By Čitanje je stoljećima bitan komunikacijski alat osobnog razvoja i funkcioniranja društva u cjelini. Treba podsjetiti na činjenicu kako za čitanje nismo genetski programirani kao za govor. Pisanje je izum čovjeka kojim razvoj ljudskoga društva u značajnoj mjeri postaje autonoman u odnosu na prirodne zakone. Neuroznanost je dokazala kako čitajući uistinu mijenjamo strukturu naših mozgova, što je u konačnici rezultiralo promjenom razvoja naše vrste.
Svaki puta kada usvojimo novu vještinu ili spoznaju, grupe neurona u ljudskom mozgu stvaraju nove međusobne veze i putanje. Zbog toga naši mozgovi posjeduju karakteristiku koju informatičari nazivaju otvorenom arhitekturom. Riječ je o arhitekturi koja je sposobna za rekonfiguraciju i reagiranje na promjenjive okolnosti. Drugim riječima, ljudski mozak je plastičan što mu osigurava mogućnost kontinuiranog razvoja odnosno restrukturiranja. To ukazuje na činjenicu kako je mozak za čitanje proizvod dvosmjernog procesa.
Čitanje se može naučiti isključivo zahvaljujući plastičnom dizajnu mozga, a kada čita, mozak pojedinca se zauvijek mijenja, kako fiziološki tako i intelektualno. Primjerice, na razini neurona, osoba koja uči čitati na japanskom služi se posebnim sklopom neuronskih veza koje se itekako razlikuju od putanja koje se koriste za čitanje na engleskom jeziku. Kada japanski čitatelji po prvi puta pokušaju čitati na engleskom, njihovi mozgovi se pokušavaju služiti neuronskim putanjama koje se temelje na japanskom jeziku. Čin čitanja japanskih znakova doslovno je oblikovao mozak japanskog čitatelja.
Pisarsko doba
Pojam pojedinačnoga kreativnog autora nije postojao u pisarsko doba. Sveti Bonaventura govorio je kako su u 14. stoljeću postojala četiri načina pisanja knjiga :“Netko može prepisati djela drugih, dodajući ponešto ili ne mijenjajući ništa, a u tom slučaju ta se osoba jednostavno naziva pisarom … Drugi pak može prepisati tuđa djela s dodacima koji nisu njegovi i vlastiti : taj se naziva kompilatorom … Treći prepisuje djela ostalih, ali zapisuje i svoje misli tako da je djelo drugih uvijek na prvom mjestu, a njegovi dodaci služe kao objašnjenje ; on se naziva komentatorom … Četvrti pak piše svoje djelo i djela drugih tako što je njegovo djelo na prvom mjestu, a misli drugih služe u svrhe potvrde i takav bi se pojedinac trebao nazivati autorom.“
Osobnom autorstvu nije bilo mjesta u nekadašnjem pisarskom svijetu. U njemu nije bilo književne tradicije intimnog razotkrivanja, utvrđenog glasa ili tona kojim su se privatne misli izražavale javno. Netko poput velikoga francuskog esejista Montaignea stoga bi potpuno šokirao Svetoga Bonaventuru. On je, više ili manje, izumio osobne eseje – kratke članke koji su proslavili i ovjekovječili njegovu osebujnu, narcisoidnu i pristranu osobnost. Usudio se prikazati kako se pisac razvija i mijenja način razmišljanja, uči nove stvari, mijenja perspektive i sazrijeva.
Navedeno nedvojbeno upućuje na tvrdnju kako su tisak i individualizam neraskidivo povezani. Ipak, bilo bi preambiciozno tvrditi da je tisak stvorio individualizam. Ali, tisak je zbilja pomogao pri stvaranju društvenoga okruženja u kojemu je ideja o individualnosti dobila smisao. Pri tome je tiskana knjiga postala dominantnim spremnikom znanja postavljajući posebne zahtjeve onima koji su željeli pristupiti tom znanju. Prije izuma tiska ljudi su znanje stjecali prije svega usmenom komunikacijom.
Fenomen čitanja
Međutim, Neil Postman upozorava :“… pojavom tiskane knjige počinje nova tradicija izoliranog čitatelja i njegove osobne vizualne percepcije. Usmenost je zamuknula, a čitatelj i njegova reakcija odvojeni su od društvenog konteksta. Čitatelj se povukao u svoje misli te od 16. stoljeća do danas on zahtijeva od drugih odsutnost ili tišinu. Pri čitanju pisac i čitatelj sudjeluju u svojevrsnoj uroti protiv društvene prisutnosti i svijesti.“
U tom pogledu, čitanje je antidruštveni čin koji čitatelju nameće posebne zahtjeve : statičnost, izolaciju, tišinu, koncentraciju, sposobnost uranjanja u tijek misli pisca, te prisjećanje i povezivanje s mislima drugih pisaca iznesenih u drugim tekstovima. Te se sposobnosti ne nasljeđuju genetikom, njih je potrebno učiti i naučiti.
Prema Neilu Postmanu čitanje njeguje racionalnost, a forma tiskane knjige potiče ono što je Walter Ong nazvao analitičkim upravljanjem znanjem. Bavljenje tiskanim tekstom, kaže Postman, zahtijeva važne sposobnosti klasifikacije, izvođenja zaključaka i izlaganja .“To podrazumijeva otkrivanje laži, zabuna i pretjeranih uopćavanja, otkrivanje narušavanja logike i zdravog razuma ; kao i rangiranje zamisli, usporedbu i suprotstavljanje tvrdnji, povezivanje jedne generalizacije s drugom. Kako bi se navedeno postiglo, potrebno je udaljiti se od samih riječi, a to je ostvarivo izoliranim i neosobnim tekstom.“
Tisak zbog više stoljetne tradicije omogućuje najbolje dokumentiranu analizu i kritičko promišljanje koje pokazuje što se događa kada se naše medijsko okruženje izloži revolucionarnoj promjeni. Ta prosudba pokazuje dubok utjecaj tehnologije na ljudsko društvo te činjenicu da su učinci tehnologije daleko veći i dublji od onih koji su se mogli predvidjeti u ranim godinama revolucije.
Mediji
Na neki način to nas i ne bi smjelo previše iznenaditi. Riječ mediji množina je riječi medij (medium), riječi s vrlo intrigantnom etimologijom. Tradicionalno – novinarsko – bolje reći rašireno tumačenje smatra kako je medij prenositelj, prije svega, informacija i slika. Međutim, znanstvenici pojmu medij daju posve drugačije, te interesantnije određenje. Biolozima termin medij označava mješavinu hranjivih tvari potrebnih za rast i razvoj stanice. Mediji se u biologiji koriste za uzgajanje kultura tkiva – živih organizama. Najpoznatiji primjer je Alexander Fleming i uzgajanje plijesni u njegovim petrijevim posudama, što je u konačnici rezultiralo otkrićem penicilina.
To je vrlo slikovita i korisna metafora za promišljanje odnosno analizu ljudskoga društva. Društveni sustav se prezentira kao živi organizam koji ovisi o medijskom okruženju zbog hranjivih tvari potrebnih za njegovo preživljavanje i razvoj. Mediji nisu ideološki neutralni, pa sustavi vrijednosti koje emitiraju imaju iznimno značajan utjecaj na funkcioniranje društva u cjelini. Informacije se integriraju u društveno tkivo presudno djelujući na socijalne aktivnosti. Generatori informacijskih procesa – mediji – nisu tek puki tehnološki prijenosnici informacija, već važna čvorišta funkcioniranja umreženoga društva.
Bilo koja promjena u okruženju – u medijima koji podržavaju društveni i kulturni život – imat će odgovarajuće posljedice za društveni organizam. Zbog toga pojedini društveni fenomeni i procesi nestaju s povijesne scene, a drugi se uspješno razvijaju. Ujedno nastaju i nove socijalne pojavnosti, kao i nove medijske forme. Stožerna poruka ove metafore u svojoj suštini vrlo je jednostavna : promjenom okruženja mijenjate i organizam – izmjenom medijskoga okruženja mijenja se i društvo.
Tisak je svojim nastankom transformirao naše okruženje i od tada kontinuirano utječe na dizajniranje ljudskoga društva. Ako je internet revolucionarna tehnologija kao i tisak, tada možemo očekivati usporedive učinke i moramo prihvatiti činjenicu kako trenutačno nismo u stanju točno i sveobuhvatno procijeniti posljedice koje može izazvati u daljoj budućnosti.
Internet je specifičan medij koji se ne nalazi samo u našem okruženju, već je integriran u osobni i kolektivni organizam odnosno svijest. Ujedno internet nije samo transmisija, već i generator novih informacija i spoznaja. Kratko rečeno, internet je pametni medij odnosno alat koji već sada uzrokuje revolucionarne preinake u načinu poslovanja, znanstvenim istraživanjima, zabavi, umjetnosti, svakodnevnom životu, sportu i svim drugim aspektima društvenoga života.
Internet je komunikacijska platforma koja omogućava multifunkcionalno korištenje, te kontinuiranu nadogradnju. To se ostvaruje uz pomoć brojnih novih relevantnih tehnologija kao što su umjetna inteligencija, virtualna stvarnost i napredni materijali. Kreativne nadogradnje artikuliraju nove dimenzije njegova korištenja stvarajući, pored ostaloga, novi digitalni svijet. Kibernetski prostor (cyberspace) omogućava uspostavu virtualne stvarnosti unutar koje pojedinci mogu realizirati svoje brojne interese. Očevidan je dualni karakter interneta jer je ne samo medij, već i (digitalno) društvo.
U ranoj fazi razvoja interneta, odnosno u razdoblju od 1983. do 1993. godine korisnici interneta artikulirali su viziju stvaranja novoga (internetskog) društva u cyber prostoru gdje ljudi mogu živjeti u miru, u skladu s vlastitim pravilima, lišeni zabrana autoritarnoga društva i krutih pravila ponašanja. Ta se tehnološko društvena vizija formulirala u vrijeme kada u internetskom prostoru nisu djelovale korporacije i javne administracije, a u njenom osmišljavanju prednjačili su pripadnici hipi pokreta.
Tvorci internetskih utopija nisu pretpostavljali kako će se ta tehnologija integrirati u državne administracije, pa već danas funkcioniraju digitalizirane države. Koncepti e-građanina i e-vlade samo su neki od novih društvenih i političkih fenomena koje su generirale nove medijske odnosno internetske tehnologije.
Comments