RECENZIJE

LUIS PEREZ – BREVA, „INOVIRANJE“, MATE d.o.o., ZAGREB, 2019.

0

Knjige, znanstveni i popularni tekstovi koji se bave inovacijama i inovatorima analiziraju i opisuju praksu za koju znamo krajnji ishod. Obično se radi o prikazu nastanka uspješnih, bolje reći, komercijalnih inovacija. Taj se proces proučava i prezentira kao linearno događanje. Ne spominju se brojne greške i lutanja koja su se događala u kreativnom procesu.

Na taj način se inoviranje prilagođava linearnom mišljenju, te se pokušava artikulirati univerzalni recept za kreativno djelovanje. Ujedno se prikazuju strukturirani problemi koje je znatno lakše razumjeti i rješavati od nestrukturiranih. Drugačije govoreći, naše mišljenje sklono je uzročno posljedičnom propitivanju realnosti i tome se prilagođavaju brojni autori.

Ljudsku svijest karakterizira misaoni, odnosno spoznajni obrazac utemeljen na racionalnim postulatima, koji se artikuliraju znanstvenim metodama. U određenim povijesnim razdobljima formulira se standardni misaoni obrazac, koji se infiltrira u razna područja ljudskoga djelovanja. Riječ je o paradigmi koja izravno i neizravno utječe na spoznajne procese, a posredno i na mišljenje šire javnosti. Najpoznatije paradigme su mehanička i organska, odnosno relativistička.

Organska paradigma afirmira, primjerice, fleksibilnost, otvorenost, samoregulaciju i eksponencijalnost. Upravo je eksponencijalnost jedno od važnih obilježja inovativnoga mišljenja, koje može rezultirati neočekivanim gotovo neshvatljivim razvojnim skokovima. Općenito govoreći, eksponencijalni procesi integrirani su u prirodne, bolje reći organske procese, te u konačnici rezultiraju novim entitetima.

U tom kontekstu Luis Perez-Breva kaže :“Inoviranje, nasuprot tome, iznimno je nelinearan proces. Naizgled vrlo male promjene unosa mogu se pretvoriti u posve različite ishode, što bi moglo ukazati vanjskom promatraču da ste na neki način utjecali na čarobnu promjenu smjera.“ (Breva ; 2019. ; str.25) Svijet je dinamičan sustav u kojem se odvijaju linearni i eksponencijalni procesi koje znatnim djelom čovjek ne poznaje niti na njih može utjecati.

Brojne inovacijske procese pokreće potreba odnosno egzistencijalni problem koji treba riješiti. Zadnjih nekoliko desetljeća inovacije se često formuliraju kao projektni ciljevi, koji se ostvaruju angažmanom multifunkcionalnih kreativnih timova. Inovacije su postale sastavnicom strateških planova brojnih tvrtki, neovisno o njihovoj veličini. Male visoko tehnološke tvrtke, odnosno startupovi, postali su važno izvorište inovacija, što je nekada bio privilegij gotovo isključivo velikih korporacija.

Međutim, znatan broj inovacija, pogotovo znanstvenih i radikalnih, započinju nejasnim odnosno fluidnim procesima. Luis Perez-Breva tu početnu inovativnu fazu opisuje riječima :“Slutnja o nekom problemu shvaćanje je kako postoji nešto što nije baš kako treba i pomisao da biste to mogli promijeniti.“ (Breva ; 2019. ; str. 40) Nijedan inovacijski proces ne odvija se u zrakopraznom prostoru, pa se inovatori služe stečenim znanjima, umijećima i već postojećim uređajima i alatima.

Slutnja kao početni inovacijski stadij najčešće nije predmet analize autora, koji se bave fenomenom inovativnosti odnosno kreativnosti. Taj se početni korak inovativnoga stvaralaštva ponekad spominje pri opisivanju umjetničkog djelovanja, primjerice, pjesnika, glazbenika i slikara. U literaturi koja se bavi upravljanjem inovacija sa ciljem racionalizacije procesa razvoja novih proizvoda i usluga, slutnja se ne spominje.

Izostanak promišljanja slutnje, koji je prisutan pri proučavanju (tehnoloških) inovativnih procesa, autor nastoji eliminirati. Po mišljenju Breva, slutnja je stanje u kojem je nemoguće sa sigurnošću predvidjeti buduću inovaciju. Čak što više, čitav inovacijski proces prepun je nepoznanica i krivih poteza. Drugim riječima, sve su opcije otvorene tijekom čitavoga inovativnog procesa. Te poteškoće i nedoumice autori sustavno ignoriraju, kada naknadno proučavaju i opisuju genezu konkretizacije inovacije, odnosno razvoja novoga proizvoda i usluge.

Tako pisac konstatira :“Nelinearnost također implicira i to da dramatizacija procesa inoviranja zahtijeva da vi i vaša slutnja u razvoju prođete neki vid ponavljanja ili iteracije kroz koji će problem koji rješavate postati iznimno jasan i slojevit. … ono što je važno jest da, ako nemate neko specifično rješenje koje ste definirali, vrlo je izgledno da problem može imati više rješenja, te će dolazak do njih zahtijevati to da morate znati kada treba stati.“ (Breva ; 2019. ; str. 148) Iteracija odnosno ponavljanje jedan je od bitnih procesa uz pomoću kojega se iz slutnje postupno kristalizira inovativno rješenje.

Veliki broj inovacija  rezultat su grupnog rada, pri čemu je poželjno uspostaviti kontakte s ljudima koji se ne nalaze unutar mreže koju je izgradio izumitelj i u kojoj funkcionira. Važno je povezati mreže koje funkcioniraju, u potpunosti, odvojeno, a taj se kontakt ostvaruje slučajnim susretima. Pri tome, ovi ostvareni slučajni kontakti spadaju u slabe veze, čija se važnost često neopravdano marginalizira.

Breva je svjestan toga propusta, pa konstatira :“Slučajni susreti su dragocjeni. Sve dok se ne dokaže suprotno, svatko s kim razgovarate mogući je stručnjak. … Otvaranje prema nasumičnim susretima moglo bi se učiniti očitim, no takvo što postalo je anatemom toga kako se poduzetništvo obično podučava. … Ustvari, mogli biste se susresti s ljudima relevantnima vašem upitu doista bilo gdje.“ (Breva ; 2019. ; str. 132-133) To je jedan od razloga, zbog kojega napredne informacijsko telekomunikacijske tehnologije ne mogu u potpunosti nadoknaditi koristi koje pružaju izravne komunikacije i slučajna odnosno neplanirana poznanstava.

Zbog važnosti izravne komunikacije autor je razradio operativna načela vođenja razgovora. Inovatori su često oprezni i suzdržani u komuniciranju, jer se boje otkrivanja  svojih ideja. Jedno od načela koje nudi Breva kaže kako uvijek postoji način na koji treba postaviti pitanje, a da se minimalno otkriju inovatorove ideje.

Slutnja se postupno artikulira u sve konkretniji i precizniji cilj. Općenito govoreći, inoviranje je proces kojega karakteriziraju kontinuirani pokušaji i pogreške. Materijalizacija inovativne ideje realizira se uz pomoć pribora za izradu inovacijskoga prototipa. Autor ističe značaj pomagala koja osnažuju učenje  i istraživanje otvorenoga tipa.

Danas je raspon pribora za izradu inovacijskoga prototipa iznimno velik, te omogućava nove pristupe stjecanju znanja, distribuciji ideja, postizanju učinka i korištenju novih distribucijskih kanala kako bi se ideje i inovacije digle do potrebne razine na učinkovitiji način, smatra autor. U tim procesima sudjeluje sve više ljudi što je jedna od posljedica razvoja suvremene tehnologije.

Konkretizacija inovativne ideje odvija se uz pomoć određene strukturalne arhitekture. Breva doslovce zaključuje :“Organizacija koju stvarate je stroj. Ona stvara red iz kaosa. Trebate se potruditi oko svoje organizacije, inače će prekršiti drugi zakon termodinamike.“ (Breva ; 2019. ; str. 248) Zanimljivo je ustvrditi kako se autor u definiranju rezultata inovativnog napora služi pojmom stroj, koji po našem mišljenju nije primjeren za pojmovno oslikavanje navedenih procesa.

Smatramo kako bi znatno precizniji pojam za opis rezultata kreativnoga angažmana, bio organizam ili otvoreni sustav, čije su karakteristike fleksibilnost, prilagodljivost i samoregulacija. Organska struktura ukazuje na dinamičku ravnotežu, koja je rezultat kontinuiranih napora inovatora satkanih od pokušaja i pogrešaka, odnosno povratnih informacija i korekcija. 

Stalan rast i razvoj na temelju samoregulacije i dinamičke prilagodbe omogućavaju organizacijsku dugovječnost. Organizacije imaju svoj životni ciklus koji se sastoji od rođenja, djetinjstva, mladosti, zrelosti, starosti i na kraju umiranja odnosno bankrota, te nestajanja s tržišne scene. Najveći broj tvrtki umire, već pri rođenju i djetinjstvu. Manji broj poduzeća doživi zrelost, pa brojni analitičari, teoretičari i menadžeri nastoje dokučiti razloge visoke stope smrtnosti poslovnih organizacija.

Tržišne promjene su stalne, te su sve češće, pri čemu smo zadnjih nekoliko desetljeća svjedoci i drastičnih transformacija tehnoloških procesa i poslovnih modela. Najveći broj tvrtki odnosno menadžera nije u stanju primjereno reagirati na tržišne izazove, što rezultira njihovim bankrotom. Tvrtke koje dožive mladost i zrelost svoju vitalnost najčešće mogu zahvaliti uspješnim garniturama menadžera koje su se pravodobno smjenjivale i nadopunjavale.

Tajna dugovječnosti kompanija, koje niz desetljeća uspješno posluju, intrigantan je problem koji je pokušao riješiti niz autora. Takvih svjetskih  korporacijskih lidera, koji posluju više od 100 godina, nema puno ni u planetarnim razmjerima. Jedna od takvih korporacija je, primjerice, IBM.

Breva smatra kako se organizacijska dugovječnost zasniva na sposobnosti samoregulacije i dizajniranja potpuno novih struktura i odnosa, prikladnih za djelovanje u novonastalim tržišnim uvjetima. Konkretno govoreći, pored stalne tehnološke modernizacije menadžeri moraju biti fokusirani na prilagodbu tržišnim trendovima što, pored ostaloga, iziskuje i promjenu proizvodnih programa.

U svojoj povijesti IBM je proizvodio od pisaćih strojeva, preko mainframe računala do osobnih računala. Zanimljivo je spomenuti kako su menadžeri IBM-a prodali profitabilni Odjel za prijenosna računala kineskom Lenovu, kako bi se fokusirali na konzultantske usluge. Međutim, prilagodba se nastavila i dalje, razvojem umjetne inteligencije, te u zadnje vrijeme kvantnih računala. Navedeni poslovni potezi omogućili su IBM-u profitabilnost i dugovječnost. 

„Evolucija IBM-a u skladu je sa slikom rasta putem stvaranja posve nove organizacije unutar one stare. Nasuprot eksplicitnim pristupima planiranom starenju, ili kanibalizaciji, odluka da se stvori nova jedinica odgovara percipiranoj prilici – slutnji –  a ne porivu da se okonča postojeća poslovna jedinica“, smatra autor. Takva menadžerska praksa je zahtjevna, te iziskuje kompetentnost i vizionarstvo.

Knjiga Luisa Pereza-Breva nudi analizu inoviranja izvan, već pomalo uobičajenih odnosno standardiziranih okvira, te je stoga zanimljiva i inspirativna. Riječ o procesu koji je ključan za stvaranje nove dodane vrijednosti u inovativnoj ekonomiji. Inoviranje je proces koji često omogućuje eksponencijalni organizacijski razvoj, koji je prijeko potreban i hrvatskom gospodarstvu.

Mr.sc. Marinko Kovačić

INFORMACIJA KAO ORGANIZACIJSKI RESURS

Previous article

KREATIVNI POTENCIJAL SLUČAJNIH SUSRETA I MODEL MBWA

Next article

Comments

Comments are closed.

Login/Sign up