INOVATIVNE ORGANIZACIJE - IZUMITELJIPROFIL VODEĆIH INOVATIVNIH TVRTKI

STRATEGIJA RAZVOJA MICROSOFTA

0

Bill Gates je na samom početku poslovanja Microsofta, odnosno u drugoj polovici 70-ih godina 20 stoljeća, uvidio potencijale koje je nudio razvoj softwarea. Uz suglasnost Paula Allena, suosnivača tvrtke, odlučio se fokusirati na to područje, jer je kontinuirano jačanje odnosno razvoj snage mikroprocesora, ukazivao na snažan rast računalnoga tržišta. Stoga se mogla predvidjeti sve veća potreba i za softverskim rješenjima. Zanimljivo je razmotriti strategiju koja je omogućila nastanak toga tehnološkoga gorostasa. Prikazat ćemo ključne strateške odrednice poslovne politike Microsofta do sredine 90-ih godina prošloga stoljeća.

Talenti i tržišne prilike

Razumljivo je kako je Microsoft 1975. godine, kada je osnovan, bio mala tvrtka s prihodom od 16.000 USD, koji je ostvarilo troje zaposlenika. Sljedeće godine u Microsoftu je radilo sedam djelatnika, a 1977. godine bilo je angažirano devet ljudi. Premda je riječ o malim brojkama uočljiv je kontinuirani rast Microsofta koji se kasnije ne samo nastavio, već i snažno ubrzao. Tako je, primjerice, deset godina kasnije, odnosno 1985. godine, u kompaniji radio 1001 djelatnik, koji su ostvarili prihod od 140 milijuna USD.

Microsoft je uspješno prebrodio prve godine poslovanja, koje su najkritičnije za opstanak malih novoosnovanih tvrtki. Analitičari su utvrdili kako 90 posto novih tvrtki propadne u prvih pet godina poslovanja. Ekspanzija kompanije zasnivala se, prije svega, na iznimno kompetentnim i talentiranim pojedincima, koji su imali visoki stupanja autonomije u svome radu. Osnivači i menadžeri Microsofta svjesno su blokirali potencijalnu birokratizaciju organizacijskih odnosa inzistiranjem na uspostavi horizontalnih odnosa koji su pogodovali afirmaciji projektne organizacije. U tim početnim fazama organizacijskoga razvoja nastojalo se osigurati i planski poticati atmosferu i kulturu karakterističnu za male organizacije.

Pored angažiranja kreativne i stručne radne snage, razvoju Microsofta pripomogle su i neke sretne okolnosti. Osnivači Microsofta su 1981. godine prepoznali i prihvatili tržišnu priliku koja ime se ukazala. Tako je Microsoft započeo s prodajom operativnoga sustava DOS za IBM PC, koji ubrzo postaje najprodavaniji na svijetu. Tu poslovnu priliku, početkom 80-ih godina, nisu uočili, primjerice, vodeći ljudi Applea. Treba napomenuti kako menadžeri IBM-a, prilikom sklapanja posla s Microsoftom o isporuci operativnoga sustava DOS, nisu tražili ekskluzivna prava na taj proizvod. Vrlo brzo nakon toga, kompanija Compaq počinje proizvoditi računalne uređaje kompatibilne s IBM PC, a Microsoft ugovara prodaju milijuna kopija sustava DOS, koji je za potrebe toga posla preimenovan u MS-DOS.

U kratkom vremenu proizvodnja osobnih računala postaje industrija vrijedna više milijardi američkih dolara. U toj industrijskoj grani Bill Gates postaje prvi milijarder koji je svoje bogatstvo stekao na specifičnoj poslovnoj filozofiji. U Microsoftu su inzistirali na kontinuiranom povećanju labavo strukturiranih malih timova angažiranih na razvoju novih proizvoda. S vremenom su se transformirali u velike timove, ali je stil rada morao ostati isti kao i kod malih. Na taj način se stimulirala inovativnost i interno poduzetništvo razvojnih inženjera.

Unutar Microsofta odvijalo se paralelno mnoštvo razvojnih procesa, pa se inzistiralo na njihovoj transparentnosti. Na taj način moglo se provoditi menadžersko načelo kompanije koje glasi :sinkronizirati i stabilizirati. Treba podsjetiti kako je Microsoft već 1990. godine ostvario prihod od 1,18 milijardi USD, a zapošljavao je 5.635, mahom, razvojnih inženjera i znanstvenika. Zbog toga je permanentna sinkronizacija djelovanja zaposlenika istovremeno angažiranih u nekoliko različitih razvojnih timova bila zahtjevna zadaća. Periodično bi se proces razvoja određenoga proizvoda dodatno analizirao kako bi se eventualno ubrzao, reorganizirao ili osnažio dodatnim organizacijskim resursima. Tako bi se stabiliziralo dinamično i na prvi pogled kaotično stanje u kojem su djelovali istraživači, te ostalo razvojno osoblje.

Taj menadžerski postupak optimalno je racionalizirao razvojne procese. Menadžeri su na taj način mogli kompleksne projekte pravovremeno razdvajati na upravljive segmente, što je olakšavalo rad malih timova. Time se omogućavalo sagledavanje cjeline i onda kada se zbog veličine projekta ona počela gubiti pojedincima u razvojnim timovima. Razvoj ustrojen na taj način poticao je motivaciju i međusobno nadmetanja pojedinaca i timova. U konačnici, menadžerima je takav pristup omogućavao vremensko skraćivanje razvojnoga ciklusa. Tom su upravljačkom metodom nastali Microsoftovi proizvodi : Publisher, Works, Excel, Word, Office, Windows NT, Windows 95 kao i ostali.

Angažiranje talenata 

Za uspjeh Microsofta zaslužni su pomno odabrani talentirani pojedinci koji su motivirani i fokusirani na realizaciju projektnih zadaća. Ujedno su spremni raditi i po 12 do 14 sati dnevno, pa i vikendima, jer su uvjereni kako rade u važnoj korporaciji na razvoju proizvoda koji mijenjaju način rada i života. Angažiranje takvih zaposlenika provodi se u skladu s precizno razrađenom procedurom, čiji je krajnji cilj zapošljavanje najpametnijih mladih ljudi, koji temeljito razumiju tehnologiju i poslovanje. Sam Bill Gates je iznimno talentiran i kompetentan u poslovanju i tehnologiji, te voli surađivati s inteligentnim pojedincima, koje uspješno umrežava unutar Microsofta.

U prvim godinama rada Microsofta Bill Gates, Paul Allen suosnivač tvrtke i Billov prijatelj iz djetinjstva te Charles Simonyi, voditelj grupe aplikacija i kreator programskoga paketa Microsoft Office, kao i drugi visoko pozicionirani tehnički eksperti, osobno su razgovarali s kandidatima za posao. Kriteriji za dobivanje posla iznimno su zahtjevni, te radni odnos sklapa svega dva do tri posto intervjuiranih kandidata. Prosječna dob zaposlenika u toj ranoj fazi razvoja Microsofta bila je oko 30 godina, premda je bilo i dosta mlađih, što se posebno odnosi na programere.

Menadžeri Microsofta šalju svoje specijaliste za zapošljavanje, koji se u poslovnom svijetu popularno nazivaju lovci na glave (head hunter), u 50-ak američkih ponajboljih sveučilišta, ali i u obrazovne institucije izvan SAD-a. U tom pogledu posebno su im interesantni i znanstveni simpoziji, kao i znanstveni radovi mladih autora u prestižnim stručnim časopisima. Pozornost se posvećuje i sklonosti timskom radu ispitanika, kao i umijeću komuniciranja.

Gates je odredio četiri bitne značajke koje kandidati moraju posjedovati ukoliko se žele zaposliti u Microsoftu. Te značajke su : ambicioznost, visoki stupanj inteligencije (IQ), visoka tehnička stručnost i sposobnost poslovnoga prosuđivanja. Gates  cijeni visoko inteligentne ljude, jer i sam spada u tu kategoriju. On je u dobi od 14 godina s Allenom napisao prvi računalni program. Treba naglasiti kako se to dogodilo 1969. godine, kada je vrlo mali broj ljudi doživljavao računala kao izazovnu, važnu i revolucionarnu tehničku napravu. Isto su tako bila rijetka predviđanja njihovog budućega strelovitoga razvoja, koji će u kratkom roku radikalno izmijeniti ekonomiju i društveni život općenito.

Gatesova ljubav prema računalnim programiranju dovela ga je do prekidanja  formalnog akademskog obrazovanja. On je 1973. godine počeo studirati na Sveučilištu Harvard, ali je 1975. godine napustio studij, kako bi se u potpunosti posvetio razvoju programskih jezika za Altair (kasnije i za ostale računalne uređaje). Sličan akademski put imao je i Allen koji je 1974. godine napustio studij računalnih znanosti na Sveučilištu Washington, kako bi se zaposlio u tvrtki Honeywell u blizini Bostona. Iste godine kada je prekinuo studiranje, Gates je s Allenom osnovao Microsoft  sklopivši partnerstvo u odnosu 60 prema 40 u njegovu korist. Odnos u partnerstvu reflektirao je njihov doprinos u razvoju prvoga proizvoda kompanije – Microsoft BASIC.

Gates je kao mladić, pored iznimne inteligencije, pokazivao i velike ambicije. On je bio u stanju u potpunosti se koncentrirati, odnosno maksimalno se posvetiti rješavanju pojedinih problema, sve dok ih nije riješio. Snažno je bio fokusiran na širenje praktične primjene računala, odnosno na povećanje broja njihovih korisnika i u tome je imao vizionarske ideje. Te ideje i kreativnu energiju prenio je u cijelosti u Microsoft.

Stoga je razumljivo zbog čega Gates u Microsoft zapošljava samo iznimno kreativne, stručne i ambiciozne pojedince. Određene specifične karakteristike očekuju se i pri zapošljavanju menadžera. Pri tome se planski nastoji umrežiti kompatibilne karakteristike svih talentiranih pojedinaca, kako bi se osiguralo efektivno sinergijsko djelovanje. Naročito je važno i zahtjevno kompatibilno umrežiti menadžere sa znanstvenicima i razvojnim inženjerima. Naime, u kompaniji djeluje nekoliko kategorija zaposlenika koji imaju svoje specifičnosti. Tako, primjerice, razvojni stručnjaci moraju imati razvijeno opće logičko razmišljanje, te sposobnost efikasnog djelovanja pod pritiskom. Ujedno moraju biti svjesni i cijeniti važnost konačne komercijalizacije njihovih inovacija i uloženoga rada.

Profil menadžera

Kao i razvojno osoblje, menadžeri u Microsoftu moraju biti ambiciozni i predani u realizaciji postavljenih projektnih zadaća. Tijekom vremena trebaju usvojiti specifične i sofisticirane tehnike poticanja motivacije. Valja naglasiti kako u teoriji postoji evidentan manjak literature i stručnih članaka koji izučavaju talentirane, inovativne i iznimne pojedince kao elitne sastavnice radne snage.

Menadžeri u Microsoftu prate rad brojnih razvojnih procesa i komuniciraju s osobljem različitih specijalnosti. Posebna pozornost posvećuje se procesima razvoja proizvoda kako bi se osiguralo njihovo kontinuirano poboljšavanje. Tehnička pismenost i razumijevanje tehnoloških procesa koji su tijeku, u opisu su posla svih menadžera, bez obzira na njihovo formalno obrazovanje. Takav profil menadžera je rijedak na tržištu rada, pa se u Microsoftu provodi kontinuirano stručno obrazovanje, te uspostavljaju mehanizmi razmjene znanja i umijeća. Zbog toga je razumljivo, što pri samom zapošljavanju prednost imaju menadžeri koji imaju formalnu obrazovanje iz područja računalnih znanosti. Njih je znatno lakše brzo uključiti u projekte koji se upravo provode, u odnosu na pojedince bez takvoga obrazovanja.

Poslovna praksa Microsofta artikulirala je funkciju koja nije bila poznata u literaturi, ali ni u praksi drugih poslovnih organizacija. Riječ je o program menadžeru, a taj posao je vrlo teško precizno definirati. Ta osoba mora upravljati procesom specifikacije proizvoda, te biti ključna poveznica između razvoja softvera i marketinga (produkt menadžmenta). Po mišljenju Brucea Ryana, svojedobnoga program menadžera u Microsoftu, radi se o funkciji koja nije (formalno) šefovska u klasičnom smislu te riječi, a obuhvaća procese vođenja, podupiranja i koordiniranja. Ryan je sastavio listu bitnih područja  odgovornosti program menadžera koja glasi :

– proizvodna vizija

– specifikacija proizvoda

– planiranje proizvodnje

– razvoj proizvodnoga procesa

– realizacija kompromisa

– koordinacija grupa za razvoj proizvoda

Funkcija program menadžera iskristalizirala se u Microsoftu sredinom 80-ih godina 20. stoljeća. Tada je postalo jasno kako viši menadžeri moraju preuzeti dio kontrole nad razvojem proizvoda od super programera (superprogrammers). Postalo je razvidno kako se upravljanje dizajniranjem procesa razlikuje od razvoja softvera. Jeff Raikes, nekadašnji potpredsjednik za marketing, koji je 1981. godine prešao iz Applea u Microsoft, formulirao je poteškoće s kojima se susreću super programeri u toj korporaciji na sljedeći način : 1. suočeni su s kratkim rokovima nabave 2. moraju održavati i ažurirati softver, a drugi zaposlenici teško razumiju njihov kod 3. ponekad ne razumiju tržišne potrebe ;  te konačno ukoliko se njih nekoliko angažira na istom projektu dolazi do destruktivne konfuzije.

U nastojanju da se spomenute poteškoće amortiziraju i eliminiraju razrađena je funkcija program menadžera Oni su odgovorni za pripremu preliminarnih planova razvoja koji obuhvaćaju istraživanje, testiranje, menadžment proizvoda i obuku korisnika. Na taj način nastojalo se operativno povezati razvoj softvera i marketing. Općenito govoreći, program menadžeri bili su fokusirani na cjelokupnu lepezu proizvoda i instrumente realizacije te vizije. Poslovodstvo Microsofta teško je pronalazilo ljude takvoga profila na tržištu rada, a suočavali su se i s problemima prilikom internog obučavanja ljudi za obavljanje te funkcije.

Svim Microsoftovim menadžerima i zaposlenicima primarne zadaće su kontinuirano inoviranje, te stvaranje kvalitetnih proizvoda koji će izazvati veliki tržišni interes. Na taj način nastoje osigurati lojalnost potrošača, koja garantira profitabilno poslovanje u uvjetima žestoke globalne konkurencije. Jedan od najučinkovitijih načina stvaranja potrošačke lojalnosti je artikulacija tehnološkoga standarda.

Tehnološki – tržišni standard    

Smatram kako je tehnološki odnosno tržišni standard svojevrsni neformalni monopol koji garantira zadržavanje osvojenog tržišnog udjela, te stvara pretpostavke za daljnju poslovnu ekspanziju. Tehnološki odnosno tržišni standard osigurava stabilan dotok kapitala i jasnu tržišnu prepoznatljivost, što je od velike važnosti u današnje vrijeme kada kupci mogu birati između mnoštva istovrsnih proizvoda iz različitih dijelova svijeta. U tom pogledu potrošačka lojalnost vezana uz tehnološki standard osigurava trenutnu tržišnu prepoznatljivost. Stjecanje statusa tržišnoga standarda predstavlja složeni proces koji ne isključuje daljnje inoviranje i nije garancija trajne profitabilnosti.

Fenomen tržišnoga standarda poznat je desetljećima, a veću pozornost analitičara privukao je 90-ih godina 20. stoljeća. Primjerice, tržišni standard ostvarile su japanske tvrtke u industriji videorekordera. Općenito govoreći, sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća japanski proizvođači dominirali su svjetskim tržištem elektroničke industrije. Japanci su nametali tržišna pravila i kreirali trendove u toj industrijskoj branši.

Američka tvrtka Ampex razvila je tehnologiju video snimanja odnosno videorekorder s kolutima 50-ih godina 20. stoljeća. Međutim, premda japanske kompanije Sony, Japan Victor (JVC), Matsushita i Toshiba nisu izumile videorekorder, kontinuirano su ga  poboljšavale sitnim inovacijama. To je u konačnici rezultiralo sveopćim potrošačkim prihvaćanjem tog uređaja.  Njihovi proizvodi postali su sastavnicom brojnih kućanstava razvijenih zemalja, a te su tvrtke istodobno kreirali novu tržišnu nišu – video kasete.

Upravo je u novoj tržišnoj niši izbio sukob dviju divovskih japanskih elektroničkih tvrtki Sonya i Matsushite (sada Panasonic) majčinske tvrtke JVC-a, jer nisu uspjele postići dogovor o tehnološkom standardu. Obje su kompanije željele nametnuti svoj video format. Sony je nametao Betamax koji je na tržište plasirao 1975. godine,  a JVC je izbacio Video Home System (VHS) 1976. godine u Aziji i Europi, a 1977. godine u SAD-u. Rat formata između Betamaxa i VHS-a u jednom trenutku ušao je u fazu koja je u visokoj tehnologiji poznata pod nazivom pobjednik dobiva sve. U ovom slučaju pobjednik je, kao što je poznato, bio format VHS koji je postao globalni tržišni standard osiguravši tako korporaciji JVC izdašne profite niz godina.

Tržišno nadmetanje i inoviranje bitne su komponente poduzetničke ekonomije uz pomoću kojih se profiliraju korporacijski lideri. Liderska pozicija ne stječe se isključivo artikulacijom tehnološkoga standarda, ali njegovim plasiranjem tvrtka ulazi u poslovnu povijest. U tom smislu navest ću nekoliko primjera. Tako su, primjerice, proizvodi američke korporacije Xerox svojevremeno bili tehnološki standard na tržištu strojeva za kopiranje. Tvrtka je permanentno inovirala, što je rezultiralo plasiranjem prvoga laserskoga printera. Takvu poziciju imala je i korporacija IBM na tržištu računala, kao i tvrtka Sony sa svojom inovacijom osam milimetarske videokamere. Google je zauzeo dominantnu tržišnu poziciju postavši tehnološki standard za internetsko pretraživanje, nakon što je eliminirao ili marginalizirao značaj svojih konkurenata.

Neprijeporno je kako su nastojanja usmjerena na stjecanje statusa tehnološkoga odnosno tržišnoga standarda prisutna i danas. Ključne karakteristike tog svojevrsnoga ekonomskoga fenomena su inovativnost, kvaliteta i primjerena cijena. Pri tome, kako smo već pokazali na primjeru prakse japanskih tvrtki, nije nužno kreirati radikalnu ili značajnu inovaciju. Dovoljno je i kontinuirano sitno inoviranje, koje u konačnici rezultira sinergijskim efektom. Praksu konstantnog inoviranja odnosno usavršavanja svojih proizvoda primjenjuje i Microsoft.

Allen i Gates isporučili su softver za prvo uspješno komercijalno mini računalo Altair 8800 koje je 1975. godine plasirala američka tvrtka Micro Instrumentation and Telemetry Systems (MITS). Taj program poznat kao Altair BASIC pokrenuo je razvoj softverske industrije za osobna računala. Treba napomenuti kako je BASIC relativno jednostavan programski jezik, kojeg su 1964. godine osmislili John Kemeny i Thomas Kurtz za veće i manje računalne uređaje. Taj softverski program Allen i Gates su inovativno doradili.

Snažniji i kontinuirani rast Microsofta započinje 1981. godine kada je poslovodstvo IBM-a ponudilo Gatesu i Allenu opremanje programskim jezikom njihovoga novog PC-a. Pri tome su oni imali i sreće, jer se prije toga menadžeri IBM-a nisu uspjeli dogovoriti s tvrtkom Digital Research. Rukovoditelji IBM-a bili su upoznati s dobrom reputacijom  Allena i Gatesa stečenu isporukom BASIC-a, koji je već postao standardni programski jezik za PC-ove. Allen i Gates su prihvatili poslovni prijedlog i ponudili program MS-DOS. Napominjem kako je program MS-DOS razvila tvrtka Seattle Computer Products (SCP) i originalni naziv mu je bio 86-DOS. Allen i Gates su taj program kupili od tvrtke SCP za 75.000 USD. Na taj način nisu morali kreiranje programa započeti od početka. Konačnu usavršenu verziju  prodali su, uz licenciranje, IBM-u, pod nazivom MS-DOS. IBM je paralelno s MS-DOS-om izdavao i svoj PC-DOS.

Kao što Gates i Allen nisu izumili programske jezike BASIC i DOS, tako nisu ni originalni kreatori programa za tablično računanje, niti programa za obradu teksta. Microsoft je razvio prvu verziju programa za tablično računanje, nazvanoga Multiplan, u kolovozu 1982. godine za Apple II. Multiplan je popraćen izvrsnim kritikama stručne javnosti i potrošača. Nasljednik Multiplana bio je Excel koji je kao proizvod kreiran u velikoj mjeri inspiriran programom Lotus 1-2-3. Inovativnost je krasila i Word koji je Microsoft plasirao na tržište 1983. godine. Taj događaj pratila je briljantna marketinška promocija organizirana uz pomoć informatičkoga časopisa PC World.

Lansiranje inovativnih i masovno prihvaćenih proizvoda koji su postajali tržišni standardi nastavilo se i 1988. godine kada se prvi puta pojavio Office. Microsoft Office je programski paket namijenjen uredskoj obradi teksta koji sadrži Word, Excel i PowerPoint. Program za upravljanje relacijskim bazama podataka Access dostupan je u verziji Professional tog paketa, a može se kupiti i odvojeno. Seriji uspješnih proizvoda pridružio se i Windows NT koji je Microsoft izbacio na tržište u kolovozu 1993. godine, čije je korištenje iziskivalo jače računalne uređaje.

Praksa Microsofta nedvosmisleno ukazuje kako se pozicija poslovnoga lidera i status tržišnoga standarda može dosegnuti kontinuiranim inoviranjem odnosno poboljšavanjem proizvoda, bez radikalnih inovacija. Primjerice, razvojni inženjeri i znanstvenici Microsofta, prvi operativni sustav tvrtke MS-DOS, poboljšavali su šest puta odnosno plasirali su na tržište šest verzija toga proizvoda od 1981. godine, pa do kraja 90-ih godina kada je povučen.

Mr.sc. Marinko Kovačić

OSBORNE 1 – PRVO PRENOSIVO POSLOVNO RAČUNALO

Previous article

SOFT MENADŽMENT, EKSTRA TALENTI I IDEOLOGIJA

Next article

Comments

Comments are closed.

Login/Sign up