By Astronom Lyman Spitzer (1914.-1997.) prvi je predložio 1946. godine postavljanje optičkog teleskopa u svemir. Međutim, u to vrijeme ljudi su bili tek na početku prvih pokusnih pohoda izvan Zemljine atmosfere. Raketna tehnologija bila je u začecima. Raketa V-2, osnova svemirskih programa SAD-a i tadašnjega SSSR-a nakon Drugoga svjetskog rata, bila je isprva razvijena kao terorističko oružje nacističkog režima. Okončanjem rata konstruktor V-2 Wernher von Brown i članovi njegova istraživačkoga tima predali su se Amerikancima, što je SAD-u donijelo znatnu prednost u raketnoj tehnologiji.
Spitzer je tvrdio kako je razlučivost zemaljskih optičkih teleskopa uvelike smanjena Zemljinom atmosferom i značajno pogoršana oblačnim slojevima. Za realizaciju svoje zamisli, Spitzer je morao čekati nekoliko desetljeća, dok svemirska tehnologija dovoljno ne uznapreduje kako bi mogla postaviti teleskop u orbitu. To se konačno dogodilo u travnju 1990. godine, kada je svemirski shuttle Discovery postavio svemirski teleskop Hubble u orbitu, odnosno 559 kilometara iznad Zemlje.
Hubble
Svemirski teleskop Hubble je konvencionalni optički teleskop opremljen za rad izvan atmosfere. Konstrukcija je poznata kao Ritchey-Chretienov teleskop, što je standardni dizajn za velike optičke teleskope. Trinaest metara dugačko kućište predstavlja postolje za primarno zrcalo promjera 2,4 metra, koje reflektira svjetlost od objekta. Taj se objekt promatra na manjem, sekundarnom zrcalu koje fokusira tu svjetlost i šalje je u znanstveni sklop koji snima sliku, te je prosljeđuje na Zemlju. Na Zemlji se dalje elektronički obrađuje i poboljšava.
Izvorni sklop uređaja sastoji se od pet znanstvenih instrumenata : širokokutne planetarne kamere, Goddardovog visokorazlučivog spektrografa, vrlo brzog fotometra, kamere za slabo vidljive objekte i spektrografa za slabo vidljive objekte, koji su radili u vidljivoj i ultraljubičastoj svjetlosti. Ultraljubičasti instrumenti bili su drastično nadmoćniji u usporedbi s bilo kojim instrumentom na Zemlji, jer atmosfera filtrira većinu UV zračenja, prije nego što oni stignu do površine. Napajanje Hubblea osiguravaju dva niza solarnih panela na objema stranama glavnoga kućišta. No, kako Hubble nema pogonsku jedinicu, znanstvenici predviđaju da će ispasti iz orbite i pasti natrag na Zemlju, u razdoblju između 2019. i 2032. godine.
Greška
Taj svemirski znanstveni projekt započeo je s nepredviđenom greškom. Nekoliko tjedana nakon lansiranja astronomi su zaključili kako je teleskop u ozbiljnom kvaru. Analiza slika otkrila je da primarno zrcalo promjera 2,4 metra ima grešku u svom obliku – za svega dvije tisućinke milimetra – ali je to bilo dovoljno za iskrivljavanje slika koje dolaze od vrlo blijedih udaljenih svemirskih objekata.
Za Spitzera je to bila gorka spoznaja, jer mu je životno djelo bilo narušeno ljudskom greškom koja se mogla izbjeći. Valja napomenuti kako je proizvođač teleskopa bila američka kompanija PerkinElmer Inc. Ipak, znanstvenici i razvojni inženjeri NASA-e kreirali su rješenje 1993. godine : jednostavno rečeno, dodali su Hubbleu par okulara koji ispravljaju izobličenje.
Tako je Hubble započeo s radom šaljući snimke koje nije moguće dobiti teleskopima na Zemlji. Njegova prednost nije u veličini zrcala (na Zemlji su instalirana znatno veća) niti u složenosti elektronike, već u lokaciji odnosno njegovoj smještenosti u niskoj Zemljinoj orbiti, koja omogućuje izbjegavanje izobličenja uzrokovana atmosferom. Sa svojim vremenom leta orbitom oko Zemlje od 97 minuta, Hubble obavi 14 do 15 potpunih pretraživanja neba u jednom danu.
Od 1993. godine Hubble šalje najbistrije slike krajnje slabo vidljivih i udaljenih kozmičkih objekata. Tako nam otkriva ne samo strukturu suvremenoga svemira, nego i daleku prošlost, jer što dalje gledamo od Zemlje, dublje odlazimo u prošlost. U tom kontekstu Edwin Hubble (1889.-1953.), američki astronom poznat po otkriću čvrstih dokaza o širenju svemira zapisao je :“Pronalazimo ih sve manje i slabije, stalno im se povećava broj i znamo da dohvaćamo, sve dalje i dalje ; sve dok, s najslabijom maglicom koja se može detektirati najvećim teleskopima, ne stignemo do granice poznatoga svemira.“
Danas smo svjedoci kako svemirska tehnologija, već dulje vrijeme ne služi isključivo znanosti. Ona postaje sve unosniji komercijalni posao u sklopu kojega se, primjerice, u svemir šalju i ljudi odnosno turisti koji to mogu platiti. Svemirski letovi više nisu rezervirani samo za profesionalne astronaute.
Comments