By Umjetnost i znanost stoljećima su ključni generatori dizajniranja kulturološkog konteksta društvenoga razvoja. Riječ je o ljudskim aktivnostima baziranim na kreativnosti odnosno kritičkom preispitivanju okruženja u kojem živimo. Racionalizacija je dominantna u znanstvenim procesima, dok su maštovitost i senzibilnost karakteristični za umjetničku praksu. Pored navedenih praksi, u oblikovanju ljudske duhovnost odnosno kulture neizbrisiv trag ostavila je i religija, te transcendentno mišljenje.
Umjetnička praksa i znanost
Prije renesanse umjetnička i znanstvena praksa bile su u velikoj mjeri ujedinjene. U tadašnje vrijeme znanost se nazivala prirodna filozofija. Filozofi su spekulirali o umjetnosti, znanosti i Bogu, nastojeći proniknuti istinu ljudske esencije i svijeta (kozmosa) u cjelini. Stoga su o estetici i umjetnosti općenito, meritorne prosudbe donosili filozofi. Valja naglasiti kako su i u plemenskim zajednicama, na primitivan način, u jednoj osobi – šamanu, bili ujedinjeni umjetnost, mistika i shvaćanje prirode.
U zapadnoj civilizaciji u doba renesanse započeo je proces specijalizacije. Na spoznajnoj razini znanost postaje zasebni proces sa specifičnom metodologijom u kojoj se ističe provjerljivost (eksperimentiranje) i mjerljivost odnosno kvantificiranje. Umjetnička praksa ne slijedi ovu logiku razvoja znanstvenoga promišljanja, razvijajući vlastiti izričaj koji počinju interpretirati i mislioci izvan filozofske profesije.
Tijekom industrijske revolucije znanost se započinje u sve većoj mjeri integrirati u tehnologiju. Tehnološki progres baziran na tehničkim inovacijama i primijenjenoj znanosti disperzira se u sve segmente društva. U prvoj polovici 20. stoljeća razvio se specifičan inženjerski vokabular, koji je drastično smanjio mogućnost međusobnog razumijevanja tehničkih eksperata i umjetnika.
Taj fenomen prepoznao je 1960-ih godina, britanski romanopisac i fizikalni kemičar C.P.Snow, koji je razvio utjecajnu analizu poznatu kao Two Cultures. Snow je argumentirano ustvrdio kako je nastala jezična barijera između, s jedne strane humanista i umjetnika, a s druge strane znanstvenika i razvojnih inženjera. Napominjem kako na poteškoće u komunikaciji i nerazumijevanju društvenih fenomena, tijekom 20. stoljeća, utječe i ideološka pojmovna manipulacija.
Neprijeporno je kako se razvoj umjetnosti tijekom povijesti ispreplitao se s određenim svjetonazorskim konceptima. Umjetnici su nastojali prepoznati društvenu zbilju, te afirmirati humane vrijednosti. Ipak, valja naglasiti kako su brojni umjetnici bili prisiljeni djelovati u skladu sa ciljevima totalitarnih režima. Tako je nastao, primjerice, socrealizam u književnosti i slikarstvu, koji je nekritički veličao komunističke režime.
Utjecaj znanosti i tehnologije vidljiv je u načinu razmišljanja ne samo umjetnika, već i stvaralaca u cjelini. To se odnosi, prije svega, na 20. stoljeće u kojem su teorija relativnosti i kvantna fizika izravno i neizravno utjecali na poimanje svijeta, te u krajnjoj liniji na naše čitavo duhovno nasljeđe. Stvara se novi sustav vrijednosti odnosno postmoderna unutar koje se zagovora, pored ostaloga, dokidanje determiniranosti i hijerarhije.
Razvoj telekomunikacija, satelitske tehnologije, interneta i transporta inicirao je redefiniranje shvaćanja prostora i vremena. Biotehnologija, genetski inženjering i teorija informacija drastično su preinačili poimanje čovjeka kojeg pojedini analitičari tretiraju kao stroj za preradu informacija. Riječ je o duhovnim silnicama koje, u krajnjoj liniji, utječu i na stvaranje brojnih umjetnika. Neprijeporno je, kako smo već spomenuli, da u 20 stoljeću kontinuirano jača utjecaj tehnologije i znanosti na umjetničko stvaralaštvo, pri čemu pojedini umjetnici kritički preispitaju utjecaj tih fenomena na društvenu zbilju.
U tom kontekstu spomenuo bih dadaizam, umjetnički pravac koji nastaje 1916. godine u Zürichu u Švicarskoj. Pripadnici toga umjetničkog pokreta negirali su ustaljene društvene vrijednosti, vjerujući kako je društvo izgubilo smislenost, te ga u suštini obilježava apsurdnost. U naglašavanju društvene apsurdnosti služili su se izlaganjem banalnih predmeta, kao umjetničkih djela, u galerijama. Jedan od najpoznatijih takvih eksponata je pisoar, nazvan fontana, koji je izložio Marc Duchamp. Na takav umjetnički izričaj svakako je utjecao i Prvi svjetski rat koji je upravo bjesnio u doba nastanka dadaizma.
Tehnološki utjecaj
Stoljećima se umjetnički izričaj evolucijski, odnosno postupno razvijao poštujući određene determinante. Tako se u slikarstvu kreativnost nekada ogledala ponajprije u promjenama motiva. Stoljećima su dominirali religijski sadržaji, a početak slikanja, primjerice, bogatih građana ili mrtve prirode predstavljali su značajne kreativne iskorake.
Za književnost je radikalnu transformaciju izazvao izum tiskarskog stroja, koji je utjecaj knjige povećao u neslućenim razmjerima. Interesantno je spomenuti kako je prva tiskana knjiga bila Biblija. Pri tome je tiskarski stroj predstavljao okidač za brži kreativni razvoj književnoga izričaja. Tehnološke inovacije ubrzale su radikalne promjene u čitavoj umjetnosti, kreirajući posve nove umjetničke medije, kao što su, na primjer, fotografije i filmovi. Istodobno, umjetnici počinji eksperimentirati s tehnologijama kao alatima izražavanja svojih osjećaja, dojmova, pa i svjetonazora.
U drugoj polovici 20. stoljeća uspostavlja se suradnja umjetnika i znanstvenika, kao neizravna posljedica integracije primijenjenih znanosti u tehnološka istraživanja. Tako je, primjerice, 1960-ih godina ostvarena suradnja inženjera i umjetnika koju je potaknula neprofitna organizacija EAT (Experiments in Art and Technology) i Los Angeles County Museum.
Afirmacija postmoderne uspostavlja, pored ostaloga, specifičan sustav vrijednosti zasnovan na tehnološkim pretpostavkama. Promišljanje čovjeka i društva brojnih umjetnika bazira se na tehničkim rješenjima, koja negiraju prirodna i društvena ograničenja. Formuliraju se umjetnički utopijski i distopijski koncepti društvenog razvoja. Pri tome se umjetnost drastično preinačila u odnosu na njen klasični koncept. To uključuje, pored ostaloga, transformaciju estetike, te načina izlaganja odnosno izvedbe. Primjerice, umjetnici napuštaju galerije i svoje stvaralaštvo prezentiraju na ulici. Eksperimentiranje, kao način umjetničkog izričaja, preuzima se iz znanstvene prakse i služi kao alat osobne ekspresije.
Futuristički performansi postali su standardnom sastavnicom umjetničke komunikacije. Kreiraju se različite forme interaktivnog izražavanja uz pomoću kojih umjetnici nastoje prevladati razdvojenost publike i autora odnosno uspostaviti spontanu međusobnu komunikaciju. Pojedini kreativci koriste se industrijskim procesima, proizvodima i materijalima kako bi artikulirali svoje poruke i doživljaje, što je karakteristično za kinetičku umjetnost, Bauhaus, elektronsku glazbu i ostale srodne umjetničke prakse.
Mnogi umjetnički stvaraoci eksperimentiraju s različitim tehnološkim inovacijama kao što su, primjerice, laseri, video i holografija. Riječ je o neortodoksnim umjetničkim alatima odnosno materijalima, pri čemu su autori inspirirani idejama iz znanosti i tehnologije. Već smo ustaknuli kako umjetnici napuštaju tradicionalna mjesta izlaganja, pa se tako prezentiraju, ne samo na ulici, nego i u sklopu trgovačkih centara, tvornica, interneta i laboratorija.
Spomenuli smo snažan utjecaj znanosti i tehnologije na svakodnevni život, kao i na samu umjetnost. Riječ je o relativno novom fenomenu, koji društvene i humanističke znanosti još uvijek nisu proniknule u cjelini. Kritička teorija i kulturološke studije nastoje povezati umjetnost, analizu medija, političku znanosti, sociologiju, antropologiju, filozofiju i tehnologiju u jedan integralni spoznajni korpus. Na taj način nastoji se shvatiti društvena zbilja, ali taj misaoni proces dodatno otežava ideološko zamagljivanje. Svjedoci smo sofisticirane ideološke manipulacije koja uključuje relativiziranje, prikrivanje činjenica, tendenciozno interpretiranje, manipuliranje i izvrtanje činjenica, te izokretanja uzročno posljedičnih odnosa.
Sonia Sheridan američka umjetnica i istraživačica bila je jedan od pionira u proučavanju međuodnosa umjetnosti i tehnologije. Sheridan je 1969. godine pokrenula istraživački program Generative Systems na School of the Art Insitute of Chicago. U tim proučavanjima uključila je istraživački centar korporacije 3M. Nastojala je razjasniti utjecaj fotokopirnih aparata na umjetnički proces. Slična istraživanja kasnije su se provodila u Xerox PARC-u (Palo Alto Research Center) koja su prezentirana u knjizi Art and Innovation, čiji je izdavač MIT Press.
Algoritamski pristup
Razvidno je kako se umjetničke prakse odvijaju unutar društvenog konteksta koji je dobrim djelom određen tehnologijom odnosno znanošću. Tehnološki utjecaj znatno se pojačava od 1980-ih godina, kao izravna posljedica sve bržeg razvoja računalne tehnologije. Osobna računala postala su iznimno praktična i cjenovno dostupna širokom krugu korisnika. Stoga su standardna sastavnica domaćinstava i ureda u razvijenim zemalja ali i zemljama u razvoju.
Važnost računala eksponencijalno je pojačala internetska tehnologija. Umrežavanje postaje jedan od ključnih modela organizacijskoga strukturiranja. U te su se procese skladno uklopili pametni telefoni i društvene mreže. Navedeni uređaji funkcioniraju uz pomoć digitalne tehnologije. Digitalizacija stvara paralelnu stvarnost odnosno cyber svijet. Digitalno okruženje poticajno je za stvaranje novih oblika umjetničkoga stvaralaštva, pa nastaju, primjerice, web umjetnost, interaktivna medijska prezentacija te digitalna animacija odnosno snimanje.
Hi-tech umjetnici postali su prepoznatljiva sastavnica cyber kulture. Njihova kreativna praksa u znatnoj mjeri se razlikuje od tradicionalnog umjetničkog stvaralaštva, jer uključuje tehničko istraživanje, hakiranje, programiranje i poduzetništvo. Algoritmi postaju sastavnicom umjetničkog stvaralaštva. Hi-tech umjetnici često su članovi timova koji provode laboratorijska istraživanja. Čitav taj umjetnički angažman iziskuje stalno tehničko educiranje.
Digitalna tehnologija iznjedrila je i specifičan način rada poznat kao sijeci, kopiraj i zalijepi. Tome valja pridodati miješanje tekstova i drugih umjetničkih sadržaja uz njihovo montiranje u posve novi kontekst, koji su postali popularan način stvaranja krajem 20. i u prvim desetljećima 21. stoljeća. O konvergenciji umjetnosti i tehnologije svjedoče i poslovni potezi jednog od tehnoloških vizionara i poslovnog lidera Stevea Jobsa koji je 1976. godine u partnerstvu sa Stephenom Wozniakom i Ronaldom Wayneom osnovao tvrtku Apple.
Spletom okolnosti u jednoj fazi poslovne karijere Steve Jobs vodio je Pixar, filmski studio koji producira računalno animirane filmove. Digitalna animacija u Pixaru prvotno je bila usputna djelatnost. U početku je tvrtka Pixar nastojala primarno zarađivati od prodaje hardvera, odnosno proizvoda brendiranog kao Pixar Image Computer, koji se prodavao po cijeni od 125.000 američkih dolara. Glavni su kupci bili animatori i grafički dizajneri, ali je uređaj pronašao i specijalizirana tržišta u medicinskoj industriji i na području obavještajnoga djelovanja.
Zanimljivo je spomenuti kako je 1980-ih godina Roy Disney, čiji je stric Walt osnovao kompaniju Disney, započeo digitalizaciju animacijskog postupka. Realizacija tog projekta dodijeljena je tvrtki Pixar, čiji su stručnjaci izradili paket prilagođenog hardvera i softvera nazvan CAPS (Computer Animation Production System). Međutim, pored tog tehnološkog stvaralačkog angažmana, kreativci Pixara potpomognuti Jobsom započeli su stvarati animiranje filmove. Njihova Limena igračka osvojila je 1988. godine Oscara za najbolji kratki animirani film, kao prvi računalni animirani film kojem je to uspjelo.
Pokazala se točnom vizija Stevea Jobsa kako sprega sjajne umjetnosti i digitalne tehnologije može preobraziti animirani film, više od bilo čega, još otkako je 1937. godine Walt Disney udahnuo život Snjeguljici. Tako su algoritmi na velika vrata ušli u svijet umjetnosti odnosno filmsku industriju. Nakon toga, uslijedile su brojne uspješnice kao što je film U potrazi za Nemom koji je dobio Oscara za najbolji cjelovečernji animirani film. Valja podsjetiti i na uspjehe u korištenju algoritamske tehnologije filmskog studija Georgea Lucasa, koji je u svom sastavu imao kreativan odsjek računalne grafike. Lucas je redatelj i producent koji se najviše proslavio filmovima Ratovi zvijezda i Indiana Jones.
Umjetna inteligencija uspješno se koristi u slikarstvu. Stručnjaci oglašivačke kompanije J. Walter Thompson i Microsofta izradili su 2016. godine, uz pomoć umjetne inteligencije, portret kojeg su eksperti pripisali Rembrandtu, premda to djelo nisu do tada nikada vidjeli. Nisu ni mogli, jer ga je izradila umjetna inteligencija za potrebe promocije nizozemske banke ING Group.
Slika se sastoji od preko 148 milijuna piksela dobivenih uz pomoć 168.263 skeniranja 300 Rembrandtovih poznatih slika. Tim sastavljen od stručnjaka za podatke (data scientists), inženjera i likovnih eksperta za Rembrandta, koristio se algoritmima strojnog učenja za analizu svih portreta, koje je izradio taj slikar. Umjetna inteligencija utvrdila je specifična obilježja koja su krasila određene faze slikareva razvoja. Ujedno je definirala i unutarnju logiku tog kreativnog procesa, te projicirala buduću sliku koju bi slikar naslikao da je bio u mogućnosti. Tako je nastalo iznimno uvjerljivo djelo nazvano The Next Rembrandt, koju je stvorila umjetna inteligencija 350 godina nakon slikareve smrti.
Umjetna inteligencija odnosno algoritmi postali su alat koje umjetnici koriste za povezivanje različitih disciplina i medija. Tako, primjerice, Google uz pomoć programa Arts and Machine Intelligence (AMI) potiče osnivanje zajednica umjetnika i inženjera s ciljem razvoja kreativnih procesa. Taj proces je uznapredovao pa je izrađen algoritam specijaliziran za umjetničko stvaralaštvo nazvan AICAN (Artificial Intelligence Artist and a Collaborative Creative Partner). Strojno odnosno duboko učenje predstavlja golemi potencijal umjetne inteligencije, koji će se u umjetnosti razvijati narednih desetljeća kao specifičan kreativni izričaj tehnološkog doba.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments