ESEJI

EKO SUSTAVI KREATIVNIH KLASA U NOVOJ EKONOMIJI

0

U novoj ekonomiji kreativnost nije marginalan, difuzan i mističan pojam, te se može definirati kao sposobnost odnosno talent kontinuiranog stvaranja nove vrijednosti. Kreativci su maksimalno djelotvorni u stimulativnom radnom okruženju koje uključuje vizionarsko vodstvo, suradnju, povjerenje, mogućnost učenja, neformalno druženje i zabavu, poduzetničku atmosferu i primjerenu tehnološku infrastrukturu.

Kreativnost i ekonomija

Kreativnost nije više privilegij prvenstveno umjetničkih krugova koji su često stvaralački angažman  ostvarivali uz pomoć različitih stimulativnih sredstava u zadimljenim kavanskim prostorima. Umjetnici, dizajneri i modni kreatori pripadali su  malim elitističkim društvenim skupinama koje su funkcionirale na specifičan način. Toj društvenoj eliti valja pribrojiti i manju skupinu tehničkih kreativaca, bolje reći, inovatora koji su u velikom broju slučajeva stvarali tehnološke izume unutar korporativnih zidina.

Zadnjih 30-ak godina kreativnost je postala prvorazredna ekonomska kategorija koja je integrirana u procese stvaranja nove vrijednosti. Kreativnim poslovima danas se u SAD-u bavi preko 30 posto radne snage, a slična je situacija i u razvijenim europskim zemljama. Kreativnost više nije karakteristična samo za određene uže profesionalne  slojeve.

Premda je kreativnost danas važna i integrirana u sva područja ljudskoga djelovanja iskristalizirao se pojam kreativne ekonomije koja obuhvaća sljedeća područja stvaralaštva : oglašavanje, arhitektura, likovne umjetnosti, umjetnički obrt, dizajn, moda, film, glazba, reproduktivne umjetnosti, nakladništvo, istraživanje i razvoj, softver, igračke i igre, TV i radio, videoigre. Po nekim procjenama vrijednost kreativne ekonomije 2020 godine iznosit će preko šest milijardi USD. Valja upozoriti na eksponencijalni rast tržišta video igara i snažan razvoj prateće tehnološke opreme.  

U ekonomiji odnosno realnom sektoru kreativnost se više ne prepušta individualnom nadahnuću, već je stvoren specifičan kreativan eko sustav koji se sastoji od ulaganja u istraživanje i razvoj, klastera visoko tehnoloških startupova, akademske zajednice odnosno obrazovnog sustava, te fondova rizičnog kapitala specijaliziranih za financiranje visokih tehnologija. To je eko sustav koji okružuje inovativne tvrtke odnosno kreativnu klasu i osigurava pogodnu klimu za razvoj i realizaciju inovativnih potencijala.

Korporativni i soft kreativci

Upravljanje kreativcima unutar tvrtke ne temelji se na klasičnim menadžerskim principima. Menadžeri se moraju prvenstveno fokusirati na artikulaciju internog poduzetništva i poticanje preuzimanja rizika. Za neuspjele inovativne projekte   kreativce  i ostale djelatnike ne smije se kažnjavati. Zaposlenici i kreativci s komplementarnim znanjima i umijećima grupiraju se unutar projektnih timova koji se umrežavaju, kako bi djelotvorno generirali novu vrijednost odnosno realizirali projektne zadaće. 

Pri tome, menadžeri moraju komunikacijski umrežiti cjelokupni lanac vrijednosti koji se proteže od investitora, dobavljača, proizvođača, distributera do konačnih kupaca, bolje reći potrošača. Ujedno je lanac vrijednosti integriran u pripadajući eko sustav. Unutar svakog segmenta lanca vrijednosti nalaze se kreativci koji zajedničkom suradnjom stvaraju konkurentne nove proizvode i novu vrijednost te poboljšavaju postojeće. Razvojni i inovacijski procesi nisu više isključivo koncentrirani u odjelima istraživanja i razvoja, već su disperzirani unutar, ne samo čitavoga lanca vrijednosti, već sveukupnoga eko sustava određene poslovne organizacije.

Vidljivo je kako govorimo o korporativnim kreativcima u koje spadaju, primjerice, industrijski dizajneri, web dizajneri, novinari odnosno pisci oglašivačkih tekstova i poruka za potrebe odnosa s javnošću, fotografi  kao i „tradicionalni“ tehnički kreativci, poput razvojnih inženjera različitih profila. Pored korporativnih–industrijskih kreativaca u društvu egzistira niz profesija koji ne moraju biti vezani uz korporacije poput, primjerice, slikara, arhitekata, književnika, glazbenika i modnih dizajnera koje ćemo u tekstu zvati soft kreativci.

Korporativni i soft kreativci, bolje reći kreativci općenito, ne mogu funkcionirati unutar klasičnih organizacijskih struktura. Klasičnu organizaciju karakterizirali su mrvljenje radnih zadaća i stroga podjela rada, vanjski nadzor, materijalna motivacija, kruta odnosno mehanička struktura, formalizirane procedure, hijerarhija i koncentracija moći u vrhu organizacije.

Za maksimalni angažman kreativaca nužno je artikulirati nove organizacijske oblike koji su fleksibilni, samoregulirajući, fraktalni, umreženi difuznim odnosno virtualnim strukturama s disperziranom moći unutar brojnih čvorišta. Komunikacijski kanali su otvoreni i višesmjerni, te pogodni za timski rad i razmjenu znanja, poslovne prakse i informacija. Djelotvorno funkcioniranje novih organizacijskih i strukturalnih formi omogućuju napredne komunikacijske tehnologije, a prije svega internet.

Suvremeni kreativci su ekonomski samosvjesni u pogledu svoje specifične pozicije na tržištu radne snage. Oni znaju kako se njihova kreativna energija, odnosno potencijal, ne može kupiti, što im omogućuje slobodno tržišno kretanje i postavljanje uvjeta prigodom pregovora s poslodavcima. Njihov kreativni angažman, u velikom broju slučajeva, ne iziskuje velika novčana ulaganja ili složenu i nedostupnu tehnološku opremu. U tom pogledu postoje iznimke, kao što su pojedine inženjerske struke čiji se kreativni rad temelji na skupoj istraživačkoj opremi.

Osobni brend

Osobno brendiranje ima, već relativno, dulju tradiciju i taj proces više nije privilegij isključivo proizvoda, usluga i organizacija. Pored toga, brendiraju se i  gradovi, regije pa i čitave države. Individualno brendiranje je specifičan instrument upravljanja vlastitim životom i talentom koje omogućuje uspješno pozicioniranje osobe na tržištu rada.  

Personalni brendovi se umrežavaju i stvaraju specifičan eko sustav koji podupire i potiče kreativnost. Najčešće je riječ strukovnim asocijacijama koje promoviraju rad i štite intelektualna prava svojih članova. Osobnost je u današnje vrijeme zamijenila masovnost odnosno masovno društvo u kojem je pojedinac bio anoniman, a masa podložna manipulacijama različitih vrsta. Specifična i prepoznatljiva osobnost postala je poželjna ne samo društvena, već i ekonomska značajka.  

Martha Stewart bila je svjesna svojih umijeća i znanja vezanih za kućanstvo pa je 1972. godine napustila posao brokera i posvetila se pružanju različitih savjeta korisnih za domaćinstvo. Danas je Martha Stewart poznati osobni brand, a njeno se bogatstvo procjenjuje na 638 milijuna USD. Ona je inovativna, ne samo sa svojim savjetima, već i načinima njihova plasiranja, pa svoje poruke prenosi putem novina, časopisa, knjiga, radija, televizije, kataloga i interneta. Ujedno se bavi online trgovinom, što pokazuje kako se vješto prilagođavala mogućnostima novih komunikacijskih tehnologija u profiliranju svoga osobnog brenda.  

Anita Roddick, također, je stvorila prepoznatljiv i atraktivan svjetski osobni brend. Ona nije gradila samo trgovački lanac The Body Shop, koji se sastoji od preko 2.000 trgovina smještenih u 51 zemlju diljem svijeta, već se fokusirala i na izgradnju inovativne poslovne filozofije. Njeni kozmetički preparati proizvode se isključivo od prirodnih sastojaka, a pakiraju se u jeftinu ambalažu koja se može reciklirati. Roddick se istakla u akcijama zaštite prirode, a bila je jedan od pionira primjene i afirmacije korporativne društvene  odgovornosti. Ekološki angažman osigurao joj je globalnu osobnu prepoznatljivost, a kompaniji donio prihod od 1,4 milijarde USD u 2017. godini.

Poduzetnice Roddick i Stewart gradeći svoj osobni brend, uz pomoć svoje inovativnosti i talentiranosti, stvarale su istodobno svojim ugledom i reputaciju vlastitih tvrtki. Međutim, postoje i obrnuti slučajevi, kada već slavne i globalno prepoznatljive osobe svojim ugledom stvaraju brend svojih proizvoda. Tako je 80-ih godina 20. stoljeća holivudska filmska zvijezda Paul Newman kreirao liniju vlastitih jela pod nazivom Newmans Own. On je zaradu,  koja je iznosila preko 100 milijuna USD, donirao za liječenje bolesne djece.

Osobno brendiranje danas su znatno olakšale suvremene informatičke tehnologije a, prije svega, društvene mreže odnosno internet. Primjeri Roddick i Stewart pokazuju kako je za individualni brend od presudne važnosti prepoznavanje i usavršavanje osobnoga talenta, te definiranje načina života koji će omogućiti maksimalnu samoaktualizaciju.

Upravljanje vlastitom karijerom i usavršavanjem kao i stilom života koji su ključni za osobno brendiranje podrazumijeva poštivanje određenih činjenica, kao što su, primjerice : osobni brend ponekad ne nailazi na odobravanje prijatelja i okoline ; osobni brend mora biti vjerodostojan ; jedinstvenost, bolje reći, osobna originalnost omogućava tržišno preživljavanje ; posjedovanje hrabrosti i motivacije za suočavanje s izazovima i teškim situacijama ; uvažavanje vlastitih instinkata ; fokusiranja samo na  stvari za koje ste talentirani ; realno sagledavanje društvenog i poslovnog konteksta ; izbjegavanje želje stalnoga pobjeđivanja ; učenje iz prethodnih loših i dobrih iskustava ; osviještenost o važnosti ideja kao besplatnom kapitalu ; balansiranje odnosno ravnoteža privatnoga i poslovnoga života ; izbjegavanje statičnosti ; priznavanje zasluga drugima ; okruživanje s moralnim pojedincima koji imaju specifična i deficitarna znanja ; artikuliranje precizne vizije ; stalno učenje od drugih.

Tehnološka utopija   

Suvremene tehnologije kreativcima omogućuju brojne stvaralačke angažmane. Tehnološka infrastruktura od odlučujuće je važnosti za većinu današnjih korporativnih i soft kreativaca. Stoga su kreativci skloni nekritičkom veličanju tehnologije, kao fenomena koji donosi isključivo pozitivne stvari za čovječanstvo.

Vjerovanje kako je tehnologija isključivo instrument ostvarivanja bolje društvene budućnosti nije nova ideja. Ta svojevrsna tehnološka utopija javlja se, već na početku 20. stoljeća. Tako su ljudi vjerovali kako će automobilska industrija riješiti  probleme gradskog zagađenja.

Razvojem automobilske industrije smatralo se kako će automobili riješiti problem  gradskog zagađenja koji je stvarao konjski izmet. Naime, u to vrijeme konjske zaprege bile su najvažnije gradsko prijevozno sredstvo. To se i dogodilo, ali su automobili 90-ih godina 20. stoljeća proglašeni jednom od najvećih opasnosti za prirodni okoliš.      

Razvoj avionskog prijevoza naveo je mnoge na pomisao kako će zrakoplovi eliminirati rat, jer će brzo povezivanje ljudi iz različitih zemalja i kontinenata povećati njihovo međusobno poznavanje i na koncu njihovo povjerenje. Kao što znamo to se nije dogodilo.

Nuklearna energija doživljavala se 50-ih godina 20. stoljeća kao konačno rješenje energetskih problema, jer je jeftina i sigurna. Kasnije se počinju uočavati problemi sa skladištenjem nuklearnog otpada, a poljuljana su i uvjerenja o njenoj sigurnosti što je dodatno potenciralo i nekoliko havarija nuklearnih centrala.

Tehnologija i poduzetništvo

Kasniji tehnološki razvoj poticao je osobno poduzetništvo i jačao svijest o kreativnim potencijalima pojedinaca. Ta vjera u individualne mogućnost koja je počela jačati u drugoj polovici 20. stoljeća rezultirala je uvjerenjem kako je došao kraj velikim korporacijama. Javlja se pokret malo je lijepo (small is beautiful) i artikulira zahtjev za prepuštanjem moći ljudima odnosno pojedincima (power to the people). Nova uvjerenja i vrijednosti stimuliraju fleksibilne tehnologije koje su u stanju ekonomski proizvoditi male serije.

Stvara se kultura osobnog razvoja (self made person) i pokretanje poduzetničkih pothvata u skromnim uvjetima. Kreativnost je u sve većoj mjeri počela osiguravati individualnu egzistenciju. To su počeci stvaranja osobnog brenda a te procese   dodatno su poticali sve veća važnost proizvodnih, uslužnih i korporativnih brendova. Entuzijasti uvjereni u velike mogućnosti individualne kreativnosti počinju se grupirati i umrežavati unutar određenih geografskih regija. Postupno se počinju stvarati kreativni klasteri i kreativna klasa.  

Jedna od takvih regija, u kojoj je među prvima došlo do velike koncentracije korporativnih i soft kreatora, odnosno kreativne klase, je Silicijska dolina. U tom području nastale su gotovo sve tehnološke inovacije relevantne za digitalnu ekonomiju i svakodnevni život u digitalnom okruženju. Riječ je o dinamičnom području koje svakih nekoliko godina generira radikalne inovacije koje su okosnica razvoja uspješnih tehnoloških startupova. Poduzetnička kreativnost toga područja prije desetak godina prelila se i na San Francisco i Oakland.   

Tehnologija je nedvojbeno omogućila individualnu ekonomsku samodostatnost brojnih pripadnika kreativne klase te redizajnirala ekonomsku realnost rastom i razvojem brojnih pametnih gradova i inovativnih regija. Danas smo svjedoci novoga vala nekritičnoga tehnološkog optimizma koji smatra , pored ostaloga, kako će e-građani, e-vlade i e-države riješiti lokalne i nacionalne probleme.

Izravna demokracija koju omogućuje digitalna tehnologija nudi se kao savršeni način funkcioniranja javne uprave i platforma za rješavanje političkih problema. Digitalna sfera smatraju tehnološki optimisti dokida dubioze i poteškoće nastale u realnoj sferi kojoj pripada, primjerice, teritorij i političko odnosno kulturno nasljeđe vezano za određeni geografski prostor.    

Ponovno upozoravamo kako pojava automobila, zrakoplova i nuklearne tehnologije, koje smo spomenuli, nisu ispunili temeljna očekivanja o eliminaciji gradske zagađenosti, ratova i konačnog rješenja energetskih problema. Istodobno snažno jačanje uloge individualne kreativnosti odnosno afirmacije pojedinca općenito, nije rezultiralo eliminacijom velikih korporacija i organizacija kako se to svojevremeno priželjkivalo. Zbog toga je nužna određena doza opreza i kritičnosti u vezi najnovijih tehnoloških dostignuća, kao što je digitalizacija političkog prostora, i njenog utjecaja na samo društvo. Digitalizacija politike možda iznjedri nove i neočekivane poteškoće.

Kreativnost i nova struktura eko sustava                                  

Današnja tehnološka utopija zasniva se i na očevidnom i ubrzanom preoblikovanju radne snage. Pojedina predviđanja pretpostavljaju kako će 2020. godine u SAD-u ali i ostalim razvijenim zapadnim zemljama gotovo 40 posto radne snage biti atipično. Dugim riječima, gotovo polovicu radne snage tvorit će samo-zaposleni, slobodni kreativci-frilenseri (freelancers) i povremeni poduzetnici.

Razaranje tradicionalne strukture radne snage ne znači apsolutnu eliminaciju klasičnoga radnog odnosa na neodređeno vrijeme u velikim korporacijama kako to očekuju pojedini analitičari. Poslovni eko sustav poput prirodnoga ima hijerarhijsku strukturu i sastoji se od velikih i manjih međusobno umreženih entiteta. To su dinamični, fleksibilni, uravnoteženi i samoregulirajući sustavi na koje čovjek ima važan utjecaj, ali ne i apsolutnu kontrolu. Konkretnije govoreći, čovjek ne može poznavati sve gospodarske silnice i sve međusobne odnose različitih ekonomskih varijabli, pa stoga nisu moguće ni apsolutno točne poslovne prognoze.

Ekonomske analize zasnivaju se na statističkim uzorcima, dakle nepotpunim podacima, pa se gotovo, u pravilu, zanemaruju marginalni faktori koji s vremenom mogu pokazati eksponencijalne potencijale u dizajniranju društvene realnosti. Linearno mišljenje nije u stanju prepoznati elemente i procese koji imaju eksponencijalne potencijale za redefiniranje poslovnih eko sustava jer se već postojeći procesi nekritički kvantitativno uveličavaju.

Tako su se projekcije društvenoga razvoja prije stotinjak godina bazirale na daljnjoj  eksploataciji materijalnih resursa i radne snage. Politolozi, filozofi, ekonomisti i sociolozi nisu predviđali kako će nematerijalni resursi i individualna kreativnost postati ključni generator nove dodane vrijednosti na početku 21. stoljeća. Čak što više,  kreativnost je, već nekoliko desetljeća, često povezana s primijenjenom znanošću. Kreativne klase postaju sve utjecajniji ekonomski i društveni faktor.

Nekada marginalni i sporadični fenomen, inovacija je s vremenom postala predmet sustavnoga poticanja država i poslovnih organizacija, te je postupno prerasla  u dominantnu gospodarsku i socijalnu silu. Suvremeni razvoj gotovo u potpunosti ovisi o inovativnim potencijalima što je bilo nezamislivo prije stotinjak godina. Za afirmaciju kreativnosti postaju važna sveučilišta, istraživački instituti i javne politike kao bitne sastavnice eko sustava.

Zbog toga se i govori o novoj ekonomiji koja postupno poprima svoje konture. Jedna od važnih sastavnica nove ekonomije kao i individualnog kreativnog angažmana je artikulacija novih organizacijskih struktura. Umreženost, virtualnost, fleksibilnost, plošnost i otvorenost komunikacijskih kanala neke su od organizacijskih karakteristika potrebnih za djelotvoran rad kreativne klase. Unutar difuznih struktura, umreženih organizacija i kaotičnih odnosa grupiraju se ad hoc projektni timovi kreativaca fokusiranih na rješavanje zadaća i generiranje inovacija.

Fordizam i Hollywood

Takva organizacijska arhitektura bila je nezamisliva u vrijeme masovne proizvodnje odnosno masovnoga društva. Fordizam je bio standardni obrazac proizvodnih procesa. Temeljna načela fordizma preuzima i kreativna industrija što ilustrira primjer Hollywooda, koji je najvažniji simbol filmskog stvaralaštva u masovnom društvu. Hollywood je izvedenica fordizma u filmskoj industriji, koji se kao univerzalni proizvodni model, potvrdio iznimnom produktivnošću u većem djelu 20. stoljeća.

Ukratko rečeno, fordizam se zasniva na sljedećim pretpostavkama : produkcija velikih serija, mrvljenje radnih zadaća, materijalno motiviranje, strogi vanjski nadzor, hijerarhija, nametanje potrošačkih potreba i relativno zatvorena odnosno mehanička struktura. Hollywoodski menadžeri vješto su primijenili i prilagodili ove temeljne principe fordizma na njihovo specifično područje djelovanja.

Tako je nastala hollywoodska filmska industrija koja je filmove producirala i plasirala kao na tekućoj traci, odnosno poput velike tvornice. Masovnu filmsku proizvodnju omogućavali su golemi filmski studiji s čvrsto definiranom organizacijskom  strukturom i preciznom podjelom rada.

Hollywood je od samih svojih početaka bio otvoren za sve kreativce i poduzetnike koji su željeli ulagati u filmsku industriju. Većina investitora koji su osnovali Hollywood, bolje reći velike filmske studije, bili su useljenici iz Europe. Carl Laemmle koji je osnovao Universal 1912. godine rođen je u Njemačkoj. Braća Warner, čiji je otac bio Poljak, osnovali su Warner Bros, u travnju 1923. godine. Harry i Jack Cohn, djeca oca Nijemca i majke Poljakinje, osnovali su  Columbiju u siječnju 1924. godine, a Marcus Loew i Louis B. Mayer, koji je bio Rus, osnovali su MGM u travnju 1924. godine. Adolph Zukor i William Fox, koji su zajednički osnovali Fox, bili su Mađari.            

S glumcima su se sklapali dugoročni ugovori što je bilo neuobičajeno za ono vrijeme i pokazatelj kako su menadžeri filmskih studija, već u prvoj polovici 20. stoljeća bili svjesni važnosti ljudskoga faktora. Međutim, filmske zvijezde i njihovi agenti 50-ih godina 20. stoljeća pobunili su se jer su željeli, osim dogovorenih honorara, dobivati određene postotke od profita koje je film ostvario u kino dvoranima. To je glavni razlog što su glumci napuštali filmske studije i prelazili u slobodne umjetnike. Danas hollywoodski  studiji u radnom odnosu imaju samo više rukovodstvo i administrativno osoblje. 

Premda je funkcionirao na načelima masovne industrije, Hollywood je serijski producirao filmske zvijezde, dok su zvjezdani status u klasičnoj industriji imali samo vlasnici proizvodnih kompleksa koji su se nazivali kraljevima čelika, željeznice, bakra i slično. U tom pogledu Hollywood je odstupao od načela masovne industrije u kojoj su radnici bili anonimni te samo loš dodatak stroju.

Nova hollywoodska paradigma

Međutim, od 50-ih godina 20. stoljeća hollywoodski model proizvodnje filmova počinje se postupno  rastakati. Mijenja se eko sustav Hollywooda koji je do tada bio koncentriran na točno definiranom prostoru. Konkretno govoreći, klasični Hollywood  integrirao je sve potrebne elemente za proizvodnju filmova unutar velebnih filmskih studija. Pored toga, eko sustav Hollywooda sastojao se i od najvećih svjetskih kompanija za televizijsku proizvodnju Tome valja pridodati financijske institucije i distribucijsku odnosno kinu mrežu koji su se nalazili izvan područja Hollywooda stvarajući tako jedinstven integrirani sustav. 

S vremenom velika ulaganja u materijalne resurse i izgradnja velikih studija prestaje biti poslovni imperativ. Studijski kompleksi počinju gubiti na važnosti, te se stvaraju fluidnije organizacijske strukture za realizaciju filmskih projekata. Producenti, redatelji, scenaristi, glumci, kamermani, kostimografi i ostali filmski radnici kao i pomoćno osoblje grupiraju se oko određenoga projekta.

Nakon snimljenoga filma taj se ad hoc projektni tim raspušta, a filmski umjetnici odnosno kreativci kreću u potragu i okupljanje oko novih projekata. Realizacija filmova  sve se rjeđe odvija u hollywoodskim studijima. Snimanja se, u pravilu, disperziraju na različite lokacije u svijetu.  Sami smo svjedoci kako i Hrvatska postaje sve zanimljivija destinacija za snimanje inozemnih televizijskih serija i hollywoodskih filmova.

Mrežna struktura postala je dominantan organizacijski oblik u suvremenom Hollywoodu. Analizu mreža, kao novoga poslovnog fenomena, među prvima je proveo Everet M. Rogers, koji je 80-ih godina 20. stoljeća pokazao kako njihovo stvaranje potiče razmjenu informacija i znanja. Kreativci se vole družiti s kreativcima i zbog toga su iznimno umreženi između sebe. To im u neposrednim razgovorima olakšava generiranje novih ideja kao i verifikaciju  postojećih. Treba naglasiti kako pojedini soft kreativci poput, primjerice, pisaca, likovnih umjetnika i skladatelja za sam stvaralački čin trebaju samoću.

Bez obzira na ove tendencije rastakanja klasičnog eko sustava Hollywooda i rast važnosti manjih kreativnih mreža i projektnih timova, još uvijek u njemu funkcionira nekoliko velikih studija odnosno korporacija. Govoreći pojmovima teorije mreže, danas u eko sustavu Hollywooda egzistira nekoliko velikih čvorova, kao što su Disney, Sony i Universal  koji imaju važnu integracijsku i razvojnu ulogu. Slično je i u prirodnim eko sustavima u kojima unutar hijerarhijskih lanaca obitavaju velika i sitnija živa bića.

Talent ekologija                

Termin talent ekologija ukazuje na činjenicu kako talentirane osobe nisu u izolaciji,  već svoje potencijale, ostvaruju u suradnji s kolegama. To se odvija u organizacijama poput, primjerice, instituta, fakulteta, laboratorija ili strukovnih udruženja. Tim poticajnim sredinama treba pridodati kompanije koje angažiraju industrijske ali i soft kreativce.

Nije slučajno što je već među prvim takvim sredinama, Edisonov laboratorij u Menlo Parku, New Jersey nazvan tvornica inovacija (invention factory). Na taj način se naglašava kako inovacije odnosno kreativne ideje nastaju uz pomoć suradnje i planskog angažmana, a ne na temelju izoliranosti i nasumičnih pokušaja.

Današnje poslovne vođe djeluju u tržišnim uvjetima koji diktiraju nova pravila poslovnoga ponašanja. Generiranje znanja, inovacija, ideja uz pomoć projektnih ad hoc timova postala je poslovna nužnost koje nije moguće ostvariti bez kreativaca i stručnjaka različitih profila.

Za učinkoviti angažman kreativne klase potrebno je artikulirati odgovarajuću organizacijsku kulturu. Specifične organizacijske vrijednosti formulirao  je i Google koji svoj munjeviti razvoj zahvaljuje brojnim kreativcima i inovatorima koje je zaposlio. Menadžeri Googlea su jasno naznačili u korporativnom dokumentu kako vole svoje zaposlenike i kako žele da oni to znaju. Još je važnije što zaposlenici tu ljubav osjećaju u svakodnevnom radu. Ljubav ne ostaje neuzvraćena, pa su zaposlenici maksimalno lojalni korporaciji i  svakodnevno pružaju svoj radni maksimum.

Menadžeri Googlea svjesni su kako su inovacijski procesi krvotok njihova eko sustava, kojem najviše odgovara opuštena i tolerantna radna atmosfera. Dozvoljava se relaksacija uz igru i gastro užitke koje kreativci koriste za inspirativne razgovore. Sve se ideje uvažavaju i naknadno analiziraju, a često nastaju u kreativnom kaosu. Greške se toleriraju i koriste za učenje.

Sustavno se prati korporativna praksa ostali tržišnih aktera, kao i najnovija znanstvena dostignuća. Samo na taj način moguće je zadržati status tehnološkoga lidera u dinamičnom poslovnom području koje karakteriziraju brojne radikalne inovacije i pojava brojnih startupova. Za sustavno strukturiranje i kategorizaciju svjetskog znanja i informacija nužno je permanentno usavršavanje strojnog učenja odnosno umjetne inteligencije.   

To iziskuje regrutiranje vrhunskih eksperata, bolje reći tehničke inteligencije. Već je dokazano, kako se najbolji zaposlenici žele družiti s najboljima. Pojedini analitičari zaposlenike svrstavaju u kategorije A, B i C. Talentirani pojedinci, inovatori i kreativci spadaju u kategoriju A. Treba istaknuti kako se tvrtka ne može i ne smije sastojati isključivo od talenata odnosno zaposlenika koji spadaju u kategoriju A. Iznimke u tom pogledu mogu biti samo tehnološki startupovi i manje kreativne tvrtke.

Talentirani i kreativni pojedinci maksimalni radni doprinos ostvaruju u eko sustavima u kojima dominira povjerenje, suradnja, uvažavanja i visoki stupanj autonomije djelovanja. Menadžeri, pri tome, moraju poznavati sve jake i slabe strane svakog kreativca. U dogovoru s njima, menadžeri moraju raditi na uklanjanju njihovih eventualnih slabosti, te daljem poboljšavanju njihovih jakih strana.

Eko sustav kreativaca u poslovnim organizacijama mora se sastojati od pojedinaca s različitim i komplementarnim znanjima i umijećima. Ponekad kreativci nisu skloni timskom radu i suradnji, te su previše zaokupljeni samim sobom odnosno vlastitim dokazivanjem, što menadžeri moraju detektirati i eliminirati. Zbog toga je nužno sustavno i planski generirati atmosferu zajedništva unutar čitavoga eko sustava.

Za kreativnu klasu je od osobite važnosti njihova upoznatost s organizacijskom misijom i vizijom. Dodatno su motivirani kada kreiraju radikalno nove proizvode i usluge u korporacijama koje imaju značajnu ulogu u industrijskoj povijesti. Taj motivacijski mehanizam uspješno se koristi u Appleu, Googleu, SpaceX-u, IBM-u i drugim visoko tehnološkim kompanijama. U tom slučaju, kreativci često uspijevaju ostvariti zadane ciljeve koji su na početku izgledali neizvedivi. Kreativnu klasu, to jest zaposlenike kategorije A, izuzetno zahtjevne zadaće dodatno motiviraju. Ipak, valja napomenuti kako takvo motiviranje djelatnika A kategorije mogu ostvariti samo istinske  poslovne vođe koje imaju viziju i karizmu.

U poslovnoj praksi iskristaliziralo se nekoliko tipova ekosustava pogodnih za djelovanje kreativne klase. Klasteri su jedan od oblika poticanja kreativnosti koji zadnjih dvadesetak godina sustavno potiču mnoge države i tvrtke. Taj oblik poslovne suradnje počinje se snažnije razvijati u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Međutim, u Italiji se takav oblik suradnje odnosno savezništva javlja već 70-ih godina prošloga stoljeća.

Klasteri se osnivaju u tradicionalnim djelatnostima kao što su, primjerice, tekstilna industrija, šumarstvo i turizam ali i u segmentu visokih tehnologija poput biotehnologije, telekomunikacija i informatike. U njima se nastoji ostvariti sinergijski efekt generiran suradnjom predstavnika industrije, vlade/javne administracije i sveučilišta. Taj institucionalni okvir treba ojačati i poticati rad kreativaca pri čemu se mogu ostvarivati i drugi ciljevi kao što su, primjerice, olakšavanje pristupa izvorima financiranja i poboljšavanje obrazovnih procesa.

Za eko sustav nove ekonomije u kojoj je došlo do eksplozije osnivanja visoko tehnoloških startupova čiji su temeljni kapital kreativci odnosno znanje i inovativnost iznimno je važno osigurati financijsku potporu. To su male tvrtke s oskudnim materijalnim i financijskim resursima koje nisu dio uhodanih lanaca vrijednosti koji imaju artikulirani eko sustav.

Riječ je o riskantnim pothvatima malih skupina kreativaca za koje tradicionalni bankarski sektor nema previše  razumijevanja. To nije ni čudno budući bankari nemaju znanja kako bi procijenili rizičnost projekata na područjima kao što su biotehnologija, genetika, robotika ili umjetna inteligencija.

Skupina bostonskih bankara davno je uočila taj problem koji je po njihovom mišljenju bio kočnica bržeg industrijskog razvoja SAD-a. Oni su kreirali novi način financiranja utemeljivši 1946. godine American Research and Development (ARD), prvi formalno osnovani fond rizičnoga kapitala.

Rizični fondovi postali su poznati široj javnosti 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća zbog svojih brojnih uspješnih poslovnih poteza. Fondovi poput, primjerice, Kleiner Parkins, Mayfield Fund i Sequoia postali su ključni čimbenici iznimno dinamičnoga razvoja visoko tehnološke startup zajednice u SAD-u koja je iznjedrila brojne uspješnice poput Googlea, Facebooka, Ubera i Airbnba.

Eko sustavi kreativnih klasa permanentno se razvijaju zbog tehnološkog razvoja i kreiranja novih metoda poslovanja kao i pojave novih organizacijskih oblika. Kreativnim klasama potrebni su, pored poticajne organizacijske kulture i dinamične urbane sredine s brojnim kulturnim, sportskim, zabavnim i gastro sadržajima. Napominjemo kako su kreativne klase maksimalno djelotvorne u pametnim poduzećima smještenim u pametnim gradovima i regijama kao okosnicama eko sustava nove ekonomije. 

Mr.sc. Marinko Kovačić

ANDREW KEEN, „KAKO POPRAVITI BUDUĆNOST“, LJEVAK, ZAGREB, RUJAN, 2018.

Previous article

POČECI KOMERCIJALNOGA RAČUNARSTVA

Next article

Comments

Comments are closed.

Login/Sign up