By Igra je bezbrižna i zabavna te karakteristična za gotovo sva živa bića. Igranje se ne odvija samo u vrijeme dokolice odnosno slobodno vrijeme, već se prakticira i kao alat poticanja kreativnosti u poslovnim, ali i drugim organizacijama. Nizozemski povjesničar Johan Huizing, u svojoj knjizi Homo Ludens objavljenoj 1938. godine, igru je definirao i opisao kao važnu komponentu kulture, pa samim time i ljudske osobnosti.
Richard Feynman, nobelovac i vjerojatno najveći fizičar konca 20. stoljeća, odlučio je vrlo rano, još dok je bio na Sveučilištu Cornell, na koji će način istraživati i raditi. Shvatio je kako će proučavati samo ono što ga zabavlja. Tu svoju odluku i životno opredjeljenje primjenjivao je u svim, pa ponekad i banalnim prilikama. Svoja kreativna istraživačka iskustva, pronalaženje inspiracije, odnosno način rada i osobne stavove opisao je na sljedeći način:
Radit ću stvari samo za zabavu. Neki dan kada sam objedovao, jedan je dječak bacio tanjur u kafeteriji. Na tanjuru je bio plavi medaljon : znak Cornella. Kada je pao, stao je odskakivati. Učinilo mi se kako se taj plavi znak okreće brže od odskakivanja tanjura pa sam se upitao kakav je odnos među njima. Samo sam se igrao ; to uopće nije bilo važno.
I tako sam se počeo poigravati jednadžbom gibanja rotirajućih stvari te ustanovio kako se plava oznaka okreće dvaput brže od kružnoga odskakivanja tanjura ako su njegovi odskoci mali. Pokušao sam dokučiti zašto je to tako, iz čiste zabave, i to me dovelo do sličnih problema kod vrtnje elektrona, a to me pak vratilo do kvantne elektrodinamike, problema na kojem sam bio radio.
Nastavio sam se igrati time na taj način i bilo je to kao da oslobađate čep iz boce. Sve se jednostavno izlilo i vrlo brzo sam riješio stvari za koje sam dobio Nobelovu nagradu.
Za svoj rad na kvantnoj elektrodinamici Feynman je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1965. godine, zajedno sa Julianom Schwingerom i Shinchirom Tomonagom.
Comments