Tijekom povijesti gospodarstva pojedinih zemalja kao i međunarodna ekonomija u cjelini, bilježili su faze bržeg i sporijeg rasta. Međutim, povjesničari ekonomije i drugi teoretičari suglasni su u tvrdnji kako je razdoblje od 1980-ih godina, pa do današnjih dana razvojno najdinamičnije do sada. Naglašavam kako se taj razvojni procvat konstantno ubrzava, a obilježava ga, primjerice, umjetna inteligencija, svemirska tehnologija, robotska i nanotehnologija, te internetske tehnologije.
Transformacija
Taj se kvalitativni pomak u generiranju vrijednosti ogleda, prije svega, u afirmaciji nematerijalnih sastavnica poslovanja kao njegovog izvorišta. Tako je još 2005. godine Dow Jones Industrial Average pokazivao kako 80 posto tržišne vrijednosti stvara intelektualni kapital. Pomalo je paradoksalno kako je ta vrijednost 1980. godine iznosila manje od pet posto. Riječ je o tendenciji koja je nastavljena do današnjih dana. Navedeni indikator ukazuje kako su se ekonomski odnosno tržišni procesi i poslovni modeli korjenito promijenili.
Općenito govoreći, u tom razdoblju analogna ekonomija transformirala se u digitalnu. Transformaciju je krasila iznimna turbulentnost i postupna uspostava novih tržišnih, to jest, poslovnih zakonitosti. Primjerice, disperzija znanja unutar multifunkcionalnih ad hoc projektnih timova postaje jedan od poslovodnih imperativa. Taj proces drastično olakšava razvoj naprednih komunikacijskih tehnologija, koje su okidač za afirmaciju novih organizacijskih odnosa i artikulaciju nove strukturalne arhitekture.
Mrežne strukture omogućuju višesmjernu komunikaciju eliminirajući na taj način hijerarhijski ustrojenu cirkulaciju informacija. Cirkulaciju informacija do pojave mrežne arhitekture i vitke (lean) organizacije ometala je suvišna i rigidna birokracija. Mrežne organizacije su otvorene, pri čemu je umreženost platforma za uspostavu globalnih dobavljačkih i distribucijskih lanaca. Od 1980-ih godina ubrzano se stvara novo sofisticirano tržišno tkivo. Na međunarodnoj razini umrežavaju se poslovne organizacije, bez obzira na veličinu, što je prije toga, u pravilu, bila značajka velikih kompanija.
Robotičke, računalne i internetske tehnologije omogućile su redizajniranje proizvodnih, distribucijskih i poslovnih procesa. Tako su, primjerice, drastično smanjene zalihe, pri čemu je pravodobna proizvodnja poznata kako model just-in-time production postala raširena diljem razvijenih zemalja. Napominjem kako se taj proizvodni koncept svojevremeno prakticirao isključivo u Japanu. Napredne komunikacijske tehnologije i automatizaciju omogućili su njegovu disperziju diljem svijeta.
Prije toga, u doba tradicionalne ekonomije, velike kompanije proizvodile su pod svojim tvorničkim krovovima gotovo sve. Korporativni proizvodni lanac protezao od eksploatacije sirovina do distribucije finalnih proizvoda. Takav proizvodni pristup bio je prvenstveno uvjetovan ograničenim tehnološkim mogućnostima koje su sprečavale mogućnost suradnje i povezivanja većeg broja kompanija. Stoga su i najveće korporacije imale relativno mali broj dobavljača, a poslovne funkcije bile su razdvojene u svojevrsne silose između kojih gotovo i nije postojala komunikacija. Zbog toga je i suradnja pojedinih odjela i divizija, također, bila ograničena.
Konkretnije govoreći, primjerice, razvoj novih proizvoda i usluga bio je koncentriran unutar odjela za istraživanje i razvoj. U taj proces nisu bili uključene ostale korporativne sastavnice, a niti dobavljači ni potrošači odnosno kupci. Razvoj novih proizvoda trajao je dugo, pa se recimo novi model u automobilskoj industriji plasirao svakih pet do šest godina. S vremenom se inovacijski proces počeo skraćivati, pa se u današnje vrijeme novi modeli stvaraju svakih godinu do dvije, uz gotovo neprekidno kreiranje njihovih poboljšanih inačica.
Dakle, proces razvoja novih proizvoda i usluga drastično se smanjuje u svim proizvodnim i uslužnim djelatnostima. Taj postupak podržan je novim tehnologijama i novim poslovodnim pristupima koje one omogućuju. U inovacijske postupke integriraju se dobavljači, distributeri i potrošači, što znatno olakšava i ubrzava razvoj novih proizvoda i usluga. Alijanse, strateška partnerstva i suradnja postaju standardnim postupcima prilikom inoviranja. Poslovanje odnosno djelovanje u tim novim uvjetima omogućavaju otvorene odnosno umrežene organizacijske arhitekture.
Inovativna ekonomija
Spomenuti transformacijski procesi rezultirali su uspostavom nove ekonomske zbilje u kojoj su inovacije jedan od ključnih generatora uspješnoga poslovanja. Afirmiraju se nove menadžerske discipline kao što su upravljanje inovacijskim procesima i upravljanje znanjem. Novi poslovodni pristupi potpomognuti su internetskim tehnologijama koje, pored ostaloga, omogućuju redizajniranje dobavljačkih i distribucijskih lanaca na globalnoj razini.
Umrežavanje kompanija postalo je poslovnim standardom, a poprima raznorodne oblike. Pored već spomenutih oblika, kao što su alijanse i partnerstva, među najpoznatije spadaju i klasteri. Sastoje se od srodnih tvrtki grupiranih na nekom užem geografskom području. Grupiranost tvrtki dodatno olakšava njihovu suradnju, te stimulativno utječe na artikulaciju tržišta radne snage i obrazovne procese.
Stvaraju se regionalni poslovni eko sustavi koji su komunikacijski povezani sa srodnim gospodarskim entitetima smještenim diljem svijeta. Ujedno unutar pojedinih regionalnih poslovnih eko sustava djeluju sveučilišta i razvojni instituti, pri čemu lokalna uprava različitim mjerama potiče poduzetništvo prvenstveno u segmentu visokih tehnologija. Nastaju iznimno poticajne regije za afirmaciju poduzetništva koje, pored ostaloga, karakterizira mnoštvo visoko tehnoloških startupova. Ta inovativna područja jedno su od važnih obilježja inovativne ekonomije.
Razumljivo je kako se mijenja poslovni model. On se fokusira na jačanje inovativnih potencijala tvrtke, te stvaranje baze podataka i platformi. Pri tome je suradnja i razmjena znanja jedan od ključnih poslovnih procesa. Inovativnost tvrtke prvenstveno ovisi o kreativnosti talentiranih pojedinaca, čiji se maksimalni radni angažman može ostvariti samo unutar stimulativnih organizacijskih odnosa.
Navedeni procesi drastično ubrzavaju generiranje brojnih promjena od kojih su pojedine radikalnog karaktera. Kontinuirano kreiranje promjena proizvodnih procesa, organizacijske arhitekture, poslovnih modela i potrošačkih navika otežava i sve češće onemogućava strateško planiranje. Valja upozoriti kako je strateško planiranje bila djelotvorna menadžerska metoda u klasičnoj ekonomiji zbog relativne stabilnosti tržišnih procesa. Stabilnost je u velikoj mjeri omogućavala točno predviđanje budućih tržišnih događanja.
Taj poslovodni koncept znatno je izgubio na važnosti uslijed čestih korjenitih tehnoloških inovacija koje, u pravilu, rezultiraju uspostavom novih tržišta. Stoga je gotovo nemoguće sa sigurnošću planirati buduće poslovanje. Treba napomenuti kako se to, prije svega, odnosi na visoke tehnologije. U tim se industrijskim segmentima umjesto strateškog planiranje izrađuju različiti scenariji budućih tržišnih odnosa.
Važnost vizije
U inovativnoj ekonomiji ni personalizirana proizvodnja, odnosno proizvodnja za poznatoga kupca, ne omogućuje sigurno, bolje reći, točno strateško planiranje. Konkretnije govoreći, sveobuhvatno poznavanje kupaca nije omogućilo, primjerice, razvoj osobnog računala ili iPhonea. Na temelju podrobnih tržišnih analiza ne može se utvrditi potreba za tim radikalno novim tehnološkim proizvodima, jer potrošači ni ne znaju da su im potrebni. Oni su rezultat prvenstveno vizije poslovnih lidera i inovatora.
To i nije neka osobito značajna novost. Naime, izumi, primjerice, telefona, radija i televizije bili su prvenstveno rezultat vizionarskih ideja izumitelja. Oni nisu mogli nastati na temelju marketinških ispitivanja potrošačkih interesa, jer ljudi jednostavno nisu znali za njih dok se nisu pojavili. Čak što više, u početku je samo nekolicina pojedinaca prepoznala njihovu epohalnu važnost i mogućnost masovnog korištenja. Skepticizam spram tih inovacija zasniva se na nepostojanju infrastrukture za njihovu masovnu upotrebu. Pomalo je paradoksalno kako su upravo telefon, radio i televizija, premda dočekani s određenom rezervom, kasnije postali ključni tehnološki uređaji uspostave masovnog društva, te okidači pokretanja globalizacijskih procesa.
Za disperziju radikalnih inovacija, pored pripadajuće infrastrukture i svijesti o njihovoj važnosti, odlučujuća je prihvatljivost njihove cijene koštanja. Masovnije korištenje novih tehničkih uređaja izravno ovisi o njihovoj platežnoj dostupnosti za srednju klasu. Srednji građanski sloj je najmasovniji i stožerni element tržišnog gospodarstva o kojem ovisi profitabilnost poslovanja. Niži i visoki društveni stalež predstavljaju manjinu ukupne populacije razvijenih država. Pri tome su bogati kupci od presudne važnosti za proizvođače luksuznih proizvoda i usluga.
Henry Ford je prilikom osnivanja Ford Motor Company na početku 20. stoljeća imao jasnu viziju plasiranja automobila ne samo bogatijim kupcima, već najširim slojevima američkoga društva. Ključna sastavnica tog poslovnog modela bila je realizacija prihvatljive cijene.
U cilju realizacije svoje vizije Henry Ford je revolucionirao sustav proizvodnje uvođenjem tekuće trake koja se nadopunjavala s podjelom rada i specifičnim vođenjem proizvodnih procesa. Poduzeti napori rezultirali su visokim porastom produktivnosti, koji je pratio primjereni i stimulativni porast plaća. Taj cjeloviti proizvodni koncept prozvan je fordizam, te je imao važnu ulogu uspostave, ne samo masovne proizvodnje, već i masovnog društva.
Provedba tehnološkog vizionarstva uključuje i posvećivanje velike pozornosti dizajnu proizvoda. Sustavno prakticiranje atraktivnog oblikovanja rezultirao je naglim razvojem industrijskog dizajna. Estetski kriteriji ne primjenjuju se samo pri dizajniranju proizvoda, već i pri oblikovanju proizvodnih pogona. Tijekom 20. stoljeća izgrađeno je niz tvorničkih pogona iznimne arhitektonske vrijednosti. Pored toga, praksa je pokazala kako unutarnji prostori tvornica, ali i ureda izravno utječu na stupanj motiviranosti djelatnika.
Ujedno dizajn proizvoda ima važnu ulogu pri odlučivanju o kupnji pojedinog proizvoda. To je najvidljivije pri odabiru automobila o čijem se primamljivom dizajnu vodi računa od samog nastanka te industrije. Takav pristup vrijedi i za najnovije uređaje visoke tehnologije, kao što su pametni telefoni i osobne računala. Čak što više, posebna pozornost posvećuje se i kreiranju atraktivnih te vjerodostojnih naziva kompanija kao što su, primjerice, Intel, Apple, Oracle i Google.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments