By Strukturalna arhitektura poslovnih organizacija je do 80-ih godina 20. stoljeća, najčešće bila vertikalna. Komunikacija je u njima bila dvosmjerna, i to u pravilu, odozgo prema dolje. S jedne strane, takav komunikacijski tok bio je odraz strukturalnoga ustroja koji je oslikavao distribuciju moći, ali je s druge strane i, sam po sebi, potencirao hijerarhijske odnose i vrijednosti. Vertikalna komunikacija bila je komplementarna mrvljenju radnih zadaća i koncentraciji moći, odnosno informacija i znanja u vrhu organizacijske piramide.
Nepovjerenje i tržišni ratovi
Većim djelom 20. stoljeća menadžeri su nastojali kontrolirati sve faze proizvodnoga lanca, koji se protezao od opskrbljivanja sirovinama, do plasiranja proizvoda krajnjem potrošaču. Stvarale su se vertikalno integrirane korporacije, koje su omogućavale cjenovnu konkurentnost i masovnu proizvodnju.
Takvi su odnosi funkcionirali i bili karakteristični za zatvorene organizacije, koje su nastojale imati sve pod kontrolom, te proizvoditi sve sastavnice finalnih proizvoda. Proizvode i resurse koje nisu mogle samostalno osigurati odnosno proizvesti kupovale su od dobavljača. To su bile transakcije, isključivo, kupoprodajnoga karaktera, bez šire razmjene informacija, poslovnoga dogovaranja i suradnje. Zbog toga su velike klasične kompanije imale na tisuće različitih dobavljača, a presudni kriterij za sklapanje kupoprodajnoga ugovora bio je, u pravilu, cijena.
Između tržišnih aktera vladala je žestoka konkurencija. Konkurentsko natjecanje shvaćalo se kao ratno sukobljavanje, pa se, u tom smislu, koristio prikladni rječnik. Menadžeri su poslovanje planirali i opisivali vojnim pojmovima poput rat brendova, tržišna fronta, tržišni neprijatelji, gerilski napad, bočni i frontalni napad, osvajanje tržišta, obrana stečenih pozicija, uništavanje protivnika, strogo čuvana tajna i korporativni vojnici.
S dobavljačima se nije previše dogovaralo, već nasuprot tome, nastojalo im se po svaku cijenu sniziti cijena i skratiti rokove isporuke. Zbog toga nije postojalo međusobno razumijevanje i povjerenje. Taj manjak povjerenja, jednim djelom se kompenzirao uvođenjem industrijskih standarda kvalitete, koji su jamčili istinitost sadržaja robnih deklaracija, pri isporuci proizvoda.
Znanje i eksperti bili su koncentrirani na višim strukturalnim razinama. Niže strukturalne pozicije karakterizirala su radna mjesta popunjena slabije obrazovanom radnom snagom.
Strukturalne inovacije i tehnologija
S rastom organizacije, povećavao se broj strukturalnih odnosno komunikacijskih razina. Velike tradicionalne organizacije imale su, u prosjeku, od 12 do 15 rukovodnih razina. Upravljačke razine bile su svojevrsni komunikacijski odašiljači i prijemnici, koji su emitirali i primali komunikacijske signale, bolje reći informacije. Ujedno, strukturalne razine bile su transmisijski mehanizam procesa odlučivanja. Središte odlučivanja bilo je u vrhu organizacijske piramide, pri čemu se moć kaskadno delegirala u ograničenom opsegu.
Veliki broj komunikacijskih razina ujedno je stvarao i veće mogućnosti iskrivljavanja početnih informacijskih poruka. Kreatori izvornih informacija i uputa bili su nedodirljivi, te se u njihovu nepogrešivost nije smjelo sumnjati. To je dodatno povećavalo apatiju, nezadovoljstvo i nepovjerenje između menadžera i radnika. Zbog toga su se instalirali brojni mehanizmi vanjskoga nadzora i kontrole.
Praksa je pokazala, kako konkurentna i profitabilna proizvodnja tisuće srodnih i različitih proizvoda, u uvjetima općeg nepovjerenje, strogog vanjskoga nadzora i brojnih upravljačkih razina nije moguća. Stoga su menadžeri započeli s kreiranjem novih organizacijskih struktura, koje će omogućiti profitabilnu proizvodnju, delegiranje moći, veće povjerenje i fleksibilnost.
Jedna od organizacijskih inovacija bili su profitni centri. Radilo se o zasebnim autonomnim organizacijskim jedinicama, koje su bile odgovorne za profitabilnost proizvodnoga portfelja koji su producirale. Nadalje, kao strukturalne inovacije nastaju ad hoc timovi i projektni timovi, koji su u potpunosti odgovorni za realizaciju složenih radnih zadaća odnosno projekata.
Uvode se i nove proizvodne tehnologije čije su sastavnice roboti, numerički kontrolirani strojevi i računalni softveri za dizajniranje proizvoda i inženjering analize. Javlja se novi tehnološki model, nazvan računalno integrirana proizvodnja (computer-integrated manufacturing-CIM), koji je još poznat i pod nazivima napredna proizvodna tehnologija, agilna proizvodnja, tvornica budućnosti, pametna tvornica ili fleksibilni proizvodni sustav.
Računalno integrirana proizvodnja, u pravilu, se sastoji od sljedeće tri komponente : računalno vođenoga dizajna (computer-aided design-CAD), računalno vođene proizvodnje (computer-aided manufacturing-CAM) i automatizirane administracije. Ovaj tehnološki model omogućava dizajniranje i proizvodnju, bez udjela ručnoga odnosno fizičkoga ljudskoga rada. Cijeli proces je digitaliziran i automatiziran.
U slučajevima kada su sva tri segmenta međusobno umrežena, ostvaruju se iznimni rezultati u pogledu produktivnosti, kvalitete, dizajna i skraćivanja vremena za razvoj novih proizvoda. Ujedno je moguća ne samo proizvodnja velikih serija, već i personalizirana proizvodnja.
Među prve korporacije koje su počele primjenjivati računalno integriranu proizvodnju su Xerox, Westinghouse, Texas Instruments i Boeing koji je predvodnik u primjeni i razvoju najnovijih proizvodno tehnoloških modela. Tako je Boeingov model zrakoplova 777, prvi iznimno tehnološki zahtjevan proizvod, izrađen bez korištenja papira („paperless“ jet liner), odnosno isključivo uz pomoć digitalne odnosno računalne tehnologije i automatiziranih procesa.
Strukturalne inovacije iziskuju uvođenje novih menadžerskih stilova odnosno menadžeri postaju prvenstveno sofisticirani motivatori, a regrutiranje vrhunskih eksperata, također, postaje jedna od njihovih najvažnijih zadaća. Broj rukovodnih razina se smanjuje i svodi na tri do četiri, te tako nastaju organizacije koje se nazivaju različitim imenima poput, primjerice, spljoštene, plitke ili horizontalne organizacije.
Transformacija poslovanja
Jedna od fundamentalnih tehnologija inovativne ekonomije je internet, koji svojom umreženom strukturom omogućava i potiče komunikacijsku povezanost. Umrežavanje je za razliku od vertikalne i hijerarhijske komunikacije vrijednosno neutralno. Kreiranje mreža može se provoditi zbog konstruktivnih partnerskih odnosa, ali može biti u funkciji realizacije destruktivnih i autoritarnih interesa društvenih i ekonomskih aktera.
Suvremena inačica nevidljive tržišne ruke Adama Smitha, usmjerila je suvremene ekonomske procese znatnim djelom, k sklapanju savezništava i partnerstva. Radi se o kreativnim procesima i win-win situacijama za ekonomske sudionike, koji nisu posljedica iznenadnoga altruizma, već su, prije svega rezultat ekonomske nužnosti odnosno kontinuiranog, spontanog i samoregulirajućeg komunikacijskoga umrežavanja. Riječ je o planetarnim procesima i globalnom fenomenu koji se odvija uz pomoć novih načela.
Ekonomska nužnost u današnjoj ekonomiji znanja, koja se još naziva nova ekonomija ili internet ekonomija jest generiranje novih, često znanstvenih spoznaja, te dijeljenje informacija, umijeća i znanja. Novi proizvodi u velikom broju slučajeva rezultat su primijenjenih istraživanja u novonastalim znanstvenim disciplinama, kao što su biotehnologija, genetika, nanotehnologija, svemirska tehnologija i napredni materijali. Istodobno proizvodi postaju u sve većoj mjeri digitalizirani, kompleksni i multifunkcionalni, pa se često nazivaju pametni proizvodi.
Ključna struktura poslovnih organizacija postaje inovacijski vrijednosni lanac u čijem je središtu otvoreno poduzeće. Tvrtke nove generacije imaju specifične arhitekturu, koja se opisuje različitim pojmovima poput, primjerice, vrijednosna mreža ili rastegnuto poduzeće, a djeluju unutar specifičnih poslovnih eko sustava.
Unutar svih segmenata vrijednosne mreže, odnosno poslovnoga eko sustava uvodi se poslovna strategija poznata kao vitka proizvodnja (lean production), koju omogućava računalno integrirani proizvodni model i nova poslovna filozofija, fokusirana na motivaciju kreativaca i vođenje procesa. Jedna od posljedica procesa umrežavanja inovativnih organizacija je sinergijski efekt, koji znatno olakšava kreiranje i plasiranje radikalno novih proizvoda i usluga.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments