By Desetljećima se globalizacija prezentirala kao poslovna nužnost za profitabilno poslovanje na svjetskom tržištu. Pri tome je outsourcing postao popularna metoda prepuštanja industrijske proizvodnje tvrtkama na Dalekom istoku, ponajviše smještenim u Kini. U samim počecima tog fenomena glavni razlog za provođenje takve poslovne strategije bila je jeftina radna snaga.
Mistifikacija
Glorifikacija globalne korporacijske ekspanzije započinje 1970-ih godina. U to se doba to nekritično veličanje međunarodne korporativne ekspanzije prezentiralo poslovnom praksom velikih multinacionalnih korporacija, koje su postale zaštitni znak tadašnje ekonomije razvijenih, prvenstveno, zapadnih zemalja. Multinacionalne korporacije kao ekonomski fenomen bile su nezaobilazna tema međunarodnih znanstvenih simpozija i predmet analize u mnoštvu knjiga. Postale su svojevrsni pomodni spoznajni trend većine ekonomskih analitičara vodećih sveučilišta. Slično se nešto kasnije dogodilo s, primjerice, pojmom globalizacije kao gospodarskim fenomenom.
Valja podsjeti kako i najmoćnije multinacionalne korporacije započinju svoje poslovanje kao male tvrtke. Stoga je logično, što se često zaboravlja, kako su velike multinacionalne korporacije nastajale uz pomoć poslovnih eko sustava lociranim u zemljama u kojima se nalazilo njihovo sjedište. Poslovni eko sustavi naslonjeni na ogromne korporacije sastojali su se od mnoštva malih i srednjih kompanija, te su predstavljale značajan generator vrijednosti i zapošljavanja. Riječ je o outsourcingu koji se provodio unutar domaćega tržišta.
Uloga malih i srednjih poduzetnika u poticanju rasta i razvoja velikih poslovnih sustava 1970-ih godina nije privlačila pozornost ekonomskih analitičara, to jest, nije bila sastavnica ekonomskog mainstreama. Ipak, domaći outsourcing bio je blagotvoran za nacionalna gospodarstva, bez obzira što nije privlačio primjerenu pozornost tadašnjih javnih administracija, stručne i široke javnosti. Fokus je bio na korporativnom menadžmentu, što je rezultiralo marginalizacijom važnosti malih i srednjih poduzetnika. Stoga je izostao uvid odnosno analiza njihovog doprinosa generiranju vrijednosti u sklopu velikih korporacija.
Općenito govoreći, velike korporacije često su sklone pretjeranoj birokratizaciji, koja blokira inovativnost i smanjuje produktivnost. Nasuprot tome, male i srednje tvrtke uslijed ograničenih resursa prisiljene su na maksimalnu racionalizaciju poslovanja i kontinuirano inoviranje. U takvim okolnostima logični su napori malih poduzetnika za maksimalnim korištenjem ljudskih potencijala što, u krajnjoj liniji, sprječava rast, odnosno bujanje birokracije i birokratske kulture. Mali i srednji poduzetnici inoviraju poslovanje, a rezultat tih nastojanja je, na primjer, nastanak klastera.
Jedan od rijetkih analitičara koji je u to vrijeme prepoznao značajnu ulogu malih i srednjih poduzetnika bio je Ernst Friedrich Schumacher, britanski statističar i ekonomist njemačkoga podrijetla, koji je 1973. godine izdao knjigu Small is Beautiful. Radilo se o zbirci eseja u kojima Schumacher sustavno zagovara razvoj decentraliziranih tehnologija integriranih u male tvrtke.
Pri tome je koristio pojam tehnologija s ljudskim licem (technology with a human face) koji sugerira uspostavu tehnoloških rješenja primjerenih ljudima odnosno radnicima. Smatrao je kako tekuća traka odnosno masovna proizvodnja u ogromnim tvorničkim halama nije u skladu s ljudskom prirodom. Schumacherova knjiga privukla je veliku pozornost ukazavši na značajne ljudske potencijale, koji često ne mogu doći do izražaja u velikim kompanijama.
Zagovornici ogromnih proizvodnih kompleksa bili su i komunisti koji su vladali socijalističkim zemljama. Socijalistička gospodarstva bazirala su se na teškoj industriji, pri čemu se čitavim gospodarskim sustavom upravljalo uz pomoć centralnog planiranja. Nakon usvajanja centralnog plana izrađivali su odgovarajući ekonomski planovi na nižim državnim razinama, te na koncu i na razini samih poduzeća. Političke odnosno partijske odluke bile su važnije od tržišnih zakonitosti i procesa.
Teška industrija, energetika i ogromne tvornice, to jest kombinati bili su simboli socijalističkih gospodarstava. Za ekonomiju socijalističkih zemalja karakteristično je državno vlasništvo, sputavanje privatne odnosno poduzetničke inicijative, te pokušaj negiranja tržišnih zakonitosti i profita kao najvažnijeg pokretača poslovnih procesa. U takvim okolnostima nastajala su velika poduzeća koje je država, to jest, partija mogla relativno lako kontrolirati.
Zbog toga su male i srednje tvrtke bile rijetka, gotovo zanemariva, pojava u planskim i centraliziranim ekonomijama. Taj fenomen socijalističke gospodarske strukture nazvan je crna rupa. Riječ je o strukturnom nedostatku koji je u velikoj mjeri uzrokovao nisku produktivnost karakterističnu za socijalističko, to jest, plansko gospodarstvo. Podsjećam kako je koncept korporativne samodostatnosti odnosno proizvodnje od sirovine do gotovih proizvoda unutar jednog poslovnog sustava, nastao krajem 19. i početkom 20. stoljeća u razvijenim zapadnim industrijskim zemljama.
Ekonomsko i političko sljepilo spram malih i srednjih poduzetnika sprječavalo je prepoznavanje njihovoga doprinosa kvaliteti, produktivnosti i inovativnosti koji su, u konačnici, bili integrirani u finalne proizvode velikih korporacija. Zapadni menadžeri su olako započeli s outsourcingom industrijskih aktivnosti malih i srednjih tvrtki u daleke istočne zemlje. Taj se proces s vremenom ubrzavao, a obuhvat outsourcinga stalno se širio zahvaćajući i velike poslovne sustave, što se kasnije pokazalo pogubnim za gospodarstva zapadnih zemalja u cjelini. Drugačije govoreći, došlo je do deindustrijalizacije zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država.
Krize i postupno osvještavanje
Outsourcing se u početku prakticirao ponajviše u radno intenzivnim industrijskim granama poput, primjerice, proizvodnje odjeće i obuće. Međutim, s vremenom se koncept eksternalizacije počinje primjenjivati i u tehnološki intenzivnim industrijama, uključujući visoke tehnologije. Konkretnije govoreći, znatan dio realnog sektora, to jest, industrije u cjelini izmješten je na Daleki istok, prvenstveno u Kinu. Taj su gospodarski fenomen zapadni ekonomisti i političari bahato slikovito opisivali tvrdnjom kako je Kina svjetska tvornica. Imperativ globalizacije koji je nekritički nametnut u zapadnim zemljama sustavno je poticao globalno izmještanje proizvodnje.
Riječ je o pogrešnoj industrijskoj politici zapadnih industrijskih zemalja, kojom su nepromišljeno dozvolile odliv kapitala, umijeća i znanja. Često se radilo o sofisticiranim tehničkim i proizvodnim sposobnostima, koja su podupirala inovacije širokog spektra proizvoda. Bahatost je proizlazila iz pogrešnog uvjerenja kako su znanstveni, razvojni te istraživački procesi i dalje rezervirani isključivo za Sjedinjene Američke Države i ostale, prvenstveno, zapadne razvijene industrijske zemlje.
Nasuprot tome, neke analize ukazuju kako je posve realno očekivati da znanstveno – tehnološki sektori Azije, posebice oni Kine i Indije, dostignu i nadmaše Sjedinjene Američke Države u onome što se naziva hardverom inovacija – kvantitativnim čimbenicima, kao što su broj stečenih doktorata, iznosi ulaganja u inovaciju proizvoda, broj izdanih patenata i slično. Neprijeporno je globalizacija, prije svega, izmještanje proizvodnje slabilo zapadna gospodarstva odlijevanjem vrijednosne supstance generirane proizvodnim inovacijama, te samom proizvodnjom.
„Ovo dakle upućuje na temeljnu pogrešku u uvjerenju da se Sjedinjene Države mogu odreći proizvodnje, a da pritom zadrže usluge s visokom dodanom vrijednošću : pomisao kako možemo odvojiti komponente dizajna i R&D s visokom dodanom vrijednošću od proizvodnje tehnoloških proizvoda u osnovi je pogrešna.“, konstatiraju u tom smislu američki analitičari Robert D. Atkinson i Stephen J. Ezell u knjizi Ekonomika inovacija. Riječ je o strateškoj pogrešci odnosno zabludi, koja je čak dovela u pitanje neupitno svjetsko liderstvo američkog gospodarstva.
Slabosti koncepta globalizacije uključujući globalni outsourcing postupno su postajale sve vidljivije. Jedna od prvih uočenih poteškoća bili su predugi dobavljački lanci. Njihovo funkcioniranje ovisi i o faktorima na koje se ne može utjecati, a često niti predvidjeti, kao što je, primjerice, slučaj s fluktuacijama cijene sirove nafte na svjetskom tržištu. Nadalje, jeftina radna snaga na Dalekom istoku nije u stanju osigurati kvalitetu kakvu očekuju zapadni kupci. Pretjerano izmještanje proizvodnih kapaciteta dovelo je do potpune ovisnosti za pojedinim proizvodima zapadnih zemalja o isporukama iz Kine i drugih zemalja. To je postalo plodno tlo za moguće političke pritiske i ucjene.
Na sve slabosti globalizacije odnosno globalnog outsourcinga ukazala je svjetska financijska kriza 2007.- 2008. koja je započela u rano ljeto 2007. godine, krizom tržišta nekretnina u Sjedinjenim Američkim Državama, te se proširila na bankarski i novčarski sektor. Mnogi analitičari i političari postali su svjesni kako stihijska globalizacija, prije svega globalni outsourcing fokusiran isključivo na kratkoročne ciljeve krije u srednjoročnoj i dugoročnoj perspektivi niz potencijalnih opasnosti.
Na te je potencijalne nedaće, među prvima, najjasnije i najdramatičnije ukazao bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy na skupu Svjetskog ekonomskog foruma održanom 2010. godine u Davosu kada je, između ostaloga, kazao :“To nije samo globalna financijska kriza, to je kriza globalizacije.“ Poruka francuskoga predsjednika ukazuje na nužno preispitivanje i promjenu koncepta globalizacije, koji je s vremenom poprimio političke konotacije, te postao predmetom oštroga sukobljavanja ljevičarskih aktivista i desno orijentirane javnosti.
S ekonomskog motrišta, u praksi je nedvojbeno potvrđena činjenica kako je za tržišno liderstvo, te izvrsnost u poslovanju nužna teritorijalna blizina istraživanja, razvoja i proizvodnje. Konkretnije govoreći, inoviranje odnosno osmišljavanje novoga proizvoda u određenoj kompaniji mora biti popraćeno i njegovom proizvodnjom u pogonima tog poduzeća.
Drugo dramatično upozorenje o neodrživosti dotadašnjeg modela globalizacije i globalnog outsourcinga stiglo je s financijskom krizom 2020. godine odnosno koronavirusnom recesijom, koja je izazvala najveći ekonomski pad nakon Velike depresije. Tada su poremećeni globalni dobavni lanci, a manjak brojnih proizvoda koji su se uvozili, najvećim djelom iz Kine, prouzročio je ozbiljne industrijske poremećaje. Nedugo nakon toga, gospodarsku, ali i političku situaciju dodatno je pogoršao rat u Ukrajini.
Ratna zbivanja na ukrajinskom bojištu na dramatičan način su upozorili kako geopolitika i važnost teritorija nisu nestali s političke scene, kako su se zanosili europski političari. Marginalizaciji teritorija kao ekonomskog i političkog faktora značajno su doprinijeli, pored ostalih, internetske tehnologije i sustav vrijednosti postmoderne. Internet je afirmirao cyber prostor, a postmodernizam je promovirao fluidnost i kozmopolitizam unutar kojeg nacionalne države nemaju neku osobitu ulogu. Urušavanje tog sustava vrijednosti odnosno svjetonazora nedvojbeno pokazuje na važnost materijalnih korijena i silnica, koje još i danas snažno utječu na dizajniranje naše društvene i političke zbilje.
Trenutna situacija, što se tiče Europe odnosno Europske unije, nalaže snažnu industrijalizaciju uz pomoć naprednih tehnologija i oživljavanje zamrlih industrijskih grana. Industrijska politika Europske unije mora težiti samodostatnosti što podrazumijeva proizvodnju praktično svih potrebnih roba na europskom tlu. Na taj način će se dramatično smanjiti odljev vrijednost iz Europe, pri čemu će se ostvariti puna zaposlenost i društveno blagostanje.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments