INOVATIVNA EKONOMIJAKARAKTERISTIKE INOVATIVNE EKONOMIJE

INOVACIJSKE POLITIKE U EKONOMIJAMA ZNANJA

0

Inovacije su, zadnjih desetak godina,  postale udarna tema stručnih i znanstvenih časopisa, ali i medija namijenjenih širokoj javnosti. Neposredno prije toga, pozornost je bila ponajviše usmjerena na poslovni reinženjering, intelektualni kapital, organizaciju koja uči, vitku (lean) proizvodnju, upravljanje znanjem i razvoj novih proizvoda i usluga. Neprijeporno je kako su za funkcioniranje ovih ekonomskih fenomena od velike važnosti inovacije.

Definiranje inovacije

Činjenica je kako se inovacije definiraju na brojne, premda slične načine. Tako, primjerice, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) definira inovaciju kao „primjenu novoga ili značajno poboljšanog proizvoda (to jest, fizičkog dobra ili usluge), procesa, nove marketinške metode ili nove strukturalne metode u poslovnim praksama, organizaciji radnoga mjesta ili vanjskim odnosima.

Sve definicije ističu kako inovacije moraju, u određenom stupnju, sadržavati novost, bilo da je ta novost nešto novo za tvrtku, tržište, bilo za društvo u cjelini. Menadžeri General Electrica definiraju inovaciju kao proces uspostave i promjene status quoa, kako bi se poboljšalo iskustvo potrošača, te im se pružili novi oblici vrijednosti.

Danas je nacijama, u daleko većoj mjeri nego prije, potreban poticajni inovacijski sustav kako bi se ostvarila konkurentnost na globalnom tržištu. Javne administracije, prije svega, razvijenih zemalja shvatile su kako država  može (i mora) imati konstruktivnu ulogu u potpori privatnom sektoru u pogledu jačanja inovativnosti  s ciljem osiguranja ekonomskog rasta.  

Inovacijska strategija

Koherentne državne inovacijske strategije eliminiraju slabosti, te ujedno koordiniraju eventualnu neujednačenost politika usmjerenih prema znanstvenom istraživanju, tehnološkoj komercijalizaciji, ulaganjima u IT, obrazovanju i razvoju umijeća, porezu, trgovini, intelektualnoj imovini, javnim nabavama i regulatornim mjerama. Tako se na sustavan način generira ekonomski rast stimuliranjem inovacija.

Nacionalna inovacijska strategija Finske obuhvaća široki spektar raznorodnih pitanja. Finci smatraju kako fragmentirane mjere nisu u stanju transformirati tradicionalno nacionalno gospodarstvo u inovativnu ekonomiju. Inovacije treba poticati komplementarnim mjerama kako bi se ostvario sinergijski efekt. U tom pogledu jedna od bitnih komponenti je obrazovni sustav.

Zanimljivo je kako se finski obrazovni sektor razvijao u isto vrijeme kad i dojmljiva ekonomska pretvorba tradicionalne ekonomije te zemlje u suvremeno informacijsko društvo i gospodarstvo utemeljeno na znanju i inovacijama. Finska se uistinu u relativno kratkom razdoblju pretvorila u suvremenu socijalnu državu s dinamičnim gospodarstvom znanja.

Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća Finska se transformirala u globalno konkurentno gospodarstvo s liderskom pozicijom na području telekomunikacijskih tehnologija. U finskoj ekonomiji materijalni resursi postali su od sekundarnog značaja, a vodeću poziciju zauzeli su znanje i inovacije. Inovativnost omogućava ubrzani razvoj brojnih industrijskih grana i djelatnosti.

Finska je odredila šest industrija ključnih za razvoj svoga gospodarstva, a u kojima želi biti svjetski predvodnik u inovativnosti i konkurentnosti. To su : drvna industrija, informacijske i komunikacijske tehnologije, zdravstvena skrb, energija i okoliš, građevinarstvo i strojarstvo. Za svaku od ovih industrija odnosno djelatnost Finci su osnovali strateški centar za znanost, tehnologiju i inovacije. U njima je uspostavljeno partnerstvo kompanija, sveučilišta i istraživačkih instituta koji dogovaraju i formuliraju planove tehnoloških istraživanja za pojedinu industriju odnosno djelatnost.

Uloga države

U krajnjoj liniji, inovacijska politika neke zemlje nastoji na izravan način povezati primijenjenu znanost, tehnologije i inovacije s gospodarskim razvojem i rastom kao i  s istodobnim smanjivanjem stope nezaposlenosti. Pragmatična tržišna politika izbjegava kako ekstremni državni intervencionizam u obliku sveobuhvatne industrijske politike tako i apsolutnu vladavinu tržišta, poznatu kao laissez-faire. Između ovih ekstrema na raspolaganju je niz mjera i aktivnosti koje vlasti odnosno države trebaju i mogu poduzeti kako bi stimulirale inovacije.

Čak i vodeće svjetske korporacije nerado ulažu u fundamentalna istraživanja odnosno u tehnologije sljedeće generacije. Riječ je prvenstveno o razvojnim istraživanjima visokog rizika, a koja, pri tome, iziskuju velika financijska ulaganja, te se odvijaju unutar dugotrajnih vremenskih okvira. Primjerice, to je glavni razlog zbog kojeg je Agencija za napredne obrambene istraživačke projekte (DARPA – Defense Advanced Research Projects Agency), a ne privatne komunikacijske ili računalne kompanije poduprle inicijalni razvoj interneta.

Početna razvojna faza interneta, poznata pod nazivom ARPANET, predstavljala je naprednu tehnologiju koju poslovni ljudi i znanstvenici nisu prepoznali kao novi i značajni izvor prihoda. Zbog toga je država financirala inicijalna razvojna istraživanja  internetske tehnologije stvarajući temelje za nadolazeću digitalnu revoluciju. Tek kasnije, tržišni mehanizmi odnosno privatne poduzetničke inicijative postaju ključni faktori razvoja internetske tehnologije.

Ovu istu poduzetničku suzdržanost privatnoga sektora u pogledu početnoga razvoja interneta danas možemo prepoznati u razvoju niza visokih tehnologija kao što su, primjerice, biotehnologija i nanotehnologija. To je jedan od važnih razloga zbog kojega države moraju sve snažnije preuzimati ulogu partnera s industrijom u pogledu financiranja i upravljanja projektima razvojnih istraživanja u segmentu visokih tehnologija.

Međutim, treba naglasiti kako ni država, a niti privatni sektor, ne mogu precizno predvidjeti koje će tehnologije te, pogotovo, koje će tvrtke u konačnici pobijediti. Stoga je razumno ovaj rizik podijeliti, jer stvara realne šanse za zauzimanje važnih pozicija u svjetskom lancu generiranja dodane vrijednosti.

Provedba inovacijske politike        

Prilikom artikulacije nacionalne inovacijske politike poželjno je postaviti ambiciozne ciljeve. U tom smislu jedan od najboljih svjetskih primjera je Singapur. Ne tako davno, koncem 90-ih godina 20. stoljeća, ova je zemlja zacrtala cilj da postane globalni lider u inovacijama. Pri tome je Singapur otvoreno priznao kako će nastojati postati svjetski lider u biologiji, digitalnim medijima i ekološkim industrijama.

Nakon 10 godina Singapur je uspio realizirati ove zacrtane i ambiciozne ciljeve. Prema rezultatima izvješća Atlantic Century Zaklade za informacijske tehnologije i inovacije (ITIF), 2009. godine Singapur je bio na prvom mjestu u pogledu konkurentnosti zasnovanoj na inovacijama. Izvješće je obuhvatilo 40 zemalja i regija, pri čemu je Singapur u razdoblju od 1999. do 2009. godine ostvario najbrži napredak u pogledu razvoja konkurentnosti utemeljenoj na inovativnosti.

Singapur je sustavno i dosljedno ostvarivao ciljeve svoje inovacijske politike. Godine 2003. Singapur je osnovao Biopolis, biomedicinski istraživački centar koji se prostire na 186.000 četvornih metara. Pokrenut je kao bi ostvario cilj ove zemlje da postane svjetski vođa u biološkim istraživanjima.

Biopolis je vrlo brzo privukao gotovo 7.000 doktora znanosti iz cijeloga svijeta, među kojima su bili istaknutu svjetski biolozi. Zbog usporedbe navodimo kako u Sjedinjenim Američkim Državama djeluje 10.000 doktora znanosti na području biologije. Blizu Biopolisa, u singapurskom Fusionopolisu, angažirano je 6.000 znanstvenika iz disciplina kao što su znanost o materijalima, čiste tehnologije i digitalni mediji.

Kina je već obznanila svoju namjeru preuzimanja vodeće pozicije u utrci za globalnu inovacijsku prednost. U siječnju 2006. godine Kina je usvojila petnaestogodišnji Srednjoročni i dugoročni plan razvoja znanosti i tehnologije. Planom se Kina definira kao „društvo usmjereno prema inovacijama“ što se kani realizirati do 2020. godine. To se ostvaruje snažnim i brzim jačanjem inovacijskih kapaciteta, što omogućuje zauzimanje čelnih pozicija u novim znanstveno utemeljenim industrijama.

Dana 9. veljače 2011. godine, Kina je najavila ažuriranje ciljeva iz programa „Inovacija Kine 2020.“  Kinezi namjeravaju uložiti 1.500 milijardi USD u sedam strateških novih industrija : 1. štednju energije i zaštitu okoliša 2. informacijsku tehnologiju nove generacije 3. biotehnologiju 4. proizvodnju napredne opreme 5. novu energiju 6. nove materijale i 7. nove prijenosnike energije. Ujedno Kina planira postati jedna od prvih pet zemalja u svijetu po broju odobrenih patenata.

Japanska vlada izdvojila je naprednu tehnologiju baterija kao ključnu pokretačku silu konkurentnosti zemlje, te je tretira kao pitanje „nacionalnoga opstanka.“ Samo za  razvoj litij-ionskih baterija u razdoblju od 2007. do 2012. godine vlada je osigurala  275 milijuna USD. Ujedno se obvezala podupirati napredne istraživačke programe razvoja baterija u razdoblju od 25 godina.

U Sjedinjenim Američkim Državama izumljen je 1981. godine porezni odbitak na financijska sredstva uložena u istraživanje i razvoj kako bi se stimulirala inovativnost. Međutim, s vremenom je učinkovitost te mjere počela opadati, jer su se poduzetnicima zadržana novčana sredstva na temelju toga poreznoga instrumenta značajno smanjila.

Druge su države artikulirale još izdašnije odbitke za kompanije koje sufinanciraju istraživanja nacionalnim laboratorijima ili sveučilištima. To je bio jedan segment njihove inovacijske politike kojim su jačali inovativnu praksu, a u krajnjoj liniji i produktivnost.

Irska ne oporezuje dohodak zarađen od patenata, a Belgija oporezuje takav prihod po stopi koja nije viša od 6,8 posto. Švicarska je smanjila poreze na dohodak tvrtkama za sve oblike intelektualnoga vlasništva na stope od 1 do dvanaest posto.

Određeni broj država također je implementirao inovativne porezne politike nudeći povlašteni porezni tretman malim tvrtkama, prije svega onima koje provode inovativne procese. Specifičnu tehniku u sklopu inovacijske politike provodi Francuska. U Francuskoj se pruža mogućnost bogatim pojedincima da ulažu u inovativne tehnološke startupove umjesto da plaćaju porez na bogatstvo.

Mnoge nacije, također, pružaju velike poticaje multinacionalnim tehnološkim kompanijama kako bi svoju proizvodnju i poslovne operacije smjestile unutar njihovih granica. Primjerice, američki Intel svojevremeno je uložio u Izrael 7,3 milijarde USD od čega je izraelska Vlada subvencionirala 1,2 milijarde USD.

Vidljivo je kako tehnološke inovacije treba nadopunjavati financijskim i institucionalnim inovacijama. Jedna od najraširenijih institucionalnih inovacija su nacionalne inovacijske agencije. Ove komponente kičma su inovacijskih politika u ekonomijama znanja.

NATE SILVER, „SIGNAL I ŠUM“, MATE d.o.o., ZAGREB, 2019.

Previous article

MILENIJALCI I TEHNOLOŠKA MATRICA

Next article

Comments

Comments are closed.

Popular Posts

Login/Sign up