RECENZIJE

BYRON REESE „THE FOURTH AGE“, ATRIA INTERNATIONAL, NEW YORK, 2018.

0

Značaj tehnologije za društveni razvoj često se u prošlosti marginalizirao, a naglasak se stavljao prvenstveno na ulogu države, tržišta i čovjeka kao ključnog povijesnog arbitra. Međutim, intenzivno povezivanje primijenjene znanosti i tehnologije zadnjih nekoliko desetljeća rezultira serijskim plasiranjem radikalnih inovacija koje drastično transformiraju svakodnevni život i poslovanje. Premda su te tehnološke inovacije, u krajnjoj liniji, rezultat kreativnog rada samoga čovjeka one, same po sebi, potenciraju drastične promjene.  

Čak što više, tehnološki razvoj omogućava i promjenu, bolje reći dovodi u pitanje, i samu bit čovjeka. Zbog toga u društvenim i humanističkim znanostima počinje redefiniranje suštine čovjeka u skladu s vrijednostima postmodernizma.  U ove suvremene tendencije razvoja društvenih znanosti uklapa se i rad Byrona Reesea koji u knjizi The Fourth Age  propituje utjecaj visokih tehnologija na današnje društvo. Ujedno, autor iznosi kraću analizu tehnološkog razvoja kroz povijest i njegovog utjecaja na društvenu zbilju.  

Ovo je jedna u nizu knjiga i studija koje propituju budući povijesni razvoj prvenstveno s pozicije sve ubrzanijeg tehnološkog progresa. Ta predviđanja često su linearnoga karaktera, te nisu u stanju predvidjeti radikalne inovacije koje drastično redizajniraju društvenu realnost. Kvantne skokove i eksponencijalni društveni razvoj uspješno su projicirali brojni futurolozi koji su se prije 50-ak godina nalazili na rubu znanosti.

Danas su futuristička predviđanja pomodni znanstveni trend. Nekada su futurističke scenarije društvenog razvoja pisali individualci poput, primjerice, Alvina Tofflera ali se ta praksa mijenja. Nastaju think-tank (trustovi mozgova) neprofitne institucije različitih ideoloških profila koje projiciraju buduća društvena zbivanja kako bi na neizravni način pokušali na njih utjecati. Taj utjecaj ponajprije se zasniva na njihovom znanstvenom i društvenom autoritetu.

Jedan od najpoznatijih i gotovo pionirski timski rad u opisivanju različitih scenarija razvoja do 2100. godine, na temelju simulacija računalnog modela, izradila je skupina istraživača kao izvještaj za potrebe Rimskog kluba, a nazvan je Granice rasta. Rimski klub je neprofitna organizacija osnovana 1968. godine, a među njenim osnivačima je i David Rockefeller. Izvještaj je objavljen 1972. godine, a nedugo nakon toga skupina vrsnih istraživača okupljenih u Hudson institutu objavljuje 1976. godine rad Sljedećih 200 godina.

Byron Reese svojom se knjigom pridružuje naporima promišljanja budućnosti čovječanstva, pri čemu težište polaže na analizu i predviđanje razvoja visoke tehnologije. Napominjemo kako se češće o budućnosti čovječanstva govori s aspekta klimatskih promjena i zagađenosti okoliša, energetske neizvjesnosti odnosno održivosti te rasta svjetske populacije i s tim povezanim problemima proizvodnje dostatne količine hrane.

Autor smatra kako se nalazimo u četvrtom dobu koje prvenstveno karakteriziraju inteligentni roboti, svjesna računala odnosno umjetna inteligencija. Prethodna razdoblja bila su specifična  po razvoju jezika, vatre, poljoprivrede, gradova i pisma pri čemu je Reese svjestan kako je tehnologija temelj i artikulacije društvenih inovacija poput, primjerice, podjele rada ili organizacijske strukture.

Specifičnost je računala u tome što nije riječ o pukom tehničkom uređaju. Radi se o napravi koja misli uz pomoć zadanih algoritama odnosno programa. Do sada je računalno mišljenje bilo neusporedivo jednostavnije od ljudskog, te nije imalo kreativne potencijale. Međutim, to se ubrzano mijenja a disciplina poznata kao deep learning sustavno pomiče granice mogućnosti računalnog mišljenja, bolje reći, umjetne inteligencije.

Pisac upozorava na rad Stephena Wolframa koji u opsežnoj knjizi A New Kind of Science argumentirano demonstrira kako iz jednostavnih elemenata (struktura) nastaju kompleksni fenomeni. Stoga današnje mogućnosti računala i robota mogu prerasti u kvalitativno nešto posve novo što ne može predvidjeti ni njihov stvoritelj – čovjek.

U knjizi se podsjeća kako je povijest razvoja računala relativno kratka. Ona započinje 1821. godine u Londonu s istraživanjima Charlesa Babbagea koji prepoznaje ogromne potencijale računalnih uređaja koji će se, posve izvjesno, razviti u budućnosti. Mi smo svjedoci toga razvoja pri čemu računala i ostali digitalni uređaji postaju sve dostupniji širokom spektru korisnika zbog stalnog pada njihove cijene.

Umjetna inteligencija postaje zasebna znanost 1955. godine kada profesor matematike John McCarthy pokreće znanstveni projekt analiziranja njenih mogućnosti. Ujedno, on je 1954. godine skovao pojam umjetna inteligencija koji je,  nakon akademske zajednice, prihvatila i čitava javnost.

Reese na jednostavan i razumljiv način propituje osobnu svijest (self) prezentirajući različite metode i teorijske koncepte njenog shvaćanja. Tako iznosi činjenicu kako svijest nije pretpostavka za život jer je vrlo mali postotak živih bića koji je ima. Na tragu tih analiza autor dolazi i do jednog od fundamentalnih pitanja : Što je život ?

U tom kontekstu pisac konstatira kako umjetna inteligencija ima niz karakteristika živih bića poput, primjerice, rasta, učenja i komunikacije s okolinom. Reese, po našem mišljenju, nakon toga formulira ključni zaključak ove knjige tvrdeći kako nam upravo nastanak umjetne inteligencije omogućava definiranje ljudskoga bitka.

Smatramo kako je riječ o neutemeljenoj i pogrešnoj tezi koja je skeptična prema ljudskoj suštini. Ljudska esencija je pomno istražena i definirana u teologiji, filozofiji i politologiji te nedvojbeno sadrži duhovnost i transcedenciju kao sastavne segmente.  Navest ćemo samo opasku kako je čovjek stvorio umjetnu inteligenciju, a ne obrnuto, pri čemu ljudsko kreiranje sadržava i maštu. Mašta i duhovnost odnosno  transcedencija su  elementi koji ne mogu biti integrirani u strojno mišljenje odnosno umjetnu inteligenciju.

Autor potkrepljuje skeptičnost prema ljudskoj duhovnosti i potencijalima mišljenjem svjetski priznatoga fizičara Stephena Hawkinga koji je izjavio : „Vjerujem kako nema velikih razlika između onoga što možemo ostvariti biološkim mozgom i onoga što se može postići računalom. Iz toga proizlazi kako se računala  teorijski mogu nadmetati s ljudskom inteligencijom – te je nadmašiti.“

Knjiga se uklapa u trenutni trend marginalizacije ljudske duhovnosti i veličanja tehničkog progresa kao procesa koji je sam po sebi pozitivan i superioran. Riječ je o konceptu koji tvrdi kako je čovjek stvorio nešto (umjetnu inteligenciju) što nadilazi njegove spoznajne kapacitete. Ta promišljanja zagovaraju tezu kako evolucija nije završila te traje i danas. U sljedećoj evolucijskoj fazi razvoja nastat će superiorna bića poput, primjerice, kiborga spram kojih će ljudi biti inferiorni.

Napominjemo kako se ljudski potencijali ne mogu kvantificirati u cijelosti , a kreativnost i duhovnost imaju eksponencijalnu moć koju nije moguće kopirati niti integrirati u umjetnu inteligenciju.  U tom kontekstu podsjetit ćemo na riječi  Dalai Lame :“Ljudi nisu strojevi. Mi smo nešto više. Mi imamo osjećaje i iskustvo. Materijalno blagostanje nas ne može zadovoljiti. Mi trebamo nešto više – ljudsku ljubav.“

Ljubav je centralna sastavnica ljudske duhovnosti i Dalai Lama iznosi činjenicu koja je duboko usađena i u kršćansku paradigmu. Nedvojbeno je kako budućnost stavlja ljudsku esenciju pred velika (tehnička) iskušenja. Knjiga u tom pogledu nudi niz korisnih informacija i znanstvenih uvida koji mogu potaći na kritička razmišljanja.

Mr.sc. Marinko Kovačić

WIKIPEDIJA RADIKALNO NOVI FENOMEN

Previous article

UMREŽAVANJE I INOVACIJSKI PROCESI

Next article

Comments

Comments are closed.

Login/Sign up