By Današnja popularnost odnosno zanimanje javnosti za umjetnu inteligenciju neće biti prolazni pomodni trend, kao što je to bio slučaj s nekim tehnološkim fenomenima. Riječ je o tehnologiji koja je radikalno transformira brojne proizvode i usluge. U mnogim slučajevima umjetna inteligencija je već stopljena, to jest, integrirana u naše životne i radne prostore u tolikoj mjeri da je i ne primjećujemo. Slično se dogodilo i s, primjerice, elektricitetom odnosno strujom, koja je revolucionirala naš svakodnevni život i rad, a o kojoj praktično ne razmišljamo. Valja naglasiti kako se epohalnost umjetne inteligencije sastoji u njenoj spoznajnoj komponenti – to je misleća tehnologija.
Izazovi
S mislećim strojevima, za razliku od mehaničkih naprava, ljudi se susreću zadnjih nekoliko desetljeća. Stoga su praktična iskustva korištenja misleće tehnologije relativno oskudna. Pri tome su mogućnosti primjene algoritama kreću u iznimno širokom spektru, a potencijali njihovoga daljnjeg razvoja praktično nesagledivi. Treba spomenuti kako se umjetna inteligencija skladno nadopunjava s drugim visokim tehnologijama poput, primjerice, naprednih materijala, senzora i robotike.
Prijelomne tehnologije, u pravilu, generiraju skepsu odnosno nepovjerenje šire javnosti. Tako je svojedobna pojava mehaničkih strojeva i početak industrijalizacije izazvao žestok otpor i nezadovoljstvo radništva. Na početku industrijske revolucije nitko nije mogao predvidjeti razmjere industrijske i društvene transformacije, koju će izazvati mehanički strojevi, to jest, mehanička paradigma. Mehanički principi integrirali su se ne samo u proizvodnu sferu, već i način razmišljanja, afirmirajući kvantitetu i mjerljivost, kao neke od ključnih sastavnica našega svjetonazora.
Nuklearna tehnologija označila je kraj dominacije mehaničke paradigme. U početku su o potencijalima nuklearnih sila bili upoznati samo eksperti, prije svega, atomski fizičari. Međutim, nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki brutalno su prezentirale moć nove tehnologije. Tako se čovječanstvo na tragičan način upoznalo s potencijalnu opasnošću koju sa sobom donosi nova tehnologija.
Ipak, razvoj nuklearne tehnologije nije zaustavljen zbog tih nemilih događaja u Japanu, ali je čitavom svijetu postalo jasno kako s tom novom tehnologijom treba biti iznimno oprezan. Stoga se pribjeglo rigoroznom reguliranju razvoja nuklearne tehnologije, prvenstveno nuklearnog naoružanja. Svega nekolicina zemalja posjeduje atomske bombe, a njihov razvoj zabranjen je u ostatku svijeta. Usprkos tome, nuklearna tehnologija uspješno se koristi diljem planeta u, primjerice, proizvodnji struje i medicini.
Umjetna inteligencija, poput nuklearne tehnologije, predstavlja dramatičan tehnički iskorak s nizom izazova i mogućnosti. Kao što su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki upozorile na potencijalne opasnosti nove tehnologije, tako je i Stanley Kubrick u filmu Odiseja u svemiru pokušao ukazati na potencijalnu opasnost umjetne inteligencije, oličene u mislećem stroju HAL 9000. Kubrick u tom djelu znanstvene fantastike prikazuje pokušaj umjetne inteligencije da preuzme kontrolu nad ljudima.
Mišljenja su eksperata podijeljena u pogledu mogućnosti umjetne inteligencije. Neki misle kako nas ne može nadmaši u spoznajnom pogledu, dok drugi tvrde suprotno. Opasnost da nas umjetna inteligencija porobi, pojedini analitičari smatraju neutemeljenim, dok drugi to doživljavaju kao mogući scenarij. Mislim kako je tu dvojbu još više pojačao nagli razvoj opće umjetne inteligencije zadnjih 15-ak godina. Konkretno govoreći, dilemu su značajno produbili, pored ostaloga, računalni vid i mogućnost verbalne komunikacije s mislećim strojevima. U tom kontekstu treba pridodati robote i nove materijale koji su omogućili stvaranje uvjerljivih kopija ljudi odnosno humanoidnih robota sa širokim spektrom funkcionalnosti.
Olakotna je okolnost što se nalazimo u početnim fazama razvoja umjetne inteligencije, te smo u stanju normativno regulirati njen budući razvoj i primjenu. To je dinamičan, izazovan i trajan proces, koji mora dizajnirati skladno nadopunjavanje ljudi i umjetne inteligencije. Uočene nedostatke valja brižljivo analizirati s ciljem poboljšavanja suradnje ludi i mislećih strojeva. U tom smislu poticajan je primjer zrakoplovnog prijevoza koji je danas iznimno siguran. To se ostvarilo u znatnoj mjeri zahvaljujući pomnim analizama avionskih prometnih nesreća i eliminaciji uzroka koji su ih izazvali.
Eksplozija inteligencije
Umjetna inteligencija je donedavno rješavala isključivo specijalizirane zadaće kao što su, na primjer, složene matematičke operacije ili igranje šaha. U tome je postala superiorna u odnosu na čovjeka. Usprkos tome, ni na najjednostavnija pitanja izvan tog područja, poput, primjerice, koji je sutra dan, umjetna inteligencija nije znala odgovoriti. Međutim, duboko učenje i neuronske mreže omogućile su uspostavu umjetne opće inteligencije (artifical general intelligence), koja je daleko sličnija ljudskoj inteligenciji.
Čovjek je, s vremenom, stvorio misleći stroj, to jest, tehnologiju koju ponekad ne razumiju ni njegovi konstruktori. Algoritamske mehanizme funkcioniranja i modele odnosno principe njihova odlučivanja o pojedinim kompleksnim pitanjima, ne mogu shvatiti ni njihovi stvoritelji. To je najčešći slučaj kod rješavanja zahtjevne financijske problematike. Nekada su izumitelji mogli objasniti kako nešto radi i zašto radi to što radi, čak i ako je to podrazumijevalo mnoštvo tehničkih detalja.
Taj problem dodatno komplicira kvantna tehnologija koja drastično nadilazi granice ljudske spoznaje, a koja je danas još u početnim fazama razvoja. Međutim, već danas algoritamske prosudbe GPT-4 i AlphaGoa predstavljaju crne kutije, čiji se postupci i odluke temelje na nepredvidivim i zamršenim lancima sićušnih signala koji su teško objašnjivi ljudskom logikom. Taj se proces usavršava i u najnovije vrijeme pojedini istraživači umjetne inteligencije pokušavaju automatizirati svaki aspekt izgradnje umjetne inteligencije. Sukladno tome, ubrzava se ta hiper evolucija, koja ujedno generira potencijalno radikalni stupanj neovisnosti, što se očituje u samopoboljšavanju. Sustavi umjetne inteligencije već pronalaze načine usavršavanja vlastitih algoritama.
Radi se o epohalnoj razvojnoj prekretnici, bolje reći, radikalnoj transformaciji ljudskog društva odnosno samoga čovjeka. Pojedini analitičari upozoravaju na mogućnost spajanja biotehnološke revolucije s revolucijom informacijskih tehnologija. U tom slučaju nastaju big data algoritmi, koji mogu upravljati ljudskim osjećajima i autoritet odlučivanja prebaciti s ljudi na računala. Smatram kako se radi o apsolutom tehnološkom determinizmu u sklopu koncepta tehnološke distopije. No, mišljenja sam, što sam već napomenuo, kako je čovjek za sada još uvijek u poziciji kreiranja budućega društveno i tehničkog progresa, koji je podložan raznorodnim razvojnim varijantama.
Čovječanstvo, prije svega, stručnjaci moraju biti svjesni fenomena eksplozije inteligencije za koji se ne može sa sigurnošću predvidjeti kada će se pojaviti. Riječ je o trenutku u kojem se umjetna inteligencija može beskrajno autonomno usavršavati poboljšavajući se sve brže na sve moguće načine. Drugim riječima, to je kritična točka tehnološke, a u krajnjoj liniji društvene transformacije, u kojoj tehnologija stječe sposobnost samostalnog usmjeravanja vlastite evolucije postajući neobjašnjiva ljudskoj logici. Stoga su nužne preventivne akcije koje bi osigurale autonomiju čovjeka i njegovu konstruktivnu suradnju s nadolazećim mislećim strojevima.
Distopijski scenarij
Jedan od mogućih distpopijskih scenarija društvenog odnosno tehnološkog razvoja je uspostava zajednice koja će se tretirati kao kontinuirani protok, skladištenje i obrada podataka. Sukladno tome i čovjek bi bio samo jedan od organskih sustava za procesuiranje podataka i ništa više od toga. Senzorska tehnologija, internet stvari, duboko učenje, duboka analitika i umjetna inteligencija, te srodne napredne tehnologije predstavljale bi ključne sastavnice te distopijske zajednice.
U tom futurističkom scenariju čovjek se reducira na biokemijske algoritme integrirane u sveobuhvatan sustav za obradu podataka. Nestale bi ljudske značajke poput, primjerice, ljubavi, empatije, solidarnosti, časti, pa i (sitnih) iracionalnosti, koje naš današnji život čini onakvim kakvim jest. Istodobno bi iščezla ljuska sloboda koja se ne može svesti na puke algoritamske izračune, bez obzira na stupanj njihove složenosti.
Procesi koji upućuju na mogući početak artikulacije takve distopijske vizije ogleda se u naglom porastu važnosti i vrijednosti podataka koji se dogodila zadnjih 15-ak godina. Trenutno se vodi nesmiljeno nadmetanje u njihovom prikupljanju između podatkovnih divova kao što su, na primjer, Amazon, Google, Facebook, Baidu i Tencent. Po svom specifičnom karakteru posebno se ističu podaci prikupljeni biometrijskim senzorima koji olakšavaju predviđanje ponašanja ljudi, ponajprije prigodom kupovanja.
Cyber prostor, virtualna i proširena stvarnost neke su od tehnologija koje zamagljuju odnosno brišu granice digitalnog odnosno simboličkog svijeta i materijalne prirode. Umjetna inteligencija je dramatično uznapredovala otežavajući razlikovanje između nje i čovjeka. Tako je, na primjer, sustav umjetne inteligencije nazvan Amper komponirao i producirao glazbeni album I AM AI. U izradi albuma s Amper surađivao je i ljudski umjetnik Taryn Southern, a u kratkom vremenu uradak je privukao milijunske preglede na YouTubeu. Pri tome je jedna od pjesama postala hit na tradicionalnim radijskim (postajama) uređajima. Spomenuti procesi ukoliko ne budu obuzdani i regulirani na vrijeme, stvaraju pretpostavke uspostave neke od inačica distopijske zajednice.
Za sada poslovni lideri i prije svega političari većine zemalja ne razmatraju razvoj umjetne inteligencije – u dovoljnoj mjeri – u kontekstu fenomena eksplozije inteligencije. Trenutno se razvoj ove tehnologije realizira u dva dominantna koncepta. Jedan je kineski koncept koji uključuje državni nadzor i sustavno poticanje razvoja umjetne inteligencije, kao instrumenta društvene kontrole i izgradnje novoga svjetskog poretka s Kinom kao predvodnicom. Pri tome se uvažava i tržišna logika. Drugi koncept zasniva se ponajviše na tržišnim principima i dominantan je u Sjedinjenim Američkim Državama i nekim drugim razvijenim zemljama parlamentarne demokracije. Međutim, trenutno niti jedan model nije u stanju sustavno obuzdati nadolazeći fenomen eksplozije inteligencije odnosno radikalnu transformaciju koju može prouzročiti unutar ljudskog društva..
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments