By Pametni telefoni, osobna računala i ostali digitalni uređaji stekli su golemu popularnost i koriste se doma, na radnom mjestu, klubovima i drugim lokacijama na kojima se odvijaju različite društvene aktivnosti. Razmjena tekstualnih i slikovnih informacija tijekom cijeloga dana postala je gotovo standardna društvena norma, prije svega, mlađe generacije. Pri tome je umreženost temeljna strukturalna forma digitalnog doba, koja omogućava informacijsku disperziranost unutar cjelokupnog društvenog sustava. Tu komunikacijsku raspršenost omogućava niz manjih, većih i radikalnih tehnoloških inovacija.
Tehnologije – mediji
Neprijeporna je sljedeća činjenica : što je tehnologija moćnija, dublje će se ukorijeniti u svaki aspekt života i društva. Jedan od takvih primjera je električna struja koja je sveprisutna, ali na koju skoro i ne obraćamo pozornost. Jezik i pismo ne tretiramo kao tehnologije. Specifičnost tih i sličnih općih tehnologija sastoji se u tome, što su postale praktično nevidljive odnosno neprimjetne, ali je bez njih funkcioniranje društva gotovo nemoguće.
Pametni telefoni i aplikacije instalirane na njima, postali su sastavni dio osobnosti pripadnika mlađih naraštaja. To posebno dolaze do izražaja u pojedinim strateškim video igrama i virtualnoj stvarnosti. Ulogu pametnih telefona, ali i računala, te popratne komunikacijske tehnologije davno je opisao teoretičar medija Marshall McLuhan, vizionarskom tvrdnjom, kako su komunikacijski uređaji produžetak ljudskoga živčanog sustava prema vani.
Pripadnici mlade generacije srasli su s tim digitalnim uređajima, bez kojih nije moguć njihov svakodnevni život. Digitalne naprave integrirane su u zabavu, kupovinu, učenje i druge aktivnosti. Komunikacija s institucijama, poznanicima, kolegama i prijateljima na društvenim mrežama moguća je danonoćno i nije geografski ograničena. Stoga je uvjerljiva poznata teza koja konstatira kako ljudi oblikuju tehnologiju, a nakon određenog vremena tehnologija oblikuje ljude.
U tako gusto satkanim društvenim i komunikacijskim mrežama informacije postaju još važnije u odnosu na doba masovnih jednosmjernih medija, kao što su to, primjerice, radio i televizija. Pojam medij ima zanimljivu etimologiju. Tradicionalno – novinarsko – tumačenje smatra kako je medij prenositelj nečega. Međutim, u znanosti se ovoj riječi pripisuje drugo, daleko zanimljivije značenje. Za biologe, primjerice, medij je mješavina hranjivih tvari potrebnih za rast stanice. Mediji se u biologiji rabe za uzgajanje tkiva – živih organizama.
Navedeno biološko značenje pojma mediji, koristi se i u brojnim društvenim analizama. Naime, pojedini socijalni analitičari prikazuju društvene sustave kao žive organizme, čiji rast i razvoj ovisi o medijskom okruženju. Bilo koja promjena u društvenom okruženju odnosno medijima generira određene učinke na društvo. Drugim riječima, preinake u medijima izravno se reflektiraju na socijalno tkivo. Kao i kod živih organizama, društvene mreže satkane su od brojnih sastavnica, to jest, čvorišta koji se svi skupa nalaze u dinamičnoj interakciji. Kontinuirani dinamični međuodnos omogućava neprekidnu prilagodbu određenog sustava kao cjeline te svih njegovih elemenata.
Informacije
Konkretnije govoreći, cirkulacija informacija je nužni preduvjet funkcioniranja živih organizama, ali i društvenih sustava. Riječ je o otvorenim sustavima, koji uz pomoć razmjene informacija s okruženjem osiguravaju stanje permanentne dinamičke ravnoteže. Pri tome su kibernetičari utvrdili dvije temeljne sastavnice tog procesa, a radi se o informaciji i povratnoj sprezi. Njihovim međusobnim umrežavanjem omogućava se biološki, odnosno društveni rast i razvoj.
Informacijska teorija postala je spoznajni alat razumijevanja složenih bioloških sustava i kompleksnih društvenih fenomena. Specifičnost cirkuliranja informacija unutar društvenih cjelina sastoji se u njihovoj tehnološkoj posredovanost. U tom kontekstu Boris Bosančić u knjizi Informacija u teoriji konstatira :“Procesi akumuliranja/pohranjivanja, prijenosa i procesuiranja informacija uvijek pretpostavljaju i razmatranje određenoga vida tehnologije koja stoji u njihovoj pozadini. Ovdje je odmah razvidno da se radi o informacijskoj tehnologiji, te se na načine akumuliranja, prenošenja i procesuiranja informacija skopčanih s njezinim nositeljima može gledati kao na dijelove jedne sveobuhvatne povijesti – povijesti informacije u povijesti informacijske tehnologije. Ta povijest tako neće obuhvatiti samo povijest nositelja informacije (glinenih pločica, knjiga, dokumenata, uličnih znakova, tvrdih diskova itd.), nego i povijest tehnoloških postupaka kojima se ostvaruje temeljna veza nositelja informacije i same informacije.“
Na značaj komunikacija upozorio je bivši američki predsjednik Ronald Reagan 1989. godine u govoru koji je održao u Londonu, kada je izjavio kako će komunikacijska revolucija biti najznačajnija sila za unaprjeđivanje ljudske slobode. Nešto kasnije, postalo je razvidno kako je digitalna tehnologija ključan proces komunikacijske revolucije. Informacije su se počele sustavno digitalizirati, a obuhvaćeni su svi oblici poput, primjerice, filmova, fotografija i tekstova.
Važno je napomenuti kako prelaskom u digitalni svijet ne napuštamo ljudske osobine kao što su, na primjer, koristoljublje, pohlepa, pristranost, zluradost, nesebičnost ili privrženost. Povijest pokazuje kako su često očekivanja od novih radikalnih tehnologija odnosno inovacija precijenjena. Izum telefona i njegovo širenje diljem Sjedinjenih Američkih Država koncem 19. i početkom 20. stoljeća kod mnogih je probudio nadu kako će to omogućiti slamanje klasnih barijera i potaknuti demokratizaciju društva. Istodobno su se brojni građani brinuli kako će telefonski pozivi narušiti mir i spokojnost doma, to jest, obiteljskoga života.
Internet je, također, pobudio određena očekivanja. Zbog lakoće prenošenja informacija koju omogućava Internet, neki su smatrali kako će nas ta nova tehnologija značajno povezati u političkom smislu, artikulirajući viši stupanj suglasja. Optimistična nadanja dodatno su potencirala shvaćanja, kako je mreža svojevrsni virtualni prostor (cyberspace). Taj je pojam nejasno primjenjivao pisac William Gibson u svom romanu Neuromancer, a smisleno ga je definirao Bruce Sterling u svojoj knjizi The Hacker Crackdown.
U ranim fazama razvoja interneta od 1983. do 1993. godine kibernetski prostor izgledao je obećavajuće za život u miru i uspostavu novih pravila kojima će se eliminirati različite zabrane vladajućih društvenih elita. Vjerovalo se kako mreža može uistinu uzdrmati autoritet države. Goldsmith i Wu komentirali su i opisali neutemeljene odnosno populističke ideje o kibernetskom prostoru na sljedeći način :“… da bi nova mreža uistinu mogla promijeniti stanje stvari, osloboditi nas na neki način od svijeta u kojem živimo, pa čak i izmijeniti ljudsko stanje. Iza svake vizije internetske utopije krila se nada da bi povezivanje svih ljudskih biča na Zemlji moglo svijet učiniti boljim mjestom.“
Međutim, takva iščekivanja nisu se obistinila. Uočljiva je značajna polarizacija desnih i lijevih političkih opcija, a taj su proces internetske tehnologije, prije svega, društvene mreže snažno intenzivirale. Konfrontaciju konzervativaca i ljevičarskih aktivista pojačavaju online društvene mreže, koje karakterizira izrazita homofilija. Online komunikacija u značajnoj mjeri služi za potvrdu vlastitih stavova odnosno predrasuda, pri čemu je kritičko mišljenje sve rjeđa pojava. U takvim okolnostima raste utjecaj dezinformacija, ideoloških floskula i različitih teorija zavjera.
Deepfakes
Manipulacije u medijskom prostoru nisu nikakva novost. To je jedan od alata kojim se služe totalitarni režimi kako bi opstali na vlasti. Međutim, ideologizacija je proces koji je prisutan i u parlamentarnim demokracijama. U parlamentarnim i demokratskim društvima brojni ideološki procesi su mistificirani, te integrirani u opće prihvatljive društvene vrijednosti iza koji se kriju politički interesi užih društvenih grupa.
U tom kolopletu zamaskiranih često zavodljivih i šaljivih informacija, vijesti i komentara svoju poziciju pronašle su poruke prozvane kao deepfakes. Riječ je o uradcima koji su nastali konvergencijom telekomunikacija, računalstva i umjetne inteligencije, te njihovim korištenjem za manipulaciju medijskim sadržajima. To je jedan od oblika sintetičkih medija karakterističnih za digitalno doba.
Generiranje deepfakes radova u obliku slika, videozapisa ili audio zapisa omogućuju algoritmi. Općenito govoreći, oni su gotovo neprimjetni, ali ugrađeni sve segmente našega života i rada. Algoritmi procesuiraju goleme količine podataka omogućavajući korisnicima, primjerice, pronalaženje određenih informacija, predviđanje potrošačkog ponašanja i određivanje konkurentnih tržišnih cijena.
Algoritmi digitalnih medija nadilaze uobičajene algoritamske funkcije kao što su, na primjer, klasificiranje, rangiranje i predviđanje, te generiraju sadržaje sintetičkih medija u kojima mogu prikazivati ne samo stvarne, već i nepostojeće ljude unutar izmišljenoga konteksta. Umjetna inteligencija u stanju je izraditi uvjerljive i manipulativne video zapise koji ne služe samo za razonodu, već i za kreiranje javnog mnijenja. Primjerice, jedan od takvih pokušaja je lažno prikazivanje američke demokratske političarke Nancy Pelosi kao alkoholičarke.
Alati umjetne inteligencije omogućavaju brojnim pojedincima da uz pomoć praktično minimalnih tehničkih znanja uređuju tekstove i slike odnosno filmove, te uz postojeće materijale stvaraju njihov posve novi kontekst. Te stvaralačke tehnike uklapaju se u umjetnički izričaj i estetiku dadaizma. Jedan od vodećih umjetnika dadaizma Marcel Duchamp svojevremeno je kao svoje radove u galeriji izložio kotač od bicikla, a drugom prigodom pisoar.
Poruka Duchampa bila je kako umjetnik ne kreira objekte (radove), već ih samo selektira iz okruženja odnosno prirode. Aktom odabira umjetnik stvara novo određenje nekog konkretnog predmeta. Tako, primjerice, kotač od bicikla zadobiva novo značenje izložen u galerijskom prostoru, kao umjetnički akt, od onoga kojeg ima na ulici. To je klasični primjer remiks načina izražavanja, kojim se novo značenje artikulira promjenom konteksta.
Koncept remiksanja prihvatili su i autori koji su pripadali pravcima kao što su nadrealizam, aproprijacijska umjetnost i pop art. Remiks stvaralaštvo je jedno od obilježja 20. stoljeća, a s vremenom se proširilo u brojna umjetnička područja masovne kulture kao što su, na primjer, film, elektronička glazba, fantastička književnost i džez. Digitalne tehnologije su olakšale i obogatile remiks način izražavanja. Logika kopiraj, izreži i zalijepi postala je prepoznatljiva i popularna u digitalnom odnosno cyber prostoru.
Tehnologija dubokog učenja odnosno umjetna inteligencija drastično je unaprijedila remiks stvaralaštvo, čiji je zaštitni znak u prvim desetljećima 21. stoljeća deepfake u sintetskim medijima. Kao ključni alat profilirala se generativna kontradiktorna mreža (Generative Adversarial Network – GAN). Taj tip arhitekture neuronske mreže sposoban je generirati nove podatke u skladu s naučenim obrascima. Generativne kontradiktorne mreže mogu se koristiti, primjerice, za generiranje slika ljudskih lica ili drugih objekata, ta za pretvaranje jedne slike u drugu.
Jedan od najpoznatijih deepfake uradaka nalazi se u The Salavador Dali Museum, u St. Petesburgu, Florida. Sintetička instalacija nazvana Dali Lives postavljena je 2019. godine, 30 godina nakon njegove smrti. Na ogromnom ekranu unutar muzeja deepfake Dali, u prirodnoj veličini, pozdravlja i razgovara s posjetiteljima. Sintetička instalacija je toliko uvjerljiva da mnogi smatraju kako bi i sam Dali bio zadovoljan svojim izgledom i načinom komunikacije s posjetiteljima. Projekt Dali Lives uklapa se u koncept ljudske besmrtnosti, koji se afirmirao u postmoderni. U tom smislu treba ukazati na holografske efekte koji se, također, koriste za nadvladavanje naše smrtnosti.
S politološkoga motrišta, znakovit je društveni trenutak afirmacije sintetskih medija odnosno deepfake modela. Deepfake se afirmira u doba narušenog povjerenja u javne institucije. Povjerenje je kao društveni fenomen u suštinskoj korelaciji s moći. Naime, institucije i vođe kojima se vjeruje imaju veliku moć na oblikovanje ponašanja pojedinaca i grupa. U današnje vrijeme umreženih digitalnih medija i dominacije društvenih mreža mnoštvo je generatora informacija, poruka, stajališta i znanja. Stoga su teško provjerljive, a autoriteti su samo jedan od izvora iunformacija.. Unutar takvih društvenih okolnosti deepfakes mogu u znatnoj mjeri utjecati na formiranje grupnih stavova odnosno javnog mišljenja.
Deepfakes cirkuliraju na platformama koje funkcioniraju uz pomoć poslovnih modela baziranim na detaljnim profilima korisnika. Stoga su u stanju plasirati specifične sadržaje i promotivne poruke, odnosno distribuirati praktično personalizirane deepfakes uratke. Ta praksa je sve češća. Naime, remiks digitalnog sadržaja je jednostavan tehnički postupak, a baze podataka u okružju weba mogu se lako odvojiti od autora odnosno izvorišta generiranja. Korisnici zbog toga ponekad ne mogu biti sigurni u autentičnost zaprimljene informacije ili poruke.
Navedena situacija predstavlja, primjerice, plodno tlo za raznorodne ideološke manipulacije. Plasiraju se politički tendenciozne poruke i informacije poznate kao fake news koje su, u pravilu, fokusiranje na ideološku polarizaciju. Jedna od posljedica tih procesa je politička isključivost i antagonizam. Potreba za provjerenim i istinitim informacijama, kao i za meritornim interpretacijama postaje društveni imperativ. Samo na taj način, omogućilo bi se i olakšalo racionalno odnosno argumentirano rasuđivanje građana.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments