TIZIAN, POLITIKA I INOVATIVNOST U UMJETNOSTI

Političke prilike

U razdoblju od 9. do 12. stoljeća Venecija je prerasla u grad-državu. Povoljna geografsko strateška pozicija bila je konkurentska prednost koju je Venecija uspješno iskoristila transformirajući se u pomorsku, trgovačku, vojnu i političku silu. Venecija je postala trgovačko čvorište čiji se utjecaj protezao duboko u Bizantsko Carstvo i islamski svijet. Taj se utjecaj širio i vojnom silom odnosno križarskim ratovima. Tako je, primjerice, dužd Enrico Dandolo pokorio 1204. godine Carigrad, te osnovao Latinsko Carstvo. To zorno svjedoči o moći i ambicijama koje je Venecija imala u to doba.  

Venecijom je upravljala aristokracija potpomognuta trgovačkom elitom. Politička vladavina bila je prepuštena Velikom vijeću koje je imenovalo sve javne službenike i članove Senata koji se sastojao od 200 do 300 članova biranih iz redova najuglednijih obitelji. Senat je birao Vijeće desetorice, a Veliko vijeće dužda koji je imao izvršnu vlast. Dužd je zastupao interese moćnih obitelji te ujedno sustavno jačao ne samo gospodarske potencijale, već i umjetnost koja je bila jedan od alata afirmacije Venecije. U tom pogledu postojao je politički konsenzus, pa je tako stvoren okvir za jačanje, bolje reći, investiranje u umjetnost, prije svega, slikarstvo.

U financiranju umjetnosti natjecale su se venecijanske obitelji međusobno gradeći, pored ostaloga, impozantne obiteljske palače koje su svjedočile o njihovoj uspješnosti i društvenom utjecaju. Slikarstvo u tom pogledu nije bilo iznimka, te se poticalo značajnim financijskim sredstvima. Istodobno se izdašno financirala gradnja brojnih objekata javne namjene, koji su zorno demonstrirale ekonomsku, političku i kulturnu moć Venecije. Venecijanski dužd u političkom smislu smatrao se jednako važnim kao i njemački car u Augsburgu, te sveti otac papa u Vatikanu. Veliko vijeće obilno je financiralo umjetničke projekte, kako bi se kreirao atraktivni imidž grada-države kao moćnog političkog subjekta svoga vremena.

Aristokracija i bogati veletrgovci uspješno su prakticirali, današnjim rječnikom rečeno, brendiranje Venecije. Moć Venecije prezentirala se ne samo financijskim bogatstvom i materijalnom snagom kao što su, primjerice, vojna i trgovačka pomorska flota, već i kreativnim potencijalima u koje spada i slikarstvo. Kultura, znanost i umjetnost važne su sastavnice prezentiranja državne superiornosti velikih sila do današnjih dana. Tako smo, primjerice, svjedoci natjecanja u razvoju svemirskih tehnologija SAD-a, Rusije, Kine i Indije kojima se nastoji osigurati pozicija vodeće svjetske globalne sile.

Politička elita Venecije uspješno je koristila geostrateški položaj odnosno komparativne prednosti svoje države, te ih uspješno povezivala s kreativnošću i ambicioznošću svojih građana.  Poticali su razvoj talentiranih pojedinaca omogućavajući im stimulativne uvjete za usavršavanje i rad. Venecija je bila poželjno mjesto za život brojnim kreativcima koji su oplemenjivali i nadopunjavali političku i vojnu moć koju je taj grad-država posjedovao.       

Nove tehnike u slikarstvu

Nizozemski slikar Jan van Eyck (1390-1441) kreirao je u prvim desetljećima 15. stoljeća praktičnu, bolje reći, upotrebljivu tehnologiju slikanja uljanom bojom koja se prvi puta pojavila 100 godina prije toga. Tehnika se sastojala u miješanju pigmenata za boju s uljem što je rezultiralo odgovarajućom smjesom pogodnom za slikanje. Prije izuma uljane tehnike, slikari su se koristili smjesom dobivenom miješanjem jaja, ulja i vode.

Nova tehnika omogućavala je znatno brže i preciznije slikanje. Bila je iznimno pogodna za primjenu u majstorskim slikarskim radionicama u kojima su u stvaranju umjetničkih djela sudjelovali i učenici. Zbog toga u 16. stoljeću nastaju brojne radionice slavnih slikarskih majstora koji nadgledaju, kontroliraju i organiziraju proces izrade slika koje u konačnici oni potpisuju. Tako složeni umjetnički proces bio je, prije toga,  specifičan samo za izradu freski.

Izum nove slikarske tehnologije omogućio je uglednim umjetnicima znatno lakše zadovoljavanje potražnje za njihovim radovima. Zbog toga su brižljivo planirali timski rad i metode realizacije visoke kvalitete. To je garantiralo da njihov konačni uradak bude na razini njihova ugleda zbog kojega su aristokrati bili spremni izdvojiti pozamašne novčane iznose. Venecijanska aristokracija često je naručivala velike portrete članova svoje obitelji i mitološke scene. Slike su bile ukras u njihovim gradskim palačama i  vilama za odmor.

Slikarski majstori bili su inovativni u pogledu realizacije umjetničkoga procesa koji prestaje biti isključivo individualni stvaralački čin. Nova slikarska tehnologija omogućavala je istodobnu učinkovitu realizaciju nekoliko umjetničkih projekata. Slikanje postaje dugotrajniji proces koji se planski ostvaruje kroz nekoliko faza. U svakoj fazi jedan od učenika odgovoran je za njezino ostvarivanje.

Uloga učenika odnosno pomoćnika ovisila je o stupnju njihove obučenosti koju je majstor pozorno i kontinuirano procjenjivao. Drugim riječima, provedena je planska podjela rada u stvaralačkom odnosno umjetničkom procesu. Primjerice, pojedini pomoćnici odnosno učenici bili su zaduženu za pripremu platna za slikanje uz pomoć mješavine krede i ljepila, dok su drugi miješali pigmente s uljem izrađujući smjesu za slikanje.

Napredni učenici oslikavali su pojedine dijelove umjetničkog djela. Majstor je svakodnevno kontrolirao čitav proces i davao upute i savjete. On je osobno slikao najvažnije dijelove odnosno segmente slike u nastajanju. Obično se radilo, primjerice, o licu najvažnijega lika na platnu, poput naručitelja slike, ili poznatoj gradskoj znamenitosti. Nova slikarska tehnika i novi način organiziranja izrade umjetničkog djela omogućili su stvaranje slika velikih formata i njihov transport na  odredište koje odredi naručitelj.

Jedno od najpoznatijih i prvo umjetničko djelo velikih razmjera nastalih u 16. stoljeću, uz pomoć nove tehnologije pripreme platna i slikanja tehnikom ulja na platnu, je Tizianovo Uzašašće Marijino. Slika je izrađena za baziliku Frari u Veneciji i bila je veličine 3,9 x 6,9 metara. Slika tako velikoga formata do tada nije bila viđena. U to vrijeme postojali su jaki ekonomski razlozi za ekspanziju slikanja velikih platna na ulju. Brojne crkve željele su ukrasiti svoje zidove, a do tada to je bilo jedino moguće tehnikom slikanja na drvu koja je vrlo skupa, te nije pogodna za dekoraciju velikih zidnih površina.

Tizian

Tizian (1490-1576) je za života stekao status uglednoga majstora, ne samo u venecijanskim umjetničkim i društvenim krugovima, već i Europi. Njegov slikarski opus bio je snažno obilježen autorima i djelima nastalim u sklopu glasovite venecijanske kolorističke škole. Tom slikarskom pravcu pripadao je i Bellini (1430.-1516.) koji je među prvima, kao venecijanski slikar, stekao i europsku slavu, a slijedili su ga umjetnici poput, primjerice, Giorgionea, Veronesea i Tiziana.

Tizian je bio učenik Bellinia vodećega slikara svoga vremena, sa statusom državnoga slikara u Veneciji. Bellini je tvorac standarda slikanja Presvete Bogorodice u doba renesanse. Tizian je od Bellinia naučio tehniku nježnoga korištenja boja, kojom je artikulirao topao i harmoničan stil u interakciji s koloritom  intenzivne strukturalne dramaturgije. Tizian je razvio prve oblike konkurentskog nadmetanja među slikarima, ne propuštajući niti jednu prigodu za afirmaciju vlastitoga rada odnosno stvaralačkog opusa.

Mladi Tizian je to slikarsko nadmetanje nazivao duelima. Riječ je o procesima koje danas možemo okarakterizirati kao prve oblike osobnoga brendiranja. Tizian je, pored neospornog slikarskog talenta, imao i poduzetničkog duha, te marketinški senzibilitet. Za njegova života, to nisu bile rasprostranjene karakteristike, pogotovo ne u umjetničkim krugovima. Umjetnička i društvena reputacija ukazivali su na kreativnost pojedinog umjetnika omogućavajući mu ujedno lakše usavršavanje i lagodniji život.

Tizian se nadmetao čak i sa svojim prijateljima kao što je, primjerice, Giorgine (1478-1510). Na taj način Tizian je stvorio društveni ugled koji mu je omogućio stjecanje titule državnoga slikara, nakon što je s te pozicije, bez oklijevanja, svrgnuo Bellinia. Poslije smrti Bellinia i Giorgionea, Tizian je je na umjetničkoj sceni Venecije imao svega nekoliko dostojnih rivala, među kojima valja izdvojiti Pordenonea i Veronesea.

Nova kompozicija na remek djelu Uzašašća Marijina

Jedna od najznačajnijih slika Tiziana je Uzašašće Marijino ne samo zbog veličine, što smo već spomenuli, već i zbog kompozicije odnosno strukture. Na toj slici Tizian je kreirao novi tip slikovne kompozicije koja se sastoji od dvije razine. Na nižoj razini prikazani su Apostoli s uzdignutim rukama prema Bogorodici. Plavo nebo razdvaja Apostole od više razine na kojoj se Presveta Bogorodica, okružena Anđelima i oblacima, uzdiže prema Bogu, te Serafinima, Kerubinima i Prijestoljima. Veza između ove dvije razine nije fizička, već duhovna, a utjelovljena je uz pomoć ruke jednoga od Apostola. Apostolova ruka dodiruje oblak koji okružuje Bogorodicu, a o povezanosti Neba i Zemlja svjedoči i mali Anđeo koji dotiče glavu jednoga Apostola.

Kompozicija slike, ovisno o kutu gledanja, utječe na interpretaciju ovoga umjetničkog djela. Ukoliko se slika promatra odozdo prema gore, stvara se dojam kako Apostoli uzdižu Majku Božju prema Nebu odnosno Bogu. Kada se slika gleda odozgo prema dolje poruka je drugačija, pa promatrač može zaključiti kako su se Bog i Djevica Marija ukazali Apostolima s nebeskih visina. Slika je okidač za različita shvaćanja njene duhovne poruke, što ukazuje na njenu umjetničku slojevitost. To je značajka svih remek djela. 

Nakon što je završio sliku Uzašašće Marijino i predstavio je javnosti, Tizian stječe međunarodnu slavu. On postaje ugledna osoba u centrima moći kao što su Rim, Napulj, Firenca, Madrid i Augsburg, a od 1530. godine počinje slikati za cara Karla V. Taj prestižni angažman omogućio je Tizianu sklapanje poznanstava i prijateljstava s pripadnicima aristokracije i uglednicima najbogatijih europskih zemalja. Dugi niz godina radio je većinom i za cara Filipa II, sina Karla V, koji je svoga oca naslijedio na carskom tronu.  

Tizian je portretirao brojne uglednike svoga vremena kao što su, primjerice, svet otac papa Pavao III, venecijanski dužd i članovi obitelji Farnese. Njegovi portreti nisu samo realistični, već ukazuju i na suštinu, odnosno karakter portretirane osobe. To je bilo prepoznato i cijenjeno, već za vrijeme Tizianova života, što je dodatno povećavalo njegov umjetnički ugled, kao i potražnju za njegovim slikama. Titula velikoga majstora Venecije dodatno je učvršćivala njegov umjetnički status, te je ostalim umjetnicima bilo iznimno teško nadmetati se s njim.   

Mr.sc. Marinko Kovačić