 19. stoljeća. Prije toga, tu su laskavu titulu imali Rim u 17. stoljeću i Firenca u 15. stoljeću. Međutim, imidžu Pariza, kao kreativnog središta, u 20 stoljeću znatno su doprinosili masovni mediji. Istodobno u zapadnim industrijskim zemljama jača uloga srednjeg građanskog sloja, a stanovništvo postaje sve obrazovanije, te platežno moćnije. To su samo neke od društvenih tendencija koje su se, u krajnjoj liniji, odražavale i na samu umjetnost.
Stoga je bilo gotovo neminovno da Picasso dođe u svjetsku prijestolnicu slikarstva i umjetnosti općenito. Stigavši u Pariz 1901. godine, Picasso započinje s upoznavanjem opusa tadašnjih vodećih slikara kao što su, primjerice, Paul Cezanne, Edgar Degas, i Toulouse Lautrec. U to doba francuska je uživala međunarodni ugled prvorazredne kolonijalne sile. To je uključivalo razvijanje i održavanje najvažnijih međunarodnih trgovačkih ruta, što je znatno doprinosili ekonomskom razvoju Francuske, kao i njenom prestižnom statusu u međunarodnom poretku.
Dakle, mogu konstatirati kako je Francuska, prije svega Pariz, kao trgovačko, ekonomsko i političko čvorište snažno privlačilo kreativce iz svih dijelova svijeta. Oni su generirali specifičnu atmosferu poticajnu za rad umjetnika različitih profila poput plesača, slikara, dramatičara i književnika. Statusu Francuske kao jedne od vodećih kulturnih sila svijeta pridonosile su i velike, te iznimno vrijedne umjetničke zbirke pohranjene u impresivnim muzejskim palačama kao što je, primjerice, Musee d’ Ethnographie de Trocadero, koji je osnovan 1878. godine.
Moderna umjetnost
U drugoj polovici 19. stoljeća u umjetnosti započinju kreativne transformacije koje su označile nastanak novoga umjetničkog razdoblja, kasnije prozvanog moderna umjetnost. Slikari eksperimentiraju s nizom inovativnih tehnika kao što su, primjerice, nove tehnike stvaranja kolorističkih efekata, artikulacija apstraktnih formi i dekonstrukcija trodimenzionalnoga prostora. Kreativnost je poprimala sve veći zamah, te u okviru moderne umjetnosti nastaje pravac poznat kao avangarda (avant – garde).
Umjetnici su započeli s radikalnim i inventivnim preispitivanjem svijeta oko sebe. Taj se način umjetničkoga izražavanja drastično razlikovao od prethodne umjetničke prakse i često je nailazio na nerazumijevanje šire javnosti. Umjetnička djela su nastajala kao subjektivna interpretacija svijeta uz kombinaciju nekih starih tehnika i novih metoda osobnog kreativnoga izričaja.
Picassov inovativni doprinos
Život u Parizu snažno je utjecao na mladoga Picassa, potičući ga na kreativno eksperimentiranje pri umjetničkom izražavanju osobnog doživljavanja ljudi odnosno društva i prirode. Zajedno sa svojim slikarskim kolegom George Braquem inovirao je odnosno kreirao čuveni kubistički stil koji je s vremenom prerastao u jedan od najutjecajnijih slikarskih pravaca.
Oni su prezentirali nove ideje fragmentacije prostora i multiperspektive koji su upućivali na ideje Cezannea vezane za geometrijsku strukturu prostora. Ta su inovativna umjetnička shvaćanja predstavljala finalni kamen temeljac za početak razvoja i afirmacije moderne umjetnosti. S njihovim umjetničkim radovima slikarstvo prestaje biti isključivo realno prikazivanje vidljive stvarnosti i prerasta u inovativno i autonomno prezentiranje realiteta, koje je neraskidivo vezano za senzibilitet i intelektualno promišljanje autora.
Godine 1907. Picasso je naslikao Les Demoiselle d’Avignon (Gospođice iz Avignona). To je ključni rad koji jasno pokazuje Picassov otklon od ¸koncepta integriteta prema konceptu fuzije, spajajući drastično različite tehničke pristupe unutar jednoga umjetničkog djela. U neku ruku, može se zamijetiti kako Picassova slika Gospođice iz Avignona asocira na djelo Paula Cezannea Žene koje se kupaju. Utjecaj Cezannea na taj Picassov rad može se prepoznati, primjerice, u sličnim proporcijama na oba platna, gotovo identičnoj kompoziciji i istom broju figura. Međutim, u Picassovu radu figure su oblikovane, a pozadina slike razbijena u skladu sa slikarskim načelima kubizma.
Slika Gospođice iz Avignona krije i jednu malu tajnu. Vidljivo je kako se dvije figure na desnoj strani platna razlikuju od ostalih. Glave im nisu spojene s tijelom, a krasi ih niz geometrijskih elemenata koje iz znatno razlikuju od ostalih elemenata na slici. Tek su kasnija istraživanja utvrdila kako je Picasso inspiraciju za slikanje te dvije specifične figure pronašao u maskama izrađenim u Zapadnoj Africi. Tu činjenicu Picasso je čuvao kao svoju malu umjetničku tajnu.
Picassov postupak nadilazi okvire pukog inozemnog utjecaja na europsku slikarsku tradiciju. Riječ je o inovativnoj metodi umjetničke fuzije elemenata iz posve različitih kultura koje se temelje na drugačijim sustavima vrijednosti, pri čemu su teritorijalno vrlo udaljene. Po prvi puta u povijesti umjetnosti slikar svoje umjetničke korijene isprepliće s posve stranom kulturnom tradicijom kako bi kreirao originalno umjetničko djelo. Picasso se odlučio na taj postupak, poznatom kao fuzija, u djelu Gospođice iz Avignona, premda nikada nije bio u Africi.
Na neki način Picassova i općenito umjetnička fuzija, kao da je navijestila globalizacijske trendove koji su se počeli ubrzavati od 1960-ih godina i traju do današnjih dana. Globalizacija je, prije svega, potpomognuta tehnološkim progresom, pri čemu je kulturološko umrežavanje jedna od posljedica.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments