By Moć je jedna od bitnih kategorija političke znanosti i značajan fenomen društvene zajednice. Volju za moć iskazuju političke elite, poslovne vođe, akademske vrhuške, ali i pojedinci na svim socijalnim i ekonomskim razinama. Ukratko, riječ je o univerzalnom fenomenu i značajnom pokretaču društvenih akcija koje, u pravilu, prate konflikti jačeg ili slabijeg intenziteta.
Volja za moći sastavni je dio ljudske prirode, te je kao socijalnu pojavnost možemo pratiti od plemenskih uređenja, kraljevstava do modernih državnih uređenja. Budući je želja za moći urođena ona se nastoji realizirati različitim mehanizmima funkcioniranja socijalnih sustava, bez obzira na njihov politički karakter. U tim naporima ne uspijevaju svi, već manje grupe odabranih i privilegiranih. Radi se o slojevima koji su uspjeli osvojiti pozicije koje objedinjuju moć i vlast, a nalaze se, primjerice, u vojsci, državi, kulturi i poduzeću. Djelokrug utjecaja moći u tim slučajevima je, u pravilu, jako širok. No, brojni pojedinci iskazuju svoju moć na mikro razinama kao što su obitelj, društvene grupe, klubovi i radna sredina.
Smatram kako navedene značajke moći kao sastavnice ljudske esencije Jeremy Heimans i Henry Timms ne uočavaju. Autori su neprecizno i pojednostavljeno pripisali suvremenoj tehnologiji sposobnost oblikovanja moći, kao generatora socijalne dinamike. Umrežavanje društvenih i poslovnih procesa popraćeno računalnom tehnologijom, pisci proglašavaju novim oblicima moći, koji postaju dominantna sila. Po mom mišljenju, riječ je o pojavi koju se treba okarakterizirati kao grupu za pritisak. To je politički alat koji postoji i u tradicionalnim parlamentarnim demokracijama.
Smatram kako živimo u vremenu sofisticiranog nametanja novog sustava vrijednosti i tehnologija u tome ima svoju ulogu. Taj proces popraćen je revidiranjem tradicionalnih ideoloških koncepata. Nastaju hibridne ideologije koje svoje ciljeve nastoje ostvariti sveopćom difuzijom političkih pojmova i relativiziranjem tradicionalnih moralnih (političkih) načela. Tim nastojanjima pripada i knjiga pred nama. Instaliranje novih vrijednosti može se uspješno realizirati eliminacijom tradicije, kao čuvara određenih društvenih normi i toga su autori svjesni.
Internetska mreža je tehnološko rješenje u kojem ne postoji središnja odnosno stožerna pozicija, bolje reći, centralna pozicija odgovorna za njeno funkcioniranje, kao globalnog sustava. Takav tehnološki koncept nije bio izvediv prije 50-ak godina. Ta se tehnološka novost odnosno umreženost i decentralizacija nastoji pretočiti u društvene procese, premda egalitarizam ima puno dulju tradiciju. Online društveno grupiranje, to jest, umrežavanje samo po sebi ne eliminira volju za moć, niti artikulira nove socijalne odnose.
U tom smislu Heimans i Timms navode primjer španjolskog političkog pokreta Podemos (u prijevodu Možemo) koji je osnovan 2014. godine, te ističu :“Pozivalo se na horizontalnost i transparentnost, demokratsku otvorenost, suverenitet naroda i kandidaturu koja proizlazi iz otvorenog participativnog procesa. Podemos je poštovao i razumio difuznu, prolaznu i neukrotivu prirodu digitalnog pokreta.“ Bez obzira na digitalizaciju političkih procesa koja se navodi u knjizi tradicionalni društveni odnosi ostaju nepromijenjeni. To nesvjesno priznaju i sami pisci kada o vođi španjolske stranke Podemos Pablu Iglesiasu kažu :“Više nego ikada, čak i nakon opsežnog procesa sudjelovanja, on je bio dominantno lice i vođa pokreta.“
Međutim, kao i ostali lijevo orijentirani politički procesi demokratska frazeologija vješto prikriva stare i naslijeđene obrasce moći. Politički vokabular nadopunjen suvremenim informatičkim tehnologijama na sofisticiran način prikriva želju za vlašću pojedinaca odnosno uskih grupa ljudi. Naglašavam kako je interakcija tehnologije i društva slojevit odnosno kompleksan fenomen, koji dugi niz desetljeća zaokuplja pozornost znanstvenika, publicista i pisaca znanstvene fantastike
Na jedan od segmenata te složene društvene pojavnosti ukazuje povjesničar tehnologije Langdon Winner koji tvrdi :“Tehnologija u svojim različitim pojavnim oblicima značajan je dio ljudskog svijeta. Njezine strukture, procesi i promjene ulaze i postaju dijelom struktura, procesa i promjena ljudske svijesti, društva i politike.“ Međutim, ne radi se o tehnološkom determinizmu, već otvorenom procesu kojeg obilježava vjerojatnost, a ponekad i slučajnost. Stoga je budućnost teško predvidljiva. Tvrdim kako pri tome visoke tehnologije unose i mogućnost eksponencijalnog razvoja, što drastično otežava točnost dugoročnih društvenih prognoza.
Knjiga nudi površno opisivanje digitaliziranja pojedinih političkih i ekonomskih procesa s nakanom nekritične afirmacije sustava vrijednosti lijevog političkog spektra. Heimans i Timms zagovaraju sveobuhvatno i kolektivno odlučivanje, kao kriterij ispravnosti odnosno djelotvornosti djelovanja. Tvrde kako je masa uvijek u pravu, pri čemu prešućuju problem njene ideologizacije. Ujedno Heiman i Timms marginaliziraju važnost znanja, to jest, profesionalne kompetentnosti. „Ali zamislimo da neki grad uistinu grupno financira svoju infrastrukturnu potrošnju, umjesto da se oslanja na centralizirani mehanizam vlasti koju financiraju porezni obveznici. Vjerojatno bi najzanimljiviji projekti javne infrastrukture, s najboljim pričama, privukli najviše pažnje i novca …“ ističu autori. Na taj način pisci ispravnost odlučivanja srozavaju na puku kvantitetu aktera u tom procesu, zanemarujući u potpunosti njihovu kvalificiranost.
Upozoravam kako je digitalna tehnologija uz pomoć društvenih mreža, ali i drugih oblika svog funkcioniranja doprinijela afirmaciji relativizma, kao spoznajnog obrasca koji neargumentirano i nepotrebno narušava dignitet spoznaja utemeljenih na provjerljivim i dokazanim činjenicama. Mislim kako je riječ o fenomenu koji se mora problematizirati u sklopu razmatranja (nove) moći. Ta i druge sastavnice digitalne tehnologije, kao i analiza ljudske prirode u današnjem vremenu, izostavljeni su u knjizi u korist političkog špekuliranja i plitke propagande.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments