Širenje cjepiva protiv dječje paralize

Pedesetih godina 20. stoljeća konkurencija u borbi za izum (cjepivo) kojim će izliječiti dječja paraliza bila je žestoka. Na scenu je, između ostalih, stupio 1948. godine i Jonas Salk. On je imao novi pristup razvoja cjepiva zasnovan na mrtvim virusima, za razliku od ostalih znanstvenika koji su to željeli postići živim virusima. Tih su godina znanstvenici John Enders, Frederick Robbins i Thomas Weller uspjeli uzgojiti virus dječje paralize u epruvetama i tako utrli put masovnoj proizvodnji cjepiva na bazi živih virusa.

Salkov glavni konkurent Albert Sabin, također je razvijao cjepivo sa  živim virusima  što je cjelokupna tadašnja znanstvena zajednica smatrala jedino mogućim. Sabin se rugao Salku govoreći :“Salk je kuhinjski kemičar. On cijeloga života nema originalnu ideju.“

Salk je bio oportunist. Smatrao je najjednostavniji pristup najboljim, a taj se zasnivao na mrtvom virusu. Tom je metodom mogao uzgojiti velike količine virusa koje bi potom deaktivirao umakanjem u formalin. Mrtvi virus, ubrizgan u  tijelo u oslabljenom obliku, izazivao je imunološku reakciju koja je pružala dugotrajniju zaštitu od živog virusa.

Umjesto da svoje rezultate istraživanja objavi u znanstvenom medicinskom časopisu, i pričeka obvezne recenzije znanstvenih kolega što dugo traje, Salk je svoje znanstvene rezultate izravno otkrio širokoj javnosti 26. ožujka 1953. godine u radijskom eteru mreže CBS. To je neuobičajena metoda za znanstvenu zajednicu.

Treba podsjetiti kako je SAD godinu ranije odnosno 1952. godine pogodila najgora epidemija dječje paralize u povijesti. Virus je zahvatio više od 57.000 ljudi, prouzročivši više od 3.000 smrtnih slučajeva te 20.000 slučajeva paralize.

Tijekom sljedeće tri godine Salkov znanstveni mentor Thomas Francis provodio je ispitivanje pokusnom primjenom njegova cjepiva. Testirao ga je na više od 1,8 milijuna djece uz pomoć 220.000 dobrovoljaca, 64.000 prosvjetnih radnika i 20.000 zdravstvenih djelatnika. Thomas Francis 12. travnja 1955. godine u Ann Arboru, Michigan objavio je  vijest koja je pružila nadu cijeloj zemlji : Salkovo cjepivo je  „sigurno, djelotvorno i snažno.“ 

U roku od dvije godine zaklada “March of Dimes“  nadljudskim je naporima razdijelila cjepivo te se pojava dječje paralize smanjila gotovo 90 posto. Godine 1961. u SAD-u zabilježen je samo 161 slučaj. Cjepivo je imalo sličan učinak diljem svijeta.  

Javnost, u strahu od dječje paralize, spremno je odmah prihvatila Salkovo cjepivo koje je bilo kompatibilno s postojećim društvenim navikama. Naime, cijepljenje je kao medicinska praksa već bilo poznato. Ljudi su samo trebali stati u red, malo pričekati i cijepiti se, a na to su već bili naviknuti.

Salk je gotovo u trenu postao slavan. Nije osvojio Nobelovu nagradu, ali će zauvijek ostati zapamćen kao izumitelj cjepiva protiv dječje paralize. Znanstvena zajednica zamjerila mu je, ne samo to što je rezultate objavio putem masovnih medija a ne uz pomoć znanstvenih časopisa, već i činjenicu što nikada nije priznao zasluge svojih suradnika.

Salkov sin Peter Salk, znanstvenik koji radi na istraživanju AIDS-a,  2005. godine na skupu na Sveučilištu u Pittsuburghu kojim se obilježavala pedesetogodišnjica otkrića cjepiva napokon je korigirao očev propust izjavom :“To nije postigao jedan čovjek. To je postigao predan i sposoban tim.“