By Pojedini autori i političari još uvijek zastupaju tezu kako su tehnologija i tehnokrati ideološki neutralni. Riječ je o zabludi uz pomoću koje se desetljećima nastojalo eliminirati društvene konflikte i ujedno osigurati materijalni odnosno gospodarski razvoj. Zadnjih nekoliko desetaka godina dramatično raste društveni utjecaj tehnologije kao rezultat integracije primijenjene znanosti u tehnološke procese. Zbog toga je važno precizno utvrditi stvarni utjecaj tehnike na društvo, odnosno procijeniti njenu eventualnu neutralnost.
Još je marksizam klasnu borbu vezivao uz razvijenost sredstava za proizvodnju, koji su stvarali proizvodne odnose s antagonističkim nabojem. Proizvodni odnosi generirali su revolucionarnu i nasilnu pobunu, kako bi se kreirali pravedniji društveni i radni odnosi. Klasni koncept zasniva se na nasilnim promjenama, pa suvremena ljevica već neko vrijeme koristi pojam svjetonazor, kako bi eliminirali primisli na oružanu pobunu odnosno revoluciju.
Proizvodni odnosi, bolje reći, tehnologija radikalno se transformirala tijekom 20. stoljeća. Stvorene su tehnološke pretpostavke za redizajniranje radnih odnosa, pa se s vremenom afirmiralo suodlučivanje, timski rad, partnerstvo i dijeljenje znanja. Mogućnost izbijanja konfliktnih situacija s destruktivnim posljedicama znatno se smanjila. Istodobno su se povećali konstruktivni konflikti, naročito u segmentu razvoja novih proizvoda i usluga. Pri tome su institucije civilnog društva omogućile legalno promicanje različitih interesa. Ta spontana humanizacija radnih odnosa i društva nastala je na temelju privatnog vlasništva, tržišne logike i parlamentarne demokracije.
Navedene dosege humanizacije industrijskih odnosa, gotovo u pravilu, zanemaruju lijevo orijentirani analitičari nekritički inzistirajući na klasičnom klasnom konceptu odnosno sukobu industrijskih (poslovnih) elita i radništva. Nasuprot tome, suvremena visoka tehnologija je svojevrsna platforma za artikulaciju određene specifične strukturalne arhitekture, koja potiče timski angažman, suradnju i demokratizaciju odlučivanja u formi autonomnih radnih jedinica, te organizacijskog poduzetništva..
Sarah Lamdan u svojoj knjizi Data Cartels primjenjuje ljevičarski i simplificirani analitičarski model u promišljanju društvene zbilje. Ona doslovce ustvrđuje :“Kao i ostale digitalne inovacije, podatkovna analitika integrira nejednakost, marginalizaciju i ostale pristranosti analognog svijeta u tehnološke sustave.“ Vidljivo je kako se analiza digitalne stvarnosti provodi rigidnom kategorijalnom aparaturom, koja je izgubila svaki spoznajni kredibilitet prije 60-ak godina.
Autorica je svjesna važnosti podataka, kao bitnih resursa gospodarskog razvoja u današnje vrijeme. Međutim, ne propituje genezu nastanka nematerijalnih resursa kao generatora nove dodane vrijednosti. Stoga ne prepoznaje epohalne potencijale naprednih tehnologija. Jedna od njih je mogućnost obrazovanih pojedinaca kao što su, primjerice, informatičari, biolozi, genetičari, fizičari, kemičari i biolozi da pokrenu poduzetničke pothvate usmjerene na kreiranje novih specijaliziranih znanja. Serijski visoko tehnološki poduzetnici u svojim startupovima često stvaraju specifične spoznaje, koje su korisne i zanimljive i najvećim korporacijama. Drugim riječima, unutar startupova je moguće kreirati visoko profitabilna znanja i tehnološka rješenja.
Dobro je poznato kako su donedavno najveći tehno divovi poput Googlea, Amazona i Microsofta bili startupovi. Njihov brzi razvoj temeljio se, pored ostaloga, na novom poslovnom modelu koji je učinkovito koristio potencijale novih naprednih tehnologija. Stožerni uređaj u novoj digitalnoj zbilji postao je, pored osobnog računala, pametni telefon koji je prometnuo društvene mreže u prvorazredni društveni fenomen. Radi se o isprepletenim poduzetničkim pothvatima, koji su u konačnici rezultirali drastičnom preobrazbom svakodnevnog života, odnosno svijeta rada. Svakom pojedincu omogućeno je kreiranje određenih tekstualnih i vizualnih sadržaja koji su dostupni prijateljima i znancima u okviru različitih foruma, platformi i društvenih mreža.
Nasuprot navedenim i brojnim drugim mogućnostima koje nude suvremene visoke tehnologije Lamdan je u svojim razmišljanjima zarobljenica određenih manjkavosti dosadašnjeg društvenog razvoja. Stoga vlastite zablude projicira u tehnološku matricu digitalnog društva. Takva misaona praksa karakteristična je za ideološko razumijevanja svijeta, koje je determinirano vrijednosnim predrasudama i dogmama.
Zbog toga je razumljiv autoričin izostanak promišljanja suvremenih komunikacijskih procesa, koji su doveli do pretjerane demokratizacije u iznošenju stavova. Ta je praksa najuočljivija na društvenim mrežama gdje mnoštvo amatera prezentira i razmjenjuje svoja mišljenja koja nemaju stručnu podlogu. Oni su pri tome urušili važnost autoriteta kao izvorišta provjerenih i pouzdanih informacija i znanja. Svojevremeno je taj fenomen prepoznao Andrew Keen, te ga nazvao kult amatera o kojem je napisao knjigu.
Taj fenomen digitalnoga društva Lamdan ne tematizira, već se fokusira na vrhunske autoritete u području znanja odnosno znanosti, oličene u kompanijama RELX (ranije poznate kao Reed Elsevier) i Thomson Reuters. Autorica konstatira :“Elsevier je bio akademski izdavač, ali danas kompanija samu sebe definira kao informacijsko analitičku tvrtku. Kompanija je pomaknula svoj fokus od snabdijevanja časopisa tekstovima u pružanje proizvoda podatkovne analitike (akademska metrika).“ Radikalni strateški zaokret kompanija RELX i Thomson Reuters posljedica je artikulacije novoga poslovnog modela primjerenog digitalnoj ekonomiji, što se u knjizi ne uočava pa narušava njen stručni kredibilitet.
Valja napomenuti kako su menadžeri tih kompanija prepoznali epohalnu tržišnu priliku koje nude visoke tehnologije i digitalna ekonomija. Napominjem kako se brojne korporacije koje su dominirale u doba analogne tehnologije poput, primjerice, General Motorsa i Kodaka nisu uspjele prilagoditi digitalnom načinu poslovanja Pri tome tvrtke RELX i Thomson Reuters afirmirajući novi poslovni model nisu ugrozili autoritet znanja.
Na taj način Lamdan se sa svojom knjigom pridružila snažnoj tendenciji rušenja autoriteta u svim sferama života, to jest, svijeta rada. Svjedoci smo destrukcije koju izaziva sveopće relativiziranje brojnih činjenica kojim se nastoji zamagliti realnost, što je važna karakteristika ideologije. Jedna od vidljivijih posljedica tog procesa je brisanje granica zbiljskog i virtualnog svijeta. Toj relativizaciji pridonose napredne tehnologije koje „ukidaju“ brojna ograničenja koja nam nameće priroda, to jest, prirodni zakoni.
Ideologije ne propituju mehanizme socijalne evolucije, koje dovode do stvarnih promjena. Ideolozi se fokusiraju na procese unutar određene zadane paradigme, te ih nekritički transponiraju u buduće društvene situacije. Stoga ne iznenađuje što suvremeni marksisti ne prepoznaju stvarne generatore vrijednosti u novoj odnosno digitalnoj ekonomiji, te i dalje inzistiraju na klasnom konceptu i apsolutnoj dominaciji političke moći.
Današnji aktivisti socijalne manjkavosti odnosno nepravilnosti nastoje riješiti isključivo grupnim pritiskom, koji često prerasta u ulično nasilje. Njihove vrijednosti su zarobljenici prošlosti jer se u principu bore za egalitarizam koji je dokazano, u političkom smislu, praktično neizvediv. Pri tome u potpunosti marginaliziraju važnost društvenog poduzetništva i evolucijskog pristupa restrukturiranja kompleksnosti koja nas okružuje.
U toj misaonoj maniri napisana je ova knjiga koja može aktivistički nadahnuti čitatelje koji nisu dovoljno educirani, a željni su brzih promjena. Svako promišljanje društva iziskuje sustavan i kritičan pristup, koji omogućava uvid u novonastale promjene. U velikom broju slučajeva generatori promjena su visoke tehnologije koje uz pomoć mislećih strojeva oblikuju našu novu realnost. Tom odnosu Sarah Lamdan pristupa ideološki i parcijalno, ne uviđajući stvarne pokretače transformacijskih procesa današnjeg društva.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments