By U fokusu današnjih marksista su nastojanja za uklapanjem Marxova kategorijalnog aparata, poput primjerice, radničke klase i eksploatacije rada formuliranih u 19. stoljeću u dramatično drugačiji kontekst današnje algoritam ekonomije. Nova paradigma koju karakterizira, primjerice, kvantna mehanika i digitalizacija nadilazi, po mom sudu, spoznajne mogućnosti takvih pokušaja. Analitičke napore usmjerene na revitalizaciju marksističke teorije podupire i ljevičarska izdavačka tvrtka Verso sa sjedištem u Londonu i New Yorku. Knjiga Craiga Genta, Cyberboss jedan je od takvih pokušaja.
Digitalna tehnologija mijenja radne procese, poslovne modele i ulogu čovjeka u njima artikulirajući dramatično drugačije tržišno okruženje. Podaci i informacije postali su centralne sastavnice ekonomskog djelovanja, a njihovo sustavno prikupljanje i skladištenje u bazama podataka platforma za poslovno odlučivanje i predviđanje. Priroda rada se promijenila, pri čemu su algoritmi preuzeli vodeću ulogu u stvaranju vrijednosti.
Ukratko sam skicirao kontekst unutar kojeg Craig Gent analizira radne i organizacijske odnose karakteristične za digitalnu ekonomiju. Autor analizira taj novi svijet rada koji se razvio i funkcionira u tehnološkim kompanijama poput, primjerice, Amazona i Ubera. U njima je uz pomoć algoritama provedena maksimalna racionalizacija poslovanja, koja omogućava iznimnu produktivnost i konkurentne cijene. Ujedno algoritmi kreiraju nove vrste usluga, odnosno proizvoda ostvarujući na taj način tržišnu prednost.
Gent upozorava kako je transparentnost odlučivanja, pa u konačnici, transparentnost odnosa poslovodstva i zaposlenika dovedena u pitanje. Svjedoci smo kako se u značajnoj mjeri smanjuje efikasnost tradicionalnih oblika radničke borbe za realizaciju njihovih interesa. Jednim djelom, moć je preuzela umjetna inteligencija, čiji mehanizam odlučivanja u kompleksnim situacijama, kao što je to slučaj s, primjerice, financijskim odlukama ostaje nedokučiv. Posredno se jedan dio moći koncentrira na programerske radne pozicije, što je rezultiralo porastom općeg nepovjerenja koje je zavladalo u visokotehnološkim kompanijama.
Stoga pisac zaključuje kako se promijenila uloga tradicionalnih menadžera, jer se sužava područje njihove nadležnosti. Istodobno se povećava djelokrug rada algoritama. Gent navodi primjer logistike koja već funkcionira na novi način. U njoj dobar dio menadžerskih funkcija obavlja umjetna inteligencija. Konkretno govoreći, algoritmi upravljaju radnicima odnosno procesima pomoću softvera baziranom na procesuiranju golemih količina podataka u realnom vremenu. Umjetna inteligencija osigurava optimalno funkcioniranja svih sudionika logističkog lanca.
Tako se eliminira nepotrebno dupliranje poslova, te eliminiraju zastoji i skladištenje roba. Riječ je o upravljačkom konceptu poznatom pod nazivom pravovremena proizvodnja (just-in- time production), koji je u Japanu funkcionirao u vrijeme kada nije postojala umjetne inteligencija, to jest, algoritamsko vođenje poslova. Prakticiranje tog menadžerskog modela drastično su olakšale internetske tehnologije i umjetna inteligencija.
Sociolog Phoebe Moore nove, to jest, suvremene radne odnose smatra paradoksalnim. Naime, do prije samo 20-ak godina računala su bila alat ljudi, a danas su ljudi postali alat računala. Napominjem kako su se računala, po prvi puta u ljudskoj povijesti, pretvorila u alate koji misle. Ujedno se razvijaju strelovitom brzinom, pa tako danas govorimo, primjerice, o strojnom učenju i umjetnoj inteligenciji. Taj tehnički progres dramatično mijenja i odnos čovjeka spram računala, što rezultira i redistribucijom moći unutar poslovnih organizacija.
Digitalizirano prikupljanje, skladištenje i procesuiranje podataka ključni su procesi generiranja vrijednosti u kognitivnim kompanijama. Gent, s pravom, ukazuje na analitičko predviđanje, kao proces uz pomoću kojeg kognitivne tvrtke ostvaruju profitabilnost poslovanja. Analitika golemih količina podataka artikulira platformu za poslovno odlučivanje koja uključuje predviđanje skore budućnosti, što znatno smanjuje rizik poslovanja i olakšava proces inoviranja, to jest, razvoja novih proizvoda. Mislim kako marksistička radna teorija vrijednosti u takvim okolnostima gubi svoje uporište, a o tome se u knjizi ne govori.
Ipak, autor i u korjenito redizajniranim radnim i organizacijskim odnosima nastoji uz pomoć marksističkih kategorija, poput radničke klase, proniknuti odnos snaga odnosno moći unutar suvremenih kompanija. Pri tome navodi kako se kategorija menadžmenta temelji na tri analitička pravca : znanstvenom, humanističkom i kibernetičkom. U literaturi dominiraju znanstveni i humanistički pristupi promišljanja menadžmenta. Za današnje tržišne prilike, bolje reći, digitalnu ekonomiju od posebne važnosti je kibernetička analiza menadžmenta i Gent joj posvećuje primjerenu pozornost.
Kibernetička analitika fokusirana je na odvijanje informacijskih procesa i njihovu povratnu spregu unutar otvorenih, to jest organskih, sustava. Taj način analize nadmašio je mehanički pristup koji je primjeren isključivo za zatvorene sustave. Napominjem kako je mehaničko promišljanje bilo dominantno do konca 1950-ih godina. Kibernetika se pokazala primjerenim alatom za proučavanje tehno-socijalnih sustava unutar kojih se prožimaju organske i mehaničke strukture.
Mehanički, to jest, zatvoreni sustavi su transparentni i pogodni za rutinsko upravljanje jer nepoznanice gotovo i ne postoje. Gent ističe kako, nasuprot tome, kibernetika ukazuje na ontologiju nespoznatljivoga koja onemogućava apsolutnu kontrolu i transparentnost organskih i kompleksnih dinamičkih sustava. Fenomen ontologije nespoznatljivosti u kognitivnim kompanijama poznat je pod nazivom black box.
Smatram kako je suvremena zbilja iznimno složen sustav na čije funkcioniranje utječe eksponencijalni tehnološki razvoj i međuodnos društvenih mrežnih struktura hijerarhijski ustrojenih. Te procese i odnose valja promatrati na holistički način, što je zahtjevna zadaća. U tom interakcijskom kolopletu treba promatrati položaj i ulogu radnika. Pisac u tim gusto tkanim društvenim mrežama nastoji pozicionirati interes radnika, te konstatira :“Ako želimo pobijediti cyber šefove moramo šire i kreativnije razmišljati od današnjih sindikata.“ Vidljivo je kako je Gent svjestan nužnosti preispitivanja tradicionalni oblika borbe za radničke interese.
Naglašavam kako u digitalnoj ekonomiji pojedinac nije prisiljen raditi za velike korporacije, kao što je to bio slučaj do 1990-ih godina. Kreativni potencijali ili osiguranje egzistencije moguće je ostvariti, primjerice, pomoću startup poduzetništva koje ne iziskuje veliki kapital, niti veće materijalne resurse. Veliki broj današnjih tehnoloških mogula pokrenuo je startupove prije samo nešto više od 20-ak godina.
Autoru je promakla navedena činjenica kako napredne tehnologije odnosno poduzetništvo oslobađa ljude od nužnosti zapošljavanja kod korporativnog poslodavca. Stoga konflikti sa cyber šefovima nije neizbježna sudbina, već samo jedan mogući odabir u svijetu prepunom poduzetničkih prilika. Suvremena tehnologija stvara veliki broj šansi i potiče suradnju uklanjajući klasičnu eksploataciju rada i klasne sukobe, što Gent ne uočava.
Drugim riječima, autor nastoji artikulirati nove modele klasne borbe unutar dramatično redizajniranih radnih odnosa. Pokušava konstruirati antagonizam radnika i algoritama, premda su i (ljudski) menadžeri u jednakoj poziciji kao i oni. Smatram kako tek metafizička promišljanja digitalne ekonomske stvarnosti može dovesti do uvida u stvarne generatore (vrijednosti) moći i njenu raspodjelu. Na taj način bi se artikulirala platforma za djelovanje ljudskog faktora u novoj zbilji. Takav je misaoni napor u knjizi izostao.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments