INOVATIVNA EKONOMIJAKARAKTERISTIKE INOVATIVNE EKONOMIJE

DEINDUSTRIJALIZACIJA I ISKRIVLJENA STVARNOST

0

Snažna i sustavna afirmacija ljudskoga faktora kao najvažnijeg organizacijskog resursa u procesu proizvodnje i plasiranja novih proizvoda i usluga započinje 90-ih godina 20. stoljeća. Jedan od indikatora pojave nove poslovne prakse i transformacije organizacijske arhitekture je imenovanje Leifa Edvinssona 1991. godine, prvim direktorom intelektualnoga kapitala na svijetu. Ta menadžerska funkcija uvedena je u švedskoj osiguravajućoj kompaniji Skandia AFS.

Afirmacija nematerijalnog

Analitičari počinju uočavati brojne parametre koji ukazuju na važnost ljudi, odnosno nematerijalnih resursa, u stvaranju vrijednosti, te u krajnjoj liniji profita. Tako Thomas A. Stewart iznosi činjenicu kako je u izvozu SAD-a 1999. godine znanje izravno, putem prodaje, primjerice, licenci i autorskih prava, ostvarilo 37 milijardi USD. To je više od izvoza zrakoplovne industrije, čija je vrijednost, te godine, iznosila 29 milijardi USD.

Napominjemo kako je proizvodnja zrakoplova visoko tehnološka industrija u kojoj ekspertna znanja, odnosno istraživanje i razvoj, predstavljaju ključne djelatnosti za kreiranje nove dodane vrijednosti. U tim procesima od presudne važnosti su specijalizirana znanja razvojnih inženjera iz različitih tehničkih disciplina.

Poslovna i akademska zajednica uočila je važnost neobične transakcije koja se dogodila 1988. godine. Te godine je Philip Morris kupio korporaciju Kraft Foods za 12,6 milijardi USD, što je bilo šest puta više od njene knjigovodstvene vrijednosti. Bio je to nesvakidašnji potez u tadašnje vrijeme, a razlika u cijeni ukazivala je na vrijednost nematerijalnih faktora kao što su, primjerice, znanje, brend i goodwill. Do tada se vrijednost nematerijalne imovine nije mjerila odnosno vrednovala, te nije bila sastavnica kupoprodajnih ugovora.

Istodobno s ovim novim elementima poslovanja odvija se jačanje globalizacijskih procesa u svakodnevnom funkcioniranju tvrtki svih veličina. Po prvi put u ekonomskoj povijesti i mala poduzeća mogu djelotvorno poslovati na planetarnoj razini. Na taj način, postaju multinacionalne tvrtke koje prerastaju u važan segment globalnog poslovanja, prije svega, u segmentima kao što su biotehnologija i genetika.  Općenito govoreći, globalizacija se artikulira u prvorazredni gospodarski i društveni fenomen, afirmirajući nova pravila ne samo poslovanja, već i svakodnevnog života.

Praktičnu provedbu globalizacije ne omogućava neka politička doktrina, odnosno svjesno političko djelovanje, već prvenstveno tehnologija. Informatičke i telekomunikacijske tehnologije skladno se nadopunjavaju s internetskom tehnologijom, te tako stvaraju nužne pretpostavke za globalno poslovanje/djelovanje u realnom vremenu.

Zablude o kraju geografije i smrti teritorija

Unutar akademske zajednice nastala je svojevrsna euforija, pa su se analitičari natjecali u veličanju važnosti nematerijalnih faktora i obezvređivanju materijalnih resursa. Slavljenički se najavljivao „kraj geografije“, „smrt teritorija“ i „nestanak distance“, te obrazlagala nefunkcionalnost nacionalnih ekonomija i nacionalnih država.

U tom kontekstu nacionalna država se proglašava glavnim izvorištem ideologizacije društvene i ekonomske zbilje, koja nije u stanju odgovoriti na izazove današnjice. Nasuprot tome, teoretičari i brojni političari afirmiraju kozmopolitizam kao univerzalnu vrijednost koja je, po njihovom mišljenju, oslobođena ideoloških predrasuda, te zastupaju model građanina svijeta. Ekonomska izvedenica ovakvih stajališta najočitija je u pojavi, odnosno masovnom prakticiranju eksternalizacije (outsourcing).

Stvoren je legitimni okvir za masovno preseljavanje brojnih industrijskih aktivnosti na Daleki istok, prije svega, Kinu. Tako su kozmopolitske vrijednosti, potpomognute   željom za što većim profitom, omogućile artikulaciju svjetske tvornice, kako se često opisuje kinesko gospodarstvo. Za globaliste je potpuno nebitna činjenica gdje se koncentrira svjetska industrijska proizvodnja, jer je teritorij nevažan. Po njihovom mišljenju, potrebno je analizirati isključivo funkcioniranje procesa koji su lišeni materijalnoga, prije svega, teritorijalnog karaktera.

Marginalizacija teritorija je početna pretpostavka afirmacije informacijskog društva u kojem gotovo i ne postoji nacionalna identifikacija, a niti hijerarhijski ustroj. Procesi se globalno isprepliću artikulirajući globalnu mrežu, koja ne poznaje centar i periferiju, po mišljenju ortodoksnih globalista. Jedan od pionira u osmišljavanju nove društvene i ekonomske strukture je sociolog Mannuel Castells. U novom društvenom poretku fluidnost je ključna kategorija uz pomoću koje se legitimira brisanje granica između, primjerice, muškaraca i žena, prirodnog i neprirodnog, nacionalnog i globalnog, realnog i virtualnog.

Ipak, proizvodni procesi se ne odvijaju u zrakopraznom prostoru i virtualnom okruženju. Proizvodne faze i ciklusi smješteni su na konkretnim zemljopisnim lokacijama. Opsjednutost virtualnim, nematerijalnim i fluidnim rezultirala je artikulacijom iskrivljene stvarnosti koja onemogućava točnu percepciju ekonomske i društvene stvarnosti. U zbilji, materijalni resursi i prirodni zakoni još uvijek, u krajnjoj liniji, diktiraju i procesima koji se odvijaju i na virtualnoj razini.

Polje iskrivljene stvarnosti može biti poticajno do određenoga stupnja, ali je nakon toga razara odnosno demontira sudar sa surovom stvarnošću. Pandemija Covida-19 okidač je za demontažu iskrivljene stvarnosti, koja se duboko ukorijenila u društveni svjetonazor. Zloćudni virus bjelodano je pokazao ovisnost svijeta o kineskoj industrijskoj proizvodnji, te ukazao na značaj uloge nacionalnih država odnosno teritorijai lokalnih vlasti u borbi s opakom bolešću.

Postala je očevidna važnost realnog sektora, bolje reći materijalne proizvodnje, za život građana unutar pojedinih nacionalnih gospodarstava. Izmještanje industrijske proizvodnje u udaljene države stvara ovisnost koja može postati, u određenom trenutku, instrument pritiska i prisile. Stoga je poželjno nacionalnu kreativnost i rezultate procesa istraživanja i razvoja materijalizirati unutar svoga (teritorijalnog-državnog) prostora. Nagli razvoj i konkurentnost specijaliziranih geografskih klastera jedan su od primjera koji to najbolje potvrđuju.

Kineska praksa

Treba naglasiti kako se kineski industrijski razvoj više na zasniva samo na jeftinoj radnoj snazi. Kinezi su svjesni kako se dobitna kombinacija sastoji od paralelnoga razvoja tradicionalne industrije i industrija budućnosti. Taj se kvalitativni iskorak može ostvariti samo velikim ulaganjima u obrazovanje i znanost. S ciljem ubrzane transformacije kineskoga gospodarstva, koja uključuje sposobnost samostalnog razvoja visokih tehnologija uz pomoć vlastitih inženjera, Kinezi ne prežu od krađe znanja i nelegalnog kopiranja tehnoloških rješenja.

Američka skupina utjecajnih američkih bivših korporativnih, vojnih i državnih dužnosnika vodila je komisiju koja je u svibnju 2013. godine objavila nalaze istraživanja koji ukazuju kako godišnji gubici uzrokovani kineskom krađom intelektualnog vlasništva prelaze 300 milijardi USD. Taj iznos je usporediv s ukupnom vrijednošću godišnjega izvoza robe Sjedinjenih Američkih Država u cijelu Aziju. Tadašnji direktor NSA, Keith Alexander, procijenio je ukupnu vrijednost cjelokupnoga američkog intelektualnog vlasništva na pet tisuća milijardi USD, od čega Kina krade šest posto svake godine.

Bez obzira na sustavno razvijanje znanosti i visokih tehnologija Kinezi nisu upali u zamku fenomena iskrivljene stvarnosti, bolje reći, pogrešne percepcije svijeta oko sebe. Svjesni su važnosti materijalne proizvodnje odnosno realnog sektora, kao i materijalnih resursa općenito. To potvrđuju, pored ostaloga, i brojni teritorijalni sporovi koje Kina ima sa svojim susjedima.

Mr.sc. Marinko Kovačić

NANOTEHNOLOGIJA I NANOROBOTI

Previous article

STARBUCKS IKONA NOVE EKONOMIJE

Next article

Comments

Comments are closed.

Login/Sign up