ESEJI

INFORMACIJA KAO ORGANIZACIJSKI RESURS

0

Informacija je integrirana u temelje svih oblika društvenih pojavnosti. Ona je vezivno tkivo društva od samog početka ljudskoga razvoja i komunikacijski alat artikulacije socijalne homogenosti. Radi se o fundamentalnom konstruktivnom elementu ljudskog djelovanja i egzistencije.

Čak što više,  informacije su pohranjene u naš genetski kod i omogućuju biološki razvoj ne samo čovjeka, već i svih živih bića. Informacije su utkane u prirodno tkivo, odnosno ekološki sustav omogućavajući umreženo djelovanje prirodnih procesa. Nas prvenstveno zanimaju osviještene i naučene informacije koje su dio ekonomske i kulturne paradigme, te određuju i usmjeravaju ljudske spoznajne procese, ali i svakodnevno djelovanje.

Demokratizacija i disperzija informacija    

Posljednjih nekoliko desetljeća informacije postaju sve značajniji ekonomski resurs transformirajući tako ustaljena ekonomska pravila. Treba naglasiti kako su informacije i u prošlosti imale ekonomsku važnost, koja se očitovala, primjerice, kroz različite poslovne tajne, te u krajnjoj liniji patente odnosno industrijsko vlasništvo.

Tek pojava tiskovnih medija, a pogotovo televizije i radija, te suvremenih informacijskih tehnologija, kao i računala pretvaraju informaciju u dragocjeni ekonomski resurs integriran u svakodnevno poslovanje. Digitalne tehnologije eliminirale su analogne masovne medije, stvarajući potpuno novo poslovno i društveno okruženje.

Analogne tehnologije, bolje reći, tradicionalne masovne medije odnosno novine, radio i televiziju karakterizirala je centraliziranost i jednosmjernost komunikacija. U trenutku njihova nastanka navedeni mediji predstavljali su značajnu informacijsku demokratizaciju u odnosu na prethodno razdoblje. S njima je započelo značajno urušavanje monopola na informacije, koji je tijekom stoljeća bio važan instrument političke i društvene vladavine.

Informacijske i telekomunikacijske tehnologije, u velikoj mjeri, su bili pokretač globalizacijskih procesa omogućavajući paralelno djelovanje na različitim geografskim lokacijama u realnom vremenu. Nastale su virtualne globalne korporacije koje funkcioniraju uz pomoć planetarno disperziranih informacija i znanja.

Ekonomski globalizam nekritički se poistovjećuje s političkom globalizacijom, odnosno kozmopolitizmom. Bez obzira na te sve raširenije procesa, pojedini autori zagovaraju ekonomski nacionalizam. Riječ je o konceptu baziranom na specifičnostima pojedinih tržišnih gospodarstava, koje nisu nestale razvojem suvremenih tehnologija.

Za politički ustroj još uvijek je bitna teritorijalna određenost i kulturološka, te vjerska specifičnost. Kozmopolitizam i diskreditacija nacionalne i teritorijalne komponente, paravan je za sofisticirano promicanje geopolitičkih interesa. Na taj način se pokušava  uspostaviti svjetska dominacija pojedinih nacionalnih grupacija, bolje reći političkih elita.

U nametanju novoga svjetskoga političkog poretka važnu ulogu ima plasiranje informacija, koje na sofisticirani način prikrivaju teritorijalne pretenzije. Stoga virtualnost i globalizacija, odnosno univerzalnost predstavljaju često koncepte koji nameću iskrivljenu stvarnost pod okriljem, primjerice, tehnološkog progresa.        

Informacije i znanje kao resurs

Na porast ekonomske važnosti informacija, utjecala je istovremeno afirmacija inovacija i primijenjene znanosti, te općenito znanja u generiranju nove dodane vrijednosti. Jedna od posljedica ovih procesa je značajno smanjivanje broja fizičkih radnika, a drastični porast umnih radnika, čiji se angažman temelji na znanju (knowledge worker).

Zbog toga se javljaju novi procesi, koji  postaju odlučujući za realizaciju održive konkurentnosti unutar poslovne organizacije. Jedan od njih je proces obrazovanja zaposlenika, uz pomoću kojega se poboljšava njihova kompetentnost. Općenito govoreći, opća informiranost svih zaposlenih koja uključuje, pored ostaloga, poznavanje organizacijske vizije, misije te strateških i taktičkih ciljeva postaje imperativ u suvremenoj ekonomiji.  

Učilišta unutar vodećih poslovnih organizacija postala su, gotovo standardna strukturalna jedinica korporativnog ustroja. Njihovi godišnji proračuni često premašuju milijardu USD i ne tretiraju se kao trošak, već kao investicija. Korporativna učilišta ujedno služe za umrežavanje djelatnika, a sklopljena poznanstva olakšavaju realizaciju radnih zadaća.

Proizvodi su sve kompleksniji, jer su multifunkcionalni, te njihov razvoj i proizvodnja podrazumijeva suradnju radnika odnosno stručnjaka iz različitih disciplina. Zbog toga je nužna razmjena informacija i znanja kao i timski rad. Riječ je o autonomnim timovima, koji omogućavaju fleksibilno djelovanje pametne organizacije, čiji je ključni resurs informacija.

Društveni kontekst

Integracija znanosti odnosno znanstvenih informacija u proizvodni proces, drastično je ubrzalo njihovo zastarijevanje. Stoga je nužno plansko i ubrzano plasiranje novih informacija, spoznaja i znanja kako bi se održala, odnosno povećala konkurentnost. Ovi procesi imaju izravne društvene posljedice.

Nužno je zapošljavanje novih znanstvenika i stručnjaka, te nabava nove opreme za istraživanje i razvoj. To iziskuje artikulaciju primjerenog sustava visokog obrazovanja, koji je u stanju producirati odgovarajući broj kompetentnih inženjera.

Ne iznenađuje činjenica što produkcija informacija i znanja raste po eksponencijalnoj krivulji. Više od 90 posto svjetskog znanja nastalo je zadnjih nekoliko desetljeća. Rast ekonomskog i društvenog blagostanja u izravnoj je korelaciji  s porastom kreiranja informacija i znanja. Pri tome je  od osobite važnosti generiranje inženjerskih odnosno tehničkih znanja.

Znanost i teorijsko znanje oduvijek su imali univerzalni karakter, pri čemu je njihov utjecaj na političku sferu bio neizravan. To se promijenilo, jer tehničke znanosti, inženjerska znanja i primijenjena znanost generiraju i barataju u velikoj mjeri  specifičnim informacijama praktičnoga karaktera. Zbog toga izravno utječu na sferu politike, doprinoseći društvenom blagostanju, odnosno kvaliteti života zasnovanom na tehničkom, ekonomskom, kulturnom i znanstvenom progresu.

Znatan broj znanstvenih informacija integrira se u tehnološka, bolje reći inženjerska rješenja koja, u krajnjoj liniji, utječu pa čak i oblikuju društveno ekonomski sustav. Brojne institucije i poslovne organizacije uključene su u transferiranje inženjerskih odnosno tehnoloških rješenja u konkretan život. Ovi procesi imaju vrlo dugu tradiciju.

Tako je, primjerice, tehnološki izum konverzije indola (aromatične organske supstance) u indigo 1869. godine, nastao u njemačkoj tvrtki Bayer, u potpunosti uništio azijske proizvođače indigonosnih biljaka. Ta tehnološka inovacija koja je omogućila industrijsku proizvodnju indiga  izazvala je pad uvoza indiga u Europu (uglavnom iz Indije) od 19.000 tona 1896. godine na 1.100 tona 1914. godine.

Za uzgajivače indigonosnih biljaka i ostale relevantne azijske gospodarske subjekte iz te djelatnosti, bila bi spasonosna informiranost o toj tehnološkoj inovaciji. Pogotovo bi im bila korisna izrada scenarija, mogućih budućih tržišnih kretanja, izazvanih tom tehnološkom inovacijom, jer bi im to omogućilo pravodobnu prilagodbu.

Informacije kao organizacijski resurs

Pravilo koje je trebalo realizirati, a bilo bi spasonosno za azijske uzgajivače indigonosnih biljaka, vrijedi još i danas glasi : treba poduzeti sve kako bi prave informacije dobili pravi ljudi u pravo vrijeme. To je jedna od ključnih pretpostavki uspješnoga upravljanja informacijama, koje je uslijed eksponencijalnog rasta produkcije informacije i podataka sve teže ostvariti.

S golemom količinom podataka, informacija i ekspertnih znanja susreću se menadžeri, istraživači i zaposlenici, već na razini organizacije. Pri tome, većina zaposlenika pored formalnih znanja posjeduje znanja i umijeća, koja nisu stečena redovnim obrazovanjem. Riječ je o znanjima i vještinama kojima su djelatnici ovladali na različite načine, te nisu službeno verificirana, odnosno nisu poznata odjelu za upravljanje ljudskim potencijalima.

Zbog toga je u poslovnim krugovima postala popularna konstatacija koja kaže : bilo bi sjajno kada bismo znali, što sve znamo unutar naše organizacije. Za realizaciju ove konstatacije, nužno je razotkriti odnosno utvrditi sve oblike znanja i umijeća, koje zaposlenici posjeduju. Nakon toga, slijedi njihovo kodiranje unutar sheme organizacijskih znanja, umijeća i komunikacijskih procesa. Tako postaju transparentna sva znanja i umijeća, uključujući i ona koja su do tada bila skrivena (tacit knowledge).        

S golemim količinama podataka, koje su danas poznate pod nazivom big data, počelo se sustavno i racionalno postupati odnosno raspolagati u svim vodećim tvrtkama, pogotovo u segmentu visokih tehnologija. Menadžeri brojnih tvrtki artikuliraju informacijske sustave koji se sastoje od specijaliziranih podsustava za prikupljanje, prijenos, skladištenje, te procesuiranja odnosno vrednovanje podataka i informacija. Ovi podsustavi, odnosno informacijski sustavi u cjelini, kreiraju i plasiraju informacije pogodne za učinkovito poslovno odlučivanje i odvijanje organizacijskih procesa.

Navedeni procesi ne bi bili mogući, bez naprednih informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija, koje se implementiraju, ne samo u velike,  već i male te srednje tvrtke. Ipak, valja naglasiti kako je neposredan razgovor i razmjena mišljenja nezamjenjiv alat za poticanje, odnosno kreiranje novih ideja i prijedloga. Govor tijela, neposredan vizualni kontakt i gestikulacije poticajni su za kreativno mišljenje, te ih komunikacijske tehnologije ne mogu u potpunosti nadomjestiti.

Informacijski sustav, potpora je djelovanju menadžera, pogotovo u pogledu odlučivanja. Pri tome je podrška u ekspertnim analizama i upravljanju znanjem od iznimne važnosti u današnjoj inovativnoj ekonomiji. U tom kontekstu, ukazujemo na važnost strateškog informacijskog sustava, koji omogućava fleksibilnost, bolje reći, trenutnu prilagodbu u tržišnom okruženju prepunom izazova i prijetnji, ali i šansi.

Maksimalno racionalno korištenje informacija podrazumijeva upravljanje procesima koji su često isprepleteni, što često blokira tradicionalna hijerarhijska struktura, koja je sve donedavno bila dominantni organizacijski oblik. Nužno je restrukturiranje klasičnih birokratiziranih organizacija, kako bi se stvorile pretpostavke za djelotvorno upravljanje procesima. Jedna od prvih menadžerskih metoda, koja je to omogućavala bio je poslovni reinženjering.

Problem je u tome što u 21. stoljeću poslujemo s tvrtkama koje su dizajnirane u 19. stoljeću, kako bi uspješno poslovale u  20. stoljeću, konstatirali se pojedini analitičari. Reinženjering je metoda osmišljena kako bi se korigirala ta organizacijska proturječnost..

Zlatno doba poslovnog reinženjeringa  

Zlatno doba poslovnoga reinženjeringa, odnosno vrhunac popularnosti ove menadžerske metode, bilo je 90-ih godina 20. stoljeća. Uobičajena je praksa učestaloga pojavljivanja novih upravljačkih modela koji su jedno vrijeme hit tema u znanstvenoj i poslovnoj literaturi. Takav zvjezdani status dosegnuo je i poslovni inženjering autora Michaela Hammera i Jamesa Champya. Premda su trenutno  popularni neki  novi menadžerski obrasci kao što su, primjerice, big data, vitka proizvodnja i upravljanje platformama, ipak brojna načela poslovnoga reinženjeringa vrijede i danas.

Michael Hammer i James Champy definirali su ovaj menadžerski model, u knjizi Reenginering the Corporation (Reinženjering korporacije), na sljedeći način :“Reinženjering je temeljno promišljanje i radikalno redizajniranje poslovnih procesa kako bi se postigla dramatična poboljšanja u kritičnim suvremenim mjerilima uspjeha kao što su trošak, kvaliteta, usluga i brzina.“ Nadalje autori naglašavaju :“Reinženjering se mora fokusirati na redizajniranje ključnih poslovnih procesa, a ne na odjele ili druge organizacijske jedinice.“ Vidljiva je primjenjivost određenih načela reinženjeringa i u aktualnim poslovnim procesima.

Koncept poslovnog reinženjeringa fokusira se na procese koji su i danas jedna od centralnih sastavnica menadžerskog angažmana. Upravljanje procesima omogućava djelotvorno generiranje nove dodane vrijednosti, te ostvarivanje održive konkurentske prednosti. Pri tome, reinženjering korporacije treba provoditi u skladu s definiranom organizacijskom vizijom, misijom i strategijom.

Taj menadžerski koncept jasno ukazuje na nužnost provedbe organizacijskih promjena koje su zadnjih 20-ak godina dodatno dobile na važnosti. Pri tome se reinženjering provodi uz pomoć radikalnih promjena, koje iziskuju brižljivo planiranje i kompetentnost svih sudionika toga procesa. Stalne i velike promjene karakteristične su prvenstveno za segment visokih tehnologija, koje su dominantne u internetskoj odnosno digitalnoj ekonomiji. Uspješno upravljanje promjenama podrazumijeva sveobuhvatnu informiranost svih aktera ovih procesa.

Model poslovnog reinženjeringa s vremenom se nadopunjavao kako  bi se uskladio s novim ekonomskim procesima. Po našem mišljenju, taj model nije u dovoljnoj mjeri razradio principe upravljanja znanjem, te kreativnog rada koji su se transformirali u  temeljne procese stvaranja vrijednosti. Izostala je sustavna analiza uloge informacijskih tehnologija i informacije kao organizacijskog resursa.

Današnja ključna mjerila uspjeha su fleksibilnost, samoregulacija, razvijenost inovacijskih kapaciteta i sposobnost primjene znanstvenih dostignuća, pri plasiranju novih proizvoda, usluga i polovnih modela. Pri tome su prikupljanje i vrednovanje informacija, već dulje vrijeme iznimno važni procesi koje analizira i specijalizirani menadžerski alat poznat kao benchmarking. Za navedene procese poslovni reinženjering ne daje odgovarajuće upute odnosno odgovore.

Skladna nadopuna : benchmarking

Nekako u isto vrijeme s pojavom poslovnog reinženjeringa, počeo se razvijati menadžerski model poznat pod nazivom benchmarking. Reinženjering je bio koncentriran na iznalaženje primjerene organizacijske strukture  za poslovanje u 21. stoljeću, dok se benchmarking posvetio usavršavanju funkcioniranja suvremenih poslovnih procesa.

Benchmarking je doživio svoje zvjezdane trenutke, također, 90-ih godina prošloga stoljeća, kao i reinženjering. Međutim, benchmarking je u literaturi i poslovnoj praksi još uvijek prilično prisutan, za razliku od reinženjeringa kojeg su velikim djelom istisnuli modeli vitke proizvodnje, upravljanja promjenama i projektnog menadžmenta.   

Model benchmarkinga skladno se nadopunjava s poslovnim reinženjeringom, jer je fokusiran na kontinuirana poboljšavanja organizacijskih procesa, uz pomoć identifikacije vanjskih informacija i praksi potrebnih za njihovu provedbu. Za razliku od reinženjeringa, koji je usmjeren na drastične strukturalne promjene, benchmarking je alat za realizaciju sitnijih kontinuiranih promjena poslovnih procesa.

Filozofija benchmarkinga može se sažeti riječima :“učini to malo bolje i imalo brže.“ Niz sitnih i disperziranih inovacija i poboljšanja, u konačnici, rezultiraju zavidnim povećanjem produktivnosti i kvalitete. Benchmarking kao menadžerska orijentacija svoje korijene vuče iz japanske poslovne prakse poznate pod nazivom kaizen.

Kaizen  je japanski poslovni model, odnosno način razmišljanja, koji je fokusiran na stalne sitne inovacije, a počinje se sustavno primjenjivati u sektoru industrije 50-ih godina 20. stoljeća. U to vrijeme japanski proizvodi bili su jeftini, te su slovili kao nepouzdani, zbog izrazito slabe kvalitete. Japanski su se menadžeri, pri implementaciji kaizena, oslanjali na sve radnika i njihov inovativni doprinos.  Već nakon 20-ak godina, japanski rukovoditelji uspjeli su znatno poboljšati kvalitetu, bez podizanja cijene, praktično u svim industrijskim granama.

Benchmarking se potvrdio kao učinkoviti instrument primjene odnosno razvoja kaizen kulture u tvrtkama. Uz pomoć toga alata, menadžeri permanentno analiziraju trenutne organizacijske performanse, što im omogućava artikulaciju ciljeva, preciznije rečeno, područja koje treba mijenjati i poboljšavati.  Pri tome se koriste holističkim načinom mišljenja, projiciranjem odnosno predviđanjem budućih tržišnih događanja, participacijom svih zaposlenika, te fokusiranjem na kvalitetu.

Riječ je o menadžerskom modelu koji služi za realizaciju interesa većega broja interesnih skupina, kao što su dobavljači, zaposlenici i potrošači. Dakle, benchmarking nije orijentiran isključivo na vlasnike, pa mu ni stjecanje profita nije isključivi cilj. Može se ustvrditi kako je cilj benchmarkinga identificiranje najboljih svjetskih praksi, kako bi se omogućila potpora procesima stvaranja vrijednosti i utvrdila prioritetna područja za poboljšavanje uz pomoć niza promjena.

Današnja aktualnost benchmarkinga može se objasniti fokusiranošću tog modela na informacije i njihovo sustavno prikupljanje izvan i unutar organizacije. To je informacijski intenzivan rukovodni model, koji nastoji informacijama racionalno upravljati, te ih vrednovati na primjeren način. Na taj način nastoji se menadžmentu osigurati proaktivna pozicija koja je iznimno važna u dinamičnom i globalnom tržištu.

Model reinženjeringa spada među prve sustavne pokušaje artikulacije metoda kojima se dizajnira organizacijska arhitektura primjerena za 21. stoljeće. S druge strane, koncept benchmarkinga pionir je u pogledu kreiranja menadžerskih principa prikladnih za prikupljanje i vrednovanje poslovnih informacija. Ovi se procesi danas realiziraju brojnim rukovodnim alatima, kao što su organizacija koja uči, upravljanje znanjem i projektna organizacija.

Možemo ustvrditi, kako reinženjering i benchmarking spadaju među prve rukovodne alate primjerene  novoj ekonomiji u kojoj dominiraju nematerijalni elementi. Još uvijek traje potraga za prikladnim organizacijskim strukturama i načinima upravljanja intelektualnim kapitalom, odnosno nematerijalnim resursima. Jedan od izazova je i upravljanje, te mjerenje vrijednosti informacija, kao stožerne sastavnice realizacije održive konkurentnosti, u uvjetima vladavine nematerijalni ekonomskih resursa.  

Značajke informacije

Informacija je organizacijski resurs, s nizom specifičnosti, koji je razlikuju od materijalnih sastavnica poslovanja. Zbog toga iziskuje primjenu novih menadžerskih alata i strukturalne arhitekture.

Informacija se upotrebom ne troši poput materijalnih resursa. Čak što više, njenom disperzijom na niz korisnika njena vrijednost se može povećavati. Ista informacija u različitim kontekstima, može poprimiti različita značenja, te tako stvoriti njene različite upotrebne vrijednosti.  

Informacija nije oskudni i neobnovljivi resurs poput, primjerice, nafte ili boksita. Produkcija podataka i informacija drastično se kontinuirano povećava razvojem naprednih komunikacijskih tehnologija. Bez obzira na eksploziju generiranja novih informacija, one su zahvaljujući internetskoj tehnologiji, bolje reći, zahvaljujući internetskim tražilicama, kao što je Google, sve dostupnije.

Dostupnost podataka i informacija olakšavaju i baze specijaliziranih podataka koje su integrirane u proces svakodnevnog odlučivanja i strateškog planiranja brojnih tvrtki. Rudarenje podataka jedna je od metoda koja omogućuje učinkovitu analizu i povezivanje brojnih varijabli s ciljem kreiranja novih spoznaja.  

S tim procesima komplementarna je menadžerska tehnika upravljanja znanjem, koja dizajnira informacijske procese unutar i izvan organizacije. Planska i racionalna informacijska umreženost, jedan je od rezultata primjene upravljanja znanjem, koje je fokusirano na maksimalno djelotvorno stvaranje i manipuliranje informacijama u svakodnevno radu umnih radnika. U organizacijama koje uče i inovativnim organizacijama informacijama barataju svi zaposlenici, s ciljem kontinuiranog poboljšavanja svih poslovnih procesa. Pri tome je glavnina kreativnih kapaciteta grupirano unutar ključnih poslovnih procesa zaduženih za stvaranje nove dodane vrijednosti.

Informacije kao proizvodni resursi u poslovnim organizacijama ne podliježu klasičnom zakonu trošenja, koji se kompenzira troškovima amortizacije i u konačnici nabavom novih resursa. Informacije mogu zastarjeti, ali to ne uzrokuje amortizacijske troškove, već samo njihovo skladištenje koje ne iziskuje materijalnu infrastrukturu. Međutim, zastarjele informacije ne gube na upotrebnoj vrijednosti, jer se u određenom trenutku ili drugačijem kontekstu, mogu bez poteškoća ponovo koristiti odnosno ekonomski eksploatirati.   

Slična situacija je i u znanosti. Gravitacijska teorija Isaaca Newtona svojevremeno je bila velika novost, te se smatrala univerzalnim objašnjenjem svih prirodnih pojava. S vremenom su nastale nove teorije, koje se opovrgnule univerzalnost Newtonovih zakona. Ti su zakoni, uvjetno rečeno, postali zastarjeli. Međutim, time nije dokinuta njihova vrijednost, već je samo suženo polje njihove primjene.

Manipulacija informacijama, ne samo u ekonomskim već i ostalim djelatnostima, ne iziskuje trošenje veće količine energije. Njihova eksploatacija podrazumijeva stalno osuvremenjivanje komunikacijske infrastrukture, te korištenje novih tehnoloških uređaja, poput primjerice, pametnih telefona.

Funkcioniranje tradicionalne industrije iziskivalo je razvoj masivne materijalne infrastrukture, poput primjerice, naftovoda, cesta, željeznice i lučkih postrojenja uz korištenje ogromne količine energije. Novi napredni proizvodni procesi zasnovani na informacijama, novim materijalima, računalnim i internetskim tehnologijama koriste i do 40 posto manje energije u usporedbi s tradicionalnom industrijom. Međutim, ove pozitivne pomake u pogledu smanjivanja zagađivanja okoliša poništava ubrzana industrijalizacija Kine, Indije, Brazila, Turske, Rusije i ostalih zemalja.

Suvremene komunikacijske tehnologije i razvijeni brojni sustavi prikupljanja, skladištenja, disperzije i upravljanja informacijama omogućavaju znatno skraćivanje vremena razvoja novih proizvoda i usluga. Ujedno, navedeni procesi omogućavaju djelotvoran rad projektnih timova, te u konačnici znatno racionalnije korištenje vremena. Vrijeme je zadani i ograničeni nematerijalni resurs, koji je postao iznimno važan u inovativnog ekonomiji. Zbog toga se utrošak vremena na proizvodnju i razvoj, odnosno plasiranje novih proizvoda nastoji maksimalno smanjiti.

Informacije se koriste za realizaciju brojnih organizacijskih ciljeva, a tehnološki razvoj omogućio je njihovu primjenu, ne samo u razvoju novih proizvoda, proizvodnji i distribuciji, već i u odlučivanju. U tom pogledu umjetna inteligencija, već danas obavlja savjetodavne poslove, te je alat koji omogućuje analizu goleme količine podataka i informacija.     

Potpora odlučivanju

Raširenost primjene i korisnost informacija izravno se povećava s razvojem tehnologije. Pojavom umjetne inteligencije, te najavom skoroga početka korištenja kvantnih računala, možemo govoriti o eksponencijalnom rastu primjene informacija u poslovanju i ostalim segmentima života.

Za sada su u širokoj primjeni sustavi za potporu odlučivanja i rješavanje strukturiranih problema. Radi se o interaktivnim informacijskim sustavima koji se sustavno razvijaju. Današnji sustavi imaju integrirane mehanizme učenja na temelju povratnih informacija što im omogućava fleksibilnost.

Opći okvir, unutar kojega se odvija proces odlučivanja, sastoji se od četiri sljedeće faze : analiziranje i definiranje problema ; razvoj alternativa ; izbor odgovarajuće alternative odnosno rješenja ; provedba. Svaka faza uključuje analizu prethodne i prosljeđivanje povratne informacije o tome. Tako se omogućuje učenje i eventualno korigiranje poduzetih aktivnosti unutar sustava za potporu odlučivanja, koji je od velike koristi menadžeru.

Formuliranje i implementacija odluka, u pravilu, obuhvaća elemente i procese koji se nalaze i odvijaju unutar nekoliko poslovnih funkcija odnosno strukturalnih jedinica. Zbog toga je nužno uz pomoć reinženjeringa i drugih metoda upravljanja promjenama, artikulirati primjerene organizacijsku arhitekturu unutar koje moraju biti integrirani i procesi učenja. Nužno je umrežavanje informacija i komunikacijskih kanala, kako bi se stvorile pretpostavke i za holističko mišljenje, koje je nužno za pravilno menadžersko prosuđivanje u kompleksnim uvjetima.

Mrežna struktura sve se više potvrđuje kao arhitektura koja omogućava intenzivan i učinkovito fokusiran protok informacija neophodan za realizaciju najsloženijih projekata u optimalnom vremenu. Radikalno nove inovacije i neobična tehnološka rješenja, započinju kaotičnim generiranjem ideja i nekom vrste igre talentiranih pojedinaca. Mrežni odnosi odnosno mrežne organizacije ne sputavaju kreativce, te ih potiču na spontano ad hoc grupiranje. Te početne kreativne procese nije potrebno nadgledati, a niti s njima upravljati. To praktično nije ni izvedivo. Njih je moguće tek eventualno poticati i usmjeravati.

Slobodna te spontana razmjena informacija i ideja može poprimiti kaotične obrise, a kada dosegne kritičnu masu, dolazi do kvantnog skoka koji rezultira neobičnom novom idejom. U početku se, ponekad, njena realizacije čini nemogućom, ali udruženi kreativni napori brojnih talentiranih ljudi, tu nesvakidašnju inovaciju pretvaraju u koristan proizvod.

Mrežna organizacija ne dokida hijerarhiju, već samo eliminira njene negativne karakteristike koje, pored ostaloga, blokiraju kreativne procese. Mreža omogućava sveobuhvatnu informiranost i usklađeni paralelni rad brojnih kreativaca. Na taj način informacije se maksimalno racionalno koriste za funkcioniranje inovativne organizacije u sklopu internetske ekonomije.

Mr.sc. Marinko Kovačić

EUROPEAN INNOVATION SCOREBOARD – EIS

Previous article

LUIS PEREZ – BREVA, „INOVIRANJE“, MATE d.o.o., ZAGREB, 2019.

Next article

Comments

Comments are closed.

Popular Posts

Login/Sign up