By Inovativna ekonomija temelji se na inovacijama koje su rezultat, u pravilu, timskog kreativnog rada. Kreativni procesi se ponajviše odvijaju u sklopu odjela za istraživanje i razvoj, preciznije rečeno, uz pomoć znanstvenih istraživanja zasnovanih, pored ostaloga, i na tržišnim podacima, informacijama i znanju. Koristi se tehnika benchmarkinga, sklapaju partnerstva te komunicira i surađuje s potrošačima što predstavlja važna izvorišta spoznaja i informacija.
Pomoću njih se dizajniraju novi proizvodi i usluge odnosno generira nova dodana vrijednost. Učinkovitost inovativnih procesa ovisi, prije svega, o primjerenoj tehnološkoj infrastrukturi, organizacijskom sustavu vrijednosti, motivacijskim mehanizmima, suradnji i razmjeni informacija i znanja.
U tradicionalnoj ekonomiji odnosno masovnoj ekonomiji inovacije nisu bile središnja sastavnica poslovanja, te su bile sporadičnoga i u velikom broju slučajeva nasumičnoga karaktera. Gotovo u pravilu, kompanije su nastojale sve potrebne inovacije i nova znanja kreirati unutar vlastitih organizacijskih zidina, bolje reći tvorničkih krovova. Nove spoznaje odnosno nova tehnološka rješenja ljubomorno su se čuvali kao stroge industrijske tajne.
Inovacijski lanac
Dobavljački lanac se u inovativnoj ekonomiji korjenito transformira i postaje prvenstveno inovacijski lanac. Konkretno govoreći, sve tvrtke u inovacijskom lancu od dobavljača, proizvođača, distributera, maloprodajne mreže i krajnjih kupaca odnosno potrošača sudjeluju u stvaranju novih proizvoda. To je vertikalni inovacijski lanac koji je komunikacijski integriran i umrežen razvojnim projektnim timovima. Koheziju lanca i nesmetano odvijanje procesa osiguravaju otvoreni komunikacijski kanali, plošna organizacijska struktura, profitni interes, povjerenje, nastojanja za povećanjem tržišnoga udjela i zajednički sustav vrijednosti.
Vertikalni inovacijski lanac nema krutu mehaničku strukturu i mehanizme nadzora karakteristične za tradicionalnu ekonomiju, već ga karakterizira otvorena, fleksibilna i pomalo difuzna arhitektura. Takva organizacijska forma omogućava uspješnu timsku suradnju, pri čemu su svi segmenti inovativnoga lanca motivirani i predani kontinuiranom istraživanju, poboljšavanju procesa i generiranju nove vrijednosti unutar svih procesa koji se odvijaju u njemu.
Pored vertikalnog integriranja tvrtke se u internet ekonomiji umrežavaju i horizontalno s glavnim ciljem dodatnoga jačanja kapaciteta za generiranja novih spoznaja, inovacija odnosno patenata i razmjene dobre poslovne prakse. Horizontalno uvezivanje označava se različitim pojmovima poput partnerstva, suradnje ili savezništva. Uz pomoć horizontalnog umrežavanja nastoji se objediniti istraživački resursi kako bi se ostvario sinergijski efekt koristan za sve aktere.
Tvrtke u internetskoj ekonomiji nisu više fokusirane samo na jedan zadani pravac djelovanja utvrđen strateškim dokumentima. Nasuprot tome, aktivnosti kompanija u internet ekonomiji su višesmjerni, te ih karakterizira vertikalno i horizontalno umrežavanje kako bi se, prije svega, udružili inovacijski kapaciteti te plasirali radikalno novi proizvodi koji sve više postaju standard poslovanja. Tako, primjerice tvrtka Uber koja se bavi taksi prijevozom razvija umjetnu inteligenciju koju će koristi za autonomnu vožnju odnosno vožnju bez čovjeka – vozača. Za realizaciju tog cilja tvrtka surađuje s raznim akterima na tržištu i akademskoj odnosno istraživačkoj zajednici.
Korisničke mreže
Višesmjerno umrežavanje internetskih tvrtki, pored tehnološkog razvoja, usmjereno je i na stvaranje korisničke mreže. Novi internetski model poslovanja znatnim djelom zasniva se na mreži mobilnih kupaca odnosno potrošača koji su uz pomoć pametnih telefona permanentno umreženi s pojedinim korporativnim platformama.
Internetske korporacije poput, primjerice, Googlea ili Facebooka u svakom trenutku svojoj klijenteli pružaju brojne usluge u svakodnevnom životu od navigacije u prostoru, kupovine, poslovanja, do zabave i odabira odjeće ili glazbe. Čak što više, internetski kolosi izravno dizajniraju društvenu komunikaciju i načine socijalnoga grupiranja, te postaju bitni instrument osobne afirmacije odnosno socijalne prepoznatljivosti. Pri tome, se u pozadini toga značajnoga korporativnoga društvenog utjecaja akumulira ogroman kapital koji pripada jednoj užoj grupi poduzetnika i njihovih najbližih suradnika.
Inovacije u internet ekonomiji mogu doslovno nastati bilo gdje, jer za brojne visoko profitabilne kreacije, poput video igara ili originalnih aplikacija, nisu potrebni veliki tehnološki razvojni resursi, a niti veliki broj radnika. U internet ekonomiji kreativac može smisliti ideju, napisati softver i s lakoćom ga distribuirati stotinama milijuna ljudi te se tako obogatiti i postati utjecajan. Zbog toga su brojne tržišno potentne ideje razvili i pojedinci u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju s oskudnim financijskim i materijalnim resursima.
Menadžeri velikih internetskih tehnoloških divova svjesni su te činjenice, pa timovi stručnjaka pozorno prati zbivanja na tržištu, ali i na akademskoj odnosno istraživačkoj sceni. Tako je, primjerice, internetski div Facebook 2012. godine kupio Instagram za milijardu USD koji je tada imao svega 13 stalno zaposlenih djelatnika.
WhatsApp, platformu za slanje poruka sa sjedištem u San Franciscu, Facebook je kupio u veljači 2014. godine za 19 milijardi USD, a za održavanje svoje usluge zapošljavao je samo 55 ljudi. Facebook i ostali internetski tehnološki divovi u ovim i sličnim slučajevima ne kupuju prvenstveno tehnološka rješenja i relevantne inovacije, bolje reći patente, već prije svega korisničku mrežu.
Konkurentnost
U internet ekonomiji informatička i telekomunikacijska infrastruktura omogućava konkurentsku prednost samo u slučajevima njene asimetrične distribucije. Konkretno govoreći, u gospodarstvima s razvijenom informatičkom i telekomunikacijskom mrežom ona sama po sebi ne pruža konkurentsku prednost, ali to ostvaruje u odnosu na zemlje koje su u tom pogledu slabije razvijene.
Svojevremeno je divovski američki maloprodajni lanac Wal Mart prvi informatizirao poslovanje u trgovini SAD-a. To mu je osiguralo konkurentsku prednost do trenutka dok svoje poslovanje nisu informatizirale i sve ostale trgovačke tvrtke. Interesantno je spomenuti kako je taj proces osobno pokrenuo Sam Walton, osnivač Wal Marta, koji sam nikada nije koristi osobno računalo.
Slična situacija dogodila se sa strujom odnosno elektrifikacijom. Razvijena električna mreža omogućavala je tržišnu konkurentnost odnosno prednost u odnosu na zemlje koje su u tom pogledu bile znatno nerazvijenije. Zbog toga su, primjerice, ruski komunisti nakon oktobarske revolucije inzistirali na industrijalizaciji i elektrifikaciji Sovjetskoga Saveza.
U tom kontekstu treba spomenuti kako je Ford Motor Company 1920-ih godina u svojoj menadžerskoj strukturi imao poziciju izvršnog direktora za razvoj energetske mreže jer su pojedine lokalne vlasti (Tennessee Valley Authority) bile tek na početku razvoja električne mreže (dalekovodi, transformatori i dr.) na svojim područjima. Već dugo vremena, električnu struju nitko ne spominje kao element s kojim se može ostvariti konkurentska prednost, već se nasuprot tme tretira kao proizvodni trošak.
Menadžeri Forda objavili su u veljači 2.000 godine kako planiraju određene korporativne odjele povezati sa svojim kupcima, te umrežiti svoje zaposlenike ne samo na radnom mjestu, već i doma. Tako će nastati veliki umreženi sustav čija će komunikacijska otvorenost poticati eliminaciju brojnih slabosti ali i jačati inovativni angažman.
Fordovi menadžeri su svjesni kako će iznimna poslovna uspješnost u 21. stoljeću iziskivati liderstvo u korištenju interneta i povezanih tehnologija. Za produkciju samog automobil od iznimne važnosti, pored kvalitete, „čistoga“ pogona i dizajna, bit će razvoj i proizvodnja digitalne odnosno softverske opreme ugrađene u njega.
Općenito govoreći, internetsku ekonomiju karakteriziraju ne samo digitalne platforme, pametni proizvodi i pametna poduzeća, već i pametni gradovi odnosno pametne čitave regije. Pri tome će mreža biti dominantni strukturalni oblik.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments