By Za razliku od tehnike koja funkcionira u skladu s vlastitim zakonitostima, koje treba uvažavati i otkrivati, tehnologiju u krajnjoj liniji dizajniraju ljudi. U oba slučaja, istraživači uvažavaju principe svojevrsne tehničke racionalnosti, koja je u doba mehanike i analognog sustava bila transparentna odnosno razumljiva razvojnim inženjerima i znanstvenicima.
Transparentnost i predvidljivost u mehaničkoj paradigmi
Neprijeporno su Newtonova otkrića zakona gibanja i gravitacije postavili temelje za razvoj strojeva i industrijske revolucije. Spomenute spoznaje i procesi skladno su se nadopunili s uvidima u elektricitet i magnetizam koje su prezentirali Michael Faraday i James Clerk Maxwell. Istraživanja Faradaya i Maxwella omogućila su, na primjer, uvođenje gradske rasvjete, konstruiranje električnih motora i generatora, te komunikaciju uz pomoć televizora i radija.
S vremenom je nastala mehaničko analogna paradigma, koju karakterizira zatvorenost sustava, linearnost i transparentnost funkcioniranja, što omogućava njegovu predvidljivost. U mehaničkim i analognim sustavima ne postoje nepoznanice, jer ih istraživači mogu raščlaniti i analizirati na razini elementarnih sastavnih dijelova.
Pored ostaloga, gospodarski rast mogao se precizno predviđati, a kvantificiranje je postalo standardni oblik izražavanja odnosno razumijevanja procesa unutar pojedinih sustava. U takvim okolnostima stabilnost je jedna od bitnih karakteristika funkcioniranja ekonomije i društva u cjelini. Društvenu stabilnost grubo su narušavale nasilne političke revolucije, kako bi preraspodjelom moći ustrojile novi socijalni poredak i dinamiku događanja unutar sustava.
Savršenu predvidljivost i razumijevanje mehaničkih tvorevina, to jest, sustava remetio je fenomen tržišta. Teoretičari i ostali analitičari formulirali su određene zakone tržišnog funkcioniranja, ali je to bilo nedovoljno za razumijevanje tržišta u cjelini. Kompleksnost tržišta proizlazi iz istodobnog djelovanja mnoštva sudionika vođenih različitim interesima što, u krajnjoj liniji, rezultira kaotičnim situacijama.
Kompleksnost tržišta
Svojevrsni tržišni kaos, u konačnici, generira samoregulativnu postojanost odnosno neku vrstu dinamičke ravnoteže. Usklađivanje bezbrojnih osobnih, to jest, privatnih interesa unutar tržišta odvija se uz uplitanje države i drugih institucija. Suština toga procesa ostala je, u velikoj mjeri, nepoznanica do današnjih dana.
Taj misterij škotski ekonomist Adama Smith nazvao je skrivenom rukom. Temeljna poruka njegova kapitalnog djela Bogatstvo naroda tiskanog 1776. godine glasi laissez-faire, što kratko rečeno znači, kako tržište treba ostaviti na miru i ono će se pobrinuti samo za sebe. To je bitna odrednica liberalizma, koji se kasnije razvio u cjeloviti teorijski koncept. Liberalna doktrina osporava merkantilističke teze o presudnoj ulozi države u ekonomskim procesima.
Jedno se vrijeme vjerovalo kako tržište prepušteno samo sebi postiže ravnotežu onako kako je to smatrao Smith. Marx je prvi ustvrdio kako su recesije sastavni dio tržišnog funkcioniranja. Recesija predstavlja mehanizam negativne povratne sprege – to je proces u kojem promjena ublažava vlastiti uzrok. Povijest je potvrdila kako je tržište u kontinuiranom stanju dinamične ravnoteže te istobnog kontinuiranog razvoja.
Dosadašnja praksa je pokazala kako tržišnu dinamičnu ravnotežu generiraju politika, prije svega, zakonodavstvo, tehnologija i radikalno nove inovacije odnosno novi proizvodi i usluge. Socijalistički politički projekti dokazali su se kao neučinkoviti u pogledu reguliranja tržišnih odnosa. Socijalizam je, pored ostaloga, patio od prekomjernog planiranja i birokratizacije, što je posljedica mehaničkog i analognog promišljanja koje teži kontroli, stabilnosti i predvidljivosti.
Precizno i djelotvorno planiranje tržišnih odnosa, posebice za dulja vremenska razdoblja, praktično nije moguće. Tržište je kompleksan sustav unutar kojeg djeluju, pored ostalih, nelinearne silnice, te ponekad iracionalni procesi. Pri tome, prvenstveno na globalnom tržištu, nije moguće poznavanje svih varijabli, koje su relevantne za određenu akciju. Ipak, bez obzira na nepotpune informacije tržišni akteri mogu donositi optimalne odluke, koje osiguravaju profitabilno poslovanje.
Gravitacijske sile
Mrežna arhitektura prilično dobro, to jest točno, opisuje tržišne strukture i odnose. Velika mrežna čvorišta privlače manje tržišne aktere, poput gravitacijske sile u prirodi. Napominjem kako, općenito govoreći, možemo govoriti o fizici društva, koja kao razrađeni i sveobuhvatni teorijski model nije artikuliran. U tom kontekstu, kao jedan od primjera fizikalnih društvenih zakona navodim princip akacije i reakcije.
Velika čvorišta su jedan od integrirajućih odnosno gravitacijskih faktora u društvenoj dinamici. Mrežna čvorišta, kao što su sveučilišta i kompanije, mogu poput magneta privući brojne inovatore i poduzetnike s kompatibilnim znanjima, umijećima i iskustvima. Njihovo umrežavanje na određenom geografskom području može dovesti do artikulacije fenomena poznatog kao učinak krda. Radi se o sklonosti poduzetnika i kreativaca da oponašaju jedni druge. Pri tome i surađuju, te razmjenjuju informacije i znanja, što u pravilu rezultira uspostavom klastera.
Kao velika mrežna čvorišta možemo smatrati i čitave države. Njihova gravitacijska sila ovisi o nekoliko faktora kao što su, primjerice, veličina teritorija, broj stanovnika, gospodarska razvijenost odnosno iznos bruto domaćeg proizvoda. Njihova gravitacijska moć ogleda se, pored ostaloga, u kumulaciji bogatstva, čiji je jedan od parametara broj milijardera.
Posebnu pozornost zaslužuje tehnologija kao gravitacijska sila. Već smo naveli koncentriranje poduzetnika unutar pojedinih regija odnosno poduzetničkih čvorišta. Te procese dobrim djelom uvjetuje tehnologija, to jest, priroda posla kojim se bave. Primjerice, New York je, pored ostalog, postao svjetsko financijsko čvorište, Detroit središte automobilske industrije, a Los Angeles centar filmske industrije.
Brojne su tehnologije obilježile razdoblje do 1960-ih godina, a navest ću samo njih nekoliko, kao što su industrija nafte, čelična industrija, brodogradnja, radio i televizija. Ipak, ključna tehnologija tog perioda bila je automobilska industrija, koja je iznjedrila industrijski, bolje reći, proizvodni koncept prihvaćen u čitavom gospodarstvu. Radi se o fordizmu kao poslovnoj filozofiji, koja je u značajnoj mjeri oblikovala proizvodno-organizacijske odnose u prošlom stoljeću.
Sastavnice fordizma
Strateška orijentacija fordizma, kao upravljačkog modela, je masovna proizvodnja. Za masovnu proizvodnju nužno je, prije svega, postojanje masovnog tržišta. Drugim riječima, proizvod u masovnoj ekonomiji mora biti cjenovno dostupan širokom sloju potencijalnih kupaca. Pri tome je fordizam upravljačke procese unutar kompanije, u značajnoj mjeri, temeljio na birokratskom modelu, koji je cjelovito razradio Max Weber.
Neke od značajki birokratskog modela su stručnost i formalizirana procedura. Zadaci se obavljaju u sklopu hijerarhijski dizajnirane organizacije i podjele nadležnosti. Taj proces nadgledaju šefovi, koji su raspoređeni od dna do vrha organizacije. Općenito govoreći, birokratske organizacije su krute i nisu osposobljene na brzu prilagodbu vanjskim promjenama.
Naglašavam kako su na početku 20. stoljeća vladali relativno stabilni tržišni odnosi, te su birokratske organizacije mogle biti djelotvorne. U tom pogledu, treba izuzeti ratne prilike koje su nametnuli Prvi i Drugi svjetski rat, unutar kojih vladaju specifični gospodarski odnosi i značajna nepredvidljivost. Ratna zbivanja nisu eliminirala birokratske odnose koji kao specifičan organizacijski odnos postoji i danas, premda suvremeno dinamično tržište ukazuje na njegove brojne slabosti.
Međutim, za pojavu fordizma kao proizvodnog modela, jednako je važna artikulacija principa znanstvenog upravljanja, koje je razradio inženjer strojarstva Frederick Winslow Taylor. Rezultate svojih istraživanja Taylor je objavio 1911. godine u knjizi Principles of Scientific Management, koju je Academy of Management proglasila 2001. godine najutjecajnijom knjigom o menadžmentu u 20. stoljeću.
Taylor je, po prvi puta, primijenio znanstvene metode upravljanja unutar industrijskih pogona s ciljem povećanja produktivnosti, a u krajnjoj liniji i profita. On je zagovarao i povećanje radničkih plaća srazmjerno povećanju efikasnosti (produktivnosti) odnosno poduzetničke zarade. Plansko odnosno racionalno mrvljenje radnih operacija bilo je jedno od glavnih načela Taylorovog pristupa, koje je s vremenom pokazalo i negativne učinke po same radnike.
Taylorov model bio je rezultat primijenjene znanosti iz kojeg je kasnije proizašao industrijski inženjering. Interesantno je spomenuti kako je znanost u industriji, prvi u svijetu, započeo prakticirati Thomas Alva Edison. On je 1876. godine osnovao organizirani industrijski istraživački laboratorij u Menlo Parku, New Jersey, što je bio revolucionarni poslovni potez u tadašnjem poslovanju.
Na dizajniranje fordizma, kao upravljačkog modela i svojevrsne poslovne filozofije, snažno je utjecala praksa oblikovanja organizacija kroz povijest. Naglašavam kako je organizacija kao društveni fenomen obilježila 20. stoljeća, ali se u ranijim razdobljima nije sustavno i planski prakticirala. To je praksa koja se počinje primjenjivati relativno nedavno.
Do početka industrijalizacije praktično su samo crkva i vojska djelovale uz pomoć velikih organizacijskih sustava. To su društvene tvorbe unutar kojih je hijerarhija važno strukturalno načelo. Dugovječnost crkvene i vojne organizacije nedvojbeno potvrđuje njihovu učinkovitost u ispunjavanju misija odnosno ciljeva. Stoga je razumljivo što se to hijerarhijsko nasljeđe nastavilo prakticirati u 20. stoljeću, ali i u stoljeću u kojem upravo živimo.
Specifičnost je prošlog stoljeća eksplozivan porast broja ne samo velikih, već i srednjih, te malih organizacija. Pojedini analitičari ga nazivaju stoljećem organizacije. Bez svake sumnje, organizacija se prometnula u jednu od stožernih elemenata društvenog sustava. Organizacija je postala zanimljiva i društvenim teoretičarima, pa su nastale znanstvene discipline poput, na primjer, teorije organizacije i organizacijskog ponašanja.
U tom kontekstu valja ukazati na teoriju upravljanja (menadžment), koja je jedna od komplementarnih disciplina, fokusirana na organizacijsku efikasnost i efektivnost. Smatram kako je fordizam jedna od inačica tih procesa i nastojanja uspostave uspješne organizacije.
Fordizam u praksi
Na početku 20. stoljeća Henry Ford imao je jasnu poslovnu viziju, koja je nastala nakon njegova dva neuspjela poduzetnička pothvata. Planirao je uspostavu masovne proizvodnje i odgovarajućeg tržišta. Bio je to inovativan i ambiciozan plan. Pri njegovoj realizaciji Ford je vješto kombinirao načela znanstvenog upravljanja i birokratskog obrasca, kako bi ustrojio učinkovite proizvodne i organizacijske procese, te ostvario što veću zaradu.
Ford je uspio u toj ambicioznoj nakani uz pomoć Modela T, koji je 1908. godine plasirao na ondašnje slabo razvijeno automobilsko tržište. U početku se prodavao po cijeni od 850 američkih dolara, a zbog smanjivanja troškova proizvodnje mogao se nabaviti samo u crnoj boji. Pri tome se uvela i sustavno razvijala tekuća traka, koja je s vremenom postala jedna od ikona masovne proizvodnje odnosno masovnog društva.
Primjena tehnologije tekuće trake bila je značajna novost u ondašnjoj industrijskoj praksi. Ford ju je uveo 1913. godine u tvornici Highland Park koja je započela s radom 1910. godine. U tadašnje doba to je bila najveća tvornica na svijetu što ukazuje na činjenicu, kako je automobilska industrija bila ključna djelatnost većeg djela 20. stoljeća. Proizvodnja automobila poticala je razvoj, primjerice, naftne industrije, proizvodnje čelika, cestogradnje i pripadajuće infrastrukture, pri čemu je istodobno u velikoj mjeri redizajnirala svakodnevni i poslovni život.
Tekuća traka dopremala je proizvode do radnika koji su morali biti na propisanoj poziciji. Radnici se nisu smjeli kretati niti međusobno razgovarati, a nisu bili ovlašteni podešavati brzinu tekuće trake čije im je zaustavljanje bilo strogo zabranjeno. Očevidno je kako su radnici bili pasivni proizvodni akteri, bolje reći, puki dodaci strojevima. Ipak, zaglupljujuće i ponavljajuće radne operacije rezultirale su značajnim povećanjem plaća u Fordovoj tvornici.
Do 1926. godine Ford je već prodavao polovicu svih novih automobila izrađenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Konkretnije govoreći, Ford je ostvarivao dvostruko veću proizvodnju od General Motorsa kao najbližeg konkurenta. Važno je naglasiti kako se cijena Modela T istodobno drastično smanjila, te ja iznosila 263 američkih dolara.
Bitna karakteristika fordizma je isključiva fokusiranost na kvantitetu. Kvaliteta se zapostavljala, što je s današnjeg gledišta gotovo nezamislivo. Radnici su se motivirali isključivo plaćom i kažnjavanjem. S vremenom je zbog takvih organizacijskih odnosa raslo nezadovoljstvo radnika. Spomenut ću, primjerice, kako je John Henry Patterson, osnivač i glavni izvršni direktor National Cash Register Company (NCR), tek 1893. godine ugradio prozore u tvornički pogon (daylight factory), što je tada bila gotovo revolucionarna novost.
Bez obzira na određene negativne posljedice industrijalizacije treba spomenuti kako se svjetsko gospodarstvo u posljednjih dvjestotinjak godina povećalo više od tristo puta. U istom je razdoblju per capita BDP narastao najmanje 13 puta, a u najbogatijim dijelovima svijeta čak stotinu puta. Početkom 19. stoljeća gotovo su svi živjeli u ekstremnom siromaštvu. Danas je na globalnoj razini taj postotak otprilike devet posto.
Obrat
U proljeće 1950. godine mladi japanski inženjer Eiji Toyoda bio je na tromjesečnom studijskom boravku u Sjedinjenim Američkim Državama. Toyoda je analizirao tehnološke obrasce u Fordovoj tvornici Rouge Centeru Dearbornu, Michigan, jer je imao ambiciju pokrenuti profitabilnu automobilsku proizvodnju u Toyoti.
Industrijski kompleks Rouge Center proradio je 1928. godine, a sastojao se od 93 zgrade. Kompleks je imao, pored ostaloga, vlastito pristanište na rijeci Rouge, električnu centralu i čeličanu. To oslikava Fordov pristup praktične primjene vertikalno integrirane proizvodnji. U tom modelu menadžeri, unutar vlastitih tvorničkih pogona, nastoje proizvesti sve potrebne proizvode za finalni proizvod. U ovom slučaju radi se o automobilu.
Toyoda je znao kako u svojoj kompaniji odnosno Japanu nije moguće ostvariti opseg proizvodnje, kakav je vidio u kompleksu Rouge Center. Konkretno govoreći, Toyota Motor Company proizvodila je 2.685 automobila godišnje, dok je kompanija Ford samo u jednom danu proizvodila 7.000 automobila. Rouge Center bio je najveći i najefikasniji tvornički pogon na svijetu u to doba.
Međutim, Eiji Toyoda nije bio prosječan inženjer u pogledu znanja, inovativnosti i ambicija. Nakon što je studiozno proučio čitav proizvodni proces zaključio je kako postoji prostor za daljnja poboljšanja. Nakon što se vratio u domovinu odlučio je, u suradnji s inženjerskim genijalcem Taiichi Ohnom, pokrenuti specifičan i inovativan industrijski proces, koji je kasnije postao poznat kao Toyota Production System.
Početak transformacije industrijske paradigme
Za fordizam i masovno društvo općenito, karakteristična je proizvodnja velikih serija unificiranih proizvoda. Kvaliteta, inovacije i poboljšavanje postojećih proizvoda bili su na marginama menadžerskih interesa. Tako se, na primjer, Model T proizvodio punih 17 godina praktično bez ikakvih preinaka i uvijek u crnoj boji.
Proizvodnja se odvijala u golemim tvorničkim halama unutar kojih je bilo smješteno stotine strojeva. Proizvodne operacije bile su brižljivo isplanirane, a eventualne intervencije u radne operacije bile su isključivo u nadležnosti rukovoditelja. Kao što sam već naveo, komunikacija među radnicima bila je zabranjena, a njihovo motiviranje svodilo se samo na visinu nadnice.
Eiji Toyoda je shvatio kako se takva proizvodna paradigma ne može primijeniti u Toyoti, te se odmah fokusirao na preinaku Fordovih principa. Za razliku od fordovih pogona gdje se proizvodnja odvijala uz pomoć stotine strojeva koji su producirali sve potrebne dijelove za konačni proizvod, Toyota je taj proizvodni ciklus morala obaviti sa svega desetak strojeva.
Ohno i Toyoda odmah su shvatili kako je ključni problem za uspostavu isplative proizvodnje u Toyoti izmjena alata na strojevima. Naime, u pogonima Forda jednom uspostavljeni proizvodni proces trajao je godinama. Samo je promjena alata na strojevima trajala desetak dana.
Za razliku od toga, Toyota je s desetak strojeva morala proizvesti čitav automobil. U tom procesu česta promjena alata bila je neizbježna i predstavljala je kritičnu poziciju u proizvodnji. Ohno i Toyoda započeli su s višemjesečnim eksperimentiranjem usmjerenim na skraćivanje vremena potrebnog za promjenu alata. Studiozno i kreativno eksperimentiranje na koncu je urodilo plodom. Uspjeli su svesti promjenu alata na svega nekoliko sati.
Radilo se o epohalnom dostignuću jer su Ohno i Toyoda prvi puta u industrijskoj povijesti uspostavili profitabilnu industrijsku proizvodnju malih serija. To postignuće označilo je početak artikulacije personalizirane proizvodnje koji se dogodio kasnije. To će prouzročiti postupnu marginalizaciju masovne industrije. Realizacija tog procesa podrazumijevala je nove tehnologije koje su se počele razvijati u narednim desetljećima. Mehaničku i analognu paradigmu potiskuju digitalni procesi afirmirajući postmodernu.
Tranzistori, čipovi i fotolitografija
Odumiranje masovne industrije i afirmacija novog digitalnog doba znatnim djelom se temelji na računalnoj i komplementarnim tehnologijama. Digitalna revoluciju koja započinje u drugoj polovici 20. stoljeća nagovijestila su dva značajna teorijska rada.
Prvi od njih je magistarski rad Claude E. Shanona objavljen 1938. godine A Symbolic Analysis of Relay and Switching Circuits, koji se smatra temeljnim dokumentom nastanka digitalnog doba. Drugi temeljni teorijski rad je knjiga Norberta Wienera Cybernetics : Or Control and Communication in the Animal and the Machine objavljena 1948. godine. Bila je to jedna od najutjecajnijih knjiga o nadolazećoj digitalnoj eri, premda se nije izravno bavila detaljima digitalnog procesa odnosno računanja.
Fundamentalni tehnički izum zbio se 1947. godine. Te je godine, neposredno prije Božića, izumljen tranzistor, a javnosti su ga prezentirali znanstvenici Bell Labsa. Trojica izumitelja William Shockley Walter Brattain i John Bardeen, podijelili su 1956. godine Nobelovu nagradu za fiziku. Proteklo je više od deset godina, prije negoli je tranzistor ostvario značajan utjecaj na računalstvo.
Za razliku od Shoickleya, Brattain i Bardeen nisu imali interesa za proizvodnju i komercijalizaciju tranzistora. Shockley je 1955. godine u gradu Mountain View u Kaliforniji utemeljio kompaniju Shockley Semiconductor, koja je postala jedan od generatora nastanka Silicijske doline. Uskoro su se tranzistori počeli koristiti u računalnoj industriji, kao sastavni dijelovi vakumskih cijevi ugrađenih u njih, što je osiguralo prosperitet kompaniji Shockley Semiconductor, ali i brojnim drugim.
Dodatni zamah tim procesima dao je izum integriranog kruga, koji su neovisno jedan o drugome 1958. godine osmislili Jack Kilby i Robert Noyce. Kasnije je ta inovacija postala poznata kao čip.
Tranzistori i čipovi temeljne su sastavnice uređaja digitalnog doba. Riječ je o proizvodima mikroskopske veličine čiji razvoj podrazumijeva kontinuiranu minijaturizaciju. Značajan tehnološki izazov bio je pokretanje odnosno uspostava masovne proizvodnje integriranih krugova, bez kojih ne bi bilo digitalne ekonomije i digitalnog društva.
Tehnološki rast i razvoj na tom području bio je iznimno brz. Opisao ga je Mooreov zakon, koji se zasniva na opažanju kako se broj tranzistora u integriranom krugu udvostručuje svake dvije godine. Nešto kasnije to se vremensko razdoblje skratilo na 18 mjeseci. Promatranje je nazvano po Gordonu Mooreu, suosnivaču tvrtke Fairchild Semiconductor kasnije i izvršnom direktoru kompanije Intel.
Kao što smo spomenuli proizvodnja čipova je vrlo kompleksan proizvodni proces i iznimno zahtjevan u pogledu uspostave masovne proizvodnje. Ujedno, mnogi su analitičari smatrali kako će stalno smanjivanje čipova u određenom trenutku dosegnuti krajnje fizičke granice njihova razvoja odnosno proizvodnje.
Izum tehnologije poznate kao fotolitografija, koju su kreirali Jay Wallace Lathrop i Jim Nail omogućio je prevladavanje navedenog pesimističnog predviđanja. Taj izum, koji je patentiran 1959. godine, stvorio je nužne pretpostavke za artikulaciju masovne proizvodnje mikročipova. Lathrop je litografiju prvi put počeo prakticirati u američkoj kompaniji Texas Instruments, a to je iziskivalo nove materijale i nove proizvodne procese.
Primjerice, ploče silicija potrebne za proizvodnju integriranih krugova morale su biti ultra čiste i u to ih vrijeme nijedna tvrtka nije proizvodila. Menadžeri Texas Instrumentsa odlučili su sami proizvoditi silicijske pločice s potrebnim performansama. Prvi integrirani krugovi proizvedeni za komercijalno tržište bili su namijenjeni satelitima NASA-e, a njihova primjena brzo se širila na proizvode za svakodnevne potrebe.
Danas se za proizvodnju najnaprednijih čipova potrebnih za funkcioniranje superračunala i novih generacija generativne umjetne inteligencije koristi ekstremna ultraljubičasta litografija. Za korištenje ekstremno ultraljubičaste litografije potrebno je kupiti skupe i specijalizirane strojeve, te unikatne alate što nije jednostavno. Naime, te skupe i sofisticirane strojeve proizvodi samo nizozemska kompanija ASML. Ostale nužne proizvodne komponente proizvodi svega nekoliko tvrtki u svijetu.
Dakle, u 20 stoljeću možemo uočiti svojevrsni tehnološki paradoks. Masovna industrija iščezava zbog nadmoći proizvodnje malih serija i personaliziranih proizvoda. Nasuprot tome, tehnologije koje to omogućavaju poput, primjerice, računalno vođene proizvodnje odnosno automatizacije, računarstva i umjetne inteligencija temelje se na masovnoj proizvodnji čipova. Jedna masovnost nestaje, ustupajući mjesto novoj i radikalno drugačijoj. Pri tome je za obje specifična ključna uloga u društvu i gospodarskim odnosima.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments