By Povijesni razvoj doveo nas je do točke preokreta odnosno do situacije kada moramo povući drastične i strateške poteze kojima ćemo usmjeriti naš daljnji razvoj. Te prijelomne odluke nužno je donijeti što prije zbog brojnih trenutnih kriza poput ratnih, klimatskih i demografskih. Ujedno suočeni smo s tehnološkim izazovom nastalim razvojem umjetne inteligencije, biotehnologije i kvantnog računarstva.
Demografska kriza odnosno demografski procesi iziskuju posebnu pozornost. Rast stanovništva dobrim djelom je rezultat ekonomskog, tehnološkog i znanstvenog napretka. Tehnološki utjecaj na demografska kretanja je znatan. Spomenimo samo izume pročistača vode, cjepiva, kanalizacije i hladnjaka koji su značajno smanjili smrtnost i ujedno uzrokovali rast populacije. Suvremeni paradoks sastoji se u tome što se populacijska eksplozija odvija u nerazvijenim i siromašnim zemljama gdje je tehnološki razvoj gotovo zanemariv. Nasuprot tome tehnološki razvijene zemlje suočavaju se s padom stanovništva.
Populacijska eksplozija
Globalno promatrajući trebalo je 250.000 godina da svjetsko stanovništvo dosegne jednu milijardu. Više od stoljeća nakon toga trebalo je da poraste na dvije milijarde – 1927 godine – i još 33 godine kako bi dosegnulo tri milijarde. Populacijska ekspanzija se nakon toga stalno ubrzavala. Čovječanstvu je trebalo samo 12 godina da broj stanovnika poraste sa šest na sedam milijardi.
Stanovništvo je suštinska sastavnica svake države, koja iziskuje uspostavu primjerene infrastrukture kako bi se osigurao društveni prosperitet. To se odnosi, prije svega, na artikulaciju obrazovnog, zdravstvenog i gospodarskog sustava uz pomoć racionalne, i učinkovite javne administracije. Unutar takvog stimulativnog okruženja stanovnici mogu dati svoj optimalni doprinos kreiranju društvenog blagostanja i prosperiteta.
Neučinkovita i nedostatna društvena infrastruktura otežava, pa i onemogućava radni i stvaralački doprinos stanovnika. Nerazvijenost državne infrastrukture i gospodarstva te stalno povećavanje stanovništva generira brojne probleme. Pogubne posljedice takve socijalne situacije danas je najvidljivija u Africi. U brojnim afričkim zemljama prisutna je pothranjenost i općenito rečeno siromaštvo, te visoka stopa smrtnosti. Nerazvijeni zdravstveni sustav nije se u stanju djelotvorno boriti protiv brojnih boleština
Afrika će do 2050. godine biti gotovo trostruko brojnija od Europe. U razdoblju između 2010. i 2050. godine svjetska će se populacija povećati za 2,4 milijarde ljudi, a polovica tog povećanja dogodit će se u Africi. Do 2050. godine na svijetu že živjeti više od devet milijardi ljudi. Po porastu stanovništva među afričkim zemljama prednjači Nigerija. U Nigeriji je 1970. godine bilo 57 milijun stanovnika. Do 2050. godine, osim ako stopa nataliteta naglo ne padne, bit će ih 389 milijuna.
Stanovništvo u svim državama svijeta ima tendenciju napuštanja ruralnih područja i naseljavanja urbanih zona. Procjenjuje se kako je 2010. godine u gradovima živjelo više od 50 posto svjetskog stanovništva. Tehnološki napredak u svim segmentima života i rada, te porast blagostanja mijenja dobnu strukturu stanovništva. Predviđa se kako će 2050. godine oko dvije milijardi ljudi biti starije od 60 godina, što je tri puta više nego na početku tisućljeća. Starije stanovništvo snažno će utjecati i na uslužne djelatnosti, kulturnu ponudu, te ostale djelatnosti u velikim gradovima. Razumljivo je kako će najveća koncentracija starijih biti u megagradovima.
Analitičari smatraju kako je danas u svijetu 30 megagradova s deset ili više milijuna stanovnika. Godine 1950. bila su samo dva takva grada metropole New York-Newark i Tokio. Radi se o sljedećim megagradovima : Tokio (Japan), Delhi (Indija), Mumbai (Indija), Sao Paulo (Brazil), Dhaka (Bangladeš), Mexico City (Meksiko), New York-Newark (SAD), Kolkata (Indija), Šangaj (Kina), Karachi (Pakistan), Lagos (Nigerija), Kinshasa (DR Kongo), Peking (Kina), Manila (Filipini), Buenos Aires (Argentina), Los Angeles (SAD), Kairo (Egipat), Rio de Janeiro (Brazil), Istanbul (Turska) i Osaka-Kobe (Japan).
Urbanizacija kao i demografija predstavljaju složene fenomene na koje utječu brojni čimbenici poput političkih, ekonomskih, geografskih i kulturoloških. Gradovi imaju dugu povijest i karakteristični su za sve ljudske civilizacije. Industrijska revolucija potaknula je masovnu urbanizaciju u brojnim zemljama. Povezanost razvoja tehnologije, to jest, industrije i gradova aktualna je i danas
Već izvjesno vrijeme u Kini se odvija najdinamičniji proces urbanizacije u svijetu. Sve je započelo prije gotovo 50 godina kada je Deng Xiaoping proglasio politiku reforme i otvaranja Kine. Od tada je kinesko stanovništvo naraslo na 1,4 milijarde, a istovremeno su se stotine milijuna ljudi izdigle iz siromaštva. To se uglavnom postiglo njihovim prelaskom iz sela u gradove, preciznije govoreći na radna mjesta u gradskim tvornicama. Kineska strelovita urbanizacija još više zapanjuje kada znamo kako joj je prethodila Mao Zedongova kulturna revolucija, koja je nasilno milijune ljudi slala u suprotnome smjeru – iz gradova na selo.
Tehnološki progres
Tehnološki progres na različite načine utječe na populacijske trendove i strukturu. Valja spomenuti razvoj vojne tehnologije koji je u krajnjoj liniji destruktivan. Broj umrlih od suša, poplava i oluja u prvom desetljeću 21. stoljeća bio je 93 posto niži od broja umrlih od istih uzroka 1920-ih godina unatoč brojnijoj populaciji. Razlog tome nisu manje opasne vremenske prilike, nego tehnologije koje su omogućile smanjenje rizika od smrti – tehnologija skloništa, transporta, komunikacija, medicine itd. Posebno treba ukazati na važnost satelitske tehnologije i simulacija uz pomoć superračunala koje omogućuju točne i pravodobne vremenske prognoze.
Općenito govoreći, napredak tehnologije omogućio je društveno blagostanje u industrijski razvijenim zemljama, što je uključivalo smanjivanje smrtnosti i kvalitetniji način života. To se može potkrijepiti konkretnim podacima. Tako je 1950-ih godina trebalo raditi 30 minuta kako bi se zaradilo za hamburger, a u današnje vrijeme za to je potrebno tri minute.
Društveno i ekonomsko blagostanje generira se, prije svega, kontinuiranim snižavanjem cijena proizvoda odnosno troškova života. Taj proces može se uočiti još s kraja 19. stoljeća i važan je za razvoj kapitalističkog društva i ekonomije. Između 1870. i 1900. godine Cornelius Vanderbilt srezao je cijenu željezničkog transporta 90 posto, Andrew Carnegie smanjio je cijenu čelika 75 posto, a John D. Rockefeller snizio je cijenu nafte 80 posto.
Stoljeće kasnije nešto slično učinili su, primjerice, Malcom McLean u kontejnerskom otpremništvu, Sam Walton u diskontnoj maloprodaji i Michael Dell u kućnom računarstvu. Bez obzira na tehnološki razvoj, porast blagostanja i smanjivanje stope smrtnosti, u razvijenim državama dolazi do pada broja stanovnika.
Demografski paradoks
Industrijski i tehnološki razvoj, pored niza prednosti, generirao je i određene manjkavosti. Rast industrije kontinuirano je povećavao broj radnih mjesta. Taj proces poticao je zapošljavanje sve većeg broja žena koje su početkom 20. stoljeća praktično bile isključene iz svijeta rada. Ratna zbivanja, konkretno govoreći Prvi i Drugi svjetski rat iziskivali su regrutiranje znatnog broja muškaraca za vojne postrojbe, što je uzrokovalo nedostatak radne snage. Taj iznenadni nedostatak radnika potaknuo je masovno zapošljavanje žena, a njihovo integriranje u svijet rada postao je trajan proces koji je prisutan i danas.
Masovno zapošljavanje žena dovelo je do raspada tradicionalne obitelji. Prisutno je stalno brojčano smanjivanja članova obitelji koje prati promjena obiteljske strukture. To se, u konačnici, odrazilo i na opadanje broja stanovnika u razvijenim zapadnim zemljama. Vidljivo je kako je utjecaj tehnologije na demografska kretanja kompleksan. Na prvi pogled je paradoksalan.
Naime, ni smanjivanje stope smrtnosti novorođenih, ni produljenje životnog vijeka, ni poboljšavanje kvalitete života, ni iskorjenjivanje brojnih smrtonosnih bolesti, kao ni napredne metode liječenja nisu rezultirale porastom stanovništva razvijenih zemalja. Nasuprot tome, u tehnološki inferiornim državama dolazi do demografske eksplozije.
Smatram kako se demografska implozija i demografska eksplozija mogu korigirati odnosno moguće je preokrenuti njihove trendove kretanja uz pomoć stabilnih nacionalnih država i kvalitetnih javnih politika. U tom pogledu današnje države s izraženim porastom stanovništva imaju značajan hendikep jer ih, u pravilu, karakteriziraju nestabilne državne strukture i neučinkovite javne politike.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments