By Svjedoci smo ubrzanoga razvoja tehnologije i njene infiltracije u sve segmente života. James Bridle opisuje fenomen digitalizacije i računalni način mišljenja koji aplikacijama nastoji riješiti sve praktične i društvene probleme. On upozorava kako ta spoznajna metoda ima ograničenja u pogledu razumijevanja svijeta.
„Ako je filozofija onaj dio ljudskoga mišljenja koji se bavi onime što se ne može objasniti znanostima, onda je sistemska pismenost mišljenje koje se bavi svijetom koji nije izračunljiv, priznajući da ga komputacija nepovratno oblikuje i informira.“ (str.14) Autor ukazuje na važnost filozofskoga i sustavnoga promišljanja suvremene realnosti koji mogu amortizirati spoznajne nedostatke brojnih društvenih analiza.
Bridle se u svojim promišljanjima suvremenosti koristi tradicionalnom marksističkom kategorijalnom aparaturom koja uključuje pojmove poput, primjerice, klase, eksploatacije i grabežljivoga kapitalizma. Stoga se njegova analiza postmodernih društvenih i ekonomskih fenomena, znatnim djelom, zasniva na kategorijama prikladnim za promišljanje masovne industrije prve polovice 20. stoljeća. Taj spoznajni aparat nije u stanju prepoznati metafiziku tehnološkog svijeta u kojem danas živimo.
Pisac se za argumentaciju svojih stavova koristi i spoznajama, danas popularnoga lijevo orijentiranoga francuskoga ekonomista, Thomasa Pikettya koji je u svojoj knjizi Kapital u dvadeset prvom stoljeću analizirao, pored ostaloga, razlike u bogatstvu manjine vrlo bogatih i ostalih. Treba primijetiti kako se pri analizi bogatih gotovo nikada ne spominje broj ljudi koji zapošljavaju, iznos poreza koji godišnje plaćaju te način na koji su stekli svoju imovinu. Njih se jednostavno etiketira bogataškom izrabljivačkom elitom s namjerom automatskoga izazivanja negativnih emocija.
Antagonističke odnose radnika i kapitalista koji su postojali u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća Piketty i njegovi sljedbenici jednostavno projiciraju na suvremene ekonomske odnose. Bridle podupire takvu spoznajnu metodologiju, pa navodi, :“Ali mi više nismo u industrijskom dobu i, prema Pikettyju, svako uvjerenje da će tehnološki napredak dovesti do „pobjede ljudskoga kapitala nad financijskim kapitalom i kapitalom nekretnina, sposobnih menadžera nad bogatim dioničarima i vještine nad nepotizmom jest pretežno iluzorno.“ (str.97) Očevidno je kako je u ovom spoznajnom modelu konflikt stožerna sastavnica industrijskih, bolje reći, organizacijskih odnosa.
Suvremena politološka, ekonomska i sociološka znanost prepoznala je ljudski kapital kao generatora nove dodane vrijednosti u novoj ekonomiji. Današnje ekonomske odnose, prije svega u razvijenim zemljama, pogrešno je, kao nekada, opisivati vojnim terminima, poput, pobjede, poslovne ofanzive, sukoba i tržišne fronte. Nasuprot tome, točnije je ekonomske odnose promatrati kao poslovne ekološke sustave u kojima vlada dinamična ravnoteža, suradnja, kreativni kaos i umreženost.
Napredne tehnologije omogućuju transparentnost poslovanja svim djelatnicima. Nasuprot tome, Bridle zarobljen u misaoni okvir političke ekonomije 19. stoljeća te odnose iščitava na sljedeći način :“Kapitalističkoj ideologiji maksimalnoga profita dodane su mogućnosti tehnološke neprozirnosti pomoću kojih se sirova pohlepa može zamaskirati kao nehumana logika stroja.“ (str.101) Autor tehnologiju shvaća tek kao paravan za bezobzirnu pljačku radnika pri čemu ne prepoznaje njene potencijale u pogledu radničkog samopotvrđivanja. Participacija, vlasničko suvlasništvo, suradnja, autonomnost i delegiranje ovlasti samo su neke od brojnih mogućnosti integracije radnika u upravljačke procese koje omogućava suvremena tehnologija.
Ujedno u potpunosti zanemaruje današnje mogućnost poduzetničkog angažmana, koji se može započeti bez većih financijskih i materijalnih sredstava. Pri tome je želja za samostalnošću i kreativnošću glavni motivator pokretanja poduzetničkog projekta, a ne sirova novčana pohlepa kako to smatra autor. Mnoštvo visoko tehnoloških startupa i sve veći broj inovativnih regija odnosno klastera značajke su nove ekonomije koja se zasniva na znanju, suradnji i kreativnosti. O tim tržišnim procesima kao važnom ekonomskom fenomenu ne govori se u knjizi.
Čak što više, Bridle dovodi u pitanje samu smislenost i opravdanost tržišne odnosno kapitalističke logike tvrdnjom :“Pritužbu koju desnica iznosi protiv komunizma – da bismo u komunizmu svi morali kupovati robu od jednoga, državnoga dobavljača – nevažnom je učinila nužnost kupovanja svega od Amazona.“ Pri tome, autor prešućuje činjenicu kako je Amazon nastao u tržišnom okruženju, a ne na temelju državnoga dekreta.
Nadalje, državni mastodonti imaju garantiranu tržišnu poziciju, dok Amazon taj status mora kontinuirano održavati poslovnim inoviranjem. Amazon nije nedodirljiv kako se to danas čini, o čemu svjedoče brojni prošli i aktualni poslovni primjeri. Primjerice, Tesla je tvrtka koja je nedavno osnovana, a postala je tržišno najvrjedniji američki proizvođač automobila. Tako je nadmašila desetljećima vladajuću američku trojku : General Motors. Ford i Chrysler.
Bridle dodatno radikalizira tezu o pogubnosti kapitalizma i njegovoga tehnološkoga ustroja konstatacijom ;“Skriveni tehnološki procesi ne samo što smanjuju radnu snagu i osiromašuju radnike, oni doslovno ubijaju ljude.“ (str.103) Dakle, po mišljenju autora kapitalizam ima ugrađeni mehanizam ubijanja svojih građana odnosno radnika. Takvom logikom nemoguće je objasniti val sustavnoga, često ilegalnog, useljavanja mnoštva ljudi iz svih krajeva svijeta u najrazvijenije zapadne kapitalističke zemlje.
Pri tome, pisac kapitalizam i njegov tehnološki ustroj prezentira kao monolitan mehanizam, premda su dobro poznate značajne različitosti u kapitalističkim sustavima država kao što su, primjerice, SAD, Kanada, Australija, Japan, Velika Britanija, Italija i Finska. Zbog preciznosti treba naglasiti kako se znatno razlikuju i korporativne kulture odnosno sustavi vrijednosti pojedinih tvrtki, bez obzira što koriste istu tehnologiju te posluju u istoj državi.
Nasuprot tome, po mišljenju Bridlea, tehnologija zrcali mračne odnose kapitalističkoga sustava uključujući rasizam. Pored ostaloga, on ističe :“… prije bi se moglo reći da te naprave vjerojatno otkrivaju sustavnije nejednakosti koje su još uvijek prisutne u današnjoj tehnološkoj radnoj snazi u kojoj su oni koji razvijaju i testiraju te sustave još uvijek u velikoj većini bijelci.“ (str, 123) Ovu čudnu logiku integracije društvenih anomalija u samu tehnologiju pisac ne koristi, proimjerice, za propitivanje tehnoloških utjecaja na kinesku radnu snagu. Ujedno ne analizira ni kompatibilnost suvremenih tehnologija s kineskim autoritativnim političkim modelom.
Po našem mišljenju Bridle točno primjećuje kako smo svjedoci prividno misterioznoga paradoksa kada kaže :“Nešto čudno se događa. U hiper-povezanoj, podacima preplavljenoj sadašnjici pojavljuju se raskoli u masovnoj percepciji. Gledamo isto nebo, ali vidimo različite stvari.“ (str.164) Različite percepcije iste stvarnosti generira ideologija. Danas se ideologija sofisticiranim metodama prikriva odnosno krije iza općih ljudskih vrijednosti. U suštini se nastoje ostvariti različiti grupni interesi uz pomoć agresivne medijske promocije. Te je procese nemoguće prepoznati bez kritičke i sustavne analize.
Premda se ideologija kao pojam sve rjeđe koristi ona je integrirana u same temelje suvremenoga društva. Ideologija više nije karakteristika samo politike jer se neprimjetno integrirala u brojne segmente društvenoga života poput primjerice, ekologije, tehnologije, etike i zakonodavstva. Tehnološki progres jedan je primjera sofisticirane ideologizacije koji u krajnjoj liniji dovodi u pitanje i suštinu samoga čovjeka.
Bridle kroz knjigu nastoji afirmirati jednakost odnosno ravnopravnost kao važnu socijalnu vrijednost koja je, po njegovom mišljenju, ideološki zamaskirana. On smatra kako je :“Eksploatacija upisana u same sustave koje gradimo i zato ju je teže uvidjeti, usprotiviti joj se i od nje se braniti.“ (str.194) Autor očevidno smatra kako privatno vlasništvo generira eksploataciju.
Dokidanje eksploatacije vjerojatno bi trebalo realizirati ukidanjem privatnog vlasništva i tržišnih odnosa o čemu Bridle izravno ne govori. Konačni rezultat bila bi afirmacija modela jednakosti koji su sustavno i bezuspješno promovirali socijalistički sustavi. Upravo je egalitarizam, pod državnim patronatom, jedna od ključnih kategorija komunističke ideologije, a služila je kao paravan za totalitarnu vladavinu.
Jednakost se u socijalističkim političkim projektima nastojala ugraditi i u ekonomske temelje društva. Negirala se tržišna i profitabilna logika, a afirmirala državno planska ekonomija što je u konačnici rezultiralo iznimno niskom produktivnošću i slabom kvalitetom. Zbog toga su socijalistička gospodarstva bila nekonkurentna, što je rezultiralo njihovim urušavanjem. Na taj raspad socijalističkog ekonomskog sustava Kinezi su odgovorili uvođenjem tržišnoga odnosno kapitalističkog gospodarskog modela.
Bridle u knjizi niti ne nastoji artikulirati održivi ekonomski model koji bi eliminirao eksploataciju, te na taj način artikulirao sustavnu društveno ekonomsku jednakost. On isključivo ustrajava na tezi kako je i u današnjoj novoj odnosno internetskoj ekonomiji zasnovanoj na informaciji kodirana zloćudna kapitalistička logika. Tako jedna od njegovih završnih ocjena glasi :“Režimi temeljeni na podacima ponavljaju rasističke, seksističke i opresivne politike svojih prethodnika jer su te predrasude i stavovi kodirani u same njihove korijene.“ (str.208) Ipak, autor eksplicitno ne zagovara nasilno demontiranje kapitalističkoga modela, već se zadovoljava opisivanjem, po njegovim riječima, mračnoga doba u kojem već dulje vrijeme živimo.
Knjiga je pokušaj diskreditacije internetske ekonomije i umreženoga društva uz pomoć marksističkog kategorijalnog aparata i spoznaja, nastalog u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. U međuvremenu se pojavio niz radikalnih ekonomskih i društvenih promjena koje su redizajnirale socijalni sustav, a na koje marksistička analiza nema primjerene odgovore.
Vrijeme u kojem živimo je izazovno, a budućnost se može odvijati u skladu s nekoliko mogućih scenarija. Ipak, po našem mišljenju, svaki od tih scenarija sadržavat će održivi tržišni mehanizam, poduzetništvo, kreativnost, umreženost, humanizam i solidarnost u smanjivanju globalne nejednakosti. Smatramo kako ključne teze knjige nisu doprle do ključnih procesa koji će oblikovati našu budućnost.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments