By Svaki zaposlenik bez obzira na statusni položaj u (poslovnoj) organizaciji može imati genijalnu ideju. Organizacijska inovativna kultura omogućava njihovo uočavanja za razliku od tradicionalnih prije svega birokratskih sustava vrijednosti koje su ih već u samom startu zanemarivale.
Razvijenost korporativne inovativnosti može se mjeriti analizom tretmana (genijalnih) ideja uz pomoć sljedećih pitanja : Kako možete čuti odnosno doznati za genijalnu ideju u vašem poduzeću? Kako vaši zaposlenici predlažu ideje za razvoj novih te poboljšavanje postojećih proizvoda i usluga? Da li možda ideje i prijedloge ubacuju u kutiju, nakon čega više nikome nisu interesantne? Kako se i da li se uopće nagrađuju predlagatelji novih ideja i rješenja? Postoji li mogućnost da netko blokira provedbu novih ideja? Da li je kultura inovacija odnosno sustav vrijednosti koji ih potiče formalno razrađen te da li su zaposlenici s njime upoznati?
Zaposlenike treba sustavno poticati na generiranje novih ideja i rješenja čak i u slučajevima kada će to zaprijetiti postojećem sustavu poslovanja. Bolje je da proces preinake poslovanja izazovu zaposlenici nego konkurencija. Tvrtke poput, primjerice, američkog Starbucksa imaju platforme za prikupljanje i analizu ideja svojih zaposlenika i potrošača. Kompanije Best Buy i BlueShirt Nation izgradile su internetsku zajednicu u kojoj zaposlenici rješavaju probleme.
U tim internetskim zajednicama vodi se permanentna rasprava a brojni komentari iniciraju nove ideje. Komunikacijski procesi u korporativnim internetskim zajednicama su otvoreni bolje reći transparentni te omogućuju spontano plasiranje i filtriranje ideja što često, u konačnici, rezultira idejama i prijedlozima velikog tržišnog potencijala. Navedeni procesi mogu se nazvati praksom otvorenih inovacija jer se temelji na širokoj mreži društveno uzajamnog djelovanja koja obuhvaća i vanjske subjekte poput, primjerice, kupaca, dobavljača i distributera.
Ideja za novi proizvod i uslugu može biti rezultat individualnog napora odnosno domišljatosti, ali samo kolektivni i planski angažman može dovesti do njene komercijalizacije a to je cilj svake poslovne organizacije. Vlasništvo nad idejama i primjereno nagrađivanje inovatora u poslovnim organizacijama još uvijek nije regulirano na zadovoljstvo svih aktera tog procesa. Sama korporativna praksa u tom pogledu se jako razlikuje.
Znanje odnosno ideje nalaze se i dolaze odasvud. Tako su, primjerice, menadžeri Googlea pokrenuvši mapiranje korporativnog znanja pronašli inženjere u Australiji koji su bili zapanjujuće dobri u kreiranju sučelja. Na taj način došli su i do drugih ideja. Menadžeri Procter&Gamblea više se ne oslanjaju samo na ideje nastale unutar tvrtke već s ponosom ističu rješenja koja su nastala izvan organizacije. Do prije samo nekoliko desetaka godina takva je praksa bila gotovo nezamisliva.
Na platformi za rješenja InnoCentive brojne tvrtke navode probleme i nude nagrade za rješenja neovisnim inovatorima i znanstvenicima koje InnoCentive naziva „rješavačima“. Problemi koji se nude za rješavanje odnosno inoviranje na toj platformi kreću se od područja fundamentalnih istraživanja, praktičnog poslovnog područja do znanstveno bizarne pa čak i prozaične problematike.
Tako je svojevremeno jedna tvrtka ponudila 5.000 USD za pronalaženje novog pristupa nježnom i djelotvornom pranju dojenčadi a Rockefeller Foundation nudio je 20.000 USD za projekt internetskih usmjerivača na sunčevu energiju.
Comments