ZABLUDE EKONOMSKE PARADIGME POSTMODERNE

Većim djelom 20. stoljeća odnosno do 1980-ih godina industrijska proizvodnja bila je imperativ razvoja nacionalnih gospodarstava i ujedno nužna sastavnica prestiža određene države. Međutim, na početku 21. stoljeća, industrija odnosno realna ekonomija u gotovo svim vodećim državama parlamentarne demokracije više ne  predstavlja ključni parametar društvene i ekonomske razvijenosti, niti je simbol gospodarske dominacije.

Postmoderna 

Odumiranje značaja industrijske proizvodnje i općenito govoreći materijalnih resursa i kvantitativnih parametara u određenoj mjeri se podudara s afirmacijom novih društvenih vrijednosti karakterističnih za postmodernu. Početak marginalizacije masovne proizvodnje započinje u Japanu nakon Drugoga svjetskoga rata. Tada se u Japanu, po prvi puta u industrijskoj povijesti, realizirala ekonomična proizvodnja malih serija. Taj se revolucionarni obrat dogodio u Toyoti. Otprilike u to vrijeme započinje afirmacija postmoderne.

Dakle, s marginalizacijom masovne proizvodnje započinje i sustavno opadanje značaja tekuće trake i ostalih materijalnih proizvodnih faktora. Istodobno se počinju afirmirati nematerijalni čimbenici proizvodnje, a taj proces započinje s kvalitetom. Napuštaju se kvantitativni i mehanički principi koji su predstavljali neke od ključnih elemenata masovne industrije i modernizma. U postmoderni jača važnost kvalitativnih i organskih načela.

Ekonomski temelj postmoderne zasniva se na automatizaciji, umrežavanju i personalizaciji. Te procese potiču i omogućavaju sve naprednije tehnologije. Tehnološka rješenja postmodernizma u značajnoj mjeri smanjuju (prividno) značaj teritorija i ostalih materijalnih faktora života i rada. Mogućnost virtualnog organiziranja i globalnog poslovanja u realnom vremenu rezultirala je omalovažavanjem nacionalnih gospodarstava i materijalne proizvodnje u većini razvijenih zapadnih država.

Istodobno, u skladu s društvenim i ekonomskim vrijednostima postmoderne jača primjena fleksibilnih, umreženih i plošnih organizacija. Planski se eliminiraju brojne strukturalne razine hijerarhijskih i vertikalnih organizacija. Međutim, u velikom broju slučajeva to se radi nestručno, što rezultira padom produktivnosti i kaotičnim odnosima koji blokiraju uhodano organizacijsko funkcioniranje.

Transformacija klasičnih organizacijskih struktura i njihova prilagodba novim tržišnim odnosima predstavlja složen i izazovan proces koji mogu realizirati isključivo kompetentni pojedinci. U protivnom se istodobno smanjuje i kreativan organizacijski potencijal, koji je presudan za generiranje nove dodane vrijednosti. Planski osmišljena  promjena kao kontinuirani organizacijski, ali i društveni proces važna je značajka postmoderne i vrijednost koja je integrirana u sve socijalne segmente.

U postmoderni nestaju jasne organizacijske granice uslijed sustavnoga umrežavanja na mikro i makro razini. Općenito govoreći, difuzija je univerzalni fenomen postmoderne koja zamagljuje granice brojnih entiteta kao što su, primjerice,  prirodno i društveno, realno i virtualno ili nacionalno i globalno. Proces difuzije maksimalno su osnažile najnovije napredne tehnologije koje su postale platforma za artikulaciju ciljeva postmoderne, kao što je ljudska besmrtnost, naseljavanje drugih planeta  i virtualna stvarnost.

Gospodarske posljedice   

Nove vrijednosti postmoderne utjecale su i na preformuliranje tradicionalnih ekonomskih načela. Tako novčani kapital prestaje biti odlučujući gospodarski faktor ustupajući mjesto intelektualnom kapitalu. Veliča se značaj apstraktnog intelektualnog rada, a umanjuje uloga konkretnoga rada. Pri tome, konkretni rad obuhvaća i inženjerski angažman odnosno inženjerska znanja. Čak što više, zapadni menadžeri i političari omalovažavaju ulogu čitavoga industrijskoga sektora.

Materijalna proizvodnja u postmoderni počinje se tretirati kao nužno zlo. Stoga započinje sustavno izmještanje (outsourcing) proizvodnih kapaciteta, najviše u Kinu, ali i ostale azijske zemlje. U dalekoistočnim zemljama grade se golemi industrijski kompleksi koji proizvode robu za potrebe čitavoga svjetskog tržišta. Istodobno zapadne industrijske zemlje fokusirane su na nadilaženje materijalne stvarnosti artikulacijom, primjerice, digitalnog društva, cyber prostora i virtualnih organizacija. To su mediji postmoderne u kojima osoba treba graditi svoj identitet, te ostvarivati vlastitu svrhu odnosno individualne ciljeve.

Stožerni ekonomski element postmoderne postaje inovacija koja se skladno nadopunjava sa znanjem u procesu generiranja nove dodane vrijednosti. Zbog toga upravljanje inovacijskim procesima i znanjem prerastaju u temeljne menadžerske discipline zapadnih poslovnih organizacija. Logično je kako usporedo raste važnost ljudskih resursa, jer su izvorište novih ideja. Ljudski potencijali mogu se maksimalno iskoristiti njihovim umrežavanjem unutar projektnih multifunkcionalnih timova koji imaju visoki stupanj autonomije. Pri tome menadžeri moraju osigurati atmosferu povjerenja i zajedništva.

Kreiraju se nove strukturalne forme koje su difuzne i stopljene s organizacijskim okruženjem. Pri tome, pored ostaloga, nastaju startupovi i kompleksni poslovni eko sustavi unutar kojih funkcionira veći broj mreža i mrežnih čvorišta. Ispreplitanje mreža i umreženi odnosi, drastično olakšavaju protok i razmjenu, podataka, informacija, ideja i znanja. Napredne digitalne odnosno internetske tehnologije omogućavaju radikalno povećanje produktivnosti dobavljačkih i distribucijskih lanaca. Pored toga, omogućena je masovna realizacije proizvodnje točno na vrijeme (just in time production) koja je nekada bila isključivo privilegij japanske industrije. Na taj način su globalni dobavljački lanci, prije nekoliko desetljeća, postali iznimno produktivni i  atraktivni  zapadnim kompanijama.

Marginalizacija materijalne proizvodnje – realne ekonomije

U postmoderni se počelo nekritički i euforično glorificirati nematerijalne proizvodne odnosno ekonomske faktore. Započela je sustavno marginaliziranje teritorija i ostalih materijalnih čimbenika koje snažno stimulira, kako smo već spomenuli, iznimna djelotvornost globalnih dobavljačkih lanaca. Takva teritorijalno raspršena proizvodnja, bolje reći, globalizirana proizvodnja  savršeno se uklapa u koncept postmoderne koji zagovara odumiranje nacionalnih gospodarstava.

Čak se i profit dovodi u pitanje kao primarni cilj ekonomske aktivnosti, pa se poslovne organizacije na neki način tretiraju kao izvedenice neprofitnih društvenih tvorevina. Kreativni procesi shvaćaju se kao igra što učinkovito briše granice između privatnog i službenog. Teoretičari i menadžeri u postmoderni zagovaraju realizaciju brojnih, ne samo radno-poslovnih, interesa unutar poslovne organizacije. Tako sve veći broj kompanija unutar svojih poslovnih prostora gradi dječje vrtiće i sadržaje za rekreaciju, zabavu i učenje.

Fenomen difuzije, bolje rečeno, konvergencije  istraživanja i razvoja s industrijskom proizvodnjom, još je jedan od procesa koji je naveo zapadne teoretičare  i poslovne ljude na pogrešno zanemarivanje važnosti i uloge industrijske-materijalne proizvodnje. Afirmacija učenja, znanja i informacija, to jest, intelektualnog kapitala redizajnirala je brojne poslovne organizacije koje su postale vrlo slične znanstvenim laboratorijima i fakultetima odnosno učilištima. Te su aktivnosti postale karakteristične za kompanije u postmoderni dok su proizvodni pogoni postali stvar prošlosti. Preciznije rečeno, proizvodni pogoni izmješteni su u daleko istočne zemlje koje su s vremenom počela uočavati brojne privilegije takvoga statusa.

Zapadni analitičari i novinari pomalo su podrugljivo Kinu prozvali svjetskom tvornicom, pri čemu su isticali kako su istraživanja i razvoj, dizajniranje i marketing i nadalje ostali u zapadnim industrijskim državama. To se s vremenom pokazalo kao velika strateška zabluda, to jest, pogrešna industrijska politika koja se vodila od 1980-ih godina.  Takvi stavovi zapadnih poslovnih ljudi, analitičara i političara proizlaze iz vrijednosnog sustava, bolje reći, paradigme postmoderne koja se temelji, pored ostaloga, na relativizmu, difuziji, globalizaciji, virtualnost i sveobuhvatnoj digitalizaciji.

Na taj način su zapadne industrijske zemlje u značajnoj mjeri izgubile svoju utemeljenost u realnoj ekonomiji. Brojni ekonomski analitičari tvrdili su kako Sjedinjene američke Države ne trebaju imati realnu ekonomiju odnosno materijalnu proizvodnju. Ugledni američki znanstvenik Kenneth Green svojevremeno je napisao :“Dok god Kina prodaje (proizvodi) proizvode koji nam trebaju, lokacija proizvodnje nije u tolikoj mjeri važna za ekonomiju.“

Jagdish Bhagwati sa Sveučilišta Columbia smatra kako svi koji zastupaju važnost industrijske proizvodnje pate od ozbiljnog poremećaja izazvanog fetišom proizvodnje. Relativiziranje ide tako daleko da se poistovjećuje ekonomska uloga čipsa od krumpira i računalnog čipa, te se ujedno ne vidi nikakva razlika između proizvodnje automobila i iznajmljivanja automobila. Riječ je o brisanju razlika između proizvodnih grana premda je golema razlika tradicionalne poljoprivredne proizvodnje čipsa i visoko tehnološke produkcije računalnih čipova. Nadalje, navedeni primjeri pokazuju kako se zamagljuju različitosti industrijske proizvodnje automobile i uslužne djelatnosti njihova iznajmljivanja.

Zablude nametanja novih vrijednosti

Takva nastojanja i razmišljanja rezultat su paradigme postmoderne, čija je jedna od sastavnica brisanje hijerarhijskih odnosa i nasilno uvođenje egalitarizma u sve segmente života i rada. Pored ostaloga, osporava se i autoritet znanja te hijerarhija zasnovana na meritokraciji. Po tom modelu, mišljenja laika odnosno amatera jednako su vrijedna, bolje reći istinita, kao i mišljenja stručnjaka i znanstvenika.

Taj nasilni egalitarizam karakterističan je i za komunističku praksu brojnih socijalističkih zemalja. Treba napomenuti kako se vrijednosti komunističkih zemalja ne zasnivaju na konceptu postmoderne, već marksističke ideologije nastale u 19. stoljeću. Tako je, primjerice, kineski komunistički čelnik Mao Ce-tung svojedobno ukinuo časničku hijerarhiju u kineskoj vojsci. Taj je društveni i organizacijski eksperiment izazvao kaotično stanje u kineskoj armiji, pa je ubrzo napušten.

Vrijednosti postmoderne svoje izvorište, u krajnjoj liniji, imaju u ekonomsko proizvodnoj sferi. Naime, tehnološki potencijali isprepleteni su s društvenim procesima i odnosima.  U toj dinamičnoj interakciji artikuliraju se nove vrijednosti koje u značajnoj mjeri oblikuju društvene odnose i procese. Suvremene napredne tehnologije znatno su ojačale tehnokratske vrijednosti koje su, po mom mišljenju, kulminirale uspostavom transhumanizma, kao obrasca shvaćanja suštine čovjeka i društvenih odnosa.

Umreženost postmoderna i visoke tehnologije rezultiralo je konceptom dualne stvarnosti koja se ukratko opisuje kao bitovi i atomi. Uz prirodni realitet kreira se digitalna – cyber stvarnost. Taj dualitet zahvaća i ekonomsku sferu, pa se govori o simboličkoj odnosno digitalnoj sferi i realnoj ekonomiji, to jest, materijalnoj proizvodnji. Na temelju takvih shvaćanja nastaju specifične vrijednosti koje se u gospodarstvu manifestiraju marginalizacijom industrijske proizvodnje. Međutim, svako nasilno prekidanje organske povezanosti istraživanja i razvoja odnosno apstraktne (simboličke) djelatnosti s materijalnom proizvodnjom dovodi do pada djelotvornosti odnosno gubitka tržišne konkurentnosti.

Teza, to jest, pretpostavka kako se mogu odvojiti komponente dizajna, te istraživanja i razvoja, koji generiraju visoku stopu dodane vrijednosti, od industrijske proizvodnje u svojoj biti je pogrešna. Industrijska praksa već je nedvojbeno dokazala kako je međusobna blizina proizvodnje te istraživanja i razvoja iznimno važna vrhunskim odnosno vodećim industrijskim proizvođačima, ali i istraživačima. Ta su dva procesa umrežena i svako njihovo nasilno odvajanje rezultira pogubnim posljedicama za oba ekonomska segmenta..

U tom kontekstu analitičari Gary Pisano i Willy Shih svojedobno su zaključili :“desetljeća eksternalizacije proizvodnje ostavile su industriju SAD-a bez sredstava za izume nove generacije visokotehnoloških proizvoda koji su ključni za izgradnju njezine ekonomije.“ Kreatori ekonomske politike Sjedinjenih Američkih Država i američki menadžeri zanemarili su jednu vrlo bitni činjenicu kako značajan dio suvremene industrijske proizvodnje uključuje najnaprednije tehnologije. Upravo su najnaprednije proizvodne tehnologije poveznica industrije s istraživanjem i razvojem, te se u međusobnoj interakciji skladno razvijaju.

Kada su poslovni ljudi i političari Sjedinjenih Američkih Država  dopustili nestajanje industrije televizora, izgubili su razvojne potencijale u svim segmentima te industrijske niše. Konkretno govoreći, razvoj televizora od katodnih cijevi prema ravnim ekranima visoke definicije – prvo sa zaslonom od tekućih kristala (LCD), a potom i sa zaslonom od svjetlećih dioda (LED) – doveo je do primjene ovih tehnologija u čitavom spektru različitih proizvoda koje američke tvrtke nisu bile u stanju realizirati odnosno iskoristiti. Pri tome, valja istaknuti kako se 90 posto čitavoga istraživanja i razvoja za elektroniku sada odvija u Aziji.

To je jedna od evidentnih zabluda ekonomske paradigme postmoderne. Ratna događanja u Ukrajini ukazala su i na teškoće koje su nastale nekritičnim veličanjem globalizacije. Tako su se, primjerice, iskazale sve slabosti dugačkih dobavljačkih lanaca. Istodobno, rat je pokazao kako teritorij, sirovine i ostali materijalni čimbenici nisu u potpunosti izgubili na važnosti kako to sugerira ekonomska paradigma postmoderne.

Mr.sc. Marinko Kovačić