By Neprijeporno je moć jedna od stožernih kategorija, pri analiziranju društvenih procesa. Poput energije u prirodi, moć je generator društvenih procesa i može poprimiti različite oblike. Premda je prisutna u svim socijalnim formacijama koje su se pojavile tijekom povijesnog razvoja, tek je relativno nedavno postala predmet sustavnih analiza u društvenim znanostima.
Izvorišta moći
Fenomen moći može se razmatrati na nekoliko razina kao što su, na primjer, individualna, grupna nacionalna i regionalna. Generatori moći tijekom povijesnog razvoja poprimaju različite forme. Transformacija izvorišta moći odražava se na položaj i ulogu pojedinih država, ponajprije onih vodećih.
Konkretno govoreći, u 16. stoljeću Španjolska je svoju vodeću ulogu i moć zasnivala na kontroli brojnih kolonija i zlatu koje je iz njih izvlačila. Nizozemska u 17. stoljeću postaje dominantna zahvaljujući trgovini i financijama. U 18. stoljeću primat u međunarodnim odnosima preuzima Francuska zahvaljujući veličini svoje populacije i vojske. Industrijska revolucija i mornarica bili su ključni instrumenti nadmoći Velike Britanije u 19. stoljeću. U prošlom stoljeću masovna industrija i napredne tehnologije omogućili su Sjedinjenim Američkim Državama prerastanje u vodeću globalnu velesilu. Borba za svjetsku dominaciju u 21. stoljeću, po svemu sudeći, vodit će se između Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Indije i Europske unije.
Trenutna politička nadmetanja na međunarodnoj sceni u značajnoj mjeri obilježava utrka u razvoju umjetne inteligencije, kvantnog računarstva, robotike, duboke analitike, novih materijala, biotehnologije i komplementarnih naprednih tehnologija. Nedvojbeno je kako se politička moć na državnoj razini isprepliće s tehnologijom koja je ključan čimbenik vojne i ekonomske moći.
Pri tome su umjetna inteligencija i kvantno računarstvo fundamentalne tehnologije koje se kapilarno integriraju u sve segmente gospodarstva i društva. Procesuiranje podataka i informacija predstavlja kognitivnu sposobnost koja državi može poslužiti kao instrument za realizaciju brojnih različitih ciljeva. U njih spadaju politički i sigurnosni nadzor.
Stoga za politički integritet pojedinih država i njihov utjecaj na međunarodne odnose postaju bitni nematerijalni resursi kao što su podaci. Sve donedavno, to se ostvarivalo prvenstveno materijalnim faktorima u koje spadaju, na primjer, čelik, ugljen i nafta. Pri tome je presudnu ulogu odigrala nafta odnosno naftna industrija i njeno transportiranje.
Naftna industrija i moć
U 20. stoljeću svjetska ekonomija bazirala se na materijalnim resursima, među kojima su se isticali teritorij, rudna bogatstva i voda čija je važnost nedovoljno afirmirana. Komparativne prednosti zasnivale su se, prije svega, na geostrateškom položaju koji je često bio uzrok vojnih sukoba. Pri tome je kontinuirano rastao značaj energetskog sektora, koji je bio nužan za ubrzanu industrijalizaciju i nastanak masovne potrošnje i masovnog društva.
U takvim okolnostima naftna industrija i povezane djelatnosti poput tankerskog transporta, lučkih postrojenja, rafinerija i naftovoda u velikoj su mjeri određivali moć pojedinih nacionalnih gospodarstava. To je posredno, u velikoj mjeri, utjecalo i na političku moć pojedinih država.
Godine 1960. naftni proizvodni i trgovinski odnosno distribucijski režim bio je pod kontrolom privatnog oligopola koji je bio tijesno povezan s vladama glavnih potrošačkih zemalja. Sedam ogromnih multinacionalnih korporacija, primarno američkih i britanskih, po podrijetlu, poznatih kao sedam sestara određivala je količinu nafte koja se proizvodila. Te korporacije su : Exxon, Shell, British Petroleum, Gulf, Texaco, Mobil i Chevron.
Nastanak i razvoj naftne industrije u Sjedinjenim Američkim Državama koncem 19. i početkom 20. stoljeća bio je rezultat prvenstveno poduzetničke inovativnosti i tvrdoglavosti brojnih pojedinaca, koji su tragali za novim ležištima nafte. Kada bi pronašli naftu, u pravilu, su ih iz posla istiskivali krupni bankari ili još krupniji naftni tajkuni, poput Johna D. Rockefellera.
Stoga ne iznenađuje što je John D. Rockefeller postao jedan od najmoćnijih pojedinaca 20. stoljeća. Njegov Standard Oil Trust je početkom prošlog stoljeća zahvaljujući svojoj vertikalnoj integriranosti stekao monopolski položaj na tržištu naftnim proizvodima. Mnoge američke savezne države bunile su se protiv takve pozicije Standard Oila, pri čemu je istodobno jačalo antimonopolsko raspoloženje javnosti.
Na koncu je uslijedila zajednička tužba 18 saveznih američkih država protiv Standard Oila. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Theodore Roosevelt naložio je u Kongresu otvaranje opsežne istrage o aktivnostima Standard Oil Trusta. Nakon te istrage, Kongres je 1908. godine donio poznati Shermanov zakon protiv trustova kojim je Standard Oil Trust proglašen nezakonitom organizacijom i korporacijom, koja svojim poslovanjem narušava načela slobodne tržišne konkurencije.
Nakon nekoliko godina kompliciranog sudskog postupka Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država u odluci od 5. svibnja 1911. godine odbio je sve Rockefellerove prizive i naredio dezintegraciju Standard Oil Trusta. Presudom Vrhovnog suda divovski Trust prisilno je podijeljen na niz samostalnih kompanija. Nastale su 34 neovisne tvrtke koje međusobno nisu smjele imati povezani kapital ni zajedničku poslovnu politiku.
Valja podsjetiti kako je nakon naftne krize 1973. godine, došlo do važne promjene u međunarodnom režimu koji je regulirao naftna tržišta. Došlo je do golemog pomaka moći i bogatstva od bogatih država prema razmjerno slabijim zemljama. Države proizvođači nafte odnosno članice OPEC-a počele su određivati opseg proizvodnje i time utjecati na cijenu nafte.
Voda
Pored nafte tijekom povijesti veći broj raznorodnih materijalnih resursa imao je važnu ulogu u generiranju socijalne dinamike. Među njima se ističe voda koja u sadašnjem svijetu postaje sve teže dostupna i koja će vrlo vjerojatno u skoroj budućnosti postati sve češći uzrok oružanih sukoba.
Ekologinja Vandana Shiva izravno poručuje :“Kriza pitke vode najvažnija je, najopasnija i najmanje vidljiva dimenzija ekološkog uništenja Zemlje.“ Popis deset velikih gradova koji će se vjerojatno suočiti s nestašicom vode uključuje Kairo, Jakartu, Los Angeles, Peking, Melbourne, Mexico City i Sao Paulo.
Voda odnosno riječni tokovi i sustavi za navodnjavanje egzistencijalna su okosnica društvenih zajednica diljem svijeta. Stoga se vodni resursi isprepliću s društvenom, to jest, državnom moći od ranih faza ljudskog razvoja. Kineski znak za političku vladavinu – ili glagol upravljati – zhi, proizlazi iz osnovnog značenja upravljati vodom ili upregnuti silu rijeke.
Ljudska se bića bore za vodu već stoljećima, a to potvrđuje još jedna činjenica. Naime, riječ rival korijene vuče iz latinske riječi rivalis, koja označava nekoga tko koristi vodu iz iste rijeke kao i mi. Zbog toga ne iznenađuje podatak kako je Tribunal de les Aiqủes – Sud za vodu – u španjolskoj Valenciji, najstarija pravosudna institucija u Europi.
Završetak izgradnje monumentalnog Velikog kanala u ranom sedmom stoljeću pridonio je usponu Kine k statusu jednog od najmoćnijih carstava na svijetu u sljedećih 500 godina. Taj je sustav kanala znatno impresivniji od venecijanskog, te je i danas najveći umjetni vodotok na svijetu – spaja jug i sjever Kine i prekriva jednaku udaljenost, kao da se, primjerice, proteže od New Yorka do Floride. Tako je Kina postala oživotvoreni primjer onoga što američki politolog i povjesničar Karl Wittfogel naziva hidrauličnom civilizacijom.
Neprijeporno je kako i hidraulične civilizacije počivaju na specifičnim tehnologijama. Racionalno korištenje vodnih resursa podrazumijeva kreiranje brojnih tehničkih i društvenih inovacija. Za racionalnu eksploataciju oskudnih vodnih resursa određene manje društvene zajednice kreirale su koncept zajedničkog dobra. Riječ je slabo poznatoj društvenoj inovaciji koja disperzira moć, te omogućava korištenje vodnih potencijala bez sukoba i bez državne intervencije.
Općenito govoreći, pojedine radikalne tehničke inovacije generiraju brojne nepredviđene posljedice, jer se, u pravilu, infiltriraju u gotovo sve segmente života i rada. Neke posljedice postaju očevidne tek nakon duljega vremenskog perioda. To se odnosi i na već spomenute tehnologiju prerade nafte i hidrauličnu tehnologiju. Primjerice, štetni utjecaj korištenja nafte odnosno naftnih derivata postao je očevidan tek nakon niza desetljeća. Slične efekte generiraju radikalne tehnologije procesuiranja nematerijalnih faktora, kao što su podaci i informacije.
Tiskarska tehnologija
Afirmacija nematerijalnih resursa u ekonomiji odnosno u procesima stvaranja vrijednosti traje tek nekoliko posljednjih desetljeća. Značaj nematerijalnih odnosno apstraktnih elemenata, društvene su znanosti, poput politologije, prepoznale znatno ranije, proučavajući utjecaj ideja odnosno ideologija. Mogu konstatirati kako je za utjecaj ideja, znanja i informacija jedan od ključnih čimbenika njihova dostupnost većem broju ljudi iz različitih društvenih slojeva. Dugi niz stoljeća znanje se ljubomorno čuvalo, te je predstavljalo okosnicu vlasti društvenih elita. U doslovnom smislu, vrijedila je dobro poznata misao znanje je moć.
Tiskarsko umijeće predstavlja radikalnu tehnologiju koja je drastično povećala disperziju ideja, to jest, pisane riječi. Temeljito je uzdrman monopol znanja i informacija odnosno ideja koji su postali dostupni čitavoj populaciji pismenih pojedinaca. Taj društveni fenomen započeo je Johannes Gutenberg izumom mehaničkog tiskarskog stroja.
Britanski povjesničar lijeve orijentacije Roman Krznaric ističe neupitni optimizam koji je vladao kada je Johannes Gutenberg izgradio prvi mehanički tiskarski stroj u njemačkom Mainzu i objavio prvu seriju od 180 Biblija na latinskome jeziku 1455. godine. Tadašnji teolozi njegov su izum smatrali Božjim darom, koji će pomoći u širenju učenja Rimokatoličke Crkve. Nekoliko desetljeća kasnije, pojavile su se prve neželjene posljedice te prijelomne inovacije za Katoličku Crkvu.
Naime, njemački svećenik Martin Luther u listopadu 1517. godine zakucao je svojih Dvadeset pet teza na vrata crkve u Wittenbergu. Bio je to tekst na latinskom jeziku koji je kritizirao korupciju u Crkvi. Za manje od dva mjeseca tiskani primjerci u obliku pamfleta i novina pojavili su se u Nủrnbergu, Leipzigu i drugim njemačkim gradovima.
Ubrzo je Lutherov uradak tiskan i na njemačkom jeziku, što je znatno povećalo broj potencijalnih čitatelja. Treba podsjetiti kako je latinski bio jezik tadašnje akademske elite. Njemački prijevod omogućio je da Lutherovih Dvadeset pet teza preko noći postanu izdavačka senzacija. U samo dva tjedna, njegove su teze postale poznate diljem Njemačke, a za mjesec dana dosegnule su sve dijelove Europe.
Katolički su ga teolozi pokušali osporiti svojim protuargumentima, no njihovi složeni tekstovi na latinskom jeziku nisu mogli konkurirati Lutherovoj kampanji u masovnim medijima. Tiskarski stroj odnosno tiskarska tehnologija uzdrmala je autoritet Katoličke Crkve inicirajući podjele u katoličkim redovima.
Općenito govoreći, tiskarska tehnologija potaknula je preraspodjelu moći unutar društvenih struktura. Tisak je redefinirao političku moć i uveo nove alate državne vladavine. Ujedno je tiskarska tehnologija drastično unaprijedila sustav obrazovanja namećući pismenost, kao nužnu sastavnicu društvenog života. Valja napomenuti kako su tiskovine snažno utjecale i na individualnu svijest odnosno način razmišljanja.
Naime, tisak je poticao razvoj linearnog razmišljanja. Knjige i ostali tekstovi, u pravilu, se sastoje od početka, središnjeg djela (razrade ideje) i kraja (zaključka, to jest završnih razmatranja). Imali su sekvencijalnu strukturu, te su naše misli vodili pravocrtno i time jačali mehanicistički pogled na svijet. Takvo linearno razmišljanje bilo je jedna od ključnih sastavnica racionalističke logike prosvjetiteljske znanosti i ideje o neprekidnom progresu. Stvorena je mehanička paradigma u kojoj je stožerna sastavnica tipografski um koji je duboko integriran u zapadnjačku kolektivnu svijest, te smo ga danas jedva svjesni.
U današnje vrijeme svjedoci smo promjene paradigme. Na našu svijest i umove sve veći utjecaj ima nova tehnologija. Riječ je o digitalnoj tehnologiji koja postupno i sustavno marginalizira važnost mehaničke paradigme, afirmirajući relativnost, kompleksnost, holističko i eksponencijalno razmišljanje. Upravo se razvija niz digitalnih tehnologija, među kojima se po značaju izdvaja umjetna inteligencija.
Digitalna tehnologija i moć
Digitalna tehnologija svoj razvojni zamah doživljava u vrijeme kada poduzeća stvaraju vrijednost ponajviše zahvaljujući nematerijalnim resursima kao što su podaci, informacije i znanje. Stoga su se afirmirali menadžerski koncepti poput, na primjer, upravljanja znanjem i upravljanje intelektualnim kapitalom, koji se odvijaju unutar učećih organizacija. Ta se rukovodna praksa počela sustavno i ubrzano razvijati od 1990-ih godina.
Dolazi do preraspodjele moći unutar poslovnih organizacija i društva u cjelini. U tom pogledu značajnu ulogu imaju komunikacijske tehnologije. Smanjuje se važnost vertikalne i jednosmjerne komunikacije, koju su promovirali tiskarska tehnologija i tehnologija masovnih medija, oličene u radiju i televiziji. Te su tehnologije poticale hijerarhijsku strukturu i rigidno mišljenje, koje se nastojalo nametnuti pasivnim konzumentima (informacijskih) sadržaja.
Nasuprot tome, počinju se artikulirati umrežene organizacije i višesmjerna te horizontalna komunikacija. Srž tih procesa nalazi se u računarstvu odnosno digitalnoj tehnologiji. Pri tome je internetska tehnologija odigrala pionirsku ulogu u kreiranju informacijske eksplozije i informacijskog društva. Godine 1992. bilo je tek milijun korisnika interneta, a u samo 15 godina taj je broj narastao na milijardu.
Do sada su tehnologije na međunarodnoj sceni prvenstveno generirale prijenos moći. Taj proces najvidljiviji je u promjeni liderske pozicije pojedinih država na svjetskoj političkoj karti. Na taj proces u proteklih nekoliko stoljeća, već sam ukazao, upozoravajući na današnju borbu za svjetsku prevlast između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, kojoj će se u narednom razdoblju priključiti Europska unija i Indija.
Međutim suvremene digitalne tehnologije, po prvi puta u ljudskoj povijesti, dovode do sustavne i globalne difuzije moći. Izvorišta moći su se disperzirala vertikalno i horizontalno na svim razinama ljudskog djelovanja. Stoga se brojni procesi odvijaju izvan kontrole i najmoćnijih država.
Drastične promjene vidljive su i na razini poslovne organizacije. Uspjeh u današnjoj umreženoj ekonomiji traži od poslovnih vođa razmišljanje i djelovanje u smislu privlačenja odnosno pridobivanja, a ne u smislu zapovijedanja. Difuzija moći omogućila je brojnim zaposlenicima prvenstveno kreativcima i ekspertima privilegirani položaj u tvrtkama, što iziskuje primjenu sofisticiranih oblika upravljanja. Njihov povlašteni status proizlazi iz njihove sposobnosti generiranja novih znanja i specifičnih informacija.
U tom kontekstu naglašavam kako je danas posjedovanje korisnih političkih i poslovnih informacija disperzirano na daleko veći broj aktera nego prije nekoliko desetljeća. Interesantno je podsjetiti da su se sredinom 20. stoljeća ljudi bojali kako će računala i komunikacije proizašle iz informacijske revolucije stvoriti središnju državnu kontrolu. Tu je moguću društvenu situaciju dramatizirao i slikovito opisao George Orwell u svom distopijskom romanu 1984.
Nasuprot tome, tijekom 1970-ih i 1980-ih godina tehnološka revolucija dovela je do jačanja optimizma u pogledu afirmacije individualnih sloboda uz pomoć osobnih računala. Kontinuirano snižavanje cijene računalnih uređaja, njihova sve veća praktičnost i sve bolje performanse jedan su od ključnih generatora informacijske eksplozije. Stvara se mogućnost pristupa mnoštvu lako dostupnih informacija i podataka. Primjerice, bilo tko može naručiti satelitske snimke od komercijalnih kompanija ili jednostavno koristiti Google Earth. Na taj način može vidjeti što se događa ne samo u neposrednoj blizini, već i na udaljenim lokacijama i to za malu ili nikakvu cijenu.
Senzorske, satelitske, internetske i srodne tehnologije stvaraju pretpostavke za generiranje golemih količina podataka. Mnoštvo lako dostupnih podataka i mogućnost njihova jeftinog akumuliranja, te procesuiranja uz pomoć umjetne inteligencije kreira brojne mogućnosti. U njih spada i opcija totalitarnog državnog nadzora, što prije 20-ak godina nije bilo izgledno.
Umjetna inteligencija
Ukazali smo na praksu prožimanja tehnologije i moći koje se kroz stoljeća odvijala u svim društvenim entitetima. Vrhunac te međusobne interakcije dogodio se razvojem odnosno pojavom nuklearne tehnologije. Razorni potencijali nuklearne tehnologije, bolje reći nuklearnog naoružanja, zastrašujući su u tolikoj mjeri da su podvrgnuti rigoroznoj međunarodnoj kontroli.
S razvojem suvremenih naprednih tehnologija izazovi postaju sve veći. Neprijeporno je kako umjetna inteligencija predstavlja najveći izazov za čovječanstvo do sada, premda nema razornu silu nuklearne bombe u pogledu uništavanja ljudskih i materijalnih resursa. Riječ je o tehnologiji odnosno alatu koji misli, te je u stanju samostalno učiti i generirati nove spoznaje. Danas je umjetna inteligencija tek na početku svoga razvoja i šire upotrebe u svim segmentima ljudskoga života i rada. Stoga nije moguće točno predvidjeti sve moguće primjene, posljedice, a ni dosege kognitivnih mogućnosti umjetne inteligencije u narednom dugoročnom razdoblju.
Danas umjetna inteligencija predstavlja moćan alat, kojem se može naložiti realizacija različitih ciljeva. Jedan od njih vidljiv je u autoritarnim režimima. Radi se o očuvanju političke moći vladajuće vrhuške. Tehnički razvoj umjetne inteligencije sve više omogućava suvremenim vlastodršcima artikulaciju mehanizma koji s interneta može eliminirati ne samo nepoželjne pojmove poput, primjerice, demokracije i slobode, već i razmišljanja koje ljude navode na demokratski aktivizam i kritičko mišljenje. Tu spada i eliminacija internetskog sadržaja koji potiče na sudjelovanje u javnim odnosno uličnim prosvjedima.
Uz pomoć umjetne inteligencije u cyber prostoru, ali i javnom prostoru u cjelini, može se dizajnirati narativ koji suptilno promiče autoritarnost i uvjerenje kako je parlamentarna demokracija disfunkcionalna odnosno nedjelotvorna i štetna. Jedna od taktika za ostvarenje toga cilja poznata je kao zapljuskivanje lažima. Ta taktika apsolutnog dezinformiranja nastoji zamagliti istinu i stvoriti atmosferu nezadovoljstva i nepovjerenja u postojeće demokratske institucije.
Autoritarni režimi pored artikulacije poželjnog narativa kojim neizravno jačaju svoj politički integritet koriste umjetnu inteligenciju i za izravno održavanje svoje vlasti. Jedan od alata u tom pogledu je evidentiranje nepoželjnih pojedinaca odnosno aktivista. Umjetna inteligencija omogućava kontrolu stanovništva na temelju ogromnih količina podataka skupljenih uz pomoć senzora i kamera instaliranih gotovo posvuda, a što se opravdava sigurnosnim razlozima.
U tom pogledu najdalje se otišlo u Kini. Kineski algoritmi moći povezuju podatke iz širokog raspona izvora – zapisa s putovanja, dopisivanja, navika čitanja, kupovanja – s glavnim ciljem predviđanja političkog otpora, prije nego što se dogodi. Riječ je o digitalnoj političkoj prevenciji.
Ideološka kontrola može se zakamuflirati unutar koncepta odnosno tehnologije sigurnih gradova. Kineski tehnološki div Huawei prodao je tehnologiju sigurnih gradova koja se sastoji od nadzornog sustava i umjetne inteligencije Srbiji, Pakistanu, Brazilu, Meksiku, Južnoj Africi i Turskoj. Kina izvozi te tehnologije iz komercijalnih razloga, moguće i za špijunažu, ali i zato što njihovo širenje po svijetu opravdava njihovu uporabu na domaćem terenu. Stoga je u demokratskim državama transparentnost u korištenju podataka o građanima, jedan od prioriteta pri reguliranju funkcioniranja umjetne inteligencije.
Svjesna politička zloupotreba umjetne inteligencije i ostalih naprednih tehnologije proizlazi iz nedovoljnog odnosno slaboga (dirigiranog) legitimiteta vladajuće političke elite. Stvara se virtualna stvarnost i promovira poželjan sustav vrijednosti. Ta politička manipulacija potpomognuta umjetnom inteligencijom dodatno se nadopunjuje i ojačava uz pomoć sadržaja unutar cyber prostora.. Tako se znatno otežava spoznavanje istine i realne stvarnosti.
Ideološka zloupotreba umjetne inteligencije prisutna je u autoritarnim režimima. Korekcija tog procesa iziskuje ljudsku intervenciju usmjerenu na afirmaciju humanosti, slobode, transparentnosti i kritičkog promišljanja, a prije svega održavanje slobodnih višestranačkih izbora. Na taj način se osigurava upotreba političke moći za realizaciju općih interesa društva i omogućava skladno nadopunjavanje s umjetnom inteligencijom oslobođene ljudskih predrasuda.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments