By Za plasiranje epohalne, odnosno radikalne inovacije koja će drastično redizajnirati postojeću paradigmu nužna je pojava cijeloga niza inovativnih rješenja, koja u većem broju slučajeva, nisu u izravnoj korelaciji. Pri tome se, ponekad, epohalne inovacije sporo i kapilarno integriraju u svakodnevni život ili poslovanje, jer, u pravilu, iziskuju artikulaciju nove infrastrukture.
Danas, primjerice, svjedočimo razvoju tehnologije električnih automobila. Za njih je potrebno izgraditi, ne samo novu mrežu punionica, već i razviti novu generaciju baterija koje ih pokreću. Tome treba pridodati znanstvena istraživanja usmjerena na razvoj autonomne vožnje, odnosno vožnje automobila bez čovjeka. Kumulativni efekt ovih i brojnih drugih istraživanja, bit će radikalno novi prometni koncept koji će preoblikovati svakodnevni život, te redizajnirati urbanu infrastrukturu.
Početne inovacije
Drastičnu transformaciju komunikacijske paradigme, ali i gotovo svih segmenata života i rada prouzročila je pojava i razvoj internetskih tehnologija. Za razliku od spomenute prometne revolucije koja je ograničenoga dosega, internetske tehnologije integrirane su u sve segmente društva, kao što su, primjerice, politika, ekonomija, kultura, sport i znanost. U krajnjoj liniji, internetske tehnologije su bitne sastavnice i automobila nove generacije, odnosno automobila budućnosti.
Korištenje interneta ubrzao je i kvalitativno unaprijedio Tim Berners-Lee, britanski računalni znanstvenik. On nije ni slutio koje će razmjere poprimiti njegovo individualno eksperimentiranje i promišljanje koje je započeo, stigavši u rujnu 1984. godine u CERN, Europski laboratorij za fiziku čestica u Ženevi. U laboratoriju, smještenom na francusko švicarskoj granici, blizu Ženeve, rade ponajbolji inženjeri i znanstvenici iz cijeloga svijeta, jer su istraživački projekti iznimno atraktivni i izazovni.
Otac i majka Berners-Leea bili su matematičari koji su sudjelovali u razvoju prvoga komercijalnoga računala „Mark I“, na Sveučilištu Manchester. Još prije upisa studija fizike u sklopu Queens Collegea na Sveučilištu Oxford, otac ga je naveo na razmišljanje o primjeni načina funkcioniranja mozga na rad računala. Naročito ga je zaintrigirala računalna intuicija, odnosno mogućnost kompletiranja i procesuiranja svih mogućih veza u računalu, kao što se to odvija u mozgu.
Razvojni i istraživački put Berners-Leea u CERN-u, opisuje John Naughton u knjizi Od Gutenberga do Zuckerberga. Odmah po dolasku u CERN, Berners-Lee suočio se s komunikacijskom kompleksnošću koja se jednim djelom odnosila i na klasifikaciju, te povezivanje znanstvenih informacija i znanja. Naime, dodijeljen mu je zadatak „prikupljanja podataka i upravljanja njima“ u središnjem računalnom odsjeku laboratorija. Odlučio se fokusirati na sustave dokumentiranja – softver koji omogućuje pohranjivanje i naknadnu uporabu dokumenata.
Začetak koncepta World Wide Weba proizašao je iz nužnosti sortiranja golemih količina znanstvenih informacija na jedan novi način. Pohrana informacija nije trebala biti kruto strukturirana. Tako je počela razrada ideje, koja se odvijala spontano i pomalo intuitivno, jer nije bio posljedica linearnog rješavanja dobro definiranoga egzaktnoga problema.
Berners-Lee je na samome početku eliminirao hijerarhiju, centralizaciju i statičnost kao značajke skladištenja informacija. On je težio dizajniranju otvorenoga, dinamičnoga i umreženoga sustava unutar kojega će biti moguće povezivati sve informacije, bez obzira gdje se nalazile. Konkretnije govoreći, trebalo je omogućiti povezivanje svih informacija uskladištenih u računalima. Stoga je počeo razvijati računalni program koji će kreirati prostor u kojem je moguće povezivanje svih njegovih sastavnica.
Mreža nad mrežama
Slikovitije rečeno, Berners-Lee je postupno počeo stvarati viziju u kojoj su cjelokupne informacije svih računala, ne samo u CERN-u, već i na cijelom planetu, dostupne bilo kojem pojedincu, bez obzira gdje se nalazio. Prvi softverski program, koji je kasnije postao platforma odnosno ideja za World Wide Web, Berners-Lee nazvao je Istraživač (Enquire).
On je dvije godine prikupljao ideje koje su se mogle kombinirati u svrhu kreiranja svojevrsnoga sustava za dokumentiranje. Pri tome je jasno odredio dva ključna principa. Prvi se odnosio na sustav koji je trebao biti potpuno decentraliziran, a drugi je nalagao korištenje ideje hiperteksta–odnosno dokumenata s unutarnjim poveznicama na druge dokumente. Do konca 1988. godine zamisli je razradio i posložio u koherentan plan.
U ožujku 1989. godine Berners-Lee dostavio je prijedlog plana Mikeu Sendallu i članovima Središnjega odbora koji je nadgledao koordinaciju računala u CERN-u. Sendallov komentar na dobiveni prijedlog plana glasio je :“Nejasno, ali uzbudljivo.“ To je bila ujedno i jedina ocjena koju je Berners-Lee dobio.
Bez obzira na šutnju i nerazumijevanje, Berners-Lee je nastavio neslužbeno, odnosno na svoju ruku, razvijati svoju ideju. Formulirao je jasnu viziju i počeo pisati prvi Web program. Kako bi mogao kreirati Web on je morao uvesti inovacije na četiri međusobno povezane razine. Posebice je morao :
– Izmisliti način dodjele jedinstvenoga identifikatora i strojno čitljive adrese za svaku pojedinačnu internetsku stranicu. U svome izvornom dizajnu, Berners-Lee je za identifikatora predložio Universal Resource Identifier (URI) te Uniform Resource Locator (URL) za adresu. Ovi pojmovi su dugo smatrani sinonimima, ali oni to zapravo nisu.
– Dizajnirati tehnički protokol, odnosno, skup konvencija koje računalo može čitati, a koje bi omogućile web klijentima i poslužiteljima komunikaciju bez dvosmislenosti, kako su zahtijevali i posluživali dokumente. To je postalo poznato pod nazivom Hyper Transport Protocol (HTTP) i zbog toga ispred potpune adrese internetske stranice stoji niz „ http://“.
– Izraditi softver koji će omogućiti ljudima pretraživanje i uređivanje internetskih stranica (računalnim jezikom softver klijenta) i program poslužitelja koji bi omogućio umreženom računalu da se posluži stranicama na zahtjev. Pretraživači Firefox, Safari, Internet Explorer i Opera primjeri su klijentskoga softvera.
– Osmisliti standardni jezik za obilježavanje internetskih stranica kako bi ih bilo koji pretraživač mogao dosljedno prikazati. Za tu je svrhu Berners-Lee prilagodio SGML (Standard Generalized Markup Language), naširoko primjenjivan standard u izdavačkoj industriji. Svoju je inačicu nazvao HTML – HyperText Markup Language.
Uistinu je fascinantno kako je radeći gotovo potpuno samostalno, Berners-Lee u samo nekoliko mjeseci osmislio sustav koji funkcionira. Počeo je pisati pravilnik za web u listopadu 1990. godine. Do sredine studenoga imao je pretraživač i prvu verziju web poslužitelja, koje je pokrenuo na svojoj NeXT radnoj stanici.
Do Božića 1990. godine, pretraživač je radio na NeXT uređajima Berners-Leea i Roberta Cailliaua, belgijskoga inženjera i rukovoditelja u CERN-u, komunicirajući preko interneta s prvim web poslužiteljem na svijetu, info.cern,ch.
U ožujku 1991. godine web je proširen na ograničeni broj ljudi u CERN-u koji su imali NeXT radne stanice. Prvi web poslužitelj izvan granice Europe postavljen je u SLAC-u (Stanford Linear Accelerator ) u Paolo Altu u Kaliforniji.
Pomalo je šokantno kako ovaj inovacijski proces kreiranja weba nije bio službeni projekt CERN-a.
Comments