By U današnjoj gospodarskoj zbilji sustavna analiza okruženja, nužna je pri planiranju i pripremi za suočavanje s brojnim sadašnjim, ali i budućim izazovima. Sustavno procesuiranje relevantnih podataka, informacija i znanja omogućava djelotvorno kratkoročno, srednjoročno i dugoročno poslovanje. Taj poslovni model uključuje propitivanje odnosa s dobavljačima i kupcima, te razmatranje poteza etabliranih kao i novih tržišnih konkurenata. Istodobno, treba kontinuirano surađivati s akademskom zajednicom i javnom administracijom.
Suvremeni tržišni izazovi
Spomenuti procesi i postupci ukazuju na kompleksnost s kojim se suočavaju suvremena poslovodstva. Analizu tih složenih odnosa kao i odlučivanje, olakšavaju napredne informatičke odnosno računalne tehnologije. Bez obzira na tu tehnološku potporu iznimno je zahtjevno predvidjeti pojavu novih prijelomnih inovacija, koje u pravilu artikuliraju nova tržišta. Pri tome, radikalne inovacije stvaraju pretpostavke za uspostavu posve novih poslovnih modela. Tako su, primjerice, današnje tehnološke platforme omogućile novi koncept poslovanja, koji uspješno, pored ostalih, prakticira tvrtka Uber.
Prepoznavanje i artikuliranje novih modela poslovanja nije lagana zadaća, pri čemu ni značajni inovacijski kapaciteti ni duga praksa kompanije često nisu dovoljni. Tako je nekadašnji tržišni lider, američka tvrtka Kodak, bankrotirala, jer nije prepoznala tržišne trendove postmodernoga društva koje je u toj branši nametao Instagram. Slično nesnalaženje pokazala je i finska kompanija Nokia, što je rezultiralo gubitkom njene vodeće tržišne pozicije. Obje tvrtke su svoj razvoj temeljile na inovativnosti, kvaliteti i atraktivnom brendu, ali to nije bilo dovoljno za zadržavanje tržišnoga udjela u internetskoj ekonomiji.
Treba naglasiti kako inovacije i promjene nisu nešto novo na tržišnoj sceni. Primjerice, od 12 vodećih američkih kompanija uvrštenih 1900. godine u index Dow Jones danas je aktivna samo jedna – General Electric. Međutim u drugoj polovici 20. stoljeća naglo se povećava broj radikalnih inovacija, pri čemu se ujedno afirmira važnost kontinuiranih sitnih inovacija koje postaju industrijski standard u postizanju održive konkurentnosti na zahtjevnom svjetskom tržištu. Istodobno se razvija nova menadžerska disciplina, poznata kao upravljanje inovacijama. Korporativni razvojni istraživački centri te generiranje novih znanja i tehnoloških rješenja postali su uobičajeni u poslovnoj praksi.
Snažan tehnološki razvoj, pored ostaloga, generira primijenjena znanost, pri čemu se pojavljuje veliki broj novih znanstvenih disciplina kao što su, primjerice, nanotehnologija, genetski inženjering, bioinformatika, te internetske tehnologije koje su u kratkom vremenu transformirale poslovnu i proizvodnu paradigmu. Tako su tvrtke poput Genentecha, Amgena, Immunexa i Monsanta 90-ih godina 20 stoljeća uspješno komercijalizirale inovacije iz područja biotehnologije.
Donedavno je vladala paradigma masovne proizvodnje koju, je zamijenila personalizirana proizvodna paradigma. Ta se transformacija nastavlja, pa svjedočimo ubrzanoj promjeni industrijske paradigme koja se najkraće može opisati kao sljedeća evolucija : industrija 2.0 ; industrija 3.0 ; industrija 4.0. Svaka faza te evolucije bazira se na radikalno novim spoznajama. Pri tome, smatram kako koncept industrija 4.0 artikulira niz iznimnih etičkih dvojbi, jer se stvara nova stvarnost – cyber stvarnost – u kojoj egzistiraju avatari, cyber gradovi i umjetna inteligencija.
Industrijska paradigma 4.0, već nameće brojne dvojbe koje generiraju umjetna inteligencija, strojno učenje, proširena stvarnost i kiborzi. Mentalni model primjeren novoj industrijskoj odnosno tehnološkoj paradigmi još nije artikuliran. To je ključni izazov suvremenim društvenim teoretičarima. Podsjećam kako su temeljne odrednice paradigme masovne proizvodnje razradili Isaac Newton (neizravno, a radi se o mehaničkim principima), Max Weber (načela birokracije), Fridrik Taylor (principi znanstvenoga upravljanja) i Henry Ford (tekuća traka). Ta načela industrijske paradigme vrijede i danas u uvjetima stabilnih odnosa i ravnoteže, kada je potrebna minimalna komunikacija s okruženjem. Unutar takvoga okruženja inovacije su sporadične i često rezultat individualne upornosti i nadahnuća.
Nasuprot tome, u internet ekonomiji promjene i inovacije su, u pravilu, planirane te brojne, pri čemu prožimaju sve segmente života i rada. Promjenu industrijske paradigme pored znanstvenih otkrića generira inoviranje proizvoda i procesa, te novi društveni kontekst. U suvremenom društvenom okruženju iskristalizirao se novi tip poduzetništva, koji je najvidljiviji u segmentu razvoja različitih internetskih tehnologija. Afirmirali su se serijski tehno poduzetnici.
Osobni talent, upornost, inovativnost i vizija uz skromna financijska ulaganja, te relativno jeftinu opremu omogućavaju pokretanje poduzetničkih projekata koji u svega desetak godina mogu rezultirati stvaranjem kompanija vrijednih više od milijardu američkih dolara. Pri tome te kompanije razvijaju nove radikalne tehnologije i uspostavljaju drastično nove društvene odnose. O tome na planetarnoj razini svjedoči praksa tvrtki kao što su Google i Facebook. Na tom su tragu u Hrvatskoj tvrtke poput Rimac Automobila i Infobipa.
Strukturalni okidači
Za tehnološku poduzetničku praksu u internet ekonomiji iznimno su važne nove strukturalne forme. Tako su nastali startupovi koji su se potvrdili kao organizacijska arhitektura, koja potiče generiranje tehnoloških inovacija i na iznimno zahtjevnim područjima kao što je visoka tehnologija (robotika, internetske tehnologije, računarstvo i dr.). U startupovima nema suvišnih formalnih procedura, a razvojni procesi nisu razdvojeni. Na taj način se stimulira suradnja i uvid u sve trenutne razvojne procese.
Uspjeh tehnoloških startupova ovisi, prije svega, o talentiranim razvojnim inženjerima i ekspertima, te njihovoj posvećenosti realizaciji projektnih zadaća. Startup u početnim fazama svoga razvoja predstavlja praktično jedan tim, koji je istovremeno angažiran na više projekata. U velikom broju slučajeva znanstvenici i razvojni inženjeri svjesni su kako rade na projektima koji mogu revolucionirati postojeći način poslovanja i življenja.
Jedan od ključnih procesa za rast i razvoj startupa je suradnja i razmjena znanja kako unutar njega, tako i s partnerima iz okruženja. Zbog olakšavanja i poticanja tih procesa nastali su geografski klasteri. Riječ je o grupiranju istovrsnih i komplementarnih startupova i ostalih tvrtki na užem geografskom području. Bez obzira na napredne komunikacijske tehnologije, praksa pokazuje kako je izravna komunikacija (licem u lice), još uvijek najpogodnija forma kreiranja novih ideja, rješenja i razmjene znanja.
Geografsko grupiranje startupova u jednom trenutku dostiže kritičnu masu koja rezultira artikulacijom nove kvalitete odnosno nastankom inovativne regije. To su područja u kojima vlada specifična kultura odnosno poduzetnička atmosfera. U takvom okružju djeluju brojni međusobno umreženi tehnološki poduzetnici. Taj angažman u konačnici rezultira sinergijskim efektom koji se manifestira transformacijom većeg broja startupova u respektabilne visoko tehnološke kompanije. Ujedno čitava regija prerasta u visoko razvijeno gospodarsko područje poželjno ne samo za rad, već i život. Zbog toga administracije mnogih država nastoje planski i sustavno potaknuti njihov nastanak.
Američka savezna država Massachusetts do 50-ih godina 20. stoljeća bila je gospodarski perspektivno područje zahvaljujući tradicionalnim industrijskim granama, kao što su tekstilna industrija, proizvodnja cipela, prehrambena industrija, građevinska i elektrotehnička industrija. Naglim opadanjem važnosti tradicionalne industrije Massachusetts gubi na važnosti, što je bilo popraćeno i padom društvenoga blagostanja. Međutim, brzo je uslijedio nagli oporavak koji je ranih 80-ih godina prošloga stoljeća nazvan čudom u Massachusettsu. Revitalizacija se zasnivala na uspostavi novih industrijskih zona u kojima su dominirale visoko tehnološke tvrtke.
Nastala je mreža specijaliziranih visoko tehnoloških startupova koji su se razvijali uz pomoć specijaliziranih znanja, te sustavnoga i planskoga inoviranja. Tehnološki poduzetnici pridavali su veliku pozornost stalnom dodatnom obrazovanju i usavršavanju. Artikulirala se ekonomija znanja koju su podržavali brojni razvojni instituti, sveučilišta odnosno visoko školske institucije i istraživački laboratoriji koje predvodi Sveučilište MIT (Massachusetts Institute of Technology) i Sveučilište Harvard.
Poslovni eko sustav inovativnih tehnoloških strartupova obuhvaća javnu administraciju, financijske institucije prvenstveno fondove rizičnoga kapitala, tržište rada, obrazovni sustav, znanstvenu zajednicu i odgovarajuću tehnološku infrastrukturu. Pri tome, posebno mjesto zauzimaju sveučilišta koja istodobno nude tehnička znanja i menadžerska umijeća kao i srodne spoznaje potrebne za uspješno vođenje startupova.
Podsjećamo kako je 30-ih godina 20. stoljeća Sveučilište Stanford pokrenulo razvoj inovacijske regije koja je danas poznata kao Silicijska dolina. Jedan od profesora podržao je Billa Hewletta i Davida Packarda da pokrenu poduzetnički pothvat pod okriljem Stanforda. Tako je 1939. godine nastala tvrtka Hewlett-Packard koja je prvi uspješni inovativni poslovni model, danas poznat kao spin-off. To je jedna od strukturalnih formi koja omogućuje uspješno generiranje inovacija, te profitabilno poslovanje startupova.
Rast i razvoj tehnoloških startupova podrazumijeva kontinuirano povećanje djelatnika, prije svega, eksperata i razvojnih inženjera, ali i menadžera, administrativnoga osoblja, kao i materijalnih resursa uključujući tehnološku opremu. Organizacijska ekspanzija ne smije blokirati inovacijske procese, pa tehnološki inovatori moraju spriječiti procese koji afirmiraju formalizirane postupke i vertikalnu strukturu. U tom kontekstu važno je sačuvati transparentnost koja karakterizira startupove na početku njihova djelovanja. Ujedno valja zadržati atmosferu povjerenja koja omogućava razmjenu znanja i ideja, bez kojih nije moguće osigurati inovativnost odnosno kreativni proces.
Za realizaciju spomenutih ciljeva odnosno procesa mogu se koristiti brojni menadžerski alati i organizacijske strukture. Spomenut ćemo projektnu organizaciju i multifunkcionalne timove, koje treba planski umrežiti unutra tvrtke, te ih istodobno povezati s relevantnim okruženjem. Otvoreni komunikacijski kanali unutar čitave poslovne organizacije i fokusiranost na realizaciju projektnih zadaća važne su pretpostavke optimalnog angažiranja talentiranih pojedinaca. U takvim okolnostima moguće je plansko i kontinuirano generiranje manjih i većih inovacija. Pri tome se menadžeri mogu koristiti tehnikom rotacije poslova, a u matričnoj strukturi i istovremenim angažiranjem razvojnih inženjera u nekoliko ad hoc projektnih timova.
Nužno je artikulirati misiju kompanije i sustav vrijednosti koji je poticajan za rad ekstra talentiranih pojedinaca. Tehno poduzetnici moraju misiju i specifične sofisticirane vrijednosti integrirati u strukturalni genetski kod startupa koji osigurava djelotvorno funkcioniranje u poslovnom eko sustavu internet ekonomije. Pri tome je ključna funkcija strukturalnoga genetskog koda kontinuirano plasiranje inovacija i trenutna prilagodba novonastalim tržišnim prilikama.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments