KREATIVNE KLASEPRIPADNICI KREATIVNIH KLASA

KREATIVNOST I ARHITEKTONSKO CRTANJE

0

Arhitekti su se tradicionalno smatrali umjetnicima koji posjeduju i inženjerska znanja. Izvorište njihovoga umjetničkoga karaktera nalazila se, prije svega, u crtanju. Ta profesija pored kreativnog oblikovanja estetiziranih objekata i urbanih cjelina koja su ponekad futurističkog izgleda zahtijeva i senzibilitet za financijska, tehnička i druga praktična ograničenja.

Poticajnost arhitekture  

Renzo Piano, proslavljani talijanski arhitekt i projektant pariškoga Centra Pompidou i zgrade New York Timesa na Manhattanu svojedobno je ustvrdio :“Arhitektura je rubna, negdje između umjetnosti i antropologije, između društva i znanosti, tehnike i povijesti.“ Arhitektonska rješenja ponekad su humanistička, a ponekad više funkcionalno i financijski determinirana.

Arhitektura izravno utječe na kvalitetu života u pozitivnom ili negativnom smislu. Interijeri prvenstveno u poslovnim objektima jedan su od stimulatora kreativnih i ostalih procesa. Posao arhitekte nalazi na sjecištu mašte i proračunatosti koji se često međusobno isključuju, pa pronalaženje kompromisa iziskuje znatan kreativan napor.

Arhitektonska rješenja djeluju na ljude na svjesnoj i podsvjesnoj razini. Bogatstvo i moć pojedinaca, ali i čitavih gradova, regija i država manifestira se, pored ostaloga, i  raskošnim građevinama kojima se ljude nastoji impresionirati. Pored toga, niz arhitektonskih rješenja nenametljivo i gotovo neprimjetno sugerira određena raspoloženja i osjećaje.

Posve mali i neuočljivi detalji poput, primjerice, veličine i položaja prozora mogu utjecati na unutarnju atmosferu, estetiku, funkcionalnost, te u krajnjoj liniji energetsku efikasnost građevne. Ujedno dizajniranje uredskih interijera ukazuje i na kulturu određene poslovne organizacije. Zgrada koja je projektirana tako da se do viših menadžera dolazi prolazeći kroz veći broj ureda, predstavlja dokaz kako se radi o hijerarhijskoj, velikoj  i tradicionalnoj poslovnoj organizaciji.

Crtanje – oblik mišljenja i okidač kreativnosti    

Ručno crtanje slično je računalnom prikazu utoliko što oba načina rada imaju komunikacijsku funkciju. Arhitekti na taj način prezentiraju svoju kreativnu projekciju investitorima ili suradnicima. Međutim, crtanje nije samo oblik prikaza ideje, već je istodobno proces mišljenja.

Modernistički arhitekt Richard MacCornack o ulozi crtanja u njegovom kreativnom stvaralaštvu kaže :“Ja nemam takvu maštu koja bi mi pokazala na čemu sam, ako to nisam nacrtao. Crtanje za mene i proces otkrivanja i proces kritike.“ Artikulacija nacrta odnosno skice fizička je sinteza apstraktnoga i konkretnoga.

Michael Graves, proslavljeni arhitekt i dizajner na području oblikovanja proizvoda izjavio je 2012. godine :“Crtež nije samo konačni proizvod : to je dio misaonoga procesa projektiranja u arhitekturi. Crtež izražava interakciju našega uma, oka i ruke.“ Možda je najbolju formulaciju u tom pogledu sročio David Schon, filozof i profesor urbanog planiranja na  Massachusetts Institute of Technology (MIT). Schon je napisao kako arhitekt sa svojim crtežima vodi refleksivnu konverzaciju i ta je konverzacija samim time što je fizička ujedno i dijalog sa stvarnim konstrukcijskim materijalima. Ideja se artikulira u tom su-djelovanju ruke, oka i uma, i kreativna iskra otud započinje svoju polaganu transformaciju iz apstraktne mašte u konkretan materijalni svijet.

Skice na papiru služe proširivanju kapaciteta radne memorije. One tako omogućuju arhitektu razmišljanje o nekoliko raznovrsnih projektnih ideja. Sam fizički proces crtanja istovremeno pomaže i u stvaranju dugoročnih sjećanja jer podrazumijeva snažnu vizualnu koncentraciju. Crtanje potiče arhitektovo prisjećanje na njegove ranije crteže dok eksperimentira s novim idejama.

„Kada nešto crtam, toga se i sjećam. Crtež je podsjetnik na misao zbog koje je nastao,“ ističe Michael Graves. Nadalje, arhitekt se dok crta može strelovito prebacivati na različite razine detalja i na različite stupnjeve apstrakcije – svoj autorski projekt tako može razmatrati iz više aspekata istodobno, te odmjeravati utjecaj svake preinake određenog detalja na cjelokupnu strukturu.

Kako piše britanski teoretičar dizajna Nigel Cross u knjizi Designerly Ways of Knowing, arhitekt crtanjem napreduje prema dovršenom projektu, ali istovremeno i raščlanjuje problem koji pokušava riješiti. On tvrdi :“Vidjeli smo kako skice sadrže ne samo crteže mogućih konceptualnih rješenja, nego i brojke, simbole i tekstove – projektant tako povezuje ono što zna o problemu s onim što će nastati kao rješenje. Crtanje omogućuje da se istraživanje problemskog prostora vodi zajedno s istraživanjem prostora rješenja.“ Kada njime barata nadareni arhitekt, crtaći blok postaje svojevrsno pojačalo inteligencije smatra Cross.

Crtanju je možda najbolje tretirati kao manualno razmišljanje. Ono je jednako cerebralno koliko i taktilno, oslanja se na ruku jednako koliko i na mozak. Čin skiciranja je, čini se, sredstvo kojim se otključavaju tajna spremišta prešutnoga (implicitnog) znanja u mozgu – misteriozan proces odlučujući za svaki čin umjetničkog stvaranja, a nemoguće ga je ili barem teško ostvariti isključivo svjesnim promišljanjem. 

Računalno crtanje 

Početkom 60-ih godina 20. stoljeća Ivan Sutherland, inženjer s MIT-a izumio je Sketchpad, program za crtanje i skiciranje u kojemu je prvi put primijenjeno grafičko korisničko sučelje. Program je radikalno preinačio tu djelatnost te utro put razvoju softvera za računalno programiranje odnosno CAD (Computer Aided Design). Nakon što su 1980-ih godina CAD programi prilagođeni za rad na osobnim računalima, počele su nastajati aplikacije koje su automatizirale izradu dvodimenzionalnih crteža i trodimenzionalnih modela.

Krajem 20. stoljeća William J. Mitchell, bivši dekan Arhitektonskoga fakulteta pri Sveučilištu MIT, primijetio je kako je  :“arhitektonska praksa bez tehnologije CAD postala jednako nezamisliva kao pisanje bez programa za obradu teksta.“ Novi su softverski alati transformirali proces, karakter i stil projektiranja i te su se promjene nastale razvijati sve do današnjih dana.

Crtanje na računalu omogućuje da se u proračune uvedu sve varijable, pa arhitekt može precizno proračunavati energetsku efikasnost budućih struktura u mnogim različitim uvjetima, što je sve važnije i unutar struke i za društvo. Nadalje, detaljne su se trodimenzionalne ilustracije i animacije pokazale nenadmašnim načinom vizualizacije eksterijera i interijera zgrade. Prije nego gradnja i započne, investitor može virtualno prošetati svojim budućim objektom.

S vremenom postaje sve popularnija tehnika parametarskog projektiranja, kojom se algoritamski određuju formalni odnosi između različitih elemenata projekta, te se tako  proračunske performanse računala smještaju u samo središte stvaralačkog procesa. Služeći se softverskim upitnicima arhitekt-programer u računalo ubacuje niz matematičkih pravila odnosno parametara i prepušta računalu artikuliranje gotovog projekta. U još sofisticiranijim programima, tog tipa, projektant više ništa ne unosi ručno – uz pomoć algoritama automatski se generira cjelokupni oblik građevine.

Parametarsko projektiranje iznjedrilo je novi stil u arhitekturi poznat pod nazivom parametrizam. Inspiriran geometrijskom složenošću digitalne animacije i frenetičnim, aseptičnim kolektivizmom društvenih mreža, parametrizam odbacuje pravilnost klasične arhitekture u korist futurističkih oblika. Na Bijenalu arhitekture 2008. u Veneciji, Patrick Schumacher, direktor utjecajne londonske tvrtke Zaha Hadid, objavio je manifest parametrizma u kojem konstatira kako je „parametrizam veliki novi stil nakon modernizma“.

Mnogi su utjecajni i afirmirani arhitekti i sveučilišni profesori arhitekture počeli ukazivati na činjenicu kako pretjerano korištenje računala projektantima može suziti obzor i umanjiti im kreativnost i nadarenost. Premda automatizacija arhitektu omogućava da u kratkom vremenu generira precizne i naizgled vješto izvedene trodimenzionalne pokazne projekte, upravo ta brzina i egzaktnost stroja prekida mukotrpan i detaljan proces istraživanja koji dovodi do najnadahnutijih i najsmislenijih projekata.

Računalo drastično ubrzava sve procese izrade projekta. Međutim, brojni ugledni arhitekti upozoravaju kako se arhitektura zasniva na temeljitom razmišljanju, maštanju i  potpunoj uronjenosti u projekt. Promišljanje podrazumijeva sporost jer iziskuje dosta vremena, što je u potpunoj suprotnosti s računalnim projektiranjem. Više vremena pred ekranom rezultira s manje vremena u mislima.

Dizajniranje programom na zaslonu računala drastično se razlikuje od ručnog crtanja odnosno projektiranja. Umanjujući značaj ruke tog alata nad alatima, kako ju je okarakterizirao grčki filozof Aristotel, računalo zaobilazi tjelesni aspekt rada i arhitektu sužava vidno polje. Umjesto organskih, tjelesnih formi kakve nastaju pod vrškom olovke ili ugljena, CAD programi, kako piše Donald Schon, supstituiraju „simboličke, proceduralne prikaze“ koji „nužno bivaju nepotpuni ili neadekvatni u odnosu na zbiljske pojave koje se dizajniraju.“

Prijelaz s bloka na zaslon, vjeruju mnogi arhitekti, sa sobom nosi gubitak kreativnosti i avanturizma. Zahvaljujući preciznosti i prividnoj dovršenosti ekranskih prikaza, projektant koji radi za računalom sklon je zatvoriti svoj koncept, i vizualno i spoznajno, već u ranoj fazi. Tako se umnogome lišava refleksivne i istraživačke zaigranosti koja izvire iz skiciranja i slutnji specifičnih za crtanje. Taj fenomen analitičari nazivaju preuranjenom fiksacijom, a uzrok joj nalaze u sputanosti interesa da se projekt mijenja kada CAD model već (prebrzo) sadrži veliku količinu detalja i međuodnosa. Projektant za računalom obično prenaglašava formalne eksperimente na štetu izražajnosti. Time arhitektu slabi emocionalna povezanost s poslom, pa projektima premda su kompleksni i u određenoj mjeri zanimljivi u pravilu nedostaje emocionalni sadržaj  koji isključivo nastaje crtanjem rukom.

O toj problematici progovara i svjetski priznati finski arhitekt Juhani Pallasmaa u svojoj knjizi Ruka koja misli. On smatra kako je projektantima, budući da se sve više oslanjaju na računala, sve teže zamišljati ljudske kvalitete svojih građana – nastaniti se u svojim djelima u nastajanju onako kako će se ljudi na kraju nastaniti u zgotovljenim zdanjima. Dok rukom crtane skice i ručno izrađene makete imaju „isto meso fizičke materijalnosti kao i materijalni predmet koji se projektira, ali i kao sam arhitekt“, računalne operacije i prikazi egzistiraju „u matematiziranom  i apstrahiranom nematerijalnom svijetu.“

Pallasmaa vjeruje kako „lažna preciznost i prividna dovršenost računalnoga prikaza“ u arhitektu otupljuju osjećaj za estetsko, što rezultira tehnički upečatljivim, ali emocionalno sterilnim projektima. Kada crta tušem ili olovkom, piše on, „ruka prati obrise, oblike i obrasce objekta.“ Nadalje, ako pak manipulira sličnom slikom unutar programa odnosno na zaslonu računala „ruka najčešće bira linije iz zadanoga skupa simbola koji nemaju analoški – pa posljedično ni haptički (osjetilni) i emocionalni – odnos s objektom.

O važnosti i dalekosežnim posljedicama primjene računalnih programa u projektiranju bilo je riječi na simpoziju Je li crtanje mrtvo? koji je organizirao Arhitektonski fakultet Sveučilišta Yale 2012. godine. Britkost naziva simpozija ukazuje na postupno odumiranje arhitektonskih crtaćih blokova, pri čemu je teško predvidjeti sve moguće odnosno konačne posljedice tog procesa.

RANI RADOVI BILLA GATESA

Previous article

KREATIVNO NADILAŽENJE UOBIČAJENIH OBRAZACA

Next article

Comments

Comments are closed.

Login/Sign up