By Inovativnost je postala neizbježna sastavnica poslovne strategije usmjerene na povećanje tržišnog udjela i zauzimanja liderske pozicije na nacionalnom i međunarodnom tržištu. Zbog toga ne iznenađuje što je inovacija odnosno inovativnost zadnjih 30-ak godina jedna od čestih tema akademskih rasprava i predmet analize u stručnim člancima.
Inovacijski procesi se mogu poticati i usmjeravati u istraživačkim, poslovnim te neprofitnim organizacijama. Razvijena je znanstvena disciplina upravljanja inovacijama koja je u uskoj vezi s upravljanjem znanjem, upravljanjem intelektualnim kapitalom, zaštitom intelektualnog vlasništva i srodnim znanstvenim područjima. Bez obzira na mogućnost racionalnog odnosno planskog utjecaja na inovacijske procese, kreativni potencijali ovise i o genetskom nasljeđu.
Genetske predispozicije su nužne za kreiranje radikalnih inovacija, koje su prijelomnica za tržišne i društvene procese. Inovacije slabijeg utjecaja na poslovne i socijalne odnose mogu generirati i osobe koje nisu ekstra talentirane, ali su educirane za takve procese. U tom pogledu važnu ulogu ima obrazovni sustav, što je tema kojom se bavi Tony Wagner u svojoj knjizi Kako stvoriti inovatore. Autor kroz cijelu knjigu dosljedno provlači tezu o potrebi rušenja autoriteta, ponajprije u segmentu obrazovanja.
Svoje stavove Wagner temelji na nizu razgovora koje je obavio s osobama koje potvrđuju njegovu početnu tezu kako sustav obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama jednostavno ne vrijedi. Autor navodi kako nije objavio sve razgovore, što po mom mišljenju, upućuje na pristranost i neobjektivnost jer je nepoznato po kojoj su metodologiji rađeni intervjui i birani sugovornici. O tako važnoj temi nužno je prezentirati i drugačija mišljenja i prijedloge, koji se ne uklapaju u početne pretpostavke pisca, te ih pokušati argumentirano osporiti.
Knjiga se uklapa u današnju utjecajnu tendenciju rušenja autoriteta na gotovo svim područjima života i rada. Taj proces uvelike generira internetska tehnologija koja nudeći lakoću u pronalaženju informacija stvara privid znanja, to jest, kompetentnosti. Međutim, pronalaženje bitnih informacija, a još više njihova kontekstualna interpretacija ne može se svesti samo na baratanje internetskom tehnologijom. Nužno je znanje i memorija koji se stječu kontinuiranim učenjem u obrazovnim i znanstvenim institucijama. Taj se proces nastoji obezvrijediti s argumentacijom kako nije zabavan pa ni koristan. Inzistira se na igri, praktičnim umijećima i nekonvencionalnom druženju kao najvažnijim sastavnicama obrazovanja.
Wagner stavove i interese pojedinih srednjoškolaca i studenata s kojima je razgovarao te odabrao za prezentaciju u knjizi, smatra neupitnim istinama gotovo dogmama kojima se svi ostali moraju prikloniti. U tom duhu on navodi jedno od mišljenja :“To je ono što želim od svog obrazovanja – kolegije koje želim slušati, vještine koje želim naučiti, a ne da moram slušati glupa predavanja koja nisu važna. … U školi se sve zasniva na disciplini, a ne na učenju.“ Razvidno je kako Wagner zastupa relativizaciju spoznajnog procesa, pri čemu mišljenja koja marginaliziraju pojedine predmete, bez valjane argumentacije, imaju puni legitimitet. Čak što više, on na takvim proizvoljnim stavovima gradi reformu obrazovanja. Čitav obrazovni sustav, po Wagneru, trebao bi postati jedna velika igraonica lišena bilo kakve sprege.
Pisac nema osobite simpatije ni prema roditeljima, bolje reći, obitelji kao generatoru društvenih vrijednosti. Može se iščitati kako je obitelj rasadnik rigidnih metoda odgoja i zaštitnik autoriteta. „Većinu američke djece i dalje se odgaja tako da poštuju autoritete. Kao učitelj, roditelj, menadžer ili vojni zapovjednik, pretpostavlja se da ste glavni i da znate sve odgovore. … Vaš autoritet proizlazi iz dužnosti, titule ili čina koji imate i koji se najčešće ne dovodi u pitanje, barem ne izravno.“ To su neargumentirane tvrdnje, koje nastoje imati univerzalni karakter. Pri tome se s njima polaže pravo na apsolutnu istinu. Navest ćemo samo primjer poslovnih organizacija u kojima je taj obrazac, koji navodi autor, davno napušten.
U suvremenoj stručnoj literaturi i poslovnoj praksi raširen je model pametne organizacije koja se, pored ostaloga, zasniva na suradnji i razmjeni mišljenja i znanja između svih zaposlenika. Današnja vodeća poduzeća nisu vertikalna, već horizontalna s širokom autonomijom operativnih radnika. Pri tome, autoritet nije nestao, ali se zasniva prvenstveno na znanju i umijećima. Unutar tih poslovnih organizacija razvijene su vrijednosti koje potiču rad i disciplinu na rubu kaosa, što se pokazalo plodonosnim za nove ideje i inovacije.
Wagner u rušenju autoriteta u obitelji neuvjerljivo i naivno veliča sposobnost djece da sama preuzmu brigu o svom sazrijevanju. U tom kontekstu autor kaže :“Dopuštanje djeci da preuzmu rizik još je nešto što se često spominjalo u mojim razgovorima s roditeljima … Robin Chase ispričala mi je priču o svojoj samostalnoj i samopouzdanoj kćeri koja je, u dobi od deset godina, rekla roditeljima da želi otići živjeti kod neke obitelji u Meksiko i naučiti španjolski. … Nismo joj tada uspjeli ništa pronaći, ali tjedan dana nakon petnaestog rođendana sama je odletjela u Gvatemala City, a onda je autobusom otputovala u školu za intenzivno učenje španjolskog jezika … Također je redovito autobusom odlazila u maleno majansko selo udaljeno sat vožnje, gdje je tamošnju djecu podučavala engleski.“
Taj nešto dulji citat rječito govori o ambiciji koju autor ima u ovoj knjizi. On hvali djecu koja se ne uklapaju u određena pravila i kojima roditelji odobravaju sve njihove odluke kao da su odrasle i mudre osobe. U takvom obrascu odgovornost roditelja gotovo ni ne postoji. Pri tome, Wagner čitaocu nameće dojam kako su djeca u redovitom procesu obrazovanju neinventivna i inertna, jer previše uče u skladu s propisanim sadržajima. Čak ni elitne američke škole i fakulteti ne nude kompetentne i inovativne pojedince, smatra autor. Knjiga u suštini veliča sustav vrijednosti kojima se ruše autoriteti i formalizirani procesi, pa je u biti ideološka. Tek na njenim marginama Wagner nešto kaže o inovativnosti i inovatorima.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments