Nacionalni inovacijski sustav u SAD-u

Sustavni i učinkoviti razvoj inovacija u nekoj zemlji nije moguć bez osmišljenog i razrađenog nacionalnog inovacijskog sustava koji obuhvaća niz institucija i politika fokusiranih na kreiranje, razvoj, komercijalizaciju i što bržu i širu adaptaciju novih tehnologija. Temelji takvog sustava u SAD-u postavljani su u razdoblju od 1945. do 1950. godine što je rezultiralo naglim povećanjem financiranja federalne vlade sektora istraživanja i razvoja. Financijska sredstva u sve većoj mjeri su se usmjeravala prema industriji i sveučilištima a istovremeno se smanjivalo financiranje vladinih istraživačkih laboratorija.

Federalna vlada počela je veću pozornost posvećivati fundamentalnim znanstvenim istraživanjima a ujedno smanjivati financijska sredstva za istraživanja u segmentu obrane i nacionalne sigurnosti. Američka državna administracija uočila je jačanje inozemne konkurencije pa je domaću ekonomiju nastojala ojačati poticanjem suradnje sveučilišta i industrije.

Stimuliranje istraživanja i razvoja realizira se uz pomoć brojnih institucija i programa poput, primjerice, Nacionalnog centra za industrijske znanosti (National Center for Manufacturing Sciences – NCMS), konzorcija za istraživanje poluvodiča SEMATECH (semiconductor research consortium) i programa naprednih tehnologija (Advanced Technology Program – ATP). Naročita pozornost posvećuje se razvoju biomedicinskih istraživanja.

Nastoji se planski ubrzati razvoj visokih odnosno naprednih tehnologija. Bivši američki predsjednik Bill Clinton 2001. godine pokreće nacionalnu nanotehnološku inicijativu (National Nanotechnology Initiative – NNI). Već na početku pokretanja ove inicijative federalna vlada investirala je preko 200 milijuna USD u ovo područje napredne tehnologije. Predsjednik George Bush donosi zakon koji regulira procese istraživanja i razvoja u području nanotehnologije  (Nanotechnology  Research and Development Act). Na taj način potiču se inovacije i razvoj te discipline koja se temelji na znanosti i novim spoznajama a može se praktično primjenjivati u zaštiti okoliša, energetici, poljoprivredi, automobilskoj industriji, svemirskoj tehnologiji i medicini odnosno farmaceutskoj industriji.

Inovativnost i kreativnost analiziraju se i poučavaju  na brojnim američkim sveučilištima s teorijskog i praktičnog aspekta. Ujedno sveučilišni nastavnici pokreću startupove shvaćajući kako primijenjene znanosti imaju golemi ekonomski potencijal. Zbog toga se broj patenata prijavljenih i odobrenih patenata američkih sveučilišta konstantno povećava. Tako je primjerice njihov broj 1969. godine iznosio 108 a 1997. godine 2.436.

Robert D. Atkinson i Stephen J. Ezell u knjizi „Ekonomika inovacija“ ustvrđuju kako su Sjedinjene Države uživale plodove poslijeratnog ekonomskog uzleta koji je trajao 25 godina i tijekom kojeg je bruto domaći proizvod (BDP) eksplodirao. Radnih mjesta bilo je u izobilju a desetine milijuna američkih kućanstava skočile su po kupovnoj moći na razinu srednjeg staleža. No, s recesijom 1969. godine (najdubljom zabilježenom od 1949. godine) te još dubljom i duljom 1974. godine (najdubljom od Velike ekonomske depresije), to je postojano ekonomsko dostignuće počelo posrtati.

Atkinson i Ezell primjećuju kako nacije diljem svijeta donose nacionalne strategije za promicanje inovacija, restrukturiraju svoje porezne i regulatorne sustave kako bi postale konkurentnije, proširuju i povećavaju potporu znanosti i tehnologiji, poboljšavaju obrazovne sustave, stimuliraju ulaganja u široko pojasni internet i druga područja IT-a te poduzimaju čitav niz drugih mjera kojima nastoje stimulirati inovacijske procese. Također, većina nacija shvaća da visoko plaćene djelatnosti utemeljene na inovacijama i znanju imaju ključnu ulogu u poticanju prosperiteta.

Nacionalni inovacijski sustav u SAD- u zadnjih 20-ak godina postaje sve inertniji. Dok su se korporativna ulaganja u istraživanje i razvoj kao udjel u BDP-u povećala za samo tri posto u SAD-u, u razdoblju 1999. do 2006. godine, ona su se u istom razdoblju povećala za 11 posto u Njemačkoj, 27 posto u Japanu,  28 posto u Finskoj, 58 posto u Južnoj Koreji, 66 posto u Španjolskoj, 90 posto u Mađarskoj i nevjerojatnih 187 posto u Kini. Rezultat toga je pad udjela SAD-a u globalnom istraživanju i razvoju s 39 posto u 1999. godini na 34 posto 2011. godine. U tom razdoblju udjel Kine se četverostruko povećao.

Kapitalna potrošnja korporacija u SAD-u (ključni izvor produktivnosti i prosperiteta te bitan element nacionalnog inovacijskog sustava) počeo je stagnirati a banke su kapital usmjerile na kupnju nekretnina prije svega stambenih objekata.

Od 2000. do 2010. godine kapitalna ulaganja američkih proizvođača u SAD-u pala su za 21 posto. Ovo poniranje bilo je još strmije za određene djelatnosti. Motorna vozila doživjela su pad od 40 posto, industrija  papira 44  posto, industrija namještaja 53 posto, a tekstilna industrija 69 posto. Čak se i u sektorima koji bi  u SAD-u trebali biti vodeći dogodio pad : kapitalna ulaganja u računala i elektroničke proizvode pala su za 49 posto dok su se ulaganja u električnu opremu i uređaje smanjila za 35 posto.

To ne znači da američki proizvođači nisu ulagali u istraživanje i razvoj kao i u tehnološku opremu, ali su ulagali u prekomorske zemlje. Godine 2000. multinacionalne korporacije proizvodnog sektora sa sjedištem u SAD-u uložile su 33 centa u inozemstvo za svaki dolar uložen kod kuće. Godine 2009. uložile su 71 cent vani za svaki dolar uložen doma.