By Strepnja široke javnosti za sigurnost radnih mjesta zbog sve sofisticiranijih robotskih i računalnih tehnologija glavni je problem kojim se bavi Kevin Roose u svojoj knjizi Futureproof 9 Rules for Humans in the Age of Automation. Do mogućih rješenja pokušao je doći kroz razgovore s brojnim poslovnim ljudima i stručnjacima, što je postala popularna metoda analize u zadnje vrijeme. Za razmatranje ove problematike i srednjoročne prognoze značajan izazov predstavljaju radikalne inovacije koje je gotovo nemoguće predvidjeti.
Interakcija tehnologije i čovjeka dugi niz desetljeća zaokuplja pozornost teoretičara, ali i šire javnosti prvenstveno radnika. Luditi, pripadnici spontanog pokreta engleskog radništva poznatog kao ludizam, svoje nezadovoljstvo uvođenjem tekstilnih strojeva u tvornice, početkom 19. stoljeća, često su iskazivali njihovim razbijanjem. Radnici su se plašili za svoja radna mjesta, jer su smatrali kako će ih zamijeniti strojevi. Suvremeni roboti i automatizacija gotovo da i nemaju ništa zajedničko s tekstilnim strojevima na početku 19. stoljeća, ali je strah ostao isti. Naime, i današnji radnici strepe kako će im roboti oduzeti posao.
Međutim, danas za gubitak posla zbog robotizacije i automatizacije ne strahuju samo industrijski radnici, veći i uredski službenici, financijski analitičari, novinari, medicinski tehničari i brojna druga zanimanja. Umjetna inteligencija, strojno učenje i druge srodne tehnologije omogućavaju strojno obavljanje sve složenijih poslova za koje se donedavno smatralo kako su rezervirani isključivo za čovjeka. Ujedno društveno komuniciranje i socijalni odnosi postaju sve više strojno posredovani.
Tehnifikacija društvenih odnosa i procesa krajem 20. i na početku 21. stoljeća postala je prvorazredni fenomen koji u velikoj mjeri utječe ne samo na svijet rada, već i na sve segmente ljudskog života. Integracija tehnike u društveno tkivo izaziva niz etičkih dvojbi na koje još nemamo odgovore. O tim ključnim pitanjima koja će nas pratiti u budućnosti Roose ne govori u svom djelu, što bitno sužava mogućnost predviđanja budućih događanja.
Autor je definirao cilj ove knjige kao prezentaciju devet pravila kojih se ljudi trebaju pridržavati kako bi se pripremili na posljedice koje izazivaju tehnološke promjene. Evidentno je kako Roose nije uočio kako je tehnologija potencijalno neka vrsta ideologije, jer sama po sebi predstavlja platformu za artikulaciju raznorodnih društvenih vrijednosti. Tehnologija izravno i neizravno utječe na društveno ponašanje. Zbog toga je iznimno značajno analizirati tehnologiju kao potencijalnu ideologiju, jer taj pristup omogućava artikulaciju našeg primjerenog odnosa prema tom fenomenu.
Roose, kao profesionalni novinar, u knjizi nastoji pružiti što veći broj praktičnih primjera o utjecaju automatizacije i robotizacije na naše živote. Pri tome sama analiza ostaje na novinarskoj razini koja ne omogućava uvid u suštinu problema, već je, prije svega, neka vrsta vodiča za naše ponašanje u doba automatizacije. Po našem mišljenju, odnos prema automatizaciji i robotizaciji mora biti rezultat kritičkog i sveobuhvatnog promišljanja suštine tehnologije i čovjeka samog. Autorovo puko nabrajanje stavova poslovnih ljudi i analitičara nije dovoljno za korektnu prosudbu toga odnosa.
Smatramo kako tehnologija nikada do sada u ljudskoj povijesti nije izazvala, u relativno kratkom vremenu, tako veliki broj radikalnih promjena, što je proces koji valja proučiti. Algoritmi odnosno umjetna inteligencija proželi su sve segmente ljudskog života, počevši od rada u tvornici i znanosti do sporta, zabave i kulture. Pretjerano oslanjanje na automatizaciju rezultira atrofijom brojnih ljudskih umijeća i misaonih procesa. O tim izazovima Roose ne govori, a predstavljaju već danas zanimljiv i ozbiljan problem.
Korištenje automatskih pilota postalo je standardno pri upravljanju zrakoplovom, već dulje vrijeme. Premda predstavlja značajan tehnološki i sigurnosni iskorak automatizacija ima i potencijalne slabosti. Piloti su zbog pretjerane automatizacije počeli gubiti snalažljivost i sposobnost brzog odlučivanja u kriznim situacijama, kada su primorani samostalno djelovati. Umjetna inteligencija maksimalno je reducirala angažman pilota tijekom letenja koji svoje umijeće praktično koriste samo prilikom polijetanja i slijetanja.
U knjizi se opravdano ukazuje na osobni (unutarnji) informativni eko sustav koji je pod izravnim i značajnim utjecajem društvenih medijskih platformi kao što su, primjerice, Facebook, Twitter i YouTube. Algoritmi tih društvenih mreža savjetuju koje knjige čitati, koje filmove gledati, što slušati i što je vrijedno naše pozornosti općenito. Takav oblik komunikacije ne potiče aktivno promišljanje i kritički pristup sadržajima koji se nude.
Pisac taj problem povezuje s kržljanjem naših spoznajnih potencijala koji se pretvaraju u klikanje odnosno potragu za odgovarajućim informacijama na internetu. Internetsko informiranje pruža osjećaj kompetentnosti premda, u pravilu, korisnik internetskih sadržaja nema temeljna znanja koja bi određene informacije smještale u odgovarajući kontekst. Značajan problem su i lažne kao i netočne informacije koje se pojavljuju na internetu.
U budućnosti će zaštita osobnih podataka na internetu biti sve važnija. Kibernetička sigurnost, kibernetički kriminal i kibernetički ratovi samo su neke pojavnosti digitalne stvarnosti na koje društvo nema spremne odgovore. Još uvijek ne znamo kako ih tretirati i kako ukloniti njihove eventualne štetne posljedice. Knjiga o tom kolopletu problema i iskušenja ne nudi pravila odgovarajućeg ponašanja, premda kako i sam naslov knjige sugerira živimo u doba automatizacije.
Za fenomen automatizacije i robotizacije karakteristično je reduciranje značaja prirodnih resursa i materijalnih vrijednosti. Društveno komuniciranje i odnosi smještaju se u virtualno digitalno okruženje. Ljudi, posebno mlađe generacije, gube kontakt s prirodnim okolišem čija zaštita postaje predmetom političkih obračuna. Pri tome se previše ideologizira, te se gube iz vida suštinska izvorišta problema. Kulturu dematerijalizacije promiče digitalna revolucija i internetsko društvo, koje svoju supstancu generira iz nematerijalnih resursa odnosno procesuiranjem i skladištenjem ogromnih količina podataka.
U novonastalim okolnostima jedna od temeljnih aktivnosti je kreiranje novih strukturalnih oblika pogodnih za djelovanje u doba automatizacije i robotizacije. Tom problemu se općenito ne pridaje dovoljna pozornost. Roose uočava važnost mreže u kontekstu visokih tehnologija, ali ne daje konkretne smjernice za njihovo djelotvorno artikuliranje. On se ograničio na opisivanje postojećih mreža, koje dijeli na velike i male.
Općeniti govoreći, za sada automatizacija radnih procesa marginalizira ljudske sposobnosti svodeći čovjeka na pasivni objekt. Poželjno bi bilo da interakcija čovjeka i računala bude komplementarna kako bi se ujedinile njihove prednosti, a eliminirali njihovi nedostatci. Roose navodi da je ovaj međuodnos Steve Jobs slikovito opisao, rekavši kako osobno računalo predstavlja bicikl za mozak. Dakle, nužno je pronaći načine koji će omogućiti korištenje algoritama odnosno umjetne inteligencije uz istodobni aktivni i kreativni angažman ljudskoga faktora.
Knjiga ne sadrži dublje analize fenomena automatizacije, robotizacije i srodnih tehnologija, ali ukazuje na neke njene prednosti i nedostatke. Pohvalan je autorov pokušaj formuliranja ljudskog djelovanja i ponašanja u doba algoritama odnosno umjetne inteligencije. Neprijeporno je kako će nas tehnološka revolucija koja je u tijeku stavljati pred sve veće izazove, pa su nužna stalna propitivanja društvenoga realiteta. Pri tome će teleološke i etičke dvojbe, generirane visokim tehnologijama, iziskivati holistička politološka i filozofska promišljanja koja STEM područja znanosti nisu u stanju osigurati.
Mr.sc. Marinko Kovačić
Comments