By Walter Isaacson opisao je u biografiji Stevea Jobsa, suosnivača Applea, njegovo kontinuirano, te uporno zalaganje za izravnu i neformalnu komunikaciju, koja se odvija pri neplaniranim susretima. Isaacson je tu Jobsovu praksu potanko predočio :
Iako je pripadao digitalnom svijetu, ili možda upravo zbog toga što je znao koliko se čovjek u njemu može osjećati izolirano, Jobs je silno vjerovao u osobne susrete. „U ovo naše umreženo doba čovjek ulazi u napast da pomisli kako je moguće ideje razvijati preko e-maila i iChata“,rekao je jednom prilikom Steve Jobs. „To je suludo. Kreativnost je plod spontanih susreta, nasumičnih rasprava. Slučajno naiđete na čovjeka, pitate ga čime se bavi, iznenadite se i u vama ubrzo počnu bujati raznorazne nove zamisli.“
Jobs je bio na čelu tvrtke Pixar, proizvođača animiranih filmova, upravo u vrijeme kada je kompanija gradila novo sjedište odnosno upravnu zgradu. Zbog toga je prema njegovu nalogu Pixarovo sjedište projektirano tako da potiče susrete i neplaniranu suradnju. „Ako zgrada to ne potiče, gubi se veliki dio inovativnosti, kao i magije koju stvara igra slučaja“, konstatirao je Steve Jobs. „Stoga smo projektirali zgradu koja je tjerala ljude da izađu iz ureda i u središnjem se atriju druže s ljudima s kojima se inače možda ne bi vidjeli.“
Ulazna vrata, glavno stubište i svi hodnici vodili su u atrij, ondje su se nalazili kafić i poštanski pretinci, konferencijske dvorane imale su prozore koji su gledali na atrij, a iz njega se ulazilo u kinodvoranu sa 600 mjesta, kao i u dvije manje projekcijske dvorane. „Steveova teorija je profunkcionirala već od prvoga dana“, prisjetio se John Lasseter kreativac u Pixaru. „Neprestano sam nailazio na ljude koje nisam vidio mjesecima. Nikada nisam vidio zgradu koja tako uspješno promiče suradnju i kreativnost.“
Jobs je čak otišao tako daleko da je odredio kako će se u cijelome zdanju nalaziti samo dvije velike prostorije s WC-ima, po jedna za svaki spol, povezane s atrijem. Na taj način želio je dodatno povećati brojnost slučajnih susreta. „Bio je iznimno uvjeren u ispravnost svoje zamisli“, prisjetila se Pam Kerwin, direktorica kompleksa. Neki među nama smatrali su kako pretjeruje. Jedna je trudnica rekla kako nije u redu prisiljavanje na pješačenje od deset minuta do WC-a, što je prouzrokovalo veliku svađu.
Bila je to jedna od rijetkih situacija u kojima se Lasseter nije složio s Jobsom. Na koncu su dogovorili kompromis : s obiju strana atrija i na obje etaže nalazit će se po dvije prostorije s nužnicima.
Bransonova praksa
Richard Branson, britanski serijski poduzetnik i multimilijarder, obilazeći prodajne prostore svojih tvrtki razgovora s kupcima raspitujući se za njihove primjedbe i prijedloge vezane za unaprjeđivanje poslovanja. Prilikom ovih slučajnih susreta Branson zapisuje prezentirana mišljenja, koja pomno analizira kada dođe u ured. Mnoga od njih odmah počinje realizirati, kako bi se unaprijedili poslovni procesi u Virginu.
On ručno bilježi i mišljenja iznijeta na sastancima upravnih i nadzornih odbora, te prilikom službenih razgovora s brojnim partnerima. Zapisuje interesantna razmišljanja i prilikom poslovnih, te neobaveznih telefonskih razgovora. Posebnu pozornost posvećuje mišljenjima koje iznose zaposlenici Virgina u neplaniranim i neformalnim susretima s njim. Prijedloge i primjedbe Branson zapisuje u običnu školsku bilježnicu, koju uvijek nosi sa sobom. Ta bilježnica za Bransona ima kultni status, jer je izvorište brojnih konstruktivnih ideja. Bilježnica je predmet njegova pozornoga proučavanja i izvan radnoga vremena, odnosno kada navečer stigne doma.
Luis Perez-Breva, ugledni inovator i poduzetnik, predavač i istraživački znanstvenik na MIT-ovoj Školi strojarstva u knjizi Inoviranje konstatira :“Slučajni susreti su dragocjeni. Sve dok se ne dokaže suprotno, svatko s kim razgovarate mogući je stručnjak.“ Drugim riječima, svaki novi susret s nepoznatim ljudima krije šansu pronalaska kreativnih prijedloga za rješenje problema ili konkretizaciju inovativne ideje.
„Otvaranje prema nasumičnim susretima moglo bi se učiniti očitim, no takvo što je postalo anatemom toga kako se poduzetništvo obično podučava. Umjesto toga, težište se stavlja na stvaranje idealnoga popisa ljudi s kojima biste trebali razgovarati. Ovo zahtjeva toliko vremena da slučajni susreti – i njihova vrijednost – postaju tek naknadni dodatak. … Uistinu, mogli biste se susresti s ljudima korisnima za rješavanje vašega problema doista bilo gdje“, zaključuje Perez-Breva.
Svojevrsna poslovna filozofija zasnovana na slučajnim susretima razrađena je u menadžerskom modelu poznatom kao Upravljanje šetajući uokolo (Managemnt By Walking Around – MBWA). Taj menadžerski obrazac razradili su 70-ih godina 20. stoljeća Dave Packard i Bill Hewlett u korporaciji Hewlett-Packard.
Temeljna sastavnica toga upravljačkoga pristupa sastoji se u svakodnevnom neformalnom komuniciranju menadžera i zaposlenika. Ta se komunikacija, pored ostaloga, realizira i šetnjom menadžera po proizvodnim pogonima i uredima administracije. Razgovori su, pri tome, spontani i ležerni.
Zanimljivo je spomenuti kako su se Bill Hewlett i Dave Packard, osnivači goleme tehnološke tvrtke Hewlett-Packard, susreli posve slučajno kada su se kao brucoši priključili momčadi američkog nogometa Sveučilišta Stanford.
Takvih priča ima još. Primjerice, Steve Jobs i Steve Wozniack, suosnivači Applea, upoznali su se preko susjeda, a Sergej Brin i Larry Page, suosnivači Googlea, susreli su se kada je Page posjetio Sveučilište Stanford kako bi se informirao oko upisa studija.
Comments